Profesija veterinara postala je ugrožena. Ljudi su sve rjeđe držali životinje, farme su izumirale, a broj porodica koje su imale kućnog ljubimca bio je mali. Covid 19, a zatim i Covid 20, odnio je mnogo ljudskih života tokom skoro tri decenije. Iako je utvrđeno da je virus namjerno pušten iz laboratorije, niko se nije bavio odgovornošću, jer je svijet obuzelo kolektivno ludilo. Sve je bilo podređeno klimatskim promjenama, manjoj proizvodnji CO2, a u pokušaju da se smanji njegova emisija sve više ljudi okretalo se veganskoj ishrani.
Nekoliko decenija borbe sa virusom, koji je ujedno prepolovio populaciju, odrazilo se na ljude koji su živjeli novu realnost. Virus se od 2019. javljao u nekoliko navrata, svaki put jači i opasniji. Nastava se već decenijama odvijala putem internet platformi, uvedeni su pasoši za vakcinisane, vakcine su se mijenjale, usavršavale, a kompanija za kompanijom proglašavala je svoje vakcine najefikasnijom, Amerika i Evropa su ucjenjivale jedna drugu, a ljudi su bivali sve više zbunjeni, sluđeni i otuđeni. Vjerovali ili ne zvaničnoj medicini, koja je stalno podbacivala, ljudi su bili primorani da se vakcinišu i žive po utvrđenim pravilima. Većina je smatrala da je to odgovorno ponašanje dovelo do toga da se Covid virus, koji je decenijama mutirao u različite vrste sojeva, stavi pod kontrolu. Bilo je slučajeva da su vakcinisani i kućni ljubimci, koji su u više navrata proglašavani nosiocima virusa, a smatrano je bilo da je njihovo tijelo podobno za mutaciju. Upravo su takve teorije bile uzrok smanjenja broja kućnih ljubimaca u svijetu.
Tog majskog dana 2055. godine došao je Miloš u svoju veterinarsku ordinaciju, umoran od upornih i besciljnih rasprava sa Svetlanom. Osjećao se iscrpljeno, ali je mislio da se radi o proljećnom umoru i padu imuniteta. Pomalo je i kašljucao. Da nije imao zakazanu vakcinaciju labradora ne bi ni ustajao iz kreveta. Svetlana je svakako bila na poslu, a u ordinaciju je dolazio po potrebi. Dosadilo mu je da analizira kako i zašto, da li ostati sa njom ili ne i u šta se njihov odnos pretvara? Pitao se da li su konstantni napadi ludila, ljubomore i bijesa znak da se vole. Rastaće se po ko zna koji put i pomiriti isto tako. Razmišljao je da otputuje negdje na nekoliko dana i ne misli ni o čemu. Traženje rješenja odavno je postao uzaludan i besmislen posao, rješenja nije moglo biti između ljudi koji i ne pokušavaju da razumiju jedno drugo. Sve češće je koristio tablete za smirenje, pravio je koktele i trudio se da pobjegne iz realnog svijeta. Pogledao je na sat, bilo je oko 10 sati ujutru. Vakcinacija je bila zakazana u 11 sati.
„Odlično, imam vremena” pomislio je, a iz ormarića sa staklenim vratima izvadio je nekoliko ampula, od svake odvojio po nekoliko mililitara i smiješao sastojke u jedan špric. Skinuo je pantalone i dao sebi injekciju u venu na preponi. Bolan grč mu je stegao lice, ali se ubrzo ozario. Dan je mogao da počne.
Vlasnik je doveo labradora na vakcinaciju u tačno zakazano vrijeme. Miloš je dobro poznavao Lakija, vedrog i veselog psa uvijek spremnog za akciju i igru.
„Kako si lijep, Laki! Kako Laki sluša! Dobar pas, daj šapu” počinjala je igra.
Ubrzo je Laki bio smješten na sto i primio vakcinu. Miloš ga je potapšao po glavi i počeo da ga češka ispod vrata. Prstima je napipao neku kvrgu veličine jednog santimetra. Zabacio je psu glavu i prstima razvrnuo krzno. Iz kvržice je curila sukrvica. Zarezao je skalpelom, iz ranice su počele da ispadaju sitne larve. Stiskao je da gnoj iscuri iz rane, a potom se namrštio od silnog smrada koji je ispunio ordinaciju.
„Ne znam šta je ovo, neki insekt ga je ujeo i položio larve. Svašta… Je li bio negdje u prirodi skorije?” pitao je vlasnika.
„Nigdje, mimo parkova koje stalno obilazimo” odgovorio je.
„Čudno” promrmljao je Miloš i dezinfikovao pseću ranu.
Ispratio je pacijenta i odškrinuo prozor. Počeo je da sređuje instrumente koje je koristio. Larve koje su ispale iz rane još su mu bile pred očima. Dok je čistio skalpel sagao se do kante za smeće u koju je bacio larve. Na parčetu gaze, na površini kante, nepomično je ležalo nekoliko njih. Odlučio je da ih bolje prouči. Sagao se da dohvati gazu, pri čemu se neoprezno uboo na skalpel. Rana na kažiprstu desne ruke nije bila velika, ali krv nije mogla da se zaustavi nekoliko minuta.
„Uh!” uzviknu, „kako sam nespretan!
Nije mu bilo svejedno, ali računao je da je skalpel već dezinfikovan i da ništa loše ne može da mu se desi, a i njegove ampulice su već uveliko radile na njegovom raspoloženju. Larve je ubacio u epruvetu i u nju sipao neki rastvor pomiješan sa životinjskom krvlju koju je izvadio iz epruvete iz ručnog frižidera. Izašao je na trenutak iz ordinacije na trećem spratu zgrade sa pogledom na najljepši gradski park.
Oči umornog veterinara uveliko su kolutale pod zatvorenim kapcima, tako da nisu ispratile transformaciju larvi u leptire. Iz tečnosti u kojoj se čuvala krvna plazma micale su se larvice. Njihov izgled je počeo da se mijenja i uskoro je od larve postala lutka, a negdje pred zoru, kroz prozor su izletjela četiri leptira. Nebom je promakla crna zloslutna sjenka. Sjeme zla je bilo zasijano, a vječna borba između svijetla i tame, dobra i zla nastavljala se, a rastvor je samo ubrzao proces transformacije.
Danima nakon toga Miloš se osjećao loše, povećavao je dozu svojih narkotika, a počeo je više i da pije. Loše stanje pripisivao je napornoj vezi, neredovnim prihodima i tome što je sve više imao potrebu da odluta u svoje carstvo narkotika. Čulo mirisa mu se pojačalo, ali mu se svijest sve češće mutila i počeo je da osjeća neobjašnjiv strah.
„Taj miris me izbezumljuje, nepodnošljiv je. I zašto me prokleta kučka drži zaključanog i zašto me hrani ovim splačinama koje ne mogu da progutam. Sa mnom je sve u redu, samo mi treba neki krvav odrezak, treba mi nešto ukusno” mislio je u sebi, čekajući da Svetlana napusti prostoriju.
„Bože, pa ja sam osuđen na propast, osuđen na izgladnjivanje, osuđen na vječne muke sa vješticom. Moram nekako pobjeći odavde, moram” motalo mu se po glavi prije nego je utonuo u san.
„Halo, da li sam dobila dežurnu ljekarsku službu. Molim Vas, pomozite. Mom vjereniku nije dobro. Ne znam, ponaša se čudno, već nekoliko dana ne progovara, oči mu se cakle od temperature i kada priđem bliže njegovom krevetu čujem tiho režanje. Ne, nije bolestan, do sada nije imao nikakvih psihičkih poremećaja, veterinar je. Ne, ništa čudno u ranijem ponašanju nisam opazila. Adresa je Borislava Pekića 22.”
„Šta se to događa, ko su ovi zlotvori, ko su ovi ljudi koji mi navlače vreću preko glave. Ko je taj što me udara štapom. Hej, ne možete tako da se ponašate, nemate pravo!” izgovorio je prije nego mu je ubrizgana injekcija nakon koje je izgubio svijest.
Lučki gradić je već tri mjeseca bio u totalnoj izolaciji. Niti se moglo iz grada niti u grad. Luka je bila pod opsadom vojske koja je imala naređenje da puca ukoliko neko pokuša da pobjegne iz grada. Gradski stadion je bio ograđen žicama. U njemu se nalazilo preko hiljadu sugrađana koji su se međusobno klali oko živih kostiju i parčadi mesa koje im je čovjek, obučen u odijelo za krizne situacije, bacao preko ograde. Nekoliko njih ležalo je po ćoškovima ližući rane na rukama i nogama, neki su hodali četvoronoške, a neki su se, uspravljeni na dvije noge, pesničili. Novi virus nazvan je virus 21, a naučnici su ga u žargonu prozvali pseći virus ili pseći 21, kako su to novinari skratili na naslovnicama. Dvadesetak dana nakon što su četiri leptira kroz odškrinut prozor napustila veterinarsku ordinaciju povećan je broj kućnih ljekarskih posjeta. Zabilježen je sve veći broj slučajeva čudnog ponašanja, nalik bjesnilu kod životinja. Miloš se danima osjećao loše, pospano, rasijano, a zatim je počeo da gubi apetit. Sve oko njega događalo se u magnovenju i jednog jutra više nije mogao da ustane iz kreveta. Kako je Svetlana objasnila ljekarima, izgubio je odnos sa realnošću i počeo da se ponaša kao unezvjerena životinja. Labrador je pronađen preklan u stanu, a novinske stupce punili su naslovi o brutalnim napadima, pokoljima kompletnih porodica… Osim ludila, za koje se nije znalo šta ga izaziva, pacijenti su imali i kvrge na vratu. Prve preporuke bile su potpuno zatvaranje i zaključavanje pacijenata, ali se uskoro pokazalo da ih porodice ne mogu kontrolisati. Nadljudskom snagom uspijevali su da provale vrata, napadali su ukućane, komšije, i vlada je morala hitno da reaguje. Vojska je mrežama, nalik šinterskim, hvatala zaražene koji su slobodno hodali ulicama, njuškali po kontejnerima, napadali prolaznike… Po pozivu je vojska dolazila i zaražene odvodila iz kuća, prvo im stavljajući džak na glavu. U gradu je vladao potpuni haos i nije bilo izgleda da se otkrije na koji se način virus prenosi, a sumnjalo se na ujed insekta kojeg nisu mogli da identifikuju. Takođe, virus se prenosio i ugrizom zaraženih koji su imali stalnu potrebu za živim mesom i krvlju. Struka je bila nemoćna. Uveden je totalni karantin. Niko nije smio da izlazi iz kuće, osim u periodu od dva sata koliko je bio određeno za nabavku osnovnih namirnica, a kojih je u gradu bivalo sve manje, mada se i potreba za njima smanjivala jer se smanjivao i broj konzumenata. Osim bjesnila, u gradu se povećavao i broj leptira, na koje, u kompletnom ludilu koje je vladalo, niko nije obraćao preveliku pažnju.
***
Mjesec dana prije dolaska u ordinaciju na vakcinisanje, bijeli labrador je ispred piljare njuškao po gajbi u kojoj su bili otpaci voća. Osim polutrulog voća, u gajbi se nalazilo i meso iz uvoza kojem je istekao rok trajanja. Vlasnik labradora razgovarao je sa prodavačicom. Bili su stari drugari iz komšiluka, odrasli zajedno, pa je imao slobodu da u trgovinu dolazi sa svojim ljubimcem. Razgovarali su o zajedničkom prijatelju i njegovom lošem braku kada se iz gajbe podigao manji crni leptirić i zavukao se psu ispod vrata. Radilo se o rijetkoj vrsti leptira koja dolazi iz Brazila i koji je bio prenosnik zarazne bolesti koja je prvenstveno napadala životinje. U kombinaciji sa vakcinom koju je Miloš ubrizgao psu došlo je do mutacije virusa koji je počeo da se prenosi na čovjeka i koji je izazivao blokadu jednog dijela nervnog sistema. Čovjeku je ostajao samo nagon za preživljavanje i vraćao ga u stanje duboke nesvijesti.
***
Nad gradom se nadvila eskadrila aviona. Prvo su iz poljoprivrednih aviona zaprašivali insekte, a desetak minuta kasnije nad lučkim gradićem od svega dvadesetak hiljada stanovnika nadvili su se vojni avioni koji su ispuštali bojne otrove. Nervni gas je bilo rješenje kojim je vlada pokušala da spriječi širenje opasnog virusa. Nekoliko minuta nakon posipanja nervnog gasa iz kuća su istrčavali malobrojni koji nisu bili zaraženi, gušeći se i kočeći na svojim kućnim pragovima. Zbog opšte opasnosti nije smjela da im se pruži šansa da prežive. Vlada nije smjela da rizikuje, a radilo se o opštem dobru. Ljudi iz obližnjih gradova su evakuisani u skloništa i van gradova, kako bi se smanjio rizik od prenošenja bojnih otrova vazdušnim putem do onih kojima nijesu bili namijenjeni.
Svetlana je u paničnom strahu istrčala ispred zgrade.
„Šta ovo rade, poubijaće nas. Ne mogu ovako sa nama, mi smo zdravi, nismo zaraženi! Gdje su naša ljudska prava!? Kakvo je ovo rješenje!?” vrištala je Svetlana.
Dok se grčevito hvatala za pluća, osjećajući da se guši, kroz glavu joj prođe sjećanje na Miloša sa pjenom na ustima, koji je režao na nju.
„Krvoločno pseto, ti si me ubio!” kroz glavu poče da joj se odvija film života, ređali su se neki naizgled banalni događaji, slike iz djetinjstva, njen prvi pas Mona dobijen za četvrti rođendan, a među slikama pred očima su joj iskrsnula i četiri jahača apokalipse. Negdje ih je već vidjela kako najavljuju skori kraj.
„Ili, ili lama savahtami” prošaputa prije nego je prestala da diše, a bolna grimasa zaledila joj se na licu. Srce je izdalo prije gušenja.
Danima posle tog događaja svijet je opet osjetio olakšanje. Opasnost je prošla, širenje najopasnijeg od svih virusa do sada spriječeno je. Žrtvovani životi značili su kupovinu slobode, mira i život sa manje straha, makar privremeno. Stradali su zaraženi i na njih se gledalo kao na one koji nisu zaslužili da žive. Predstavljali su opasnost za druge i time je svijet opravdao odluku o masovnoj eutanaziji, jer lakše je bilo smatrati da su ti mučenici zapravo spaseni, nego da je izvršen masovno ubistvo…
Nad lučkim gradićem danima se nadvijala gusta magla. Sunce se promaljalo kroz guste oblake, kao da pokušava da oživi grad. Ništa se nije micalo, nikakvog znaka života. U uglu jednog zapuštenog dvorišta čulo se zavijanje. Krik je prolomio mrtvu tišinu koju nije prekidao ni poj ptica. U uglu se jedno biće previjalo u bolovima, cviljelo, jaukalo… Iz utrobe jedne doge izašlo je i treće živo štene. Izmrcvarena majka zabacila je glavu u stranu, izmučena, krvava, umorna. Posljednjim naporima pomjerila se tako da su kućiči mogli da se nahrane. Spuštala je glavu na hladnu zemlju, iz grudi joj se oteo glasan jauk, a oči su zvjerski sijevnule. Nebom je prošla zlokobna crna sjenka.