Izvanzemaljska ekipa pozorno prati kako dolje krpaju. Sve nas je iznenadilo kada je Zemlja prsnula kao šipak po svojim šavovima. Ali mi im nismo mogli pomoći. Šatlovi su radili danonoćno do svojih granica i onda – kraj – što ste prevezli na Mjesec i Mars, prevezli ste.
Mislili smo da sve imamo pod kontrolom. Da se nikada više ne može dogoditi velika katastrofa. Kao da još jedno veliko izumiranje i ogromna promjena reljefa već nije bila užasna katastrofa! Pa sam Vrhovni živio je u najnovijem Panteonu na Malti, usred pustinje koja je nekoć bila Mediteransko more, ali kako se zatvoriše sve veze s drugim morima, nije bilo druge – presušilo je. Ono što je nekad bila potraga za fosilima, danas je postala potraga za hranom. Bušilo se u potrazi za mrvicama organskih tvari za rafinerije hrane, koje su iz zemlje i iz zraka ekstrahirale biogene elemente.
Nakon vatrenog početka, slijedio je pepeo, a za pepelom slijedile su snježne oluje.
Trenutno se radilo na reinstalaciji dvaju svemirskih liftova. Preživjeli su to zahtijevali sada i odmah, a neredi su samo usporavali proces. Svi su htjeli napustiti Zemlju.
Moj mecena Hector Hoffmann želio me je spriječiti da pođem dolje pomagati. I moj otac Alonso Gonzaga me je pogotovo htio spriječiti u tome, ali njemu sam cijeli život dokazivao da bih uspio i bez njegovih konstantnih pritisaka. Bilo je gadljivo koliko sam se povodio za tim moralnim Quasimodom od Hoffmanna, nalazeći zajedništvo s njim u muzici, samo kako bih prkosio ocu.
Hoffmann je star, krezub i voli popiti. Sve to mu, uz kronični zatvor i artritis, predstavlja muku da dalje lobira za, pa zapravo svoje, interese. Naravno da zloupotrebljava mene, nazivajući me svojim Davidom, znam ja to, ali doći će i moj trenutak … Nije njega zanimala stranka… Kada je bio u sigurnom društvu, poput nasamo sa mnom, nije to ni skrivao… I tako to, dakle… Dakle: pripali on svoju „smušenu cigaretu“, tako smo je zvali. Kakve li perverzije, u ovakvoj nestašici upotrebljivog supstrata uzgojiti duhan!
– Dobro, dečko, pustit ću te! Pustit ću te, mali, kažem! Ali prvo me još jednom odmijeni, nisi više dijete, Boga mu! – nakašlje se trulo. – Ovo će biti Golijat za tebe, ali neka! – otpuhnu i zirnu u „mrtvi kut“.
A Golijat je bio nešto što će poslije biti upamćeno kao „Sastanak na hondritu“. Hondrit Novi Madagaskar se nalazio u Mjesečevoj L1 točki i tu je bio dotegljen iz Pojasa kako bi bio podvrgnut rudarenju ugljičnog sadržaja za Vrtove i minerala za mutno trgovanje kako bi se kupilo još ugljika i dušika sa Zemlje.
Ulazio sam na ljepljivim papučama s pratnjom poput agenta nekakve mračne sile… Zašto sam se baš tako osjećao? Stari Hoffmann je, o da, poznavao Vrhovnog! I sad odkako se pojavilo pitanje zašto Vrhovni još nije ustao sa Zemlje – ja sam konačno znao! Dakle ja sam taj David koji radi za velike sile, hipnotizirajući lirom nekakvu „Vječnu Bludnicu“ namjesto kralja Šaula.
Krajnje je nevjerojatno koliko malo ljudi drži svu imovinu. Vrhovni je plazio dolje po putevima lave prijeteći njome kao krajem jednog zlatnog doba i usput okrupnjujući zemaljske parcele. Život će biti drukčiji, da, ali bit će dovoljno dobar supstrat za nešto novo. Veliko Novo.
