Delom kao postmoderni psihoterapeut, a delom kao neiscrpni ljubitelj naučne fantastike, sa neskrivenom žalošću sam usmerio svoju pažnju na vest o nedavnoj smrt jedne od najvećih stvaralačkih inspiracija sa kojima sam došao u kontakt tokom svojeg kulturnog razvoja. Legvin je – kako implicitno, tako i kognitivno – ostavila jedan od najneizbrisivijih neformalnih tragova u formiranju mojih ličnih i profesionalnih perspektiva. Ovaj oproštaj je moj pokušaj da izrazim značaj koji sam sagledao u njenom životnom delu, sa namerom da klarifikujem taj uticaj na široku oblast književne umetnosti, humanističkih nauka i multiperspektivističke (r)evolucije postmodernog društva.
Davne 1969. godine („Leva ruka tame”), jedna žena je pokazala muškim piscima i široj publici da se vasiona ne može osvojiti samo tehnologijom i naučnim jednoumljem – niti selfijima pristiglim sa površine Meseca. Prva autorka u XX veku koja je fantastičnu literaturu vinula u visoko kvalitetnu književnost – preispitujući koncepte pola i roda, kao i rigidne sociokulturne dihotomije u kojima je obitavala inspiracija dotadašnjih pisaca inženjerskog kova. Prva autorka koja je čovečanstvo predstavila kao potencijalno štetne osvajače, preispitavši naš antropocentrizam na način koji je prevazišao razonodnu superherojsku zaostavštinu prethodnika, kao i njenih savremenika. Čitalačku potrebu za junačkom identifikacijom premestila je u identitete koji nisu antropomorfni – pokazavši da je univerzum višedimenzionalan, ne samo fizički – već pre svega kulturološki. Sociopsihološka zaostavština Legvin prevazilazi samodovoljnost i privilegovanost rituala čitanja i prethodi savremenoj društveno angažovanoj literaturi – predstavljajući branik mačističkoj „tvrdoj fikciji” koja se u tom periodu odomaćila u rabljenju pozitivističke nauke i zabrinjavajućeg odsustva razvoja karaktera protagonista u delima. Inspiracija za one koje su došle kasnije (Atvud, „Sluškinjina priča“), Legvin je demonstrirala da budućnost ne mora biti samo nabildovana sadašnjost, već i dekonstruisana realnost kojom smo okruženi.
Ukoliko ste pripadnici generacije X (rođeni otprilike do početka osamdesetih godina) ili milenijalci (rođeni osamdesetih, pa do sredine devedesetih), pokušajte da se transportujete u društveni trenutak u kojem se dogodio kontakt čitalaca sa stvaralaštvom Legvin. Seksualna revolucija je tek bila u povoju (homoseksualnost je postepeno formalno depatologizovana od 1973. godine pa sve do 1987. godine, a transrodnost nije čak ni danas). Odvijala se renesansa industrijskih društava i nuklearne porodice kao „osnovne jedinke društva” na svim kontinentima, a generacije koje su tada nicale, danas demografski obeležavamo kao „baby boom” generacije. Ogromna većina dece je odrasla uz oba roditelja, dok su deca razvedenih roditelja dobijala posebnu pažnju školskih psihologa, a nasilje u porodici je bilo uobičajeno – budući da se najvećom sramotom ili nevoljom smatralo napuštanje ili gubitak „toplog porodičnog doma”, kao i socijalne uloge majke ili oca, muža ili žene, „o-ženjenog“ muškarca i „udu-date“ žene.
Ukoliko ste igrali Bioshock ili Fallout serijale, možda se sećate iz kojeg istorijskog trenutka kreću njihove uvodne spekulativne implikacije: iz perioda hladnoratovskog doba ka alternativnoj istoriji, koja uzduž postkataklizmične scenografije dočarava bivši utopijski svet muško-ženskog determinizma. Taj svet je bivao najčešće oslikan razbacano, duž pejzaža pomenutih igara, sveden na poneki neugašeni radio-aparat koji svirucka himnu na razrušenoj lokaciji, uz slike srećnih domaćica koje se grle sa šerpom dok postavljaju ručak svom uglađenom mužu koji sedi za trpezarijskim stolom, dok na zidu kuhinje visi američka zastava izrešetana gelerima nuklearnog udarnog talasa. Drugim rečima, čak i danas – normativizam nuklearne porodice biva oslikan kao izgubljeni raj. Raj religijskog, ideološkog i identitetskog jednoumlja. Ursula Legvin je najavila kroz svoje stvaralaštvo da nijedan raj nije apsolutan. Konačan. Predvidljiv. On je samo dostižan. I samo za ponekoga. Ali ne i održiv. Neminovno nestaje u sudaru civilizacija. Sudaru gledišta. Ne nužno u galaktičkom ratu. Niti u patriotskom ratu za odbranu Zemlje. Nego u unutrašnjem nemiru koji nas obuzme u momentu kada smo očekivali samo laganu kontemplaciju i mljackanje samoostvarujućeg fantazma. Legvin izmešta čitaoca iz primarnog narcizma i hedonističke pozicije. Zašto?
Legvin nam je za sva vremena ostavila važnu osnovnu poruku: da ne postoji konačna istina. Da realnost nije privilegija onih koji su vlasnici bilo kakvih oruđa. Da realnost nije kapital, niti materijalno dobro koje se može učvrstiti u svojoj nepromenjivosti. Niti držati pod ključem poput skupocenog gedžeta iz vitrine. Poruka koja je frustrirala čak i feminističke interpretatore njenih dela. Poruka koja čak ni borcima za osujećena prava manjina – nije ostavljala slobodu da se kupaju u nebrizi i samodovoljnosti. Dok su razni ideološki pokreti pokušavali da je prisvoje, ona je dosledno asocirala potrebu za moći i kontrolom – za ljude. Ne nužno za „agresivne muškarce” niti za „zle žene” – već za koncept ljudskosti koji neretko precenjivanjem obogaljujemo, uskraćujući mu kulturnu evoluciju. Odigravajući „temper tantrum za odrasle”, to jest vodeći ratove rukama i nogama po belom svetu – koje nismo smogli snage da izvedemo u sopstvenoj glavi. Poručila nam je da ne postoji model društvenog uređenja koji će proizvesti „kraj istorije” – kako su marksistički ideolozi anticipirali. Jednako koliko ne postoji ni determinisana prekoncepcija „istorije koja se ponavlja” – koju smo često sretali u psihoanalitičkim, biologističkim ili maturacionističkim teorijama ljudskog razvoja. Do same srži svojih latentnih poruka, Legvin je ostala dosledna ideji socijalnog konstrukcionizma i konstruktivizma – da je stvarnost nedostupna objektivitetu. Elementi ovih ideja se čak eksplicitno odnose na definiciju ljudske prirode – kroz njene mnoge diskusije i intervjue: da je promena jedina konstanta postojanja. Na talasima te filozofije – Legvin je kritikovala naučnu fantastiku – jer ne dovodi u pitanje pozitivističku nauku. U tom smislu – kiberpank talas u književnosti je smatrala konzervativnim i reakcionarnim. Distopijskom „gedžetofilijom” koja unesrećuje one koji nemaju novca da priušte sebi lepotu subjektiviteta, oduzimajući čoveku osnovnu pokretačku silu individualne egzistencije – agensnost pojedinca. Ovo smešta Legvin u red književnih induktora postmoderne u naučnoj fantastici, sa posebnim senzibilitetom za sociopsihološki relativizam i analizu diskursa. Implikacije njenog stvaralačkog izbora sagledavaju se i kroz činjenicu da je ostala dosledni autsajder realističke književnosti (najuočljivije u nikada dobijenoj Nobelovoj nagradi za književnost), uporedo sa autsajderskim statusom u naučnoj fantastici – gde joj je pripisivana „mekoća” narativa, te je sramežljivo izmeštana u „spekulativnu fantastiku”. Dok je sopstvenim visokim standardima zapravo obnovila suštinu naučne fantastike – dalekosežnost i anticipacije širokog pitanja ljudskosti. Zašto je Legvin bila i ostala neželjeni gost u književnim kategorijama?
