Smirivao ga je miris borova dok je čekao iznad uvale, urezane među stijenama, iz koje dopirao je žamor. Troje ili četvero ljudi i jedan ili dva konja, zaključio je nezadovoljno. Da nema kreštavih galebova bio bi sigurniji u procjeni. Kao što je siguran da šuštanje lišća iza njega nije vjetar. Opet isti zvuk nekoliko metara bliže. Spustio je ruku na dršku čekića naslonjenog na stablo. Odmaknuo se od visokog bora. Loše bi bilo umjesto glave tresnuti drvo. Još jedan šum, stisak zubiju, okret, moćan zamah…u prazno.
„Sporo”, zaključila je smiješeći se ustavši iz čučnja, „zašto ne koristiš mač umjesto tog komada željeza?”
Ardea, duge vrane kose, bujnih bokova stisnutih kožnim hlačama s parom noževa okupanih krvavim večernjim suncem. Ili možda osušenom krvi poslednje žrtve, zapitao se.
„Ne moram ga oštriti”, odgovorio je i naslonio čekić na stablo, „koliko ih je?”
„Dva ratnika, svećenik i konj. Trebao bi biti lagan posao.”
„Ne sviđa mi se to. Ubijati na svetom mjestu”, gledao je smrknuto prema uvali.
Stisnula mu je rame, „Sutra je pogreb i glava plemena mora biti pokopan uz mač inače duša vječno luta zemljom tražeći oružje. Znaš priču. Zato nas plaćaju više. Idemo. Brzo će noć.”
Smračilo se kad su stigli u logor. Vatra je igrala na licima druge polovice družine.
Plavokosi Lyros pjevušio je kraj ognjišta. Šakom dovoljno širokom da obuhvatiti ljudsku glavu držao je brusni kamen i nježno ka povlačio uzduž oštrice mača.
Kraj njega natmureni i vižljasti Dasant, tek s kožnom krpom preko bokova, tijela prošaranog ožiljcima i tetovažama. Kao i uvijek prije svakog posla klečao je pred improviziranim oltarom nepoznatog boga.
Sjeo je kraj vatre i pričekao da završe svoje omiljene rituale prije početka posla.
„Situacija je ovakva, imamo svećenika, konja i dva ratnika. Ardea, čekaš iznad uvale i čuvaš nam leđa. Dasant ulazi u more, Lyros i ja čekamo njegov znak. Nakon znaka nas dvoje uletimo u uvalu i ubijamo ratnike. Dasant ubija svećenika koji je u moru s konjem. Oni su mrtvi. Mi smo živi. Uzimamo mač i odlazimo. Lagan posao.”
„Kakav znak?” upita Lyros.
„Delfin”, odvrati Dasant.
Lyros se počeše po glavi : „Kako se glasaju delfini?”
Zamislio se, „pa mislim da zvuče kao…”, primijetio je Dasanta kako uzima dah, „stani, bogova ti! A ti Lyrose, znat ćeš kada ga čuješ. Krećemo čim izađe Mjesec.”
Boljela ga je ruka dok je grčevito držao čekić. Skriven iza stijena čuo je korake i topot potkova kako nestaju u šumu valova. Počeli su. Dasant bi morao uskoro dati znak. Kreštav zvuk poderao je tišinu, valjda je delfin, pomisli Hadran i zaleti se u uvalu. Taman iza ratnika koji je zbunjeno vrtio glavom tražeći izvor zvuka. Našao je čekić i smrt, okupao ga je krvavom kašom mozga i kostiju. Možda ipak postoje lagani poslovi, zadovoljno je zaključio. Bezglavo tijelo neodlučno je lelujalo sve dok ga drškom čekića nije gurnuo u more.
Lyros nije imao sreće, komad stijene skrenuo je mač s putanje i bezopasno lupio leđa neprijatelja. Ali mladost i brzina nadoknađuje glupost, munjevito je položio mač i stisnuo ratnika uz stijenu prije nego li je zamahnuo na njega. Režali su i gurali se poput dva bijesna psa.
Okrenuo se prema pučini. Sjene konja i svećenika treperile su na površini mora. Neće čekati Dasanta, zaključio je, naslonio čekić na rame i krenuo dovršiti posao. Stao je nakon nekoliko nesigurnih koraka po mokrom šljunku. Trnci su mu prošli uzduž kičme. Brzo se okrenuo ruke stisnute oko drške čekića spreman pretvoriti u kašu još jednu glavu. Sjena se odvojila od stijene i krenula prema njemu.
„Zlih mi zmija jebeni žrec!” opsova i stražnjica mu poljubi tlo, „jebena krv i šljunak!”
Pokušao je ustati ali samo je uspio ostacima kostiju rasjeći ruku. Dignuo je glavu i pogledao žreca. I požalio. Ugrabio ga je pogledom. Tijelo mu se ukočilo. Užarene oči žderale su mu život. Pokušao je viknuti. Krvave duplje bile su sve bliže. Trzao se poput ribe na suhom. Nadvio se nad njim. Prokleti lagani poslovi i žreci, pomislio je i čekao smrt.
