Farma obitelji West – Tina Augustus

Promatram to umišljeno gradsko stvorenje kako maše rukama u nastojanju da otjera muhe koje su zadovoljno kružile oko raspadnutog trupla. Pokušavam ignorirati njegov savršeno uvježbani glas dok oponaša javljanje u središnji dnevnik što počinje za nekoliko minuta.

„Pobrini se da kamera bude u savršenom kutu“, daje mi jasne upute kao da sam student na praksi, a ne profesionalni kamerman s više od dvadeset godina iskustva.

Kimam u znak slaganja. Odavno sam naučio da ne valjda trošiti vrijeme na rasprave s tim ljubiteljima slike svoje – kako ih često nazivam u privatnim razgovorima.

Pomoćni asistent odbrojava i kreće javljanje uživo.

„Dobra vam večer poštovani gledatelji, upravo se nalazimo na mjestu koje je ponovno obavila tama sumnjive smrti lokalnog beskućnika.“ Mathias – moj mrski ljubitelj slike svoje, nabacuje lagani osmijeh pa zakoračuje nekoliko koraka u stranu dopuštajući gledateljima pogled na malu, napola urušenu kuću kakvu bi poželio svaki ljubitelj dobrog niskobudžetnog horora. Na mjestima gdje su nekoć stajali prozori sada je pribijeno nekoliko dasaka, ali i one su se počele raspadati. Nekoć masivna ulazna vrata, ili ono što je ostalo od njih, leže barem desetak metara dalje prema malom jezercu obraslom raslinjem. Krov je još uvijek na svom mjestu, ali moje budno oko uvjereno je da će sljedeću sumnjivu smrt dočekati napola urušen. Ovo je već četvrta smrt o kojoj izvještavam s iste ove pozicije. Dok se trudim ignorirati dosadne izvještaje koje Mathias iznosi, razmišljam o tome kako bi mi jednom netko mogao postaviti spomen ploču.

Na ovom je mjestu poznati kamerman Lucas Verluda čvrsto držao svoju ka…

„S nama je lokalni šerif koji će nam reći više o planiranom postupanju policije. Šerife, dobar Vam dan. U medijima se pojavila priča i nagađanje da se radi o serijskom ubojici koji…“

„Već desetak godina radim na ovom području kao glavni šerif, a živim koliko sam star, i usuđujem se reći kako su medijski natpisi o potencijalnom serijskom ubojici čista senzacija. Ipak, policija uzima sve mogućnosti u obzir pa stoga koristim ovu priliku da pozovem građane da se ne približavaju ranču West dok traje policijska obrada.“

„Šerife, kako…“

Šerif prekine Mathiasa oštrim pogledom i dubokim glasom zbog čega u meni izazove još više poštovanja. „Poznato je da kruže brojne priče o ranču nakon masovnog samoubojstva obitelji West prije tridesetak godina.“

„Kruže priče o izazovima…“

„Dobro su mi poznati izazovi kojima djeca i tinejdžeri tjeraju jedni druge da uđu u kuću i provedu u njoj neko vrijeme. Kao što sam rekao, odrastao sam ovdje i mnogo sam puta sudjelovao u njima. Nikad nisam vidio ili doživio ništa s onog svijeta – ako shvaćate što želim reći. Ako mi dopustite nagađanje, prije bi rekao da mnogi beskućnici zbog teških uvjeta života i beznađa odluče da će njihovo posljednje počivalište biti upravo kuća obitelji West zbog same priče… Okrutnost života i te stvari – ako shvaćate što želim reći.“

