Nostalgija je varljivo osjećanje. Tako je nekad sve bilo bolje, ljepše, kvalitetnije, zelenije, šarenije. Nije tu riječ samo o kvalitetu života, već se radi o apsolutno svakom domenu naše stvarnosti.
Često kad se povede neka diskusija o serijama i filmovima, bilo gdje, mada internet uglavnom dominira, obično se tvrdi da su serijski i filmski programi prije bili bolji. Tako se navode kultni filmovi i serije, porede se sa današnjim, često zaboravljajući da se radi o najboljem iz prošlosti sa apsolutno svim iz sadašnjosti. Šta se onda desi? Kažeš sam sebi da ti je dosta ove hiperprodukcije, da želiš da odmoriš od smeća, i odlučiš da nanovo pogledaš nešto kultno, nešto što ti je obilježilo detinjstvo.
U velikom broju slučajeva se razočaraš. Tvoja velika očekivanja se sudare sa stvarnosti. Ono što si smatrao remek-djelom, savršenim primjerkom savršenstva, ipak to nije. Pitaš se kako si mogao tako da pogriješiš? Je li to baš stvar ružičastih naočara nostalgije ili je još nešto u pitanju?
Odgovor uopšte nije lak ili jednostavan. Najjednostavnije ćemo ga oslikati prikazom i utiskom stare tinejdžerske serije „Pleme”.
Novozelanadska serija je bila pravi hit kod nas. Obilježila je pubertet i odrastanje moje generacije. Bila je nešto novo, originalno, zabavno i kreativno. Gutali smo epizode, probali da se oblačimo kao likovi iz serije (što nije jednostavno s obzirom na prilično unikatan stil), nekad bismo čak i šarali lica i pravili lude frizure. Pitali smo se šta bi se desilo i kako bismo se mi ponašali da se nađemo u istoj situaciji kao naši heroji sa malih ekrana.
O čemu je bila serija? O bliskoj budućnosti, u kojoj je nepoznati virus pobio sve starije od sedamnaest godina, ostavivši tako svijet u rukama zbunjene djece i tinejdžera. Radnja počinje mjesecima nakon što su odrasli pomrili. Smještena je u neki grad na Novom Zelandu čije se ime nikad ne spominje. Atmosfera je fantastična, prava postapokaliptična. Gradom vladaju bande tinejdžera koje se bore za vlast, teritoriju i hranu. Najgori od svih su Skakavci, kako glasi prevod kod nas (originalno Locos). Spletom srećnih, nesrećnih i čudnih okolnosti, u jednom napuštenom tržnom centru sreće se grupa djece bez plemena. To je bio skup različitih karaktera, naizgled totalno disfunkcionalni, ali nekako su formirali pleme i dali mu ime Kućni pacovi (originalno – Mall Rats).
Priča je bila izuzetno zanimljiva i uzbudljiva. Njihove svakodnevne borbe za preživljavanje, ali i očuvanje ljudskosti i bar nekih tragova civilizacije. Oni su malo pleme, nespremni da se bore protiv drugih, te se zato se kriju, alio to ne može trajati zauvijek. Plemenske borbe i tinejdžerske sukobe naglo prekida povratak virusa koji ovaj put napada i starije tinejdžere. Niko više nije siguran. Haos postaje još haotičniji.
Naravno da vam ne otkrivam previše, kao posledica, odjednom naši heroji više ne moraju da se kriju kao pacovi, već postaju apsolutni gospodari grada. Tu vidimo kako ni djeca ne mogu da odole slatkim ukusima zavodljive korupcije. Odlično je prikazano kako jedan sistem koji je u osnovi prilično human, isto tako može dovesti do brojnih zloupotreba. To je mahom tema druge sezone ili bar dok se ne pojavi čudno novo pleme vjerskih fanatika koji obožavaju mrtvog i prilično ludog vođu Skakavaca, Zuta.
Treća sezona je borba protiv diktature i regije. Dok je borba protiv religije tema samo te sezone, borba protiv diktatora biće jedan od motiva do kraja serije. Negativci će biti razni, njihove metode često poptuno različite, ali diktatura će biti konstanta svih pet sezona.
Sigurno se sad pitate šta je tu problem, pa to zvuči ko savršena serija?
Kad imaš 13 godina, ne postoji bolja, ali na novo gledanje kada ste stariji vidite brojne mane i slabosti. Počev od napornih tinejdžerskih ljubavnih priča i stalnih trouglova. Kunem se, nije bilo veze da neko nije plakao, neko treći i nesrećni. Priča je često znala biti naivna i prilično predvidljiva. Gluma je oscilirala. To je i razumljivo s obzirom da su glumici bili stari između 8 i 20 godina. Ipak možemo reći da se popravljala kako je serija odmicala.
Ono što je posebno iritiralo jeste da su glavni likovi bili zapanjujuće naivni. To možemo da shvatimo na početku kad ih prvi put prevesla neki zlikovac, ali kad se stalno dešava, prosto vas umori i počnete da navijate za negativce. Ipak, bez obzira na to što sam shvatio da je to osrednja serija sa vrhunskom pričom i prije svega idejom, „Pleme” će uvijek biti moja velika ljubav. Bez obzira na sve mane.
Odlučio sam da ne gledam opet neku seriju koja je toliko bolja od ovih danas. Za svaki slučaj. Što rekli u „Plemenu”:
„Ako ćemo da preživimo, san mora ostati živ” (If we’re gonna survive the dream must stay alive).