Svakako najpoznatija jezerska živuljka koja budi maštu ljubitelja neobjašnjivog je upravo Nesi. Pod nemilim nazivom, čudovište iz Loh Nesa, živi u Škotskom jezeru čija je voda neobično tamna usled velike količine treseta i okolnom zemljištu. Jedno je od geološki mlađih jezera, staro tek oko 10.000 godina. Pre nego mu je površina postala plovna, provelo je zamrznuto 20.000 godina što je onemogućavalo opstanak bilo kakve dinosaurske vrste jer, koliko je do sad poznato, to biće bi moralo da ponekad izroni i udahne. Najveća dubina je na 230 m a u njemu ima više slatke vode nego u svim jezerima Engleske i Velsa zajedno, što ga čini sjajnim kandidatom da se ispod njegove površine kriju mnoge misterije. Zagovornici teorije obrnute evolucije predlažu da je ovo dugovrato stvorenje rešilo da naknadno bude Dino. Oduvek je deo folklora, a od 1933. godine budi pažnju celog sveta da bi tek 1940. godine dobilo svoje čuveno ime. Od tada se Nesini obožavaoci utrkuju da folklornu legendu o njoj (ako je uopšte dama u pitanju) dokažu sonarima, video snimcima i fotografijama. Naučni svet ovu pojavu naziva fenomenom bez biološke osnove objašnjavajući je ljudskom potrebom da ona postoji, prevarom ili kao posledicu pričinjavanja usled viđenja nekog objekta ili prirodne vodene pojave. Monasi, farmeri pa čak i vojska su na dugom spisku onih koji su svedočili da su je videli. Od fosila plesiosaurusa do ostataka nepoznate vrste sa Antartika (teške 10-13 tona što je iznad poznatih a sličnih oblika i kojoj nisu pronašli glavu, nažalost) pripisuju se Nesi.
„Novosti Nesine informacione službe“ su glasilo koje se bavi redovnim izveštavanjem o ovom fenomenu. Nesi i pripadnici njene, kako će se ispostaviti, mnogobrojne familije su zvezde muzeja, književnosti, muzike i dramskih ostvarenja.
Nesi se prvi put spominje u delu „Život Sv. Kolumba“ koji je sročio Adomnan u šestom veku. Napisano vek kasnije od samog događaja ovo delo opisuje kako je Irski monah Sv. Kolumbo ostao u zemlji Pikta da bi sa svojim saputnicima obavio sahranu kraj reke Nes. Pokojnik je navodno stradao kad ga je tokom plivanja čudovište napalo, raskomadalo i odvuklo pod vodu. Iako su pokušali da ga spasu tokom tog čina, nisu uspeli. Delo, dalje navodi da je onda ovaj svetac poslao svog sledbenika, Luđija moku Mina da prepliva reku. Čudovište je isplivalo li ga je svetac zaustavio iscrtavajući znak krsta u vazduhu i pretnjom da ga ostavi na miru. Navodno je biće stalo i kao odvučeno konopcima unazad nestalo u dubinama. Priče ovakvog tipa su bile vrlo popularne u srednjevekovnoj hagiorafiji a skoro svako podneblje imalo je bar po jednu lokalnu zver koju savladava neki svetac ili junak. Kristofer Kairnej se poslužio ovom pričom i istraživanjem otkrio da ova priča ima korene u Keltskom vodenom čudovištu, odbacujući Kelpije (Sjorgen navodi da su ovim konjolikim stvorenjima plašena deca da bi se držala podalje od duboke vode), vodene konje ili vodene bikove kao potencijalne osumljičene. Postoji mogućnost da priča o Nesi dolazi iz Irskih mitova u kojima se pojavljuju vodena čudovišta kao što su Kaoranač ili Oilifeist.
Najpoznatija svedočenja, fotke i snimci za ljubitelje guglanja:
Aleksandar Mekdonald (1802) tvrdi da je na površini ugledao ogromnu životinju stubastog oblika koja se kreće prilično brzo.
Mekenzi je (1870) tvrdio da je primetio deblo ili prevrnuti čamac koji je počeo da se migolji ispod površine krećuću se ka izronu prvo sporo pa sve brže, što su objavili mnogi dnevni listovi.