Priča obitelji West… Čuo sam je više puta nego što bi to želio. Čudno je to kako se ne sjećam svih detalja koji mi uporno promiču. Jedno je sigurno, bila je to obitelj kao svaka druga, roditelji i četvero djece koji su živjeli s muževom majkom. Nisu bili bogati, ali ne može se reći ni da su bili siromašni. Obitelj je godinama obrađivala zemlju, uzgajali su malo stoke i održavali voćnjak. Svake su nedjelje pohađali Svetu misu u mjesnoj župi, a majka je pekla pite koje su se prodavale za sakupljanje pomoći za siromašne građane. Drugom riječju, klasična seljačka obitelj sa sredine 60-tih godina. Nesreća ih je zadesila nakon kupnje stoke koju je netko otrovao nakon glasina da je otac stupio u ljubavnu vezu s ženom moćnog trgovca. Uskoro im je nestao veliki dio plodova, a stabla jabuka u voćnjaku bila su potpuno uništena. Glasine su se uskoro pokazale kao laž, ali šteta je bila učinjena. Rate kredita nastavile su nesmetano stizati svakog prvog utorka u mjesecu i obitelj je bila prisiljena napustiti dom koji su stvarale generacije obitelji. Grad je ustao da spasi obitelj, ali činilo se da zbog dobrog položaja ranča odlučila umiješati banka koje je na sve načine onemogućila otplatu. Na kraju je, jednog kišnog jesenskog dana na kućnu adresu stiglo pismo o nužnosti iseljenja u roku od tjedan dana. Tog istog jesenskog kišnog dana, cijela si je obitelj oduzela život za obiteljskim stolom. Kasnijom istragom utvrđeno je da su stariji oduzeli život djeci metcima, a sebi su kao kaznu oduzeli život otrovom za štakore.

***

„Zamisli samo“, euforično mi govori Mathias dok maše s dopisom uredništva. „Glavni urednik predlaže da ostanemo ovdje još nekoliko dana i snimimo kratku emisiju koja će se prikazati za tjedan dana u udarnim terminu.“

„Mislio da da nikoga ne zanima još jedan mrtvi beskućnik.“

Mathias je poskočio i počeo pokazivati na tijelo koje mrtvozornici upravo spremaju u crnu vreću. „Naš mrtvi beskućnik zapravo je sin  lokalnog bogataša. Shvaćaš li sad?“

Nije čekao moj odgovor. Dok sam stigao zaustiti, Mathias je stajao na drugom kraju kuće  veselo razgovarao sa šerifom koji nije pokazivao isto oduševljenje kao moj ljubitelj slike svoje. Umjesto toga, činilo da se nam se u međuvremenu pridružilo još barem desetak policajaca i ako me sluh dobro služi, odlučeno je da će pretražiti cijeli prostor obližnje šume. Tko bi rekao da jedno ubojstvo može toliko obradovati mog depresivnog prijatelja. Podsmjehnem se, vjerojatno sam jedini od ekipe koji zna da naš savršeni Mathias ima velikih problema sa samopouzdanjem, a otkako ga je ostavila djevojka pije teške lijekove koje ja nazivam pravim imenom – legalna droga. 

„Naravno da neću dopustiti da se potencijalni počinitelj izvuče bez kazne“, oštro je zarežao šerif na muškarca u odijelu.

„Dobio sam dopuštenje da se motamo ovdje“, pohvalio se Mathias.

Upitam ga od koga, ali odbio je odgovoriti. Nitko normalan ne bi dozvolio da se osrednji novinar i stari kamerman motaju mjestom zločina. Pogledao sam desetke krimi serija i znam da je takvo što nedopustivo. Pa ipak, urednik vijesti ima mnogo kontakta i čini se da sam  zaglavio ovdje još barem nekoliko dana. Prepuštam Mathiasa da radi svoj posao i povlačim se u sjenu šume gdje su sjedili stariji policajci.

„Neobično“, prokomentira najstariji od njih.

Naćulim uši, ne mogu sakriti da me zanima što namjerava reći.

