ŽANR: fantazija/drama
REŽIJA: Giljermo del Toro
SCENARIO: Giljermo del Toro, Vanesa Tejlor
ULOGE: Sali Hokins, Majkl Šenon, Ričard Dženkins, Dag Džouns, Majkl Štulbarg, Oktavija Spenser
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 123 minute
OCJENA: 7
Giljermo del Toro. Vizionar. Redatelj koji na malim ekranima oživljava čudovišta iz svoje bogate mašte i priča mračne bajke za odrasle. Čovjek čije se ime veže uglavnom uz horor, mada briljira u svemu čega se dotakne. Ostat će žal što nije sjeo na rediteljsku stolicu Hobita, iako je bio planiran, i što vjerovatno nikada neće uspjeti snimiti Planine ludila, adaptaciju istoimene novele H.P. Lavkrafta, koja mu je dugo vremena neostvarena želja, ali srećom po ljubitelje njegovog rada del Torova mašta nikada ne miruje.
Jedan od glavnih kandidata na skoro svim dodjelama filmskih nagrada ove godine, Oblik vode njegov je novi uradak i najbolji film od Panovog labirinta. Ovaj put se odlučio poigrati s motivom Ljepotice i zvijeri ili u ovom slučaju nijeme princeze i princa iz dubina Amazona, te čudovištem koje ih želi uništiti. Del Toro ne bi bio on kada se ne bi poigrao malo s tim motivima, pa je tako njegova princeza nijema čistačica koja traži ljubav, a jedini su joj prijatelji njen prvi komšija – skriveni homoseksualac, i brbljiva afroamerička kolegica na poslu.
A princ ili Zvijer? Princ je biće izvučeno iz mulja Amazona. Lokalci ga smatraju bogom, ali on nije strašan iako je Zvijer. Ne, on je visok, širokih ramena, isklesanog dupeta i usnama koje mame na poljubac. Del Toro je insistirao na tom izgledu njegove Zvijeri, oborivši stereotipe pričanja bajki po ko zna koji put jer baš i nije čudovište. Jedina prava Zvijer i jedino pravo čudovište u filmu jeste čovjek. Strikland.
Višeslojna je to priča i dok je gledate naprosto uživate u njenom gledanju. U osnovi, to je romantična mračna fantazija kakvu samo Giljermo može ispričati. O usamljenosti, potrazi za ljubavlju, izolovanosti, pripadnosti, zlu u ljudima. Glavni likovi su izopćeni i ne pripadaju društvu “normalnih”. Eliza je nijema od malih nogu, zbog povrede koju je doživjela. Živi u nekom svom malom svijetu i obožava stare filmove, koje redovno gleda s komšijom Džajlsom, usamljenim homoseksualcem.
On također žudi za nekim, usamljen je, jedini prijatelj s kojim priča je ona, a za pretpostaviti je da mu je njegova seksualna orijentacija donijela probleme na poslu. Daje tu Giljermo naznake. Čak i Zelda, njena kolegica s posla, koja stalno priča o svom suprugu, zapravo je usamljena žena koja laže o svom porodičnom životu kako bi sakrila činjenicu da je muž zapostavlja.
Usamljeno je i vodeno biće, bog iz Amazona. Jedini pripadnik svoje vrste, mučen i zatvoren u metalnu kapsulu, ne bi li na neki način odnio prevagu u svemirskoj trci između Amerike i Rusije. I tu, u hladnoj, mračnoj laboratoriji pronalazi ljubav. Namjerno Del Toro smješta radnju svog filma u ’60-e godine prošlog stoljeća, upravo zbog vladanja silnih stereotipa, mada društvo nije daleko odmaklo. Tada je Hladni rat bio u punom pogonu, a zlatno doba Hollywooda je bilo na zalasku.
Upakovao je tu Del Toro i simboliku novog života, smrt i rađanje. Životne cikluse kojih se dotakao i Aronofski u svojoj Majci!, samo ispričano na nešto drugačiji način od Giljermovog.
Film je i jedna posveta zlatnom dobu Hollywooda jer ne treba zaboraviti ni to da je del Toro godinama pokušavao uraditi rimejk Čudovišta iz Crne lagune. Ne samo posveta, Oblik vode se može protumačiti i kao ljubavno pismo te hronika propadanja Holivuda. Jer kako to stalno u filmu naglašavaju “zeleno je boja budućnosti”, a svi znamo da se današnji filmovi snimaju uglavnom ispred zelenog platna, dok su prije takve stvari bile nepojmljive. Vidljivo je to i po muzici, koja je zaista fenomenalna i daje filmu neku drugu dimenziju. Ako posmatramo film s tog aspekta, onda je poput Skorsizijevog Huge.
Poznat od prije po svojoj upotrebi boja u filmovima, gdje ih koristi za pojavu određenih likova, njihov karakter ili tek da opiše neku scenu, Giljermo se i ovdje poigrava s bojama, ovaj put koristeći prvenstveno nijanse zelene, žute i smeđe, s tek primjesama crvene, bijele i crne. Cijeli film je pravi užitak za gledanje, mada je to nešto na što nas je on odavno navikao.
Ako bih baš tjerao mak na konac i tražio mane, kao što su neki radili, mogao bih reći da postoje određeni scenaristički propusti, mada vjerujem da su namjerno urađeni jer ipak je ovo bajka, zar ne? Opet, kako tražiti mane i propuste jednoj priči ispričanoj na ovakav način? Čista emocija, s kojeg god aspekta posmatrali film. Svaka glumica i glumac su svoj posao maestralno odradili i izdvojiti samo jednog bi bilo vrijeđanje onih drugih.
Dosta ljudi će reći kako je razočarana del Torom nakon ovog filma, koji ne predstavlja ništa više od prikaza fiksacije žene nad čovjekolikom ribom i seksa istih te da je natrpan klišejima poput crnkinje u lošem braku, klasičnog stereotipnog negativca i usamljenog homoseksualca. Ne slušajte ih. Mada na prvu Oblik vode zaista djeluje tako, film je puno dublji i možda najbolje ispričan del Torov film, jer je vješto sakrio brojne stvari i kao takav, koliko jeste del Torov film na koji smo navikli, toliko i nije.
Moglo bi se o ovom filmu pričati danima, ali neću. Stat ću i reći vam da ga pogledati jer to zaslužuje. Nema tu horora, koji se veže za del Torovo ime. Vampira i duhova. Ovo je samo jedna priča mračna bajka o ljubavi sa sretnim završetkom. Definitivno jedan od najboljih filmova godine u kojem raskoš del Torove mašte dolazi do punog izražaja.
https://www.youtube.com/watch?v=BZNgDICJb9Q
Ovaj tekst je u izvornom obliku objavljen na APortalu.