Ako je izlaskom Dark Soulsa 2011. godine dotad relativno nepoznati FromSoftware pobjedonosno ušao među velika imena industrije video-igara, onda je ovogodišnjim Elden Ringom definitivno zacementirao svoje mjesto kao jedan od najcjenjenijih i najpopularnijih studija. Elden Ringu trebalo je tek nekoliko mjeseci da aklamacijom bude proglašen za igru godine, a horde opčinjenih fanova već pune društvene mrežeme panegirikama o, kako kažu, najboljoj igri i kreativnom vrhuncu stvaralaštva Hidetake Miyazakija, glavnog masterminda iza niza FromSoftware-ovih uspješnica. Dodajte još tomu i činjenicu da je koscenarist igre nitko drugi nego George R. R. Martin, autor trenutno najpopularnije fantasy franšize na planeti – i postaje jasno zašto fama oko Elden Ringa neće tako skoro splasnuti.
Pisali smo već ranije kako o Dark Soulsu tako i o Elden Ringu. Namjera ovog teksta je, pak, usporediti ove dvije kultne igre: jednu s kojom je uspon FromSoftware-a počeo, i drugu s kojom je (zasad) završio. Analizirat ćemo vrline i mane obaju njih te ih usporediti po važnim elementima igrivosti.
Površinski gledano – Elden Ring je veća i bolja verzija Dark Soulsa, njegova nadogradnja u svakom mogućem smislu. Ako je potonji Windows 95 – kreativan operativni sustav s brojnim fenomenalnim idejama apsolutno revolucionarnima za ono doma; onda je Elden Ring poput Windowsa 11 – najnovije čudo tehnike koje je očuvalo sve kvalitete svojih prethodnika, oplememenilo ih, te još dodalo i koješta novoga. Ne može se reći da FromSoftware nije naučio na svojim propustima: mnogo vrhunskih elemenata Dark Soulsa ne samo da je zadržano, već i ispolirano, osuvremenjeno te obogaćeno – dok su starije greške uzete u obzir i uglavnom ispravljene.
Krenimo od možda i najpoznatijeg elementa originala: njegove težine. Zaista, spomenete li Dark Souls prosječnom gemjeru, njegova prva asocijacija bit će pusti sati uloženi u prolazak igre, negostoljubivi nivoi, te teški bossevi koji su redovno zahtijevali po desetke pokušaja. Dark Souls je, ukratko, igra koja je nemilosrdno kažnjavala svaki vaš propust ili grešku – a Elden Ring nije ništa milostiviji. Neprijatelji su brojni, raznovrsni i zahtjevni, a bossevi su još i gori. Ne samo da su višestruko brojniji (Dark Souls ih ima 26, Elden Ring čak 238), nego su i znatno teži. Usudio bih se reći da bi čak i najteži bossevi Dark Soulsa – koliko god revolucionarno teški za doba kada su se prvi puta pojavili – bili tek osrednje zahtjevni da ih se ubaci u Elden Ring. Ako ste adrenalinski ovisnik o teškim boss borbama, gdje ćete se – nakon sati igranja i dvoznamenkastog broja smrti – metodom pokušaja i pogrešaka konačno izvještiti dovoljno da ih jednog po jednog nadvladate; kulminirajući pobjednosnim usklikom sreće takvim da vas čuje cijelo susjedstvo – Elden Ring vas zasigurno neće iznevjeriti. FromSoftware-ove igre poznate su pred mukotrpnim ali poštenim izazovima koje stavljaju pred igrače – i njihov posljednji uradak nije iznimka.
Osim po težini, Dark Souls bio je s razlogom poznat i po šarolikosti oružja te oklopa. Nije bila riječ samo o kozmetičkim razlikama – svako oružje zaista je iziskivalo drukčiji pristup od igrača. Tako se primjerice borac s toljagom fokusirao na spore i snažne udarce, igrač s kopljem na manje moćna no brža probadanja, dok se čarobnjak oboružan magijama oslanjao na održavanje distance i napadanje protivnika iz daljine. Postojalo je barem 5-6 fundamentalno različitih načina igranja, a igrači su često pokretali nove playthrough-ove samo kako bi iskusili nove pristupe igri i prošli ju ispočetka na drugačiji način. Elden Ring je i ovdje, kao i ranije, daleko nadmašio svoje prethodnike, nudeći igračima poveću količinu novih oružja, novih magija i novih stilova; ukratko rečeno, dotad neslućen dijapazon mogućnosti koje obogaćuju igračevo iskustvo.
No element koji je doživio možda i najveću nadogradnju bio je sam svijet po kojem se krećete. Dok je svijet Dark Soulsa prilično linearan, pružajući vam jasan pravac kretanja uz nevelik broj stranputica, Elden Ring nas baca u golema otvorena prostranstva za čije su nam otkrivanje potrebni sati i sati istraživanja. Čak i jašući na konju (još jedna dobrodošla novotarija), svijet Elden Ringa barem je nekoliko puta veći od svih FromSoftwareovih ranijih uradaka, s proporcionalno više iznenađenja, skrivenih kutaka i tajni koje samo čekaju da budu otkrivene na obostrano zadovoljstvo igrača i kreatora igre. I ne samo da je velik, već je i maštovit i raznolik, nudeći igračima široku paletu različitih neprijatelja i scenarija: od močvare do vulkanske pustoši; od velebne arhitekture prijestolnice do divlje rascvjetane prirode; od ledenih pustoši do čarobnih podzemnih gradova. Ukratko, eldenringovski svijet bogat je i raznovrsan – a samom igraču zasigurno neće faliti uzbuđenja dok ga polako otkriva.
Sve navedeno upućuje na sličan zaključak: Elden Ring je Dark Souls je jednostavno bolji, veći i raznolikiji Dark Souls. Sve što ovaj potonji radi, radi i prvi – samo veće i kvalitetnije. FromSoftware je učio i na pogocima i na greškama te proizveo pravo malo remek djelo koje je s razlogom zaludilo gejmersku zajednicu. Istovremeno, to je i zaključak, koji, iako na prvu neprikosnoven, pri podrobnijem ispitivanju pokazuje određene nedostatke.
Uzmimo na primjer svijet po kojem se igrači kreću. Elden Ringov je svakako veći i šarolikiji – no je li automatski zato i bolji? Ne mogu se naime oteti dojmu da je svijet Dark Soulsa, svojoj relativno skromnoj veličini usprkos, ustvari znatno inteligentije napravljen negoli njegov eldenringovski pandan. Kao prvo, premreženiji je raznoraznim prečicama i putevima – što pojačava dojam njegove cjelovitosti i kompaktnosti. Te kao drugo i važnije – rađen je sa smislom i namjerom. Primjera radi, postoje jasni narativni razlozi zašto se neka dva nivoa nalaze jedan do drugog, te kako i zašto su povezani – i međusobno i kao dio cjelovitog worldbuilding-a. Maknuti ili zamijeniti jedan takav nivo značilo bi prebrisati čitav dio priče koji točno taj nivo povezuje točno s tom lokacijom. Usporedimo li ga sa svijetom Elden Ringa, kod potonjeg moramo primjetiti nedostatak takve povezanosti. Možemo uočiti, primjerice, kako se močvarni nivo nadovezuje na nivo plodne doline – međutim, ne postoji nikakvi fabularni ni simbolički razlozi zašto su ta dva nivoa međusobno blizu. Zamijenite li močvarni nivo pustinjskim, ledenim ili vulkanskim – niste ništa izgubili na narativnoj kvaliteti. Dok je svijet Dark Souls-a kompaktna cjelina s glavom i repom, njegova eldenringovska inačica djeluje kao skup vizualno impresivnih, no međusobno nepovezanih pejzaža kojoj nedostaje koherentnosti.