„Prošli put sam rekao našem šerifu da mi se čini da vidim neku stariju ženu kako nas promatra iz šume. Sada sam siguran da sam vidio istu tu staricu dok je doktor pregledavao tijelo. Ne samo da sam je vidio – mahala mi je.“

Druga dvojica su se stala glasno smijati. „Vjerojatno su joj se svidjele tvoje velike brčine.“

Muškarac je ljutito ustao. „Smijete se vi, ali ne volim kad lude babe tumaraju našim mjestom zločina. Možda je prošli put sve prošlo bez ikakve medijske galame jer je riječ o običnom beskućniku, ali ovoga puta će se svi lokalni mediji okomiti na nas. Čekajte samo da se pročuje da naš lokalni beskućnik nije lokani beskućnik.“ Skrenuo je pogled prema meni kao da me odmjerava, a zatim ga vratio na svoje kolege. „Ponovno će početi kružiti priče o staroj Berti koja progoni nesretne duše. Ili o Bee koja je prema nekim pričama preživjela samoubojstvo i od tada obitava ovim prostorima.“

„Možda stvarno…“

„Ove su oči vidjele njezino mrtvo tijelo“, dramatično je pokazao na svoje stare oči čiji su se kapci gotovo preklopili preko njih. „Tek sam stupio u policiju kad se dogodilo to samoubojstvo. Vlastitim sam očima vidio tijela svih prisutnih.“ Podigao je ruku da zadrži riječ. „A vidio sam i sva sljedeća samoubojstva.“

„Zašto bi se jedan zlatni dečko ubio?“ Upitao sam ispod glasa.

„Tko od nas zna što osobu muči iza ove debele kože? Današnji mladi su posebna priča. Pogledaj tog dečka, dvadeset i pet mu je godina, a nema nijednu jedinu dlaku na tom svom dječjem licu. Nisu to čista posla.“

Nisam dobro vidio mladićevo lice, ali prema odjeći koju je imao na sebi znao sam da je jedan od onih koje nazivaju drugačijima. Stari policajac je govorio kao da dobro poznaje mladića i njegovu obitelj pa sam odlučio upitati za više detalja. Prvo je oklijevao, ali nakon što sam svečano prisegao da neću njegove riječi dijeliti s onom novinarskom budalom rekao mi je da mladića poznaje površno. Nekoliko su ga puta privodili zbog problematičnog ponašanja. Pričao mi je o njegovoj obitelji, a zatim mu je izletjelo da je nekoliko metara od tijela pronađen njegov dnevnik.

„Želite reći da je šerif namjeravao utišati cijelu ovu situaciju tako što je lagao da se radi o beskućniku?“

Stari policajac se blago nagnuo u mojem smjeru. „Jasno ti je da su to povjerljive informacije?“

Brzo sam kimnuo. „Naravno.“

„Ima nekoliko razloga za takav postupak, a između ostalog mladićev otac nije želio da se od sinovog samoubojstva napravi televizijski program kao što se upravo radi.“

„Mathias je ambiciozan, prokopat će sve što mu se nađe na putu da dođe do mjesta voditelja u studiju.“

„Ponekad nije dobro kopati preduboko“, mudro je ponudio savjet stari policajac.

„Hoće li policija postaviti noćnu patrolu?“ Upitam.

„Trebali bi, ali jao šerifu ako pomisli da će je uvaliti meni. Kunem vam se svima, ako me natjera da provedem još jednu noćnu patrolu u toj kući i sam ću se otrovati otrovom za štakore.“

„Još jednu?“ 

„Već sam jednom stražario u toj ludnici. Ne postoji mjesto koje bolje zavara tvoj zdrav razum od te kuće. Da, to je obična ruševina s tragičnom pričom, ako kada se u njoj nađeš noću – sam, a tvoj um počne smišljati stvari koje se kose sa zdravim razumom…“

Kasnije toga dana, Mathias me je obavijestio o svom genijalnom planu. On će se zavući u gradsku knjižnicu i prikupiti izvode iz starih novina, a ja ću – da ne gubimo vrijeme – snimiti nekoliko dobrih i jezovitih kadrova u kući i njezinoj okolici. Navečer ćemo se naći u lokalnoj gostionici i dogovoriti što ćemo dalje. 

