Dobitnik nagrade SFERA četiri puta, Artefakta i dva puta nagrade Grigor Vitez. Dva puta nominovan za Elsner nagradu. Glavni urednik časopisa Q strip. Darko Macan je neko kome nije neophodno predstavljanje i ko je zadužio celokupnu fantastičnu scenu regiona i sveta svojim velikim opusom i spektrom različitih vrsta umetničkih dela. Velika nam je čast što smo ga ugostili Na čaju sa Vodičem.
Šta trenutno Macan čita?
Zamalo ste me povukli da počnem odgovarati u trećem licu i osramotim se. Dozvolite mi da se umjesto toga osramotim u prvom: čitam malo i sporo. Volim početi čitati knjigu, ali rijetko koja mi drži pažnju duže od nekoliko stranica. Kad autor odigra svoj početni gambit u većini slučajeva prilično jasno bude kamo je krenuo te kakvu knjigu čitam pa su autoru potrebne ili silna vještina ili vanzemaljska nepretencioznost da mi održe interes … No, da odgovorim pošteno, trenutačno su mi u spavaćoj, radnoj i dnevnoj sobi, kao i u kupaonici, otvorene sljedeće knjige u različitim stupnjevima dočitanosti: Sažeta istorija sedam ubistava Marlona Jamesa (vrlo vješto, ali zanima li me zaista?), psihoanaliza Donalda Trumpa od strane njegove nećakinje Mary (pomalo površna i osvetoljubiva, iako ona tvrdi da nije), Grafika Frane Para (napabirčena, ali zanimljiva), Drawing on the Right Side of the Brain Betty Edwards (bojim se da će najviše od svega biti autoreklama), peta knjiga Knausgårdove Moje borbe (primjer knjige za koju sam mislio da mi se neće svidjeti, ali), Vukodav Marije Semjonove (na svakoj stranici jednom poželim odustati, ali me neka rečenica zatim vrati), Book of Ghost Stories koju je uredio Roald Dahl (to mi je research, recimo), Jerusalem Alana Moorea (jer sam kompletist), Špiljska žena Harolda Kiawansa (užasno samodopadno, ali bila je jedna dobra misao o čitanju), Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže (jer me zanimalo što ću o knjizi misliti četrdeset godina poslije) i Solaris Stanislawa Lema (isti razlog kao kod Krleže, iako je možda prošla koja godina više). Na Kindlu je Merde Ralpha A. Lewina (autor zna mnogo, iako ne zna biti zabavan), a na slušalicama Blindsight Petera Wattsa. I stripovi, dakako, stripovi (zadnji dobar bio je Otac Frane Petruše) … Uza sve to, najčešće se umrtvljujem TV serijama i križaljkama – štono rekoh, sramota.
Kakve kriterijume jedno književno delo treba da ispuni da ga ocenite kao dobro?
Dobro je ono što je iz jedne duše iskrojeno. Kad autor zna što želi, makar približno, i kad usto zna kako to kani ostvariti, a pritom mu se posreći da putem nijednom ne zaluta, onda imamo valjanu knjigu. Dogodilo se i meni par puta, ne prečesto da se ne uobrazim. Nakon toga dolazi onaj drugi, složeniji problem da nije isto dobro svima dobro, da netko može napisati najbolju knjigu na svijetu a da meni, recimo, uslijed kilava raspoloženja ili drukčijih životnih iskustava, bude posve nezanimljiva. Najbolje knjige, mislim da bi se moglo dokazati, nikad nisu najprodavanije (premda najprodavanije uvijek misle da su najbolje) i valjda je dobro što je tako, inače bismo umrli od nirvane.
Koji su vaši uzori u pisanju?
Kad bih odgovorio “koji” preveć lako bih čitateljima dao priliku da se svrstaju za ili protiv, pa bih radije razmislio “kakvi”. Pratimo li tekstove kakve sam pisao – literaturu za djecu, žanrovsku literaturu, scenarije za strip, popularizatorsku esejistiku – mislim kako smijem zaključiti da mi je iznad svega, i kad sam čitao i dok sam pisao, bitna bila čitljivost. Nisam protiv eksperimenta u literaturi dok on otvara vrata mogućega, ali ne volim se družiti s knjigom u kojoj je pirotehnička virtuoznost postala svrha samoj sebi, u kojoj se svaka rečenica cizelira tako da je nastavnici djeci čitaju na satovima lektire, u kojoj autor ne da čitatelju da ga smetne s uma. Iako sam se i sâm, neizostavno, mnogo puta ogriješio o te principe, nadam se da sam dovoljno često igrao fer prema likovima, čitatelju, mogućem suradniku i napaćenom nakladniku, kako bi mi se prijestupi mogli oprostiti.
Iza sebe imate mnoštvo romana, priča, stripova. Kako vam je uspelo da sve te vrste dela pomirite kod sebe i pišete jednako uspešno. Šta je ključno za to da neko napravi uspeh u tome a da ne izađe iz žanra?
Hvala vam što govorite o uspjehu. Osobno to rijetko činim, ali recimo da se uspjehom može smatrati što tridesetak godina preživljavam od svoga rada. Za to je, pak, ključna bila fleksibilnost. Kad je zgaslo jedno tržište, trebalo je tražiti drugo. Kad je za nekim proizvodom prestala potražnja, valjalo je znati vještine prilagoditi onome što se tražilo. Nikad, recimo, nisam mislio da će mi u nekim razdobljima života prevođenje biti primarni prihod, ali dogodilo se. Što bi bilo da sam se kruto držao monolitne vizije bjelokosnog zvanja spisateljskog? Vjerojatno bih bio veći umjetnik, i veći alkoholičar. Što se prvog dijela vašeg pitanja tiče, razlika nije tolika koliko mislite. Svaki tekst, pa i ovaj intervju, je pričanje priče i jedini zadatak onoga koji priča jest da sve od sebe dade da ne bude dosadan.
Šta vas inspiriše?
U inspiraciju vjeruju početnici, jer se njima događa. Onaj tko se pisanjem poželi baviti profesionalno ne može si priuštiti luksuz čekanja na od neba podareno nadahnuće već mora razviti pouzdane mehanizme stvaranja ideja. Razlika je, recimo, nalik onoj lovca i farmera: prvi je slobodan umrijeti od gladi, drugi od rutine. Kad profesionalac, pak, postane matori arbajter događa mu se da ima više ideja (jednom uključen, mehanizam se ne da isključiti) nego ih što ima vremena i volje (nadasve volje!) ostvariti. Zato radije sjedi u kafiću (virtualnom), gleda ideje kako prolaze i mašta o tome što bi im radio, da mu se radi.
Da li je teže pisati za decu ili za odrasle?
Postoje li odrasli ljudi? Šalim se, naravno da postoje, odrasli su oni među nama koji tuđe potrebe katkad pretpostave svojima. Pođemo li od te premise, međutim, pitanje je postoje li odrasli pisci s obzirom da je pisanje ultimativni egotrip, dijete koje se propelo na stolicu sred dnevnog boravka i zahtijeva da se sve oči upru u nj te da mu se svi dive. A postoje li odrasli čitatelji ili je čitanje zbog gušta, ako takvog ima, bijeg od odraslog života u mali prešani svijet slova gdje sve služi, opet i napokon, samo nama? Vratimo li se vašem pitanju, težina pisanja ne ovisi o publici nego o sumnjama koje si autor natovari na pleća. U čemu sam, ne sumnjajte, svjetski šampion.
Da li je jednom talentovanom piscu neophodan urednik? Šta je urednikova moć?
Svakom caru je potrebno dijete da mu kaže da je gol, stoga je blagoslov nađeš li čitateljicu koja će ti umjeti ukazati gdje si tekstom zabrazdio. Ne treba se, nažalost, nadati takvom uredniku. Po svemu što čujem, uslijed hiperprodukcije i globalnog svođenja proze na proizvod čiji život ne traje više od tjedan-dva, urednička uloga je ovih dana strogo prometnička: primi rukopis, proslijedi lektoru, vrati autoru, proslijedi dizajneru, proslijedi tiskari. Već pred nekoliko godina jedan mi je stripovski urednik rekao da je zadužen za osamdeset naslova godišnje i to ne sukcesivno nego simultano. Pod takvim uvjetima urednik ne može biti ni diktator, a kamoli kreativna podrška. U najboljem slučaju se može nadati da će pravi tekst objaviti pod pravim koricama. Moć najboljih urednika, kad ste me to već pitali, nalazi se u tome da se ta moć ne zloupotrijebi. Nisam siguran da mi je, u mojim uredničkim danima, to uvijek uspjelo.
Probili ste se u inostrani svet stripa u vreme kad interneta nije bilo. Je li to bilo teško?
“Sve je lako kad si mlad”, kaže pjesma, a lako je zato što malo znaš i malo imaš pa te em ništa ne plaši em ionako nemaš što izgubiti. U to vrijeme, kad sam se “probio”, učinio sam to isključivo zato što mi se činilo da nemam izbora, ako se želim (a želio sam se) baviti stripom, ili pisanjem bilo kakve vrste, tako da se od toga može živjeti. S druge strane, baš zato što je bilo teško, bilo je puno lakše: poderana poštanska omotnica iz zaraćenih krajeva koja je, figurativno, još smrdjela po barutu, iskočila je iz mora sličnih i privukla uredničinu pažnju. U vrijeme interneta komunikacija je naizgled lakša, ali ako se svijet otvorio nama, otvorio se svima pa je i ono more iz kojeg treba iskočiti u međuvremenu postalo ocean, hladan, gladan i negostoljubiv. No, s treće strane, činjenica je da ne znam nikoga tko se žarko želio probiti u ovu ili onu kreativnu industriju, a da za to nije našao načina. Možda se poslije razočarao, ali žar čuda stvara.
Kako je sarađivati sa Igorom Kordejem i kakav je bio odjek kod publike kad se radi o stripu Maršal Bas?
Katkad kažem, samo napola u šali, da svaki moj scenarij ima tri razine detalja: onu osnovnu, onu ambiciozniju i, na kraju, stvari koje napišem kako bih sebe zabavljao. Ako crtač nacrta već prvu razinu, dobro je, strip se može čitati i čitatelj ne gubi ništa esencijalno, no ako se crtač zaigra drugom razinom, onda već počinjemo govoriti o stripovima koji se pamte. Treću razinu rijetko tko dosegne jer tu već govorimo o literarnoj gustoći detalja i aluzija kojoj možda u stripu i nije mjesto. No, Igor Kordej je poseban slučaj, možda jedini koji na ono malo prostora potrpa sve razine i doda četvrtu, jednu stvarnosnost, jedno uzemljenje koje moji scenariji sami po sebi nemaju. Pogledate li, recimo, fantastična bića kojima je napučio našu seriju Colt & Pepper, vidjet ćete da svako od njih dijeli stupanj realističnosti s ljudskim protagonistima. Njegova vila, premda sitna, nije papirnata Zvončica već putenost sama, njegove nemani bazde po usirenoj krvi, a njegova pretvorba čovjeka u krabu ni u jednom trenutku u ime spektakla ne obmanjuje čitatelja nemogućim … E sad, kako čitatelji, svi a posebice žanrovski, najradije kupuju snove, tako našega maršala voli otprilike svaki deseti čitatelj koji bi nas volio da slijepo kopiramo Blueberryja. No, mi si ne možemo pomoći pa i dalje pod šešir westerna trpamo vlastite istine, kako tematske tako i grafičke.
Sarađivali ste i sa Edvinom Biukovićem. Koja vam je najdraža uspomena vezana za njega?
Sjećam se kako je jednom, pred kraj života, došao do nas da bi poslao neki faks u Ameriku i ispričao nam vic o majmunu koji se igra skrivača na palubi Titanica. Njegovo lice kad stigne do poante, blesavo i razdragano lice kojim glumi tog majmuna, jedna mi je od najdražih uspomena. Eddy je to kakav je volio biti onkraj crtaćeg stola, za kojim nije znao za šalu.
Sa kim ste najviše voleli da sarađujete i imali najbolju sinergiju kao autor?
S ljudima s ovih prostora. Premda mi je, za karijeru i ego, značilo kad bi me upregnuli u projekt s nekim inozemcem, pogotovo ako je riječ bila o nekome koga bih zbilja cijenio, samo sam s ljudima rođenim u Jugoslaviji znao da se razumijemo čak i kad se ne slažemo. Pričem ne spominjem Jugoslaviju iz nostalgije ni iz provokacije nego kao specifičnu vremensko-prostornu odrednicu. Već s crtačima rođenim poslije raskola ne dijelim isti svijet: ja ne razumijem njihove snove, oni ne razumiju moju tugu.
Da li je regionalna fantastika u stanju da isprati kriterijume, koji su postavljeni još dok smo svi bili jedna država? Čini se da je domaća fantastika (u regionu) više bila čitana ranije.
Kao dio prošlosti o kojoj govorite, bojim se da ne dijelim vaše blistavo viđenje toga vremena. Domaća fantastika, pogotovo ona koja je javno nosila taj križ, nikad nije bila široko čitana – biljeg žanra pomaže u zaobilaženju onima koji ga ne vole barem dvostruko češće nego što privuče one što ga, kao, vole. Ako je fantastika bila čitanija, onda je to igra slučaja, činjenica da je naslova u ponudi bilo manje, da je manje ljudi s lakoćom čitalo strane jezike, ali uvijek je, koliko pamtim, bilo da su čitatelji radije čitali inozemnu (budimo pošteni: anglofonu) fantastiku od domaće, baš kao što su radije čitali romane nego priče, serije romana radije negoli pojedinačne, kao što su jedva dočekali da se sve snimi pa da se naporu čitanja više ne moraju ni izlagati. Tko je izdavao domaću znanstvenu fantastiku? Mahom ljudi koji su je i sami pisali, možda u pokušaju da se osjećaju manje sami. Tko diskutira o domaćoj fantastici? Ljudi koji je i sami pišu ili bi je željeli pisati. Tko je čita? Ni oni.
Koliko su entuzijasti neophodni svetu fantastike i u čemu se ogleda njihov doprinos?
Entuzijazam je pogana riječ. Zadnjih su je dvadeset godina kao štit koristili nakladnici ponikli iz čitateljskih redova tumačeći da se tim poslom bave iz ljubavi, pa neka im se ne zamjeri ako pritom nešto i zarade. U idućem koraku to je entuzijazam pretvorilo u zastavu hulja, baš kako se poslovično događa patriotizmu. No, zadržimo se u fandomu fantastike, rečenom fanfanu. Čovjek se dobro osjeća kad daje, kad radi za opće dobro, ali samo dok ne zaključi kako je jedini ili jedan od malobrojnih koji to doista čine. Tad mu se u glavi – i ne sumnjajte da opisujem sebe – počne stvarati predodžba da vrijedi više i zaslužuje više, makar poštovanje. Ne dogodi li se to, a neće se dogoditi jer je fandom za većinu polje igre, polje bježanja od ozbiljnosti, na mjestu entuzijazma ostat će samo gorčina za koju nitko doli mene samoga, objektivno, nije kriv, ali zbog koje se hvatam za blaster svaki put kad čujem tu kletu riječ na “e”.
Koliko ste bili produktivni tokom ove godine i očekuju li nas neki novi naslovi?
Bio sam produktivan točno onoliko koliko sam morao. Sustigao sam neke prevodilačke zaostatke, napisao šestoga Maršala Bassa i većinu drugog Colt & Peppera, završio scenarij Sive kronike, pogovorom popratio francusko izdanje Martine Mjesec, gubio vrijeme crtkajući na internetu i još više vremena na slanje prijedloga crtačima i izdavačima, a sad odgovaram vama umjesto da radim na dječjem romanu kojeg sam trebao predati prvog aprila prošle godine … Bit će novih naslova, vjerojatno. Na prvi april iduće.
Darko Macan, u Vrapču, 3. listopada 2020.