I tako su započele sjednice. Vrlo brzo se utvrdilo da je ostatak ostataka UN-a samo atavistički prirepak. Prava sila nalazila se počinjući od Marsa pa dalje. Bilo je dovoljno da si dvije kompanije pruže ruke i akcije Zemlje pale su kao domino. I ja sam sam bio lutka na koncu. Šlagvorti su dolazili na računalo i u slušalicu – nula potrebnog truda.
Svi su tek sada saznali koliki su razmjeri imovine u dubokom svemiru Sunčeva sistema. Odjednom se moglo evakuirati 150% više stanovnika Zemlje. Ali to je koštalo. Trebalo je sagraditi nastambe vani i još uz to Mars je za to živi luksuz. Tek to je koštalo, ali jedina cijena bilo je vrijeme. Ti bijednici koji su nekada mislili da kontroliraju zemaljske sile morali su pristati. Vi nama Zemlju da je razdjelimo i krenemo s inženjeringom novog života, a vi ste sardine za okružje Jupitera i Saturna. Novi egzodus i postzemaljsko društvo mogli su započeti.
– A sad sljedeće… – javi mi H.
***
Dok smo grmili niz grotlo prema površini Zemlje bilo me je strah. Ne putovanja, već meni mrske Majke Zemlje. Bila mi je strana. Meni koji se nisam približio Zemlji bliže od L točke. Morao sam zbog toga nositi egzoskelet na Zemlji.
Ja sam taj izaslanik kojeg je Vrhovni čekao. Sad sam ja čekao njega i svitu. Kada izađoh iz kapsule, pomislih zašto ne bih uronio nos u Zemljinu atmosferu. Bog zna da neću više imati prilike. Bog je znao da sam se prevario… Kada promolih lice na brijuću mećavu, nešto puče u meni i suze su se same slijevale. „Što smo učinili? Ovo je zauvijek trebao biti naš dom, naša postojbina…“ „Ne, ne, oni će to srediti, ponovo će biti plavo dolje i gore… Ne…“, uvjeravao sam sebe, predosjetivši opasnost.
Teško naoružani odred štitio je Vrhovnog u oklopljenom odijelu dok su se probijali kroz svjetinu rušeći sve pred sobom. Odjednom munja elektronskog biča propara prostor ispred Vrhovnog. Vojnici su urlali. Brzo se pojavi letjelica i utrpaše ekipu unutra. Prokleti Marsovski konstrukt! Izdaja! Nisam morao uopće ići po Vrhovnog, oni su ovim mogli gore i bez lifta. I ugrabiše me u toj gužvi, ti pobunjenici… lagani dodir subkutanog aplikatora. Mrak.
***
Ležao sam izvan egzoskeleta, slabo pokretan. Tek sada mi je sila teža omrznula Zemlju. Čak je i govoriti bilo teže.
– Netko…?!
I pojavi se netko u prljavim i smrdljivim krpama. Odmota krak tkanine s lica. Još nisam znao je li muško ili žensko i još: oči različite boje.
– Imaš sreće. Da nisi u tom bijelom otmjenom kombinezonu od sjajne sintetike, otišao bi dovraga kao ostali tvoji drugovi. Nešto nam kaže da na Mjesecu ima neki senilni starac koji bi platio za svojeg Adonisa – reče posprdno.
– A što ako je i mene izdao? – rekoh.
– Hilda! Pomozi! – vikne kroz vrata nastambe u kojoj je doduše bilo toplo premda je izvana ulazila režuća hladnoća. Staviše me u kolica i izguraše van. A tamo, sasvim nevjerojatan prizor. Polje ljubičastog klasja.
– Tektoječam, obojen retinalom – reče. – Gotovo cijeli Grenland. Naš početak. Još jedan početak nakon još jednog Velikog Izumiranja. I zato nikada nećemo prepustiti Zemlju izvanzemaljcima! Vaša poljoprivreda ne smije ući na Zemlju!
***
– Ja sam Solea – probudi me u noći šapat i hladan dodir tamnopute ruke na mojim prsima. – Pokušat ću te izvući ako me odvedeš sa Zemlje!
– Pronađi nekog jakog momka da ide s nama i čuva naše guzice – prošaptah.
– Orko! – psikne ona i uđe prilika koja je već čekala pred vratima. Gotovo neljudska gomila mišića kao nešto s Pojasnih labova.
Ukrali smo amfibioplan i odletjeli do utičnice svemirskog dizala. Dok su se borili „pro et contra“, grmljavinom lifta smo se uspinjali. Potom šatl prema L1 hondritu Novi Madagaskar. A tamo… Odbor za doček. I sada su nas zarobili. Ni naprijed ni nazad. Ako sam doista bio izdan, a bješe to očito, onda nam ne gine ispuštanje iz zračne komore. Izvanzemaljci su držali do sebe i svojeg čvrstog morala. Uskoro smo bili na vezi.
– I tako me, dakle, H, ostavljaš?
– A imaš li možda drugu ideju? Daj me iznenadi! – cerekao se sa svojih nekoliko smeđih zuba.
– Daj mi tatu sa mnom i odlazimo i ostajemo dolje – rekoh.
– Tvoj otac je rođen dolje, ali ti ćeš umrijeti tamo.
– Tako neka bude.
– Samo trenutak! – nestade slike.
Za petnaest minuta se javi.
– Vrli ti otac kreće s Mjeseca za pola sata. Ne očekujem od tebe neke gluposti. Neka tako i ostane.
***
Sumrak na vječno oblačnoj Zemlji. Moja mala ekipa, pokunjena na redovnoj komercijalnoj liniji amfibioplana. Šutimo i ja i otac. Ali vidim mu u očima da je ponosan na moja nova zrnca hrabrosti.
Već zamišljam kako Hilda viče: – Evo ih!
Tako nekako je i bilo. Međutim Olaf nas nije više tretirao ni kao zatočenike niti kao bjegunce. Sada je vjerovao da smo vruća roba za njegovu stvar. Ali to više nije bila samo „njegova stvar“. Znali smo što treba učiniti, ali još ne i kako…
Zemlja kao da je ponovo bila u feudalnom dobu. Iako su oni na „Sastanku na hondritu“ u tome vidjeli prednost u smislu „zavadi pa vladaj“ kako bi isparcelizirali Zemlju za uzgoj transgenetičkih kultura forsirajući feudalizam, mi smo igrali na to da je njezini žitelji mogu zadržati ako već ne mogu da je napuste.
Sazvali smo skupštinu lokalnih vladara. Odlučismo dati pravo glasa samo relevantnim proizvođačima hrane. Oni u pravilu nisu željeli napustiti Zemlju, za razliku od kmetova i proletera. Na hrani se dobro zarađivalo. Odmah i kao prvo, oduzeli smo legitimitet odbjeglom Vrhovnom. Treći dan, taman što krenuh lupnuti čekićem za početak, prolomi se: – Racija!
Izvanzemaljci su izveli desant na Novi Panteon, središte svih zbivanja, kada se dogodilo nešto neočekivano. Potukli smo ih kao Samson s magarećom čeljusti. I onda, zveckajući krhotinama u tom pepelu, stadosmo se grliti, glasno se smijući: – Kakve budale!
Jer tek sada su izgubili Zemlju. Događaj je bio upamćen kao „Brodolom na Malti“. Kasnije smo saznali da je nakon toga Hoffmann dao, ni manje ni više, nego upravo objesiti Vrhovnoga. Malo je bilo nas koji smo znali da zapravo nitko nije izgubio … Sjedio sam kraj Hoffmanna dogovarajući „Ugovor o rekombiniranom sjemenju“. Želio sam ga iz ovih stopa zadaviti, ali znao sam da ne bih živ napustio predsoblje.
Moj otac je preminuo na Zemlji i njegov pepeo je ispušten u jednu od čistih voda Andore.
Solea je rodila našu kći i buduću kraljicu Salome na našem putu prema Marsu.
Autor: Kosmonaut