Sama pomisao da se neko vrijeme nećemo vidjeti ulila mi je nadu pa mu nisam imao srca reći da njegov plan smatram glupim. Bacio sam se na posao i snimio „nekoliko dobrih kadrova“. Želio sam što ranije otići s tog mjesta. Upravo sam sjedio u sjeni kuće i premotavao snimke da se uvjerim da su dobre kada sam na jednoj od njih primijetio čudnu sjenu. Premotao sam je ponovno, ali smetnje na su traci postale jače. Pokušao sam još jednom i tada se dogodilo ono što svaki kamerman mrzi – traka je pokazala grešku. Sve što sam radio ovog popodneva nestalo je u nepovrat.

U tom trenutku žalio sam sve godine svoje duge karijere. Psujući skidam sve svece s neba, a potom se priberem i odlučim još jednom snimiti kuću.

„Sutra ću sam prespavati u kući“, oduševljeno mi govori Mathias. „Proučio sam sve zapise i znaš li što sam doznao?“

Umorno sam slegnuo ramenima.

„Svi beskućnici su se ubili otrovom za štakore“, oduševljeno je podjelio tu informaciju sa mnom. „Za najnoviju žrtvu još uvijek čekamo rezultate obdukcije, ali siguran sam da sam u jednom kutu kuće vidio otrov za štakore.“

Zatražio je da pregleda moje snimke, a ja mu nisam želio stati na put. Usredotočen sam na masni odrezak na svom tanjuru, ali povremeno bacim oko na njegove zapise. Na kraju mu dajem svoju pomoćnu kameru, a pomoćni asistent ga upućuje u način upotrebe.

„Glupo derište“, mrmljam sebi u bradu.

***

„Netko se nije najbolje naspavao?“ Zadirkujem ga. „Pitam se zna li šerif za tvoju noćnu avanturu na mjestu zločina. Pitam se što bi rekao na to?“

Mathias je mrzovoljno protrljao oči. „Ne gubi vrijeme, pogledaj kamere da možemo otići s ovog mjesta.“

Osjetim li ja ogorčenje i strah u njegovom glasu? S ovog mjesta. „Što misliš da su kamere otkrile? Duhove?“ Smijem se grleno i glasno, a zatim pregledavam kamere. Budala nije upalio noćno snimanje, ali čekam trenutak da mu to kažem. 

„Zar je sve ovo bilo uzalud?“ Pobunio se na rubu živaca. „Pogledaj snimku do kraja!“

„Sve što vidim je mrak“, okrenuo sam mu kameru da se uvjeri, ali ipak odlučim premotati snimku. „Nešto se dogodilo?“

Grebe si vrat gotovo prisilnim kretnjama. „Ne, naravno da ne.“ Laže i osjetim mu to u glasu. „Ali nema bube u krugu od nekoliko milja koja se nije pogostila mojim tijelom.“

„Hoćete li ponoviti to večeras?“

Gleda u daljinu kao da ne čuje moje riječi. I sam učinim isto pokušavajući otkriti što bi tako zanimljivo bilo na rubu šume, ali nakon nekog vremena odustajem. Ponavljam pitanje, a moj ljubitelj slike svoje pogleda me kao da sam sišao s uma.

„Možda bi bilo bolje da uz sebe imam profesionalnog kamermana… da se ne ponovi ovaj fijasko s pomoćnom kamerom.“

Profesionalni kamerman, da je mogao ulizao bi se na još podmukliji način, ali nije mogao. Odbijem njegov prijedlog kao čistu budalaštinu, a zatim se uputim prema svom automobilu. Kamere su bile spremljene kada mi je zazvonio mobitel. Uslijedio je neugodan razgovor s šefom koji me natjerao da promijenim mišljenje.

