Dan je bio tmuran i siv. Nadolazeći oblaci polako su vukli svoja kišna tijela od istoka prema zapadu.
„Istok i zapad.” Pomislio je. Početak i kraj.
I dok je polako palio cigaretu prisjećao se početka i kraja, onog vlastitog, barem onako kako ga je zamišljao, prije nego je život povukao svoje konce, prije nego što je neminovnost zavladala, na koju nije imao nikakvog utjecaja, barem se tako činilo. Nakon što je umrla majka, i svećenik je za njom bacio grudu zemlje, a nakon njega pokrila ju je mrtva glinena tama, često je razmišljao gdje je ona sada. Je li u raju, i postoji li uopće raj? Gdje odlaze ljudi nakon smrti, ima li neko mjesto na kojem im se sad nalazi duša, ili je sve samo laž, i ovaj život je jedini koji imamo, nakon njega nestajemo baš kao što smo i stvoreni, od svemirske prašine u svemirsku prašinu. Jednom davno, dok je još bio mladić pun životne energije, pročitao je knjigu o starom Egiptu. Vaganja srca nakon smrti. Da bi duša umrloga mogla nastaviti putovanje u Vječnost, srce umrloga na vagi pred Ozirisovim sudom moralo je biti lakše od pera božice pravde Maat. A ono može biti lakše jedino ako je čisto i ispunjeno svjetlom koje je plod dobrih djela na Zemlji, ako je oslobođeno teškog zemaljskog tereta… Je li itko izvagao srce njegove majke, i hoće li itko izvagati njegovo srce kad umre?
Hodajući ulicom u kojoj je vladala uobičajena popodnevna gužva, palio je cigaretu za cigaretom, izgubljen među svim tim ljudima koji gledaju svoja posla i jure. On nije žurio. Nikada. Oči je odmarao na svemu onome što drugi ljudi nisu primjećivali. Malenom vrapčiću koji se sladi ostacima nekog peciva, ili oblacima na nebu, listovima topole u drvoredu, kroz koje je šumio nevidljivi vjetar. Kad je hodao pločnikom, pazio je da mu stopala ne dodiruju kamenčiće koji su, po nekom neobičnom zakonu, ležali raspoređeni baš onoliko koliko mu je korak bio dug. Ali na kamenčić ne smiješ stati. Pa i ako moraš skratiti korak ili dva, nikad ne dodiruješ kamenčić.
Sreće u životu i nije baš imao. Zaobilazila ga je baš kao i novac. Sve što je imao bila je stara majka koja se s brižnošću i ljubavi starala o njemu, pa su tako živjeli, tiho i nenametljivo. Što će biti sad kad je nema, pomislo je. Majčino srce bi trebalo biti izvagano. Maat bi na svoju stranu vage stavila sva njezina dobra djela.
„Ova žena ide u vječnost.“ Rekao bi Oziris.
Ali sad, lutajući ulicama, zaobilazeći kamenčiće, nije znao što će. Bio je potpuno izgubljen.
I dok je tako pogledom lutao, odjednom mu se učinilo da na kraju ceste vidi neki malen blještav predmet.
„Možda je novčić.“ Pretpostavio je „Ili je netko izgubio privjesak s lančića. Možda je kakva ljuta zaručnica, u žaru bacila prsten. Svašta može biti.“
Predmet je neobično sjajio, iako sunca nije bilo, možda čak i više nego što je nagovještavao tako tmuran dan. „Neobično.“ Odlučio je ipak da baci pogled što bi to moglo biti. Drugog posla ionako nije imao, a i pitao se kako ostali ljudi tupo zure ispred sebe i ne primjećuju taj sjaj. Kad se približio, sjaj je postao još jači, baš kao aura koja ga je vukla prema sebi, svjetlozelenkaste boje. Kad bi zatvorio oči, možda bi osjetio tuljac koji ga vuče, kao kroz slamku. Ali je morao paziti da ne staje na kamenčiće. Što se više približavao, sjaj je bio jači.
„Zar zaista nitko nije vidio ovaj sjaj osim mene?“ pitao se. Saginjući se, pokupio je sitan predmet s trotoara. Bio je to mali skarabej, figurica od zelenog kamena, neobičan ukras. Čemu služi, nije znao. Vjerojatno je nekome ispao iz džepa. Možda je i talisman. A možda ga je netko jednostavno bacio.
„Tko bi bacio tako krasnu stvar?“ zapitao se, lašteći je skutom kaputa. Morat će je oprati kad stigne kući. Već joj je namijenio mjesto na noćnom ormariću. Nije više sijala, i to je bilo baš neobično, jer mu se nekoliko trenutaka ranije učinilo da sjaji, ali što se više približavao sjaj je bio manji i manji. Nemoguće kako ga nitko nije zamijetio da leži u prašini na kraju ceste, taj maleni skarabej od zelenog kamena.
Kad je stigao kući, u prazan stan i ledenu tišinu, prvo ga je temeljito oprao pod mlazom vode nad sudoperom. Otklonivši prljavštinu i prašinu, skarabej mu je zasjao u punom sjaju. Pažljivo ga je stavio na noćni ormarić, tik pokraj vlastite postelje. Još je dugo gledao u njega, gladan ali sretan.
Kad se ujutro probudio, baš u vrijeme u koje bi ga budila majka, prvo je pogledao u skarabeja. Još je bio tamo, a kamo bi i otišao, pitao se, pa ta figurica nema noge da sama odšeta. Primio ga je u ruku, pažljivo ga vrteći među prstima. I dok je jeo komad kruha namazan putrom, stavio je skarabeja ispred sebe na stol. Činilo mu se da opet sjaji, a onda, danas je ipak prigrijalo sunce, i polako ide s istoka prema zapadu dok ne završi svoj put.
„Istok, zapad.“ Mantrao je „Početak i kraj.“
Pa nešto je, ipak, bilo drugačije. Probudio se sretan, što se nije dogodilo otkad mu je majka umrla. Može li čovjek uopće biti sretan nakon što mu umre majka? Ovo je bilo najbliže sreći koju je iskusio nakon dugo vremena. Nije je ni sanjao ove noći, a i ne osluškuje da ćuje njene korake i tiho mumljanje iz hodnika, kao što je imao običaj. Iako je znao da više nije živa, još bi ponekad čuo kako teško hoda kroz hodnik i vuče stare noge u papučama. Sad je sve utihnulo. Samo skarabej je sjajio zelenim sjajem i činio ga sretnim.
Brzo ga je spremio u džep kaputa i izašao na ulicu.
Hodajući, prvi put nakon dugo vremena počeo je razmišljati o budućnosti. Majke više nema, nema ni njezine mirovine. Doduše, ostavila mu je pozamašan iznos na računu, onako tiha, štedljiva i samozatajna, ali to će se brzo istopiti. Ostavila mu je i kuću, pa možda ne bi bilo loše da iznajmi donji kat nekom studentu ili radniku, pa da od toga skromno živi. Majka ga nije naučila na luksuz, pa mu i ne treba mnogo. Samo malo hrane, kruha i čaja, i sve će biti dobro.
Sjeo je na klupu i vrtio skarabeja među prstima. Možda je ovo znak, možda je to talisman koji je trebao. Iako nije vjerovao u talismane, sviđao mu se taj skarabej.
„Sve će biti dobro.“ Govorio mu je sjajeći zelenkastim sjajem. Vrane su graktale u parku, svađajući se oko komada kruha. Bilo je proljeće i lišće je pupalo. Uskoro će ljeto, a zatim i još jedna zima.
„Istok i zapad.“ Govorilo je sunce. Sve ima svoj početak i kraj.
I dok je tako sjedio na drvenoj klupi, odlučio je da skarabeja ne nosi više sa sobom. Bilo bi šteta izgubiti tako važnu stvar. Od sad će ga držati pokraj uzglavlja, promatrajući ga i lašteći ga od prašine. A život će opet biti dobar.
Navečer, popivši malo kamilice, legao je u krevet. Kad je zaspao, iz skarabeja se polako počelo pokazivati čudno svjetlo. Obigravalo je oko njega, grlilo ga svojom toplinom i obavilo čudnim zelenkastim sjajem. Onako usnulog, milovalo ga je i štitilo, gladilo po obrazima i cjelivalo. Sve to nije vidio, jer je spavao dubokim, mirnim snom. A svjetlo je ulazilo u njega poput lijevka, iscjeljujući ga i krpajući njegove praznine. I kao sjajna igra svjetla i sjene, ukazivalo se na zidovima i prolazilo kroz njega, nježno ga milujući po dubinama njegove duše.
Netko je konačno izvagao srce njegove majke.