U Invernes Kuriru (1933) osvanuo je članak „Čudna pojava u Loh Nesu“ koji opisuje veliku zver nalik ribi i kitu istovremeno. Članak je potpisao Aleks Kampbel, honorarni novinar i vodočuvar Loh Nesa. U tekstu se iznosi svedočenje Aldije Mekkej i njenog muža Džona koji opisuju biće koje je izronilo na površinu jezera, uvrtalo se i zaranjalo skoro minut da bi nestalo u kipućoj masi pene.
Iste godine, novine objavljuju da su Nesi ugledali novi svedoci. Londonac Džordž Spicer, vlasnik krojačke radnje je vozeći se po jezeru sa svojom suprugom ugledao je nešto što opisuje kao zmaja ili kakvu praistorijsku životinju. Nesi je ponovo opisana kao glomazna zver sa dugačkim vratom koja se kreće uranjanjem i izranjanjem iz vode i to prilično brzo. Oba svedočenja su iznosila tvrdnju da Nesi ima jednu ili nekoliko grba na leđima, zavisno kojim je delom svog tela izronila. Čitaoci su počeli da nagađaju da li je u pitanju zmaj, riba monstrum, morska zmija,… da bi na kraju ovo stvorenje ostalo ubeleženo pod nazivom: Čudovište iz Loh Nesa. Tako je Nesi i zvanično postala moderna. Ono što ovo svedočenje razlikuje od ostalih je da je Džordž tvrdio da su Nesi prvo videli na obali. Stajala je na putu ispred njihovih kola. Biće visoko 1,2 metra i 8 metara dugačkog tela, vižljasto i sa dugim vratom nešto užim nego slonova surla koji je zasebno bio dugačak oko 3-4 metra. Nisu primetili da biće ima ekstremitete. Dok je gamizalo ka vodi ostavljalo je za sobom slomljeno rastinje. Od kad je taj put izliven viđanja su se umnožila, naravno čineći da lokalni turizam procveta. Od tada pa do dana današnjeg, Nesi je redovna zvezda novinskih članaka.
Hju Grej (1933) je u blizini Fojersa navodno uslikao ovo mitsko stvorenje. Blago zamućena fotografija je raskrinkana kao prikaz glave njegovog labradora koji je vadio štap iz vode ili mutni prikaz vidre a moguće i labuda. Originalni negativ je izgubljen, no, Mauris Burton (1963) dolazi u posed dva kontaktna pozitiva ovog negativa koji su projektovani na platno pokazali vidru kako surfuje po površini vode.
Motociklista Artur Grant je (1934) tvrdio da je zamalo udario u kreaturu dok se približavao Abriačanu (mesto severoistočno od jezera). Bilo je jedan sat ujutru ali vrlo jasno zbog mesečine. Opisao je Nesinu malu glavu i neobično dugačak vrat. Kad ga je ugledalo stvorenje se, navodno, povuklo u jezero. Tadašnji student veterine opisao ju je kao nešto između plesiosaurusa i foke. Njegovu skicu je ispitao zoolog Mauris Burton kome je ovo ličilo na vidru. Dimenzije je pripisao prevarenom Grantovom oku na mesečini. Paleontologist Daren Neš je tvrdio da je Grant video foku ili vidru i da je vremenom prosto preuveličao svoju priču.
Takozvana „hirurgova fotografija“ koju je uslikao Londonski ginekolog Robert Kenet Wilson, objavljena je u Dejli Mejlu (1934). Snimak je navodno nastao slučajno. Jedna fotografija je prikazivala malu glavu i grbava leđa dok je na drugoj ta mala glava zaranjala. Popularnost ove fotografije nije opala čak ni posle pokušaja stvaraoca dokumentarca „Otkrivanje komunikacija“ u epizodi „Razotkrivanje Loh Nesa“ da je raskrinkaju dovodeći eksperte koji su proučavali fotku bez zumiranja same Nesi. „Nedeljni telegraf“ (1975) je proglašava prevarom ( „Nesi – Raskrinkavanje hirurgove fotografije“ , 1999, knjiško izdanje). Naime, urednik „Dejli Mejla“ čiju su prijavