Pokušao sam da se sjetim gdje i kada sam prvi put čuo izjavu da nijedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno, ali za spas života nijesam mogao. Najbolje što sam mogao prizvati kao svjedočanstvo je stari zaključak da u tome ima jedne paradoksalne istine. Ali kako? Zašto?
Još od starijih djela umjetnosti različitih medija imali smo jasnu podjelu na ono što predstavlja dobro i zlo. Nijanse sive nijesu postojale ni u primisli a život iako u dalekoj prošlosti više instinktivan nego introspektivan imao je svoje zakone. Zakone koji su pretpostavljali da biti dobar čovjek (Šta to bješe?) je najznačajnije postignuće kom je obično čeljade moglo da teži. Naše zajednice oivičene tradicijom i konsenzusom imale su, poput Mojsijevih ploča, set uputstava, kako da čovjek univerzalno bude priznat kao valjan. I ljudi nerijetko u svojoj nemoći su znali da propovijedaju kako se dobro dobrim vraća, kako se zločin ne isplati, kako biti ljubazan, hrabar, iskren i pravičan je ideal postojanja koji se do poslednjeg dana gradi. Od istoka do zapada stotine kultura je pojalo tu uspavanku stoljećima, svi zarobljeni u svojoj iskrivljenoj realnosti da pravila za tebe ne predstavljaju pravila za mene. Ispod svih tih naslaga ideologije i licemjerstva sistema vlasti tokom istorije, taj ideal je ipak opstao (makar u književnom smislu), neprevaziđen i još uvijek živ, ali kako?
Negdje je odnos između pravičnih ljudi pretpostavljao da će uvijek postojati određeni nivo uviđavnosti po krhkost drugog čovjeka. Osnova ljubaznosti koja prije svega smatra da u komunikaciji poznajemo granicu izrečenog i urađenog, ne bi li eventualno tokom godina valjanog ponašanja zavrijedili da se malo ‘opustimo’ u društvu onih koje cijenimo. Takva zakonodavnost u ponašanju je pretpostavljala da nećemo koristiti ni ironiju ni paradoks, a ni sarakzam na ljudima i situacijama oko nas, već da ćemo svemu prilaziti sa određenom dozom iskrenog saučešća i radosti kada su realnosti zajednice kojoj pripadamo u pitanju. To je značilo da nam je stalo ne samo (i prvo) do sebe, već do svijeta kom pripadamo. A da bi nam bilo stalo, pretpostavljali smo da je morao i postojati reciprocitet u pruženom. Ako imate u svojoj neposrednoj blizini nekog ko gladuje, kome je hladno, ko nema krova nad glavom, da će ljudi u zajednici ne samo pružiti kratkoročnu pomoć već će i dugoročno raditi na tome da se taj čovjek ili porodica vrate u zagrljaj sredine. U suštini nije bilo izostavljenih, a onaj osjećaj da ima ‘moje’ i negdje tamo ‘tvoje’ nijesu bili ni približno snažni kao danas. Vjerovalo se u potrošnost materijalnog i nesalomivost duhovnog! Što naravno ne znači da je dobrota proizilazila samo iz vjere da tamo negdje postoji zaista valjani arbitar, već da i u krajnjoj kosmičkoj napuštenosti, apsurda radi, treba biti valjan, pa čak i da tome niko sem nas samih neće posvjedočiti. Da li je bilo takvih pojedinaca? Jeste, sasvim dovoljno. Da li je bilo takvih zajednica? Jeste manjih i rasutih kroz istoriju. Međutim da li je bila ijedna kultura i civilizacija? Nažalost, ne…
Znali su dovoljno…
Iako istorija ne pruža uvid u postojanje neke ‘uzor’ civilizacije od koje umjetnosti i učenje ponavljaju crno bijelu raspodjelu dobra i zla, ljudi, stvaraoci, malo koliko ih je bilo, znali su dovoljno da pronesu riječ o tome kroz vjekove. Jer budimo iskreni prema sebi, onako surovo, moderno, ne postoji siva boja. Kada se svaki odnos i situacija stave na tas vage, svaka na svijetu pojedinačno, uvijek postoje samo dva vida sagledavanja – da je nešto u redu ili ne. Protekla razdoblja su ljude stavljala u jednu možda prostiju ali i fizički okrutniju situaciju da je izbor bilo lakše napraviti. Umrijeti za valjan cilj, poslednji dah utrošiti na iskupljenje čovječanstva i svih nas ponaosob. U nekim vremenima takvim ljudima smo podizali spomenike (ne svima) i posvećivali ih ‘neznanim junacima’, činjenica da i danas baš starije generacije će vam reći koja je ‘kuća’ valjala, a koja ne. Šta su im preci radili i kako su opstajali. Do vraga, čak su i pisali djela o ‘primjerima čojstva’, a onda opet gdje su nam primjeri toga danas? Čini se kako je negdje tokom vremena došlo do potpunog otcjepljenja između onog šta je čovjek mogao biti i onoga što jeste. Snovi kojima se često težilo u realnosti trajno su ostali zaključani u svijetu nemogućeg a većina nas je prihvatila nepromjenljivost vremena i prostora u kom smo se našli.
Skoro da nijedna promjena više ne pripada spoljašnjem uticaju koliko god se kulturno prigodno iznenađivali kad fokus kamere naiđe na nas. Taj vid pretvornosti smo usvojili kao neraskidivi dio instinkta za preživljavanje, jer niko ne voli ‘kildžoje’ i ‘kvariše’ u svojoj blizini. Neophodni su nam pozitivzam, zakon privlačenja, Vorteks i svi ćemo postati kreatori naše stvarnosti? Zašto je onda tako siva?
,,Čovjek vrijedi samo onoliko koliko i ono za šta se bori!”
Na stranu što Donald Saterlend nije imao ništa iza čega bi stao, sivilo našeg doba samo svjedoči da ni mi nemamo ništa bolje (nezvanično). S vremena na vrijeme naiđemo na neko distopijsko djelo gdje je sve navodno naopačke pa se toj nakaradnosti uma znamo podrugnuti možda riječima: Kako li su ovo smislili? A mi? To što živimo u vremenu koje je u totalnom kontrastu onom od prije par decenija izgleda da ne mori nikoga. Džaba su filozofi i sociolozi, razni analitičari i dobronamjerni ljudi objašnjavali tokom godina da se nešto strašno dogodilo sa našom zbiljom, da idemo putem kojim nije normalno da se ide, malo se ko obazirao. Danas kada upitate nekog zna li za šezdeset i kusur rodova naravno da neće znati, ali će uvažiti da ih ima onoliko koliko je ljudima potrebno da ih bude dok i ta brojka zavisi samo od ideje sa kojom će se pojedinac probuditi ujutro. Definicija realnosti je postala ne samo iskrivljena, već što je mnogo gore nepouzdana do te mjere, da je svako prinuđen da posjeduje specifičnu verziju iste u kom slučaju dolazimo do sitaucije da ne postoji niti jedno spoznajno pouzdano tlo na kome bi neko van svoje volje mogao da stoji. Svaka interakcija je popločana potencijalnim sukobom kada ljudi počnu da razmjenjuju podatke o sebi. Ono što neko smatra da je njegovo lično a i perceptivno normalno u svijetu apsolutno ne mora da bude.
Ranije su kulturna sredina i škola imala zadatak da stvore okvirno pristojne ljude koji su imali širinu da predlože nove ideje ali ne i da djelaju prema njima dok se sud vremena i sredine ne donese, ali nijesu gajili sredinu (kao danas) prema kojoj je svaka lična istina po pravilu automatski bila subjektivna laž. Postojala je snaga u kontinuitetu spoznaje i iskustva, a svjedočenja prošlosti su trebala da budu putokaz budućim vremenima da ne zastrane predaleko od ideje valjanog čovjeka. A opet, nijedno dobro djelo…
Adaptacija percepcije
Sjetim se prvo filma pa romana Farenhajt 451, do te mjere abnormalnog djela (koje je opet recimo podražavalo ideju romana Pariz u XX vijeku, Žila Verna) da je ne samo odbacilo knjige kao koncept i izvor spoznaje, nego ih je jednostavno sistematski uništavalo. Svako ko je ipak čitao djelo ili gledao film sjetiće se monologa kada kapetan Biti kaže ženi kojoj spaljuju dom:
,,Gdje ti je zdrav razum? Nijedna od ovih knjiga nije u saglasnosti sa ostalima. Ovdje si zaključana godinama sa skoro pravom prokletom Vavilonskom kulom. Dođi sebi više! Ljudi u onim knjigama nikada nijesu zaista živjeli. Hajde sada.”
Eto, iako je djelo napisano prije skoro sedamdeset godina, već tada je postojala ideja o onome što proživljavamo danas. Možda je u tim godinama ovakav stav mogao da izazove iskreno zgražavanje dostini, danas bi ipak pogodovalo u objavljivanju ‘kosmičke’ istine da ideje kojim se teži u djelima nikako nijesu predmet naše realnosti niti imaju šta da traže u njoj. Još strašnije zvuče riječi koje kasnije kaže protagnisti Montagu:
,,Eto vidiš, Montag. Nije ovo stiglo od vlasti. Nije postojala direktiva niti deklaracija, niti cenzura za početak, ne! Tehnologija, masovno iskorišćavanje i pritisak manjina su odradili trik, hvala Bogu. Danas, zahvaljujući njima, možeš da budeš srećan cijelo vrijeme, dozvoljeno ti je da čitaš stripove, dobre stare ispovjesti i trgovačke žurnale.”
Zar nijesmo danas baš ovdje? Dobro, možda ne u trenutku da vatrogasci spaljuju djela na ulici, ali zar nije sama ideja obesmišljena do te mjere da se čini da je bezvrijedna? Gotovo samo ponegdje štrči neki zakašnjeli Don Kihot u vremenu koje jednoglasno poje da moramo biti fleksibilni? Zar u tome je horror fleksibilnosti, da ona nikada ne nastaje konsenzusom, već silom jednog nad drugim? To nasilje se obično pokušava verbalno umanjiti ne bi li se ljudi poštapajući se eufemizmima bolje osjećali dok ih jašu. Ako neko još sumnja u ovo samo potražite na netu kako ‘matematika diskriminiše’ i sve će se otkriti. Čak i nauka koja je u potpunosti deterministička više se ne sagledava kao takva, već je predmet tumačenja od čovjeka do čovjeka, tako da se nemojte iznenaditi kada ne budete znali koliko je dva plus dva.
Sve ovo i još mnogo, mnogo više svjedoči da samo preživjeli tranziciju percepcije i ljudske prirode da je nijesmo ni osjetili (Pod pretpostavkom da priroda čovjeka i počiva na valjanosti, što opet može da bude samo pojedinačan zaključak nikog bitnog.). Vrijeme u kom je istinska ljepota do te mjere napuštena da se napolju više ni ne može pronaći, jer postoje ljudi poput mene koji ako im date najčistiju ideju će pronaći glib u njoj, a smatram se komad čistijim od prosjeka u tom smislu. Biti svjestan idejne korupcije je mnogo malo kada se čovjek ne sjeća čistine, a ja se ne mogu za spas duše sjetiti vremena kada sam iskreno smatrao da se dobra djela dobrim vraćaju. Kako vama ide sa tim? Na šta ste prvo pomislili?