Sa vodičem na čaju – Milena Benini

Autorka i prevodilac, poznata svima koji prate regionalnu žanrovsku scenu, svestrana i veoma aktivna osoba, Milena Benini je ovih dana odvojila vreme da popije šoljicu čaja sa redakcijom Autorstoperskog, na čemu smo joj veoma zahvalni. Iskoristili smo ovu priliku da sa njom porazgovaramo o književnom i prevodilačkom stvaralaštvu i ukrademo poneki savet iz njenog bogatog iskustva.

 

  1. Kao prevodilac, autorka i urednica, sarađivali ste sa mnogim izdavačkim kućama i u Hrvatskoj ali i u inostranstvu. Koliko se ta saradnja razlikuje? Šta je dobro a šta loše?

Opširno pitanje… S jedne strane, moram reći da ima puno sličnosti. I kod nas i vani se knjigom ipak uglavnom bave ljudi kojima je to ljubav, i koliko god bile u pitanju velike agencije, recimo, to se uvijek osjeti: kad vam neki urednik ili agent počne pričati o naslovu koji ih je osvojio, to rade iskreno. Mislim da je to jako dobro, jer su knjige ipak specifična stvar, i kad na njima radi netko tko nema ljubavi, posljedice su odmah vidljive.

Što se tiče razlika, ima ih nekoliko. Prva je, naravno, u nakladama: u Hrvatskoj se, recimo, knjige ponekad tiskaju u nakladi od 300 komada. Ljudi vani onda obično misle da ste slučajno zaboravili jednu nulu… teško im je shvatiti da se to tako radi, da se tako malo čita i da nam nakladništvo još uvijek nije umrlo. Uz to onda ide i cijeli dodatni set problema: kod nas malo koji naslov dobije neku suvislu promociju, možete biti sretni ako uopće uspijete predstaviti knjigu negdje. O kritičkim prikazima i takvim stvarima da se ni ne govori. To su stvari koje vani idu puno drugačije, marketing se razrađuje već u fazi dogovaranja/stvaranja knjige. Između ostaloga i zato što nakladnici većinom imaju neke naslove koji se dobro prodaju, i njima onda financiraju ostale. Kod nas jako puno nakladništva ovisi o tako tankim budžetima da za marketing naprosto nema novca. Uostalom, ponekad nema novca ni za druge stvari, pa se dogodi da izađe knjiga koju uredi i lektorira ista osoba, što je vani nezamislivo.

  1. Odakle crpite inspiraciju, i to ne samo za pisanje već i za ceo onaj deo ledenog brega izdavaštva koji nije vidljiv čitaocima? Sveštenica Meseca je roman koji je, recimo, imao zanimljiv životni put. Kakav je Vaš doživljaj tog procesa i šta ste Vi kao autor naučili?

Heh. To je bila jedna odluka koju sam ja donijela onako, misleći da nije bogzna što pametno u pitanju, ali eto, ispalo je da je bila jako dobra, iz raznih razloga. Ja sam, naime, objavljivala roman prvo u nastavcima, na svom tadašnjem blogu. Sjetila sam se kako sam, kao mala, kupovala na kioscima romane u nastavcima, i kako mi je to uvijek bio doživljaj, čekati taj jedan dan u tjednu, pa juriti po novi nastavak. I učinilo mi se da danas toga nema, nekako sve ide uvijek odjednom, ljudi sjednu pa pogledaju cijelu sezonu serije, uzmu pa pročitaju sve nastavke trilogije… i htjela sam vidjeti kako bi reagirali kad bi nešto dobivali tako, baš na kapaljku. A moram priznati da su reakcije bile jako povoljne, i puno je ljudi bilo jako sretno baš s tim što se imaju čemu veseliti, pisali su mi kako im je zabavno, kako dođu na posao pa prvo gledaju jel‘ izašao novi nastavak… a naravno, usput su komentirali i sam sadržaj, grizli nokte i navijali, što je, mislim, bilo jako zgodno i njima a i meni. Svaki autor voli dobiti povratnu informaciju od čitatelja: to je jedna stvar koje ljudi ponekad, mislim, i nisu do kraja svjesni. Koliko možete razveseliti svog omiljenog autora kad im kažete da su vam omiljeni. 🙂 Tako da je to bilo jako zanimljivo iskustvo, iz kojeg sam, između ostaloga, dobila potvrdu da će ljudi rado čitati i elektronski ako im se to dobro prezentira.

Sad još uvijek razmišljam o tome što bi se još dalo napraviti s digitalnim formatima… imam jedan projekt koji mi stoji već godinama i nikako da nađem dovoljno vremena da ga ostvarim, a koji bi se poslužio nekim od ovih novih mogućnosti pripovijedanja koje mi se čine još uvijek nedovoljno iskorištenim. A možda u nekom času pokrenem i nešto sasvim novo, tko zna.

  1. Osim na prevodilaštvu i pisanju, veoma ste angažovani i na prenošenju znanja drugim autorima. Nisam sigurna koliko su naši čitaoci (barem ovde u Srbiji) upoznati sa time da ste kao koautor dobili nagradu Eppie za delo The Complete Guide to Writing Science Fiction (DragonMoon Press, Calgary, 2007.). Kakav savet biste dali svojim (mlađim) kolegama?

Da, radila sam na dvije knjige savjeta, The Complete Guide to Writing Science Fiction, i The Complete Guide to Writing Fantasy, a držala sam i više radionica i sličnih stvari… puno toga se može reći za pisanje, ali mislim da je najvažniji savjet od svega, dovršite to što radite. Nije bitno je li u pitanju priča, roman, pjesma: prvo stavite to sve na papir, pa ćete onda dorađivati, obrađivati, prerađivati, tražiti izdavača i sve ostalo. Ali ima puno ljudi koji počnu pa stanu; to je zapravo najvažnije od svega. Upornost. Jako jednostavno, a kojiput jako teško.

  1. Kakvo je Vaše viđenje trenutnog stanja na žanrovskoj sceni u regionu?

Uhhh… s jedne strane, mislim da smo zapravo sjajni, imamo puno domaćih autora (kako god definirali to „domaći“), imamo dosta konvencija, imamo čak i časopise. S obzirom na to da smo svi zahvaćeni teškom krizom i u području kulture i općenito, to je nevjerojatno postignuće. S druge strane, mislim da su nam regionalne veze još uvijek preslabe, iako se i to mijenja na bolje, s gostovanjima po konvencijama i razmjenom knjiga. Na određeni način je fascinantno što se sve uspije postići s obzirom na opću situaciju, gdje su sve zemlje ovih međusobno razumljivih jezika usred kriza, političkih i ekonomskih, a eto taj naš jedan malecki dio kulturnog tržišta opstaje pa čak i raste. Tako da sam zapravo, recimo to tako, oprezno optimistična.

  1. Ko su Vaši književni uzori i koliko su se oni menjali tokom vremena? Da možete, sa kojim autorom (živim ili mrtvim) biste najradije popili kafu/čaj?

Zagorka! Ona je bila i ostala jedan od mojih najvećih uzora, i mislim da bi bilo sjajno s njom popričati. A od drugih, hm, teško je uvijek kod takvih pitanja jer ih ima toliko… od Rogera Zelaznyja, Michaela Moorcocka i Terryja Pratchetta do Ursule K. LeGuin, koju nikad neću sustići ali je baš zato uvijek uzor. Ima ih dosta, a bojim se da se s vremenom ta zbirka samo povećava, rijetko mi se dogodi da mi netko ispadne s te liste.

  1. Prevodilac, autorka, urednica, po biografiji i bibliografiji žena-zmaj. Ko je Milena Benini privatno?

To bi vjerojatno trebalo pitati moju familiju… ali mislim da se ne bi složili s ovim zmajskim dijelom. Pričao je tako jednom Neil Gaiman kako je vozio svoju kćer, tada srednjoškolku, u školu, i ona ga je zamolila da je pusti da izađe iz auta ulicu prije, da njeni kolege ne vide da je tata vozi u školu. „Zašto?“ pitao je Gaiman. „Ja pišem stripove! Ja sam cool tata!“ A ona ga je samo sažaljivo pogledala: „Ti si tata.“ To je tako, i tako i treba biti. 🙂

  1. Saradnica ste AVKF-a, koliko ovakvi projekti doprinose žanru i regionskoj književnosti?

Mislim da su ovakvi projekti jako važni, baš zato što omogućuju one regionalne veze o kojima smo prije pričali, a i zato što daju prostora za razna mišljenja, razmjenu informacija, diskusije, pa onda i razvoj novih mladih autora i autorica, a to je sve jako važno. Bez takvih stvari, koje se rade iz ljubavi, žanr kod nas ne bi preživio.