Ružni, prljavi i uglavnom zli: grimdark fantasy
Za one koji možda to ne znaju, naslov ovog teksta parafrazira crnu komediju Etorea Skole „Brutti, sporchi e cattivi“ (Ružni, prljavi i zli) iz 1976. godine. Film je dobio nagradu za režiju u Kanu, a bio je toliko utjecajan da je njegov naslov ostao kao fraza prisutan u mnogim jezicima, pa tako i našem. Na prvi pogled, ovo baš nema puno veze s fantazijem, no Skolini su likovi doista listom onakvi kako su opisani u naslovu, a takvi su, najčešće, i likovi u podvrsti fantazija koja je buknula u zadnjih desetak godina i relativno je brzo zaradila pomalo pogrdan nadimak grimdark.
Grimdark fantasy kao naziv odnosi se, dakle, na tip najčešće epskog fantazija, koji kao svoju glavnu osobinu, pa i kvalitetu, ističe to što je grim i dark: sve je u takvim djelima više-manje ružno i prljavo, dok su likovi, koji se teško moge nazvati junacima, uglavnom zli. Osim Džordža R.R. Martina, koji je danas svakako najpopularniji predstavnik grimdarka, tu su još i autori poput Ričarda Morgana, Džoa Aberkrombija, Stevena Eriksona i mnogih drugih.
Pisac Sam Sajks sve te osobine spaja u definiciju koja kaže da je grimdark vrst fantazija u kojoj „podloga, raspoloženje ili tema priče ima u sebi neumoljivo nasilje, očaj i prljavštinu, obično do razine koju neki smatraju apsurdno pretjeranom“, te dodaje: „Grimdark se često doživljava kao zatvoreni krug: to jest, grimdark je grimdark kako bi prenio iznimno mračno i brutalno okruženje, a ne kao produkt priče.“
Konačno, i sam naziv „grimdark“ do određene mjere odražava tu „apsurdnu pretjeranost“ mraka o kojoj govori Sajks. Dolazi, inače, iz taglinea koji je pratio Warhammer 40k: “in the grim darkness of the far future, there is only war” („u smrknutoj tami daleke budućnosti, postoji samo rat“).
Obožavatelji grimdarka najčešće ističu kako nije u pitanju pretjeranost, već realizam. Istim se – za fantazi doista nezgrapnim – argumentom, inače, često obrazlaže i mnoge druge stvari koje u epskoj fantastici zaista znaju nedostajati, od ženskih ili obojanih likova do junaka koji nisu siročad. Naravno, žene su i u najcrnjem srednjem vijeku činile pola čovječanstva, a zahvaljujući Rimljanima i trgovačkim kontaktima s Arapima, nije postojalo ni jedno razdoblje povijesti u kojem, realistično govoreći, u Europi, na čijoj se kulturi najpopularniji epski fantaziji obično baziraju, nije bilo ljudi drugih rasa i boja kože. Uostalom, zapravo je prilično smiješno pozivati se na realizam u romanima u kojima zmajevi lete nebom a čarobnjaci protivnike uništavaju magičnim moćima i štapićima. No čak i ako zanemarimo diskutabilan koncept „realističnog“ u fantaziju, nužno se postavlja bar pitanje po čemu je to „mračan“ pogled na svijet nužno realističniji od nekog drugog.
U tom smislu, nije loše pogledati još jedan mim koji već dulje vrijeme kruži internetom, i koji očito polazi od iste, ili bar vrlo slične pretpostavke: da je, iz nekog razloga, „bolje“ imati, pojednostavljeno rečeno, ružne, prljave i zle vampire, vukodlake, vještice i ejlijene nego „čiste“.
Ovaj mim, kao i mnogi mladi grimdarkeri, pati od jednog vrlo očitog problema: posvemašnjeg nedostatka poznavanja povijesti.
A kao što nadnaravna bića na filmu nisu baš oduvijek bila ružna i zastrašujuća, nije ni sav fantazi prije Martina bio ispunjen isključivo dugama i jednorozima. Istina je, kod Tolkina se može očekivati da je relativno lako razlikovati dobro od zla, te da će dobro, većinski gledano, pobijediti. No čak ni Tolkinu ne preživljavaju ama baš svi likovi, a bar u knjiškoj verziji ni pobjeda ‘dobra’ nije potpuna.
Ali Tolkin se, koliko god to izgledalo čudno, zapravo može i zanemariti. Osim njega, naime, postojalo je i te kako puno drugih autora fantazija kod kojih nije manjkalo mračnih i gadnih stvari, krvi, čudovišta i svega ostalog. Najslavniji među njima vjerojatno je Robert I. Hauard, čiji se Konan kretao svijetom u kojem svatko – uključujući tu, nije loše napomenuti, i žene i crnce – može biti opasan, a luksuz se mjeri dovoljnom količinom pića, uz pehar kao dodatnu, ekstra-luksuznu opciju. Konačno, Hauardov sword and sorcery upravo se zbog svoje suštinske razlike u odnosu na Tolkina i promatra odvojeno, najčešće kao „low“ tj. niski fantazi, za razliku od Tolkinove „high“, odnosno uzvišene verzije.
A taj pogled na stvari nije stao s Hauardom: dovoljno je samo spomenuti Frica Lajbera, čiji su Fafhard i Sivi Mišar prljaviji i ružniji, nego bilo što što se danas može pronaći, a ni zločestoće im nimalo ne fali. Plaćenici koji će i s božanstvima zaratiti, ova se dva anti-junaka u svojim pustolovinama nikad nisu opterećivala pitanjima dobra i zla, a ni u borbi ih nije brinulo jesu li pošteni ili nisu. Ono što, međutim, Fafhrda i Sivog Mišara postavlja znatno bliže Skoleovoj verziji „ružnih, prljavih i zlih“ od one Martinove, jest činjenica što se oni, zapravo, kreću kroz komičan svijet, u kojem težina tragedije i gnusobe jest prisutna, no to ne znači da ne postoji nada ili trenuci humora. Iako je Lajber svoj par pustolova stvorio upravo s namjerom da stvori protutežu časnim i pouzdanim junacima, nije zaboravio da se i u najmračnijim trenucima ljudi mogu nasmijati, ili bar biti smiješni.
A kad se spominju protu-Tolkinovski primjeri fantazija, svakako se ne smije zaboraviti Majkl Murkok, čiji Elrik uspijeva u sto stranica romana proći više moralne ambivalentnosti nego kompletan Martinov cast u tisuću. Murkok je, inače, vrlo oštro kritizirao Tolkina baš zbog predodređene moralnosti, te ga je u slavnom eseju iz 1978. godine nazvao „Epskim Puom“, prema naivnom medvjediću, smatrajući da Tolkinova proza ima, kao priča za laku noć, prvenstveno namjeru da utješi, a ne da izazove.
Ali grimdarkovci često za taj esej i ne znaju, i za „umiveni“ fantazi preuzimaju (inače desničarsko politički) izraz Pollyanna fantasy, po popularnom američkom liku dobre djevojčice Poli kojoj se događaju grozne stvari, ali ona uvijek uspijeva u svemu pronaći neku svijetlu stranu. Ono što grimdark pokušava, kažu oni, jest osvijestiti čitatelje i pokazati im realnost.
Neki, poput Elizabet Ber ili Mari Brenan, uočavaju da je tu na djelu, blago rečeno, čudno skakanje u zaključcima: ružno se izjednačava s realističnim, a realistično s boljim – u žanru koji sam po sebi nije mimetičan i već se godinama bori da tu predrasudu nadvlada!
Druga glavna zamjerka koja se upućuje grimdarku jest da istu pogrešku koju pripisuje „puovskom“ fantaziju čini i sam, samo u suprotnom smjeru, gledajući uvijek i u svemu samo ono loše. Taj pristup, jednostavno rečeno, jednako je nerealističan: život nikad ne čine samo užasni stvari.
Ovdje ipak valja napomenuti da kritike grimdarka idu u dva osnovna, i međusobno suprotstavljena smjera. Jedna je skupina kritičara – predvođena Leom Grinom i Voksom Dejom – prvenstveno nezadovoljna grimdarkom upravo zato što po njima predstavljaju „postmoderne blasfemije protiv našeg mitskog nasljeđa“, u kojima „čast zamjenjuje poniženje, romantiku gadarije, slavu porazi, a nadu očaj“.
Njima dakle, kod grimdarka najveći problem predstavlja etička i estetička prljavština, i čeznu za povratkom „pravom“ fantaziju, u kojem su muškarci pošteni, čudovišta ružna a žene lijepe. Ne treba ni reći, kritika Lea Grina i radovi Voksa Deja upravo spadaju u onu skupinu fantazija koja je cijelom žanru na vrat navukla pridjev „konzervativnog“.
S druge strane, međutim, vrlo je glasna i feministička kritika grimdarka. Osnovna zamjerka koju ovakve autorice – pa i neki autori – upućuju većini grimdark djela jest što, u svojoj potrazi za realizmom, u fantaziju, stvaraju svjetove u kojima je mizoginija jednako ili još jače izražena nego u našem svetu, te se praktički svaka junakinja koja se pojavi više-manje mora naći silovana, najčešće s vrlo detaljnim i podrobnim opisom.
Zanimljivo je da su među autorima grimdarka bile prisutne vrlo različite reakcije na ove kritike: dok se R. Skot Bejker pokazao vrlo nesklonim prihvatiti bilo kakvu primjedbu na svoj svijet, Džo Aberkrombi prihvatio je većinu primjedbi vrlo ozbiljno, pa je čak u jednoj internetskoj raspravi i konstatirao da je zapravo pribjegao određenoj autorskoj lijenosti, i nije uspio u svojoj namjeri.
No, istovremeno, Aberkrombi je sastavio i svoju vlastitu „obranu“ grimdarka, u kojoj je nabrojao sedam elemenata koji, po njegovu mišljenju, idu u prilog grimdarku. To su:
- usredotočenost na likove,
- moralna ambivalentnost,
- poštenje,
- ponekad život doista jest usran,
- modernost,
- šokantnost, i
- raspon.
Istini za volju, bar neki od tih elemenata baš i nisu najsretnije odabrani: raspon je, na primjer, kod Aberkrombija doista prisutan, jer se u svakom njegovom djelu, usprkos hektolitrima prolivene krvi, pojavljuje i humor, no to nije slučaj sa svim autorima grimdarka; o ideji „modernosti“ takvog fantazija također sam već govorila, a šokantnost, odnosno „shock value“ u valu grimdarka doživljava otprilike istu sudbinu kao što ju je doživio i splattergore u horroru: nakon pete-šeste odrubljene glave i odgrižene noge, publika će se prije početi smijati nego se šokirati.
Bez obzira na sve zamjerke, nedvojbena je činjenica da se grimdark ustoličio kao jedan od ekonomski isplativih žanrova, te ga se nećemo tako skoro riješiti. I nedvojbena je činjenica da, čisto po zakonu velikih brojeva, među grimdark tvorevinama ima onih boljih i onih koje naprosto reproduciraju estetiku, posve zaboravljajući da bi uz nju trebao ići i neki sadržaj. Zato se valja usredotočiti na potragu za kvalitetnim autorima unutar podžanra, i povremeno potražiti neku drugu podvrstu, naprosto da se odmorimo od ružnih, prljavih i zlih ljudi s mačevima.