Možda sam kukavica, ali zahtijevao sam neko jamstvo da nas neće napasti grupa drogeraša. Ili još gore, da nas neće sustići šerifov gnjev ukoliko otkrije što radimo. Sljedeći poziv iz glavnog ureda bio je kratak i jasan: „Sve je sređeno.“

Proveli smo cijeli dan dogovarajući kutove snimanja kada nam se pridružio onaj isti stariji policajac s kojim sam pričao jučer i jedan mladi novak koji se bojao poput malog djeteta. Mathias nije bio najzadovoljniji izborom pojačanja, ali nezadovoljstvo nije izrazio naglas. Krenuli smo snimati uvodni dio pa su se policajci smjestili u drugi kut i bacili na krafne koje su ponijeli sa sobom.

„Ipak vas čeka još jedna noć“, spomenem starijem policajcu.

„I kunem se da će padati glave zbog toga! Proklet bio onaj tko je prodao dušu i omogućio vam ovo snimanje.“

Kreće snimanje.

„Dragi gledatelji, nalazimo se u kući u kojoj se odigralo samoubojstvo obitelji West. Upravo na ovom mjestu, u 60-tim godinama, stajao je stol na kojem je obitelj pojela svoj posljednji obrok. Siguran sam da ne govorimo o slučajnosti kada ću spomenuti da su sva tijela naknadnih samoubojstva pronađena upravo u ovoj prostoriji.“

Stariji policajac pozorno prati što govori. Siguran sam da je u jednom trenutku komentirao da je bio uvjeren da nije primjereno prenositi vijesti kada se radi o samoubojstvu – novinarska etika. Potpuno sam siguran da smo o tome učili na jednom od beskonačnih seminara, ali činilo se da su Mathias i urednik vijesti zaboravili na to pravilo.

„Možete li zamisliti taj trenutak? Članovi obitelji sjede na stolom. Gospodin i gospođa West drže se za ruku. Pogledi su im uplašeni, ali odlučni. Malena djeca uživaju u juhi ni ne sluteći da više nikada neće zaspati u svom krevetu. Starica gleda u svoja koljena. Zar će tako završiti jedna poštena radnička obitelj?“ Mathiasov glas je histeričan, a njegov pogled maničan, gotovo jeziv.

 Prelazi u susjednu sobu i dovlači nekoliko stolica, a potom tjera mladog policajca da mu se pridruži i pomogne mu unijeti veliki stol čija je ploha bila napola uništena.

„Što on to izigrava?“ Pobunio se stariji policajac. „Ovo je mjesto tragedije! Istog trena prekinite s tim“, zapovjedio nam je iako i sam stojim po strani i šokirano gledam što Mathias izvodi. „Nitko nije spomenuo da će se dirati…“

„Želim da svi sjednemo za stol i zamislimo na trenutak kako…“

„Ne mislim sudjelovati u ovoj budalaštini“, pobunio se stariji policajac, a zatim ponovno pogledao u mom smjeru. Kao da mu ja mogu na bilo koji način pomoći.

„Posjetila me… jučer… sve mi je rekla.“

Mladi policajac se zagledao u mene, a potom u svog starijeg kolegu. Skinuo sam kameru s ramena, ali nisam zaustavio snimanje pa oprezno priđem Mathiasu. „Jeste li dobro? Možda bi trebali prekinuti s ovime i vratiti se u grad.“

„Ne“, povikao je, a zatim posegnuo rukom u džep i strusio dvije doze svojih tableta.

„Rekla je da moram ispričati njihovu priču.“

„Baš sada nema signala“, progunđao je stariji policajac, a zatim uz glasno protestiranje mladog, odlučio da će otići do policijskog automobila i obavijestiti postaju o događajima. „Obolio je na živce.“ Zaključio je.

Pokušavam obuzdati Mathiasa i natjerati ga da sjedne, ali on se uporno izmiče mojem stisku. U tom mi je trenutku drago što sam ostavio upaljenu kameru. 

„Sjednite ovdje“, naredio nam je.

„Poslušajmo ga – zasad“, govorim mladom policajcu u nadi da će to smiriti Mathiasovu maniju.