Grč ga je napustio. Ne razmišljajući zgrabio je čekić, zamahnuo i žrec se srušio kao pokošen. Približio mu se oprezno i gurnuo ga nogom. Počešao je nos sumnjičavo gledajući leš. Ljudi ne umiru zbog razbijenih nogu. Trznuo se kad je kraj njega, poput utvare, prišao žrecu Dasant i izvukao nož iz grudi mrtvaca.
„Da mu sto zlih zmija! Je l’ može sljedeći put to malo brže!“
„Predaleko.”
„Kako daleko? Pa vidio sam te kako bacaš taj nož s duplo veće udaljenosti.”
„Ne za nož.”
Podignutih obrva htio ga je pitati o čemu priča ali prekinulo ga je mrvljenje kostiju o stijenu i vedri Lyrosov usklik. Vrijeme je da odu s ovog jezovitog mjesta, „Lyrose! Uzmi mač!”
„Nema tu nikakvog mača! Ovaj ima samo sjekiru!”
„Mrtvih mu zmija. Pa nije valjda……”, zaletio se do mora. Nekoliko metara od obale plovio je bezglavi. Balčak mača sjao je iznad površine.
„Dasant, bio si već u moru, možeš li ti.?” i kimne prema pučini.
„Ne.”
„Lyrose, dam ti bačvu pive.”
„Ja u vodu ne idem.” reče i sjedne. Izvadio je iz džepa komad krpe i krenuo čistiti mač.
„Ajmo Hadrane, otplivat će ti mač!” podrugljivo je dobacila Ardea. Kada je ona stigla, zapitao se.
Uzdahnuo je, odložio čekić i počeo skidati odjeću. Posao se mora obaviti. Duboko je udahnuo i zakoračio u more. Probijao se polako, teško, usporeno….voda mu je smočila bradu kad je stigao do cilja. Samo mora izvući mač iz korica, hrabrio se. Nije bilo zubatih čudovišta niti krvožednih nimfi. Izvukao je mač, okrenuo se prema obali a s njime se izokrenulo sve ostalo. Nestalo je mora, mjeseca i zvijezda. Lebdeći u između svjetova protutnjalo mu je lubanjom:
„RITUAL TRAJE.”
Prožet nepostojanjem nije znao kako odgovoriti…
„ŽRTVA NEDOSTAJE.”
Izustiti nešto, vrisnuti, obznaniti postojanje…
„KRV ILI PATNJE.”
Ispunile su ga slike svega sadašnjeg i budućeg, sve što jest i sve što će biti, ništa neće izbjeći njegovoj mreži smrti, patnje, boli. On među njima, nadživljuje sve, svjedok gnjeva bogova, razum ga napušta….hladna voda dozvala je svijest. Šokiran, stisnuo je mač i požurio nazad.
„Što se dogodilo”, pogledala ga je zabrinuta Ardea.
„Gdje je konj?”
„Otišao”, reče Dasant.
„Mrtvih mi zmija…gotovi smo…”, gubeći dah zausti Hadran i sjedne : „..gotovi…”
Ardea je sjela kraj njega : „Što se dogodilo?”
Smirio se i nastavio : „Nečiji bog čeka u moru, moramo završimo ritual ili smo svi prokleti. Svi. Sve naše sadašnje i sve moguće buduće…”
„Znao sam”, promrmlja Dasant.
„Morat ćemo potražiti konja”, reče Ardea.
„Sigurno si da je bog a ne nešto drugo? Ima svakakvih morskih živina. Možda bismo ga mogli sasjeći”, predloži Lyros i zamahne mačem.
„Bog je. I traži krv”, reče i legne. Samo im je trebao mač a oni su prokleli cijeli život. Da su bar ranije krenuli u napad ne bi bilo prokletih već samo mrtvih. Mora naći konja. Pokušao je ustati ali ruka mu je skliznula. Sjetio se. Skočio je na noge i zgrabio nogu žreca:
„Lyrose odi do onog kojeg si dokrajčio!”
Zbunjeno su ga gledali.
„Ja i Lyros komadamo. Ardea i Dasant bacaju ih u more! Što dalje od obale!”
„Zar ne traži konja?” upita Ardea
„Konj, čovjek, žrec…tražio je krv. Dobiti će krv. Idemo dok nisu iskrvarili!”
„Tek sam ga očistio…”, progunđa Lyros i jednim zamahom prereže ruku mrtvaca i baci na pučinu.
Dasant je smrknuto odmahivao glavom dok je navlačio drugu mrtvačevu ruku i čekao sljedeći Lyrosov zamah. Hadran zgrabi mač i zamahne na nogu koju je držala Ardea. Kosti su pucale, meso komadalo i uzburkano more žderalo je krv no njega mučila je druga misao. Nakon što se izvukao iz zagrljaja grabežljivog žreca vidi je na trenutak Dasantove užarene oči kad je nečujno došao do njega. Ili mu se učinilo da to vidi.
„Lagano, prokleto lagano…”, promrmljao je u bradu i pustio neugodan zaključak za neka druga vremena.
Nastavio je mesariti, dao je komad noge Ardei i na tren su ga prestale moriti brige gledajući je kako se izvija, isteže i baca krvavi batrljak prema srebrnom Mjesecu.
Autor: Andrej Podobnik