Isto se može reći i za lokaciju raznih itema i bosseva unutar igre. Dark Souls sadržavao je intrinzičnu povezanost između mjesta gdje se neki item ili boss nalazi te njegove narativne važnosti. Boss nije bio negdje samo zato što je taj nivo trebao bossa, već i zato jer su postoji jasni narativni razlozi zašto bi se upravo taj i taj boss nalazio na tom i tom mjestu s namjerom da spriječi igrača u ostvarenju njegovog cilja. Itemi se, također, nalaze točno na mjestima gdje bi se trebali nalaziti: naiđete li, primjerice, na iscjeliteljev oklop – postoji točno određeni iscjelitelj s točno određenim razlozima što je radio u toj močvari i kako je poginuo ostavivši svoj oklop iza sebe. Takvu povezanost Elden Ring, nažalost, nema. Itemi i bossevi se – ne uvijek, ali često – nalaze na lokacijama bez narativne važnosti: a tu posebno upadaju u oči razni dungeoni s bossevima na njihovom kraju. Očito je da ne postoje nikakav realan razlog zašto bi moćan neprijatelj proveo cijeli svoj život u nekoj špilji ili pećini i samo čekao igrača da se pojavi kako bi se borio protiv njega. To jest – jedini razlog je taj da se radi o igri kojoj je trebao boss na kraju dungeona, bez obzira na to što taj boss objektivno ne bi želio biti na tom mjestu.
Te na kraju – sama priča. Ako je Dark Souls poznat po ičemu, to je činjenica da (baš kao i Elden Ring) svoju priču ne govori direktno i izravno, već mutno i kriptično, preko raznih opisa item-ova te razgovora s drugim likovima. Prijeći obje ove igre od početka do kraja bez dubljeg razmijevanja radnje ne samo da je moguće već je i izgledno. Razlika je u tome da Dark Souls – šturo ali postojano – igraču daje do znanja da njegova igra ima velike uloge. U pitanju nije samo sudbina samog igračevog lika, već i sudbina čitavog čovječanstva koje će ovisiti o njegovim odlukama i izborima. Na taj način igrač se emocionalno vezuje za posljedice svojih postupaka i ima osjećaj da sudjeluje u priči znatno većoj od sebe samog. Nasuprot tome, priča Elden Ringa sastoji se u tome da igračev lik dolazi u sebi stranu zemlju i tamo ubija masu ljudi i bogova kako bi postao glavni baja i zavladao zemljom u pitanju. Umjesto spasitelja čovječanstva, ovdje je glavni lik običan vlastohlepni grabežljivac spreman pobiti tisuće kako se bi dočepao trona koji nikad nije ni bio njegov. I kao rezultat toga – u velikoj se mjeri igrač ne može poistovjetiti s vlastitiom likom niti suosjećati s njim i posljedicama svojih izbora. Šteta, jer je to bio slučaj u svim ranijim FromSoftware-ovim igrama.
No najveća razlika između priča njihova je supstanca, odnosno narativna i mitološka podloga koja prožimlje čitavu radnju, seting i gameplay – koji onda svi zajedno doprinose nekoj ključnoj ideji i poruci koju su kreatori igre željeli da, ako već ne svjesno shvatimo, onda barem intuitivno osjetimo. Tako je Dark Souls u biti igra o egzistencijalističkom snalaženju u svijetu koji je posve indiferentan na nas; Dark Souls 2 govori o oslobađanju okova sudbine koju nam je društvo usadilo i pokušaju nalaženja svog vlastitog puta; Dark Souls 3 priča o nepromljenjivosti ljudske prirode koja se ciklički ponavlja kroz povijest; i tako dalje. Elden Ring, s druge strane, nema takvu dublju poruku. Igrač se, istina, kreće po fascinantnom otvorenom svijetu, posjećuje impresivne lokacije i pobjeđuje fantastično teške neprijatelje, no njegova priča nema značajniju literarnu vrijednost. Pomalo neobično s obzirom da ju je osim Miyazakija radio i vrlo kvalitetni fantasy autor George R. R. Martin; no nažalost upravo to je slučaj.
Ničime od ovoga ne želim implicirati da je Elden Ring loš – dapače, bolji je od vjerojatno 99% igara današnjice. Njegov prekrasni otvoreni svijet, ubitačno teški bossevi i raznovrsnost izbora koje stavlja pred igrača zasluženo ga čine jednim od najboljih igara godine. U odnosu na Dark Souls i sve ostale prethodnike, on je definitivno veći, raznolikiji i impresivniji. Apsolutno je širi – no dublji nikako nije. I baš zato Elden Ring mogu nazvati tek odličnom igrom. Dark Souls, s druge strane: je remek-djelo.