Neko je vrijeme nervozno hodao oko nas, a potom sjeo na jednu od praznih stolica za stolom. Tek sam tada primijetio da je na svakom praznom stolcu stavio ubrano poljsko cvijeće. Ustao sam i provjero da možda ne sjedim na busenu, a zatim sam se uvjerio da je moja stolica prazna.

„Djeco moja“, obratio se Mathias praznim stolicama, a zatim im pružio ruku. „Moramo to učiniti ako želimo zadržati svoju dušu. Ova zemlja je naš život. Svaki grumen ove zemlje prošao je kroz ove stare ruke. Ja sam ova zemlja kao što si i ti – sine moj, ova zemlja.“

Podigao je ruke, a iz jedne šake mu je počela ispadati zemlja. Mladi policajac se gotovo ustao i otrčao kada se naglo uhvati na prsa i ponovno spusti na stolicu. Nadao sam se da je u pitanju samo napad panike, druga opcija bila je previše strašna. Obuhvatio sam mu ruku i šapnuo da je sve u redu – nas je dvojica. Trebamo se praviti da sudjelujemo u njegovoj predstavi dok se stariji policajac ne vrati.

„Naše smrtno tijelo samo je naš privremeni ogrtač – naša je duša besmrtna.“

„Berta je ušla u njega!“ Zajecao je mladi policajac. „Starica… Govori se da ih je ona nagovorila na samoubojstvo. Obitelj West… ona ih je…“

„Ššššš“, nastojim ga umiriti.

Stariji policajac se vraća i sjeda na jedno od praznih mjesta. Pokušavam doznati je li uspio stupiti u kontakt s postajom, ali samo zamišljeno promatra situaciju u kojoj nas je zatekao. 

„Imate li oružje?“ Upitao sam ispod glasa.

„Što?“

„Oružje“, glasnije ću. „Trebali bi obuzdati Mathiasa dok ne postane nasilan.“

Stariji policajac zbunjeno gleda u mene, a zatim svoju pozornost usmjeri prema jednom od prozora. „Mislim da sam je vidio – Bertu.“

Mladi policajac je ispustio glasan uzdah.

„Ja ću se pobrinuti za djecu“, Mathias odjednom promjeni ton glasa i zagleda se u njih.

Stariji policajac je istog trenutka posegnuo za pištoljem, ali je shvatio da mu je futrola prazna. Izraz šokiranosti na njegovom licu nije se mogao mjeriti s užasom koji je uslijedio nakon što smo shvatili da Mathias drži pištolj. Nježno nam se smješkao kao da nas ne želi uplašiti.

„Djeco, jeste li pojeli? Tata bi se volio igrati jednu igru.“

„Nedostaje Lydia i Jane“, začujemo ženski glas i shvatimo da u prostoriju ulazi starija žena. Haljina joj je iznošena i podsjećala me na… modu 60-tih godina.

Želim vjerovati da sanjam, ali bolno jasno shvaćam da sam svjedok Mathiasovog živčanog sloma. Žena preuzma pištolj, a Mathias nestaje u mraku. Možda smo i imali priliku, ali nitko od nas trojice nije se usudio pomaknuti. Mogao bi obuzdati Mathiasa kada bi dobio malo vremena, ali činjenica da postoji starica koju prvi put vidim odagnala me od te zamisli. 

Mučnu tišinu prekinuo je zvuk šuštanja, a u sljedećem trenutku Mathias unosi onesviješteno tijelo policajca i posjedne ga na praznu stolicu. Dok je mladi policajac doživljavao novi napad panike, stariji ustaje u nastojanju da razoruža ženu, ali ga je iznenadna bol natjerala da ponovno sjedne. Uskoro je Mathias donio mladu policajku i posjeo je na mjesto do sebe.

„Cijela obitelj na okupu“, razdragano reče starica.

„O Bože“, zajecao je mladi policajac. 