Jedan od osnovnih razloga je konzervativizam književne javnosti. Naučna fantastika je svoju inicijalno „optimističku” fazu razvoja vezala, namerno ili nehotično pod uticajem patrijarhata, za psihološko iskustvo dečaštva i generalnog doživljaja pomešanosti radoznalosti i persekutorne ksenofobije. Tradicionalni psihologizirajući stereotip bi, banalizovan, glasio ovako: nakon što ih majke dovoljno podoje, nakon što im daju dovoljno povratnih informacija kako bi opojmili svoje doživljaje (od doživljaja gladi, pa do imenovanja sopstvenih osećanja) obično usledi period uspona veština socijalnog uticaja i (samo)kontrole pod dejstvom uloge oca, u kojem se paralelno sa emocionalnim razvojem – neretko nagomilavaju i megalomanske ideje menjanja sveta. Snažan i nesamokritički bunt adolescenta. Nužan, ali najčešće osuđen na propast. Ikarov let koji ih prizemlji na beton realnosti sa većim ili manjim adaptivnim jaukom. Manjim, ili makar odloženim, ukoliko njihove žudnje za unapređenjem moralnog poretka sveta izmeste u hronično konzumiranje naučne fantastike ili nekih drugih simboličkih resursa kojim „prorađuju” svoje nesvesne psihološke procese. Poput dejstva bajki ili simboličke igre na unutrašnji razvoj čoveka. Naučna fantastika je stoga, nesuđeno postala doživljena kao svojevrsna prepotentna i razonodna simbolička zanimacija ambicioznih štrebera, koja u očima neodobravajućih kritičara žanra služi dotičnim čitaocima (kojima je neretko pripisana asocijalnost) za uvećavanje sopstvenog intelektualnog falusa, a u svrhe razvijanja samopoštovanja i dostojanstva među vršnjačkom grupom srodnog interesovanja. Mogućnost invalidacije ličnih hipoteza je isključena, jer su žanrovski pisci, praktično, nešto stariji „drugari” koji im pružaju tone i tone materijala za beskonačnu intelektualnu masturbaciju. Tragikomična, ugrožavajuća ili preteća situacija uspoređivanja sopstvenih falusa se nesvesno odmenjuje nadmudrivanjem oko obima informacija koje imaju iz žanrovske oblasti – budući da se tu „veličina” ličnog kapitala može samo uvećavati u beskonačnost – te ponos nikada ne može biti nepovratno izgubljen, odnosno kastriran. Satirički sumirano: period istraživanja sopstvene književne polnosti – u kojem jedan hobi postaje sa jedne strane veština bivanja večno mladim, dok sa druge strane nastaje neumoljiva protekcija hobija od tranzitivnih promena. Zarad parodičnog istorijskog poređenja – ne mnogo različito od starogrčke monopolne muške zajednice gde mentor podučava štićenika koji do svojih tridesetih mora da polno sazri i uzme pravo oružje u ruke, a i da idolopokloničku vezanost za mentora blagovremeno odmeni ratobornim lovom na vagine i teritorije koje otima od definisanih „neprijatelja”. Japijevskim jezikom rečeno – da usmeri svoje ciljeve na „karijeru i porodicu” (ako li se od toga odmetne i nastavi da ponaša samodovoljno ili „ne daj bože” produbi platonističku vezanost za muškarce – čeka ga društveno osramoćenje i osuda neupodobljenosti njegovog ponašanja sa uzrastom). Na tragu ove analogije – reakcija muškog „klana” na ženskog pisca ostaje zabrinjavajuće odbacujuća. Šta bi se desilo da je Ursula Legvin bila muškarac? Odgovor je nesuvislo da nagađamo. Možda bi bila „genijalni” nobelovac, a ne skrajnuta „fatalistička feministkinja”. Ili bi ostala obeležena kritikom nedostatka tvrde fikcije u svojem narativu, gde je tradicionalnim ljubiteljima žanra uskratila opipljivost otkrića i fascinaciju faktografijom merljivog i dostižnog.
Tehnologija je, dakle, u naučnoj fantastici centralni fetišistički objekat kojim su wannabe heroji osvojili planetu, pobedili životinje, a ženama „omogućili” udobnije „štancovanje” milijardi ljudi koji nesvrsishodno uništavaju prirodne resurse planete. Kao takva, ona naprosto ne sme biti svedena na „usputno pomoćno oruđe” u službi progresije narativa – kao u delima Legvin. Šta onda preostaje muškoj literarnoj kritici kao falusni produžetak umesto tehnologije? Razgovor sa sobom? Introspekcija? „Fuck that, that’s gay” – rekli bi oni koji su zaneseni preciznošću inženjerske deskripcije klasičnih autora. Možda su muški „potrošači” SF literature samo želeli da naučna fantastika ostane narcistički budoar u kojem diskretnim i složenim pseudonaučnim jezikom muškarci pišu o muškarcima – za druge muškarce. Odsečeni od realnosti. Od žena. Od ciljeva van fantazije. Ipak – pod konstantnom pretnjom da će biti razvodnjeni i ubačeni u vrtlog gde su lenjir i digitron nekorisni. Ili da će predviđanja biti osporena ili prevaziđena pristiglom budućnošću. Taj monopolski mehur je Legvin probušila, uvodeći ozbiljan socio-politički relacionizam u naučnu fantastiku. Nakon njene umetničke intervencije, šovinizam i isključivost poput one u pomenutim starogrčkim polisima su bili narušeni. Ona je uvela odnos prema Drugosti. Kapacitet za nepoznato. Za tolerisanje neizvesnosti. Ne za crno-belu klasifikaciju na dobro ili loše. Već umetnost decentracije i kontejniranja nerazlučivog i varijabilnog.
