Epizode 6-10 polako napuštaju epizodni štih uvodnih pet epizoda: radnja se zakuhtava i punom parom kreće prema glavnim zapletima. Vrlo brzo uvučeni smo u prvi veći događaj serije: bitku za Iserlohn.
Za početak, napomenut ću da me se šesta epizoda dojmila kao izvrsno produbljivanje Yangovog lika i pružanje novih uvida u njegov karakter. Kad ću kasnije govoriti o njegovoj „yang”-osti, prvenstveno ću misliti na njegove osobine koje su ovdje po prvi puta uspostavljene ili produbljene. Kao prvo, vidimo da stavlja velik naglasak na poštenje i moral kod svojih podređenih, te im daje potpunu slobodu i iskazuje povjerenje vezano za područje u kojem su stručni – recimo manevri flote za Fischera ili borba za Schönkoppa. Da pokazuje prilično veliku vjeru u ljude na temelju malo informacija (opet Schönkopp). Da je u biti idealist koji se ipak trudi operirati u granicama mogućeg. Da izaziva poštovanje vodeći svojim osobnim primjerom. Da ne voli isprazno paradiranje i da stavlja sav naglasak na sadržaj umjesto na formu (forma – neuredan i ležeran, bez uobičajene vojničke discipline, kasni na dogovore i prezire besmislene društvene konvencije; sadržaj – genijalan admiral koji se namjerno okružuje sposobnim podređenima, sluša njihove savjete i dovodi se u poziciju da ima najbolje moguće preduvjete za ono što je u biti njegov posao: vođenje rata). Da daje inspirirajuće i elokventne govore. I da tipično yangovski posve izgubi dar govora u određenim socijalnim situacijama, poput upoznavanja s Fredericom. Da je lijenčina koja mrzi političare, rat i ubijanje i koja se bez Juliana ne može ustati iz kreveta smo znali i otprije.
Elem – bitka za Iserlohn. U odnosu na protekle epizode, uloge ovdje kao da su se obrnule. Sada je Alijansa ta koja za komandanta ima najsposobnijeg admirala dok je Carstvo prokleto nesposobnim i arogantnim vojskovođama. I kao u reprizi priče od prve i druge eizode, opet je underdog taj koji nadilazi brojčani manjak i uspijeva pobijediti zahvaljujući sposobnom vodstvu.
Ovdje bih ubacio zanimljivu i relevantnu digresiju vezanu za odavno umrlog kineskog čiču koji se i dan danas, dva tisućljeća poslije smrti, diljem svijeta i dalje smatra jednim od najvažnijih autoriteta za rat. U svom „Umijeću ratovanja“ Sun Tzu postulira kako ishod svake bitke ili rata ovisi o ovih pet elemenata, redom od najvažnijeg prema najmanje važnom: put, promjena, teren, vodstvo i disciplina. Prvi element, kojeg Sun smatra najvažnijim: je put. Pojam potiče iz taoizma i u ovom kontekstu označava međusobno povjerenje te dijeljenje ideja i vizija na svim razinama vojne i civilne strukture: od kralja (odnosno vlade u ovom slučaju), preko generala i oficira sve do vojnika i civilnog stanovništva. Kada vlada i pučanstvo imaju istu viziju i cilj, kada general uživa potpuno povjerenje svojih oficira i vice versa, kada vojnici vjeruju da ih general vodi misleći o njima i o zajedničkoj dobrobiti – sve to predstavlja dobar put.
Prihvaćajući Sunovu hipotezu da je „put“ najvažniji element koji određuje ishod rata, postaje očito zašto je Yang pobijedio a Carstvo nije. Yang, i to mu je jedna od jačih karakternih osobina, pokazuje napadno povjerenje u svoje podređene – i zato npr. vjeruje Schönkoppu čak i kad to više nije oportuno. Jasno im daje do znanja da cijeni njihove sposobnosti i da će uvažiti njihovo mišljenje, dok oni, sa svoje strane, pokazuju zahvalnost i nemalu dozu ponosa što služe pod takvim generalom. Nasuprot tome, situacija u carskom kampu je polarno suprotna – zaista nije ni čudo da je njihova „neosvojiva“ tvrđava pala praktički bez ispaljenog metka.
Također bih ovdje napomenuo još jednu temu koja se pojavljuje po prvi iako nikako i zadnji put u seriji: borbu između neoportune i skupe „časne“ te pragmatične „nečasne“ opcije. Tako vidimo blesavog carskog admirala kako radije odlučuje „časno“ poginuti u borbi za domovinu nego se zdravoseljački povući te poštediti svoje ljude i flotu nepotrebnog uništenja. I dok je ovdje situacija sasvim crno-bijela, neke od kasnijih epizoda će ponuditi puno nijansiraniji pogled na ovu problematiku.
Što se ostalih epizoda tiče, podosta vremena otpada na potvrđivanje već uspostavljenih koncepata iz treće i četvrte epizode: na boljke demokratskog i autokratskog društva. Neću ih ovdje besmisleno ponavljati, nego umjesto toga pričati o ostalim zanimljivim idejama i konceptima koji se pojavljuju kroz ove epizode.