Starica, muškarac (Mathias) i žena (mlada policajka) te četvero djece (mladi i stariji policajac, ja te novodoneseni policajac). Pokušavaju li Mathias i ta luda starica rekonstruirati dan samoubojstva obitelji?

Starica je ponovno predala pištolj Mathiasu, a on prišao svakom od nas i pomilovao nas po obrazu. Ovoga sam puta ja bio taj koji je ustao. Posegnuo sam za njim u nadi da ću ga urazumiti, ali odjednom sam osjetio naglu i oštru bol koja je prostrujala mojim tijelom poput udara struje.

„Hoće li nas ustrijeliti?“ Kroz suze će mladi policajac.

„Djeca su već velika“, započela je starica. „Mislim da shvaćaju snagu zemlje i žrtvu koju moramo podnijeti zbog nje. Neka jedu s nama.“

Ne shvaćam njezine riječi, ali osjećam kako nemir raste. Dok sam panično gledao ljude oko sebe, nisam ni primijetio da je starica na stol stavila veliki lonac s pire krumpirom u kojem su se sjajile crvene kuglice otrova za štakore. U tom sam trenutku i sam počeo gubiti razum. Grabila je velike porcije koje su se crvenile poput kakvih žalaca smrti, a potom ih stavljala pred nas.

Zgrabio sam posudu i bacio je o zid. Ostali učine isto, iako se nitko od nas ni na trenutak nije ustao. Starica je otišla do zida i strpljivo pokupila sve zdjele, a potom ih napunila. Bacio sam ponovno, a za mnom i ostaloi. Starica se ljubazno nasmiješila i još jednom ponovila postupak. Uskoro je postalo jasno da je nemoguće da u jednom loncu bude toliko hrane, ali lonac je uvijek izgleda kao da ga je upravo donijela.

„Što želite od nas?“ Proderao sam se. 

Mathias je ovdje samo poremećena žrtva. Sjedio je mirno nad svojom zdjelicom hrane i molio. Naše molbe da se urazumi i pomogne nam nisu dopirale do njegovog razuma.

„Zemlja daje, zemlja uzima.“ Pjevušila je starica dok nam je grabila sve veće porcije.

Činilo se kao da traje vječnost. Osjećaj vrtoglavice i slabosti preuzimao je moje tijelo iako nisam pojeo nijednu jedinu žlicu otrova. Gledam u svoje ruke želeći se uvjeriti da slijede moje naredbe i odbijaju izvršiti samoubojstvo. Zamućena pogleda, gledam u starijeg policajca koji ponovno odguruje svoju zdjelicu. Učinio bi isto, samo kad bi imao malo snage. I ostali to čine. Moram učiniti isto, naređujem sebi. Još zdjela leti zrakom, ali moja stoji ispred mene i kao da me promatra.

Znam da haluciniram jer se nalazim u toplom obiteljskom stolu. Pored u pozadini vidim sunčev sjaj, a cijela kuća miriše na domaću hranu. Pokušavam upitati starijeg policajca vidi li isto što i ja, ali umjesto njega, zatičem malenog dječaka kako veselo jede svoju juhu.

Brzo skrenem pogled na drugu stranu i dočeka me sličan dječak guste smeđe kose koji je ubacivao koricu kruha u juhu, a potom se smiješi starici koja je sjedila do njega. Okrenem se i ugledam kalendar na kojem je velikim crvenim linijama zaokružen jedan datum.

„Vrijeme je da zaigramo jednu igru“, progovorio je nepoznati muškarac. Koža mu je tamnija od izloženosti suncu, a vrh glave ćelav. Uznemirio sam se što vidim da u ruci drži teški predmet koji skriva iza leđa.

„Igra“, veselo reče dječak s moje lijeve strane.

