Upozorenje o sadržaju: Šalim se, tekst nema spojera.
Ovo nije članak koji želim da napišem. Uvek se zaboravim i mislim da meni Hari Poter ne znači ništa. Tako je bilo i pre dve godine, kada sam otišla na premijeru „Fantastičnih zveri”, gotovo slučajno. Mogao je to biti bilo koji film, ali se tako posložilo. Tada sam čula muziku i vratilo mi se detinjstvo, koje sam provela iznova i iznova iščitavajući knjige o Hari Poteru. Prošle nedelje se situacija ponovila. Ako sam mogla da pogledam premijeru prvog filma, što ne bih i nastavka? Tako, ravnodušno, pomislih. I onda je počela muzika.
Sve se vratilo. Prava magija fantastike nije ona koja se krije u čudima koje likovi čine, već u nostalgiji koja te nikada ne pušta. Svet čarobnjaka je tako stvoren, savršenom formulom koja nepovratno uvlači decu, a dobrom pričom zadržava odrasle. Da se ne zavaravamo, knjige o Hari Poteru su daleko od književnog kvaliteta, ali zato imaju sve ostalo – dobre likove sa kojima rastete i uzbudljivu priču koju gutate i tera vas da tražite još. Logika sveta je gotovo nepostojeća (magijski sistem, pre svega), ali je zato logika priče vrlo zadovoljavajuća. Znamo šta ćemo dobiti, kao i da ćemo to toliko dobro razumeti da će priča postati deo nas. Svi likovi su nam prijatelji, te nam je stalo, čak iako se kraj naslućuje. Svrha je u putovanju, a ne u cilju.
Možda je zbog toga ovaj svet toliko pogodan za prikvele. Kao i „Gospodar prstenova”, pre svega se oslanja na sopstvenu istoriju i priče o tome kako je ista bila veličanstvena i bitna, skoro koliko je to slučaj i u stvarnom svetu. Za Salamandera Skamandera smo ranije samo čuli, a sada dobijamo priliku da ga pratimo u avanturama koje su kasnije pretočene u taj čuveni udžbenik.
Svaki od četiri lika koje smo gledali u prvom filmu su nam ostali dragi. Roulingova, autorka knjiga, koja je takođe jedini scenarista ovih filmova, to radi najbolje – približava nam svoje likove. To je ono što je njene knjige učinilo posebnima. Ali, to je, takođe, ono što je saplelo ovaj film.
Ne mogu iskoristi reč „uništilo”, jer je film daleko od katastrofe. Od početka, fotografija i vizuelni efekti sami po sebi opravdavaju postojanje ovog filma. Veličanstvena prva scena u kojoj Grindelvald beži iz kočije koja leti nad gradom po kiši je sama po sebi ogromno dostignuće za cinematografiju. Ostavila je najveći utisak jer je bila prva, ali ni ostatak filma ne zaostaje po kvalitetu. Pravo je uživanje gledati ne samo šta tehnologija može da nam donese, nego šta veliki umetnici sa istom mogu da naprave. Vizuelno, ovaj film je odličan, i to je njegov najbolji deo.
Sve ostalo se svodi na likove. Radnja, kao takva, izuzetno je problematična i nejasna. Podređena je ličnim dramama likova koji su se u istu upetljali, tako da nisam u mogućnosti da je jasno navedem nakon jednog gledanja filma. Stoga, o istoj ne mogu govoriti, a možda i nije potrebno. Moć i poreklo Kridensa Golokosta je ono što pokreće i završava radnju. Moć je ta koja motiviše Grindevalda čije prezime i krasi naslov filma, dok je poreklo to što u stvari nosi film. Čini se da su svi likovi u filmu potencijalni Kridensovi rođaci (iako, kada se razmisli, većina nije). Čemu taj utisak? Rekla bih da je to posledica toga što su Salamander i njegovi drugari iz prvog filma morali biti i u ovom. Stoga, retrospektivnim scenama se povezuju sa onima koji su u stvari bitni za priču.
Da naglasim, ne tvrdim da Salamander, Tina, Džejkob i Kvini ne utiču na priču. Naprotiv, za radnju jesu bitni. Ovde je problem logični, jer bi se film činio mnogo manje razvodnjenim da oni nisu bili uključeni. Salamander i Tina su tu da funkcionalno budu detektivi koji za nas otkrivaju misteriju (što može biti bilo ko), a u stvari služe da se pitamo da li će završiti zajedno. Džejkob je funkcionalno tu da motiviše Kvini, a u praksi nas zasmejava. Jako. On i Salamander čine urnebesan komični duo, drugu najbolju stvar filma. Kvini, s druge strane, nosi poruku o ekstremizmu i kako je lako biti zaveden ideologijom koja dobro zvuči, ali njen put se čini čudnim. Motivacija je u redu, ali momenat slamanja, kada se svet za nju uruši, čini se veštačkim, te da je tu samo da pokrene događaje koju je scenario za nju predvideo. Salamander i Tina imaju logičan razlog za razvojenost i napetost, ali Kvini kao da drami bez istog. Čudno je to što ne mogu opisati šta je problem, jer je sve na papiru u redu. Samo je taj momenat kada ona plače na kiši nekako forsiran. Čudan.
Kridens je, s druge strane, kao ličnost nebitan za radnju. Njegova jedina svrha je da bude oruđe. Većinu vremena za scenaristu, da nas ubedi kako je ta drama toliko bitna za budućnost i prošlost ostalih likova, a ostatak vremena za suprotstavljeni duo Dambldor/Grindelvald. Za razliku od ovog prvog, dramatičnog i čini se, pomalo promašenog aspekta, ovaj drugi je odrađen sasvim školski, kao i prikaz velikih legendi čarobnjaštva.
Dambldor se ponaša onako kako smo od njega i navikli. Iz trejlera se čini da će Džud Lo preovladati, i da će glumčeva pojava ugušiti Dambldora kojeg pokušava da otelotvori. Ipak, u samom filmu je Lo zaista delovao kao mlađa verzija dobrog, starog Albusa koga svi znamo. Mlađi Dambldor je energičniji, ali je podjednako spretnog govora i delegatskih sposobnosti. Po običaju, desilo mu se da on ne može direktno da se bori sa velikim negativcem, pa šalje svog omiljenog učenika, koji možda nije najpametniji i najsposobniji, ali jeste najčistijeg srca i besprekornog morala. Upada u nevolju sa Ministratstvom magije, i veruje u dobrotu moguće zlog Sliterinca. Zvuči poznato?
Džoni Dep jeste on sam, donekle. Ali, sve mu je oprošteno zbog ubedljivosti s kojom je prikazao Grindelvaldovu manipulativnost. On je ono što bi Ilonom Maskom ispiran lik u „Venomu” trebao da bude, vrstan manipulator koji može da te ubedi da je crno belo. Naravno, kroz njega i njegove pratioce se oslikava trenutna politička situacija na zapadu, gde skoro-nacisti pokušavaju da steknu popularnost konstantnim izvrtanjem istine. Neverovatno je, a i impresivno, koliko je Roulingova te dijaloge i monologe u kojima učestvuje Grindelvald dobro napisala. Gotovo da je uz male modifikacije iste moguće izgovoriti u stvarnosti, a da se gotovo ne razlikuju od toga šta govore vođe alternativne desnice (alt-right) u Americi.
Grindelvald je treća najbolja stvar u filmu. Logično je da najbolji strukturni deo i imenuje film, ali, naslov ne mu u stvari ne odgovara. Prvi upitnik sam povezala sa Salamanderom, koji je lepši deo filma, ali funkcionalno nepraktičan. Naravno, fantastična zver se pojavljuje i ovde, povelika i iz istočnjačke mitologije, koja doprinosi radnji u jednoj, moguće dve scene. Nagini, koju takođe srećemo, čini se još manje bitnom, a teško mi je osobu nazvati zveri, čak iako će to u budućnosti postati. Stoga, fantastičnih zveri baš i nema, a Salamander ista nije, čak iako mu je to identitet.
Drugi upitnik je najveći greh ovog filma. Naslovom nam je obećano da će fokus biti na glavnom negativcu, ali su komedija, i pre svega drama među likovima, preuzeli tu ulogu. Može se dosta toga što se desi likovima nazvati zločinom koji je počinio Grindelvald, ali, opet, iako na papiru donekle opravdano, u praksi se čini neispunjeno.
Roulingova je načinila senzaciju svojim knjigama, i to teško nezasluženo. Ali, dobar scenarista ni slučajno nije. Red je da zatraži pomoć i prekine kreativni monopol koji ima nad franšizom, jer ni prvi film nije bio za primer. Samo je bio dovoljno dobar da se niko nije usudio da kritikuje skoro pa legendu dečije književnosti.