ŽANR: naučna-fantastika/akcija/krimić
ZEMLJA: Velika Britanija
ORIGINALNI NAZIV: Altered Carbon
GODINA IZDAVANJA: 2002.
Ruku na srce, Istrebljivač mi je jedan od najdražih, ako ne i najdraži film svih vremena. Zapravo, vodi tešku borbu s još jednim klasikom, Kazablankom. Zašto spominjem Istrebljivača? Spominjem ga zato što je to adaptacija knjige Sanjaju li androidi električne ovce? Filipa K. Dika, čovjeka koji je postavio neke temelje SF žanra a koje su pak određeni autori iza njega samo nadograđivali. Jedan od najvećih, koji je došao poslije Dika jeste Vilijem Gibson, čovjek koji je svoj prvi roman izbacio 1984. Riječ je romanu koji je stvorio kiberpank (cyberpunk). Dik ga je nesvjesno započeo u svom Sanjaju li androidi električne ovce?, Ridli Skot ga je vizuelno dočarao u Istrebljivaču, a Gibson je na sve to dodao svoje ideje i tako je (manje-više) rođen kiberpank. Naravno, kada pričamo o prvom Gibsonovom romanu, riječ je o legendarnom Neuromanseru, djelu čija je trećina bila završena, a onda je Gibson pogledao Skotovog Istrebljivača, i to je bilo to. Dvanaest prepravki poslije, dobili smo kultni debi roman.
Uzmite sada radove Filipa K. Dika i Vilijema Gibsona, Istrebljivača, dodajte na to malo dašak noira Dešiela Hameta i bogdu erotike dobit ćete debi roman Britanca Ričarda Morgana po imenu Digitalni ugljik, inače prvi roman u serijalu o Takešiju Kovaču koji do sada ima tri dijela, ali Morgan kaže da ih više neće biti i da je Takešijeva priča ispričana.
Pokušajte sada zamisliti da cijelo ljudsko biće, ne mislim u fizičkom, već u psihičkom smislu, dušu ako vam se više sviđa, možete pohraniti na USB memoriju, skupa s pamćenjem i cijelom ličnosti, i učitati u drugo tijelo, te tako živjeti stotinama godina. Pomalo zastrašujuće, zar ne? Upravo to je jedna od glavnih tema Morganovog svijeta Zemlje i čovječanstva 25. stoljeća. Čovječanstvo se proširilo Sunčevim sistemom, a UN je još uvijek tu kako bi održavao mir, više na novonaseljenim planetama negoli na Zemlji i jedan od najučinkovitijih načina za to jeste Poslanstvo. Poslanstvo je specijalna jedinica UN-a zadužena za red i mir na naseljenim planetama (čitaj: pokolj i masakre) sastavljena od najboljih mašina za ubijanje koje prolaze nevjerovatno zahtjevnu obuku, kako fizičku, tako i psihičku.
Takeši Kovač je porijeklom s Harlanovog svijeta i nikada nije kročio nogom na Zemlju. On je japansko-istočnoevropskog porijekla, nekada pripadnik Poslanstva, sada samo plaćenik koji odrađuje svoju kaznu zbog zločina, zaleđen u nekom spremištu, van svoje „košuljice” tj. tijela. Međutim, sada je poslan na Zemlju i učitan u drugu „košuljicu” u Bej Sitiju, nekadašnjem San Francisku. Njegovu kaznu je otkupio poznati bogataš Lorens Benkroft, koji ga je unajmio po preporuci. Njegov zadatak: otkriti ko je ubio Lorensa Bankrofta iako policija tvrdi da je u pitanju samoubistvo.
Sam Benkroft nema sjećanja na posljednjih 48 sati svog života zbog daljinskog ažuriranja svoje ličnosti. Ako uspije, Kovač je slobodan čovjek i mnogo bogatiji. Ne uspije li, guli kaznu do kraja. Međutim, to nije nimalo lak zadatak. Kovač je učitan u „košuljicu” bivšeg policajca Eliasa Rajkera, što dodatno komplikuje stvari je Rajker imao prošlost i to ne baš lijepu.
Kroz Kovačevu naraciju mi pratimo njegov rad na istrazi, u kojoj ostavlja krvav trag koji se može pratiti iz svemira, a iz poglavlja u poglavlje stvari se komplikuju i radnja počinje dobijati novu dimenziju. Kovač je lik koji gubi prijatelje kao što neko mijenja čarape, opasan je to čovjek za druženje. Ali je isto tako opasno i stati mu na put jer neće prijezati ni od čega kako bi vas uklonio s lica Zemlje, na što bolniji način ako je moguće. On je tipični primjer anti-junaka, onakvih kakvi svi vole i to je ogroman plus kod mene.
Ono što me je posebno kupilo, jeste Morganovo pripovjedanje i njegove akcione scene. Kao što piše na naslovnoj strani, isječak iz jedne recenzije, „kao da čitate scenu iz filma Džona Vua”. Također, tu je i njegova razrada radnje. Čovjek je razradio sjajnu radnju, koja počinje s istragom samoubistva, ali se onda proširi na nešto puno veće i ozbiljnije. Zaista, kao da gledate film gdje je svako poglavlje nova scena. Ima tu i jedna začkoljica, naime, negdje na početku posljednje trećine, knjiga malo gubi na ritmu i ima malo više praznog hoda, nekih 50, možda čak i više stranica, ali se onda brzo vraća na isti put kojim je i počela.
Morgan to pripovjeda u klasičnom noir stilu, pa imate osjećaj da je Takeši izašao iz nekog tipičnog Hametovog romana. Često se vraća u prošlost i priča nam detalje iz Takešijevog života, povlačeći paralele između prošlosti i sadašnjosti, kao i Harlanovog svijeta, Kovačevog rodne planete, i Zemlje. Priča o promjenama koje zapaža i onome što ostaje isto, bez obzira na protok vremena.
Nekoga bi mogle odbiti krvave scene akcije i nasilja, scene sočnog seksa, pa čak i naracija iz prvog lica, barem su glavne „mane” knjige koliko sam mogao vidjeti po Internetu. Vjerujte mi, niti jedna od tih stvari mi nije zasmetala. Čitao sam puno krvavije i nasilnije knjige, a bogami i sa puno sočnijim scenama seksa. Oni koji su to tako predstavili očigledno nisu čitali Američkog psiha Breta Istona Elisa, jer da jesu, sasvim sigurno bi promijenili priču. A ni Martinov serijal Pjesma vatre i leda nije ništa manje nasilan i brutalan.
Možda će se neko razočarati očekujući neki tvrdi SF, ali ovdje ima dovoljno SF-a da zadovolji ukuse svih, a da opet ne odbije one koji nisu ljubitelji istog. Morgan je napravio sjajnu mješavinu žanrova koja će privući mnoge. Da li je mogla biti kraća? Vjerovatno, ali meni nije zasmetalo. Dokle god me knjiga tjera da okrećem stranice i pročitam „još samo jedno poglavlje”, broj stranica mi apsolutno ne smeta. Da li je autor mogao proširiti neke ideje koje je samo ovlaš spomenuo? Možda, ali čemu to? Dosta toga je spomenuto samo radi dodavanja detalja u bogat svijet Digitalnog ugljika i proširivanje toga bi samo skretalo pažnju s glavne priče.
Uskoro nam dolazi i Netflixova adaptacija u prvih deset epizoda. Sudeći po onome što smo mogli vidjeti, očekuje nas prava poslastica.