Kralj u žutom – Robert W. Chambers

ŽANR: fantastika
ZEMLJA: SAD
ORIGINALNI NAZIV: King in Yellow
GODINA IZDAVANJA: 1895.
OCJENA: 8

 

Kralj u žutom. Žuti znak. Izgubljeni grad Carcosa. Pojmovi vrlo dobro poznati ako ste gledali prvu sezonu HBO-ovg „Pravog detektiva“, nihilističko filozofske kriminalističke serije. Svi oni su preuzeti iz zbirke priča Roberta W. Chambersa pod imenom „Kralj u žutom“, gdje čine vezivno tkivo prve četiri priče (od ukupno deset) neobične kolekcije. Zašto neobične?

Pogledate li na Internetu, Chambersov „Kralj u žutom“ je oduševio H.P. Lovecrafta koji ga je smatrao vrhuncem „čudne fikcije“ i kosmičkog horora, međutim, počnete li čitati ovu zbirku u iščekivanju nečeg nalik Lovecraftovom svijetu Cthulhua i drugih kosmičkih bogova, bojim se da ćete se razočarati, ali ćete dobiti nešto izuzetno u prvih pet priča.

Naime, „Kralj u žutom“ u Chambersovom alternativnom svijetu Amerike i Pariza dvadesetih godina prošlog stoljeća (mada je vrijeme eksplicitno naglašeno u jednoj priči) zabranjeni je pozorišni komad u dva čina čiji su detalji raštrkani kroz prve četiri priče. Chambers ime grada Carcosa, kao još neka, pozajmljuje iz djela Ambrosea Biercea, te nam otkriva tri lika u samom komadu, Cassildu, Camillu i Stranca. Razlog zbog kojeg je „Kralj u žutom“ zabranjen jeste činjenica da čitanjem drugog čina čitatelj gubi razum.

Na maestralan način, u prvoj priči „Majstor za reputacije“, Chambers pripovjeda iz perspektive posve nepouzdanog naratora priču o paranoji sa zanimljivom idejom Smrtonosne dvorane, gasne komore u koju dobrovoljno odlaze svi oni umorni od života što je čini samoubilačkom napravom odobrenom od strane samog društva. Ova priča otvara zbirku i nosi je poput Atlasa svojom snagom te predstavlja jednu od najboljih priča koje ćete pročitati.

Druga priča, „Maska“, već ima elemente romantike, onoga od čega je Chambers zapravo živio i što čini većinu njegovog opusa od 87 knjiga. Veoma zanimljiva priča o ljubavi, ludilu, nauci i umjetnosti u kojoj trebate imati u vidu da je percepcija onoga ko pročita „Kralja u žutom“ promijenjena što kraju daje posve drugačiju jezu.

„U Zmajevom sokaku“ je treća priča te se drži paranoje i mentalnog oboljenja dok narator bježi od zlosutnog crkvenog orguljara koji želi njegovu dušu.

Četvrta i ujedno posljednja priča s motivom „Kralja u žutom“ jeste „Žuti znak“, priča možda i najbliža „čudnoj fikciji“ kakvu je pisao Lovecraft o crvu koji je prerušen u čovjeka.

Peta priča, „Gospa d’Ys“ je romantična priča o duhovima s tragičnim krajem i putovanjem kroz vrijeme.

Sa šestom pričom, ako se uopće može tako nazvati rad po imenu „Prorokov Raj“ jer više podsjeća na nabacanu poetsku prozu iz „Kralja u žutom“ negoli na pravu priču, Chambers presjeca veze sa sablasnim i nadrealnim elementima svoje zbirke te nas s preostale četiri priče vodi u Latinsku četvrt Pariza i boemski život mladih studenata i umjetnika. Zaboravio sam reći da je Chambers bio veliki zaljubljenik u Pariz i umjetnost pa stoga i toliki spomen istih. Od ove četiri priče izdvajaju se „Ulica četiri vjetra“, atmosferična priča o studentu koji pronalazi izgubljenu mačku i „Ulica Prve granate“, romantična ratna priča smještena u vrijeme pruske opsade Pariza 1870.

Mada druga polovina zbirke odudara od tona prve i puno je slabija jer nema jeze i napetosti, nema čak ni pretjerane radnje, a i da je ima teško ju je primjetiti ispod naizgled neprekidnih dijaloga kojima se ponekad čini nema kraja, Chambers drži atmosferu kroz cijelu zbirku i na poseban način veze svoje rečenice, bilo da priča o ludilu ili o ljubavi i boemskom stilu života. Ipak, zapitate se zašto je Chambers ovu zbirku napisao ovako kako je napisao, u jakom kontrastu između dva dijela.

Ono što Chambersa dijeli od Lovecrafta jeste upravo taj emotivni dio njegovog pisanja i osjećaji koji su utkani u riječi. Dok je kod Lovecrafta sve sterilno i hladno, operisano od osjećaja, Chambers ne bježi od njih već ih itekako koristi te obogaćuje svoje pisanje toplinom i atmosferom koju Lovecraft, kojeg izuzetno cijenim i volim, nikada nije imao.

Nelagoda izazvana čitanjem prve četiri priče definitivno svrstava Chambersa u majstore žanra kojem nikada nije u potpunosti pripadao iako mu se vraćao, ali niti jedno njegovo drugo djelo nije doseglo uspjeh i slavu „Kralja u žutom“, kojeg i danas smatraju vrhuncem američke fikcije kada je u pitanju „čudna fikcija“.

Svakako preporuka za čitanje, ako ne cijela zbirka onda barem prvih pet priča.

Facebook Notice for EU! You need to login to view and post FB Comments!

About Author