„Ovo je nova igra koju još nismo igrali. Sve što trebate učiniti jest zatvoriti oči i staviti ruke na uši. Čut ćete glasan prasak, možda ćete osjetiti kako tekućina teče po vama, a možda osjetite i udarac. Pobjednik je onaj koji ni u jednom trenutku ne otvori oči. Hoćemo li sada igrati?“

Dječaci veselo poskočiše. Poželio sam se ustati, ali shvatim da su mi ruke na ušima. Što se događa? Što se, za ime svega, događa? Oči mi se počnu sklapati i sve što osjećam jest srce koje prijeti da će iskočiti iz prsnog koša.

***

Svaki dio tijela gori u bolovima. Liječnici su odlučili da je vrijeme da me suoče s istinom.

„Zašto ste to učinili?“

Nastojim im ispričati što sam sve doživio, ali čini se da svakim trenutkom dodaju sve više teških dijagnoza. Luđak, tako me sada zovu iza leđa. Liječnici dolaze i dolaze, ali nitko mi ne nudi dokaz za ono što tvrde. „Kamera!“ Viknuo sam iz petnih žila. „Kamera. Sve je snimljeno!“

Tek tjedan dana kasnije, glavni psihijatar je odobrio da budem suočen sa sadržajem koji je moja kamera snimila. 

„Jeste li sigurni da ste spremni?“

Kimnem. Znam da nisam lud. Znam što se dogodilo. Berta nas je mučila, preuzela je Mathiasov razum i sve nas ubila. Dvojica patrolnih policajaca, mladi i stari policajac – svi su mrtvi. Otrovali su se otrovom za štakore. Mathias, moj voljeni Mathias tjednima je ležao u komi. Jučer je izgubio bitku za život.

Likujem jer želim da svijet sazna za našu muku.

Snimka je premotana, ali ne smeta mi. Želim vidjeti trenutak u kojem demonstrativno bacamo pire krumpir s otrovom za štakore. Valjda će to uvjeriti liječnike da nisam sudjelovao u grupnom samoubojstvu – nitko od nas nije. Smješkam se i čekam da svima kažem: Jesam li vam rekao?

Ali nema starice. Mathias nosi veliku zdjelu hrane, a policajka mu pomaže dijeliti hranu. Izgledaju sretno poput mladog para. Tražim staricu, ali sve što postoji jest veliki grumen zemlje na njezinom stolcu.

Tražim sebe. Hrana je podijeljena. Čekam trenutak u kojem protestiram i bacam hranu iako me samopouzdanje polako napušta. Siguran sam da će sada, samo za još nekoliko trenutaka. Strpljivo čekam i sve se više naginjem prema ekranu.

Ali posmatram kako opušteno grabim jelo i uzimam prvi zalogaj. Pa drugi. Pa treći. Pa četvrti.

Vrištim iz petnih žila i prije nego što se uspijem odmaknuti od ekrana, shvaćam kako su se dva gorostasna bolničara obrušila na mene i navlače mi luđačku košulju. Opirem se svim silama pa mi tijelo pritišću u tlo.

Dok mi vežu ruke, gledam u prizor na ekranu. Uzimam još jednu porciju, pa još jednu porciju. Tada zastajem, ali ostali uzimaju još. Pa još jednu. I tada mi sine zašto sam živ. Koliko smo posuda bacili, toliko smo ih zapravo pojeli. Da sam bacio još tri ili četiri posude poput starog policajca, sada bih i sam bio mrtav.

Shvaćam da se smijem histeričnim i abnormalnim smijehom, ali ne mogu to kontrolirati. Liječnici me gledaju ispod oka, a zatim šaraju penkalama takvom brzinom i žestinom da ih mogu čuti kako stružu po papiru.

Opasan za sebe i okolinu, crvenim je slovima dopisano.

„Doktore“, zazvao sam najmanjeg koji je krenuo prema izlazu. „Jesu li otkrili što je uzrok smrti onog mladića?“

Liječnik me pogleda ispod oka pa se nakašlja. „Otrov za štakore.“

Autor: Tina Augustus


Foto kredit: Borgvattnets Prästgård

About Author