– Napao me jutros!, dočekala ga je već na vratima.
On skine cipele i hmne sebi u bradu. Njegova supruga i novi kućni pomoćnik nisu mogli pronaći zajednički jezik niti nakon tjedan dana koegzistiranja u istom kućanstvu. Umjesto oduševljenja, svaki ga dan dočeka s novim prigovorima i sada mu je već lagano prekipjelo.
– Ana, kupio sam ti robota da ti olakšam. Molila si me da ti ga nabavim jer ga sve tvoje prijateljice imaju i kunu se da niti minute više ne troše na pospremanje. Dignuo sam kredit u banci da bi ti ga mogao priuštiti, a ti samo kukaš li ga kukaš!
– Ali stvarno me napao jutros!, govorila je s već napola suznim očima.
– Pitaj Maju, i ona je to vidjela!
David se okrene prema svojoj četverogodišnjoj kćeri, ljubimici svog života i klekne pred nju sjedajući na petu u potrganim čarapama.
– Dušo, je li robot stvarno napao mamu?
Malena ga zagrli svom snagom koju je čuvala u svojim malim ručicama za ovakve situacije kada se iskreno bojala, i zarije svoj nos u tatin vrat. Mirisao je na ishlapjeli aftershave i znoj.
– Što se dogodilo?, upita ju nježno i uzvrati zagrljaj. Držat će ju ovako do večeri ako treba iako ga već sada žuljaju umorna koljena. Imao je naporan dan na poslu. Svi su bili takvi.
– Robot je napao mamu, kaže mu i na trenutak se odvoji od njega da obriše suzice koje su počele kapati iz njenih smeđih očiju.
David ju zagrli još jednom i potraži supruzin pogled preko kćerina ramena.
– Ako je to stvarno istina, onda ga se moramo riješiti, zaključi i oprezno ustane.
Maja počne opet plakati a mama ju posjedne na kauč.
– Sve je u redu, bit će sve u redu…, mantrala je tiho i brisala suze dok se malena nije smirila.
– Dat ću ga u oglas, prodat ćemo ga čim prije. Do tada, držat ćemo ga ugašenog.
Ana skoči na noge.
– Ta stvar me napala!, vikne i uperi prstom u metar visokog robota koji je nepomično stajao u kuhinji. Već je bio ugašen.
– Želim da ga vratiš natrag proizvođaču i tužiš ih! Ne samo da ćemo dobiti sav novac natrag, već ćemo dobiti i odštetu na koju imamo puno pravo…
– Što se dogodilo? Hajde, ispričaj mi svaki detalj kako te robot napao, kaže David uzrujano još uvijek ne vjerujući da se taj napad zbilja dogodio.
Osnovni zakoni robotike brane im napade na ljude. Nitko nikad nije čuo za slučaj napada robota, osim ako se nije dogodila nesreća i robot se prevrnuo na neko ljudsko biće, ali to se teško može nazvati napadom. I zato je sada stajao nasred svog dnevnog boravka, promatrao uplakanu kći i bijesnu suprugu i zahtijevao istinu o tome što se danas dogodilo. Zar su, od svih ljudi na planeti, baš oni kupili nekog zlog robota koji je imao snagu i svijest prekršiti kodove?
– Ja sam kuhala, Maja se igrala za stolom a ova… Stvar mi je prišla s leđa i povukla me na pod tolikom snagom da sam se lupila i kad sam pala, objašnjavala je Ana i podigla majicu da otkrije modricu na leđima.
– Evo, ovo mi je napravio tvoj prijatelj!, završi pobjedonosno.
Masnica se nalazila točno posred leđa, s obje strane kralježnice i odgovarala je veličini robotovih prstiju. Kao da ju je pokušao uhvatiti za samu kralježnicu.
– Mogao mi je slomiti kralježnicu. Mogla sam postati invalid. Možda bi mi onda povjerovao…, nabrajala je sretna što mu je napokon izbrisala sumnju s tog samodopadnog lica.
David se približi i dotakne masnicu kao da se želi uvjeriti da je prava a zatim pogleda robota.
– Kako je to moguće?
– Ne znam kako, ali je. I želim da netko plati za ovo! Zamisli, pa mogao je malu dohvatiti. Sva sreća da je mene a ne nju…
Davidu se srce stegne od same pomisli na to da Maja nastrada i složi se sa suprugom. Robot mora otići iz kuće. I ne smije stati na tome, moraju upozoriti proizvođača na ovo. David posegne za mobitelom i napravi nekoliko dobrih fotografija Aninih masnica i, za usporedbu, podigne robotovu neživu ruku blizu ozlijede i napravi još par snimaka kako bi se pokazalo da razmak masnica zaista odgovara robotovoj ruci.
– Sutra ću poslati mail proizvođaču i priložiti fotografije. Tražit ću ih odštetu i povratak novca, a ako odbiju, priprijet ću im tužbom, kaže David umorno i sjedne pored kćeri. Crtala je sunce kojeg on nije vidio već godinama.
*
Dva dana nakon slanja maila, dobio je službeni odgovor od Službe za odnose s javnošću Proizvođača robota u kojem piše da su njihovi roboti ispravni i programirani da ne smiju nauditi ljudskim bićima. Ukoliko nisu zadovoljni radom robota, mogu ga vratiti njima na skladište uz puni povrat iznosa kojeg su platili za njega.
Ana je bjesnila na takav odgovor.
Davidu je laknulo što će barem dobiti povrat novca.
– Trebamo ih tužiti.
– Nemamo novca za tužbu, to traje godinama.
– I tebi je u redu to što su nas nazvali lažljivcima?
On slegne ramenima.
– Nije. Ali to je život, nije fer.
*
– Davide, je li ovo tvoja supruga u vijestima?
– Kakvim vijestima?
– Na svim portalima je izvanredna vijest napad robota na čovjeka, pogledaj.
Kolega s posla nakrene svoj monitor prema njemu a David ugleda svoju suprugu i dvije fotografije. Obje je on snimio: prva je bila portret a iza nje u pozadini valjalo se plavo more; snimio ju je na ljetovanju prije nekoliko godina dok je bila trudna samo par mjeseci s Majom. Druga je bila stara tri dana i otkrivala je robotovu ruku i gadnu masnicu u prvom planu. Izrezali su ostatak fotografije. On se uhvati za stolac i opsuje.
– Znao sam da će napraviti neko sranje! Sad nećemo dobiti ni novčića a već sam skoro bankrotirao zbog tog glupog robota!
– Je li istina?
– Što?
– Pa to da ju je napao.
David kimne glavom.
– Izgleda da je.
– Pa zašto ih ne tužite?
David uzdahne i pogleda prijatelja u oči.
– Nemam novca za platiti režije. Otkud mi za odvjetnika?
– Šteta, mislim da biste mogli izvući nešto…
– I moja žena je to mislila. Zato je sada izvela ova igrokaz, kaže David i umorno uzdahne. Volio ju je, ali ponekad ga je stvarno ljutio njen temperament i brzopletost. Zbog ovoga bi mogli izgubiti i obećani povrat novca na kojeg je računao da zatvori kredit koji je predstavljao posljednji čavao njegovog financijskog lijesa.
*
Događaji su se munjevito odvijali iz minute u minutu. Gotovo je bilo teško pratiti kamo se sve vijest proširila, kao voda, procurila je u sve pore društva i brzo nadišla granice država. Mediji, društvene mreže, blogovi… svi su stali u obranu lijepe kućanice koja je pretrpjela brutalan napad robota a Proizvođač se na sve to oglušio. Svijet se digao na noge iz fotelja svojih domova i kafića u kojima su ispijali svoje kave i čajeve, supermarketa u kojima su kupovali pelene i vulkanizera gdje su čekali na zamjenu guma. Okupili su se zbog jednog: straha da se i njima ne dogodi isto. I svi su tražili da Proizvođač odgovara za ovaj napad, i svaki budući.
Javna hajka bila je toliko glasna da se i politika morala pozabaviti pitanjem zakonodavca i provjerom koliko su ljudi zaista zaštićeni od strojeva i kolika prava imaju ako im se nešto dogodi uslijed baratanja robotima. Ako zakon neće prisiliti Proizvođače na oprez i preuzimanje odgovornosti, tko će?
Uslijed negativnog publiciteta, uslijedili su masovni povrati robota. Ne samo tog tipa, već i svih ostalih. Proizvođač je ostao zatrpan starim robotima i zahjevima za odštetama koji su se gomilali kao mravi na mrvice. Na kraju nije preostalo ništa drugo nego zatvoriti pogone, otpustiti radnike i isplatiti sve odštete koje su priznate na sudu koji je formiran samo za taj izvanredan slučaj, naravno o trošku poreznih obveznika.
*
Ana je zadovoljno ispijala jutarnju kavu i čitala vijesti. Tko kaže da pojedinac ne može pokrenuti svijet? Ona je pokazala da je to moguće. U samo nekoliko dana, svijet se promijenio zbog jedne osobe; nje. Treba se boriti, ne treba pognuti glavu pred moćnicima, mali ljudi drže stvarnu moć u rukama jer oni biraju svaki dan: što će kupiti a što ne, koga će podržati a koga neće. Bila je ispunjena ponosom i zadovoljstvom i onda kada se David vratio iz trgovine i bacio vrećicu namirnica na stol. Šalica kave padne na pod i razbije se.
Maja se uplašeno povuče prema kauču na drugoj strani prostorije.
Ana revoltirano pogleda muža i zausti da će nešto reći ali odluči prepustiti njemu prvu riječ.
– Javio mi se IT-evac iz dućana u koji sam vratio robota, prozbori kroz zube. – Znaš što mi je rekao?
Ana odmahne glavom.
David se nagne nad nju kao orao.
– Rekao mi je da je naš robot bio najnovija serija u koju su probno ugradili kamere. Kada bi ih testirali na dovoljno korisnika, ubacili bi u masovnu proizvodnju…
Ana pomalo izgubi interes i krene pokupiti krhotine s poda. Robot je imao mnogo funkcija, nisu ih sve ni otkrili jer su ga imali tako kratko a upute su imale tristo stranica. Koga briga ako je mogao brojati do beskonačno ili imao sto drugih funkcija koje nisu koristili?
– Da, i? Želiš reći da smo ga trebali zadržati jer nam je mogao snimati obiteljske fotografije?
David zaustavi njenu ruku kojom je krenula počistiti i zagleda se ravno u njene oči.
– Želim reći da je kamera cijelo vrijeme snimala, samo mi nismo znali da smo ju uključili.
Ona podigne obrve.
– Želiš li mi možda sada ispričati istinu o napadu?
Ona uzdahne i pokrije oči rukama.
– Sačuvaj to za nekog drugog. Vodim našu kći i odlazimo. Nemoj me ni pokušati zaustaviti, sve ću objaviti!
Maja dotrči do oca i primi mu se za nogu a on ju podigne na ruke.
– Dođi ljubavi, mama te više nikada neće tući.
– Tata, tako mi je žao, on me samo branio…, jecala je malena kroz suze dok ju je otac nosio na rukama.
– Sve je u redu, ljubavi. Istina se rijetko čuje iz glasnih usta.
Autor: Ivana Kršić