Počnimo s novim bitnim likom: Paulom von Obersteinom, čiji mi jezivi monotoni glas još uvijek nekako uspijeva izazvati jezu, čak i tijekom rewatchanja. Njegov izljev mržnje o Goldenbaum dinastiji je vjerotano situacija gdje je pokazao najviše strasti i emocija uopće, pa čak i tu skoro uopće ne mijenja ton i boju glasa te izraz lica. Čovjek se pita ima li osim robotskih očiju i robotski hladni bezosjećajni mozak.
Što se njegove uloge u priči tiče, Reinhard mu je jasno dao do znanja koji je njegova domena: makjavelistički pragamtični savjeti, u čemu se Oberstein i inače snalazi kao riba u vodi. Reinhardu je inače jasno da plemenite namjere (koje stalno pokazuje čak i u malim stvarima; sjetimo se kako je npr. preuzeo inicijativu i pomogao starici na Braunschweigovom partiju ili spasio ženu od napornog plemića još kao kadet) i sposobnost nisu dovoljne za osvajanje vlasti, da će se ponekad trebati služiti i manje časnim ljudima te metodama kako bi ostvario svoj cilj. Ako mu je to bio cilj, onda je u Obersteinu pronašao najboljeg saveznika. Baš kao i Yang, i Reinhard ciljano traži sposobne ljude svih vrsta da mu služe.
O kurupciji, ljigavosti i nesposobnosti Alijansinih političara sam sve već rekao što sam mislio reći, stoga mi je bilo vrlo drago vidjeti Jessicu kako ipak uspijeva sa svojim drukčijim pristupom. Svaki put kad sam tokom serije pomislio kako je demokracija beznadan sustav, uvijek se pojavila neka Jessica, neki Yang ili već netko sličan da me podsjeti i na pozitivne strane sustava vladavine naroda. O njezinom odnosu i povijesti s Yangom mogu samo reći: Yang se opet ponaša tako simpatično i drago yangovski.
Kako i o Alijansinim, tako sam se već prije raspisao i o grijesima Carstva, bez želje da se opet ovdje ponavljam. Ono novo što donose naših pet epizoda je, na primjer, brzinski uvid u karakter samog cara Fridrika IV. Već smo otprije znali da je prljavi stari ljigavac (Anerosse), no sad vidimo i da je potpuno nesposoban i nezainteresiran kao vladar. Da je distanciran od realnosti u kojoj žive njegovi podanici nije ništa novo, ali Fridrik je izgleda distanciran i od svega te svakoga drugoga što nisu kancelar Lichtenlade ili vrtlarstvo. Čak mu i njegova najvažnija tri admirala ne odgovaraju direktno, nego tek preko Lichtenladea. Uzimajući u obzir važnost „puta“ i način na koji ga Fridrik ostvaruje, jasno je zašto je Carstvo u golemoj banani, i zašto su ljudi poput Reinharda i Yanga puno uspješniji kao vođe. I čak i ako Fridrik ima dovoljno pameti da shvati kako Reinhard spletkari protiv njega, izgleda da je previše slab ili nezainteresiran da išta konkretno poduzme oko toga.
Epizoda s Klopstockom je također uglavnom utvrđivanje gradiva, uz tek tu i tamo uspostavu nekih novih elemenata. Tako npr. upoznjemo princa Braunschweiga (posve očekivano – bahati gad) i barunicu Magdalenu (prva plemkinja koja se ponaša kao normalan čovjek). Opet vidimo da je carsko visoko društvo gnijezdo guja odakle je najbolje u pravlu pobjeći glavom bez obzira, ali to smo već i otprije znali. U biti, tek mi se dva detalja ove epizode posebno ističu zanimljivošću. Prvi je stalna prisutnost cara Fridika kroz epizodu kroz epizodu, iako se skoro uoće fizički ne pojavljuje. Apsolutno sve u ovoj epizodi vrti se oko njega: Braun organizira parti kako bi se car pojavio i tako mu nabio ugled, Klopstock planira njegovo ubojstvo, dok sva sila plemića dolazi na parti isključivo s ciljem da mu se približe (i stoga odlaze kad čuju da ipak ne dolazi). Način na koji je car svojim nedolaskom svima njima nehotično pokvario planove je u najmanju ruku tragikomičan. Kao da je Fridik, „Kralj Sunce“, centar svemira oko kojeg se sve vrti, a svi plemići tek moljci koji lete oko njega i bore se za dašak njegovog svijetla. I pritom, da metofora bude potpuna, u pravilu i izgore u pokušaju.
Drugi detalj je sam način na koji je Klopstock planirao ostvariti svoj naum: nije planirao osobno riskirati, nije bio spreman staviti svoj život i dobrobit za cilj u kojeg vjeruje i stoga nije ni uspio. Da je umjesto toga odlučio ostati na partiju, znao bi da je Fridrik otkazao dolazak. Znao bi gdje se nalazi Braun i mogao je osigurati da štap bude blizu njega u trenutku eksplozije. Umjesto toga, Klop je odabrao siguran pristup koji ga je odveo u propast. I po stoti put tokom serije, još jednog neuspjelog lika možemo kontrastirati sa npr. Yangom ili Reinhardom, koji obojica čvrsto vjeruju u neku ideju i više su nego spremni i osobno riskirati kako bi uspjeli.
I evo nas na kraju analize. Izdogađalo se puno toga; a u sljedećih pet epizoda izdogađat će se još i više. Bitke, spletke, intrige, drame i filozofiranje i dalje nas očekuju.