Post-tehnološki diskurs Legvin nije zalaganje za povratak anarhističkim komunama i igranju oko logorske vatre. On je poziv na usmeravanje kapaciteta za predviđanje na međuljudske odnose. Na redefinisanje referentnog okvira naučne fantastike. Na postmoderni pristup nauci i primenu relativističke filozofije. Takvom literarnom akcijom ona postaje književnim prosvetiteljem, koji neprestano otvara alternative, srodne onima koje se mogu izgraditi tokom psihološkog rada na psihoterapijskoj seansi. Kao i terapeut, ona prepušta čitaocima da sami dograde svoje alternative. Da budu nešto novo. Nešto što nisu nikada bili. Da se odistinski promene. A ne samo da postanu „svoja suština”, što je najčešće eufemizam za umišljenost. Frustracija koju odbacivanje apsolutne istine proizvodi – poruka je iz nas samih. Da sadašnjost moramo menjati počevši od sebe, a ne od stiskanja drške laserskog pištolja, ukoliko želimo da naša budućnost ne završi kao impotentni ćorsokak izanđale tehnologije i jednako površnih ljudi onemoćalih nemanjem sociopsiholoških resursa. Smeštanjem Legvin u „samo feminizam” – mi negiramo činjenicu da ona muškarcima može da ponudi nešto korisno – prepuštajući je društvu ženskih čitalaca ili „osobenjaka”, zanemarujući da je klub ljubitelja naučne fantastike upravo izgrađen na osobenjaštvu. Time samo produbljujući Ikarov pad naučne fantastike.
Rigidna monotetičnost (a neretko i potpuna emocionalna, seksualna i ličnosna sterilnost) SF narativa tadašnjice, onemogućila je lako razumevanje diskursa Legvin. Danas, u svetu totemizacije kiberpank autora, kada je optimistički SF poslat u zasluženu penziju, a mnogi sredovečni ljubitelji žanra uživaju u tehnološkim igračkama lucidnijim i od anticipacija bardova SF-a, nameće se utisak da je transformacija tvrde fikcije iz raja u pakao budućnosti možda samo ruminacija umirućeg patrijarhata koji nagoveštava svoj ćorsokak i kulturološku smrt. Ono šta može da ponudi, svodi se na predviđanje par godina unapred, blejdranersku depresivnost identiteta, hologramske vagine i doživotni dug u banci. Šta nam Legvin sugeriše svojim alternativnim književničkim putem? Da naučna fantastika mora da prizna smrt nauke zasnovane na predviđanju budućnosti, okončavši hostilno sledbeništvo tog modela. I kao što sama reče „odmeni je predviđanjem nekoliko budućnosti”. Budućnost je, govori nam Legvin – sredstvo za razmišljanje o stvarnosti. Ne za puko ispunjene infantilnog fantazma. Ne psihološki godišnji odmor. U odnosu prema književnosti koju je namenila mlađim naraštajima, Legvin se vodila mudrošću da nije dobro previše zastrašiti čitaoce, već ih emancipovati postepenim ukazivanjem na neprijatne fenomene. Njen odnos prema ukupnoj čitalačkoj publici može, takođe, biti izveden iz tog stanovišta – čitaoci naučne fantastike mogu i moraju ostati nužno spremni na pomak ka narednoj zoni književnog razvoja. Današnjem SF-u, zarobljenom u tržišnoj nemilosrdnosti štancokratije, nedostaje sloboda. A slobodu Legvin meri ne slobodom za ropstvo – već slobodom za razlikovanje.
Posvećenim anarhizmom i pobunom kao putem ka kulturnoj evoluciji čoveka. Usmeravanjem na ekološku svest i mogućnost održivog razvoja. Aktivnim protivljenjem diskriminaciji istočnoevropskih pisaca poput Stanislava Lema. Aktivnim bojkotom Google projekta digitalizacije knjiga. Napuštanjem udruženja pisaca. Odbijanjem da se založi za jednu budućnost. Odbijanjem da postane alat propagande bilo koje ideologije. Alat naivne nauke. Alat korporativnih antiutopija. Alat manjinskih pokreta koji ištu jednak fatalizam jednoumlja. Ničija. Birajući uvek samo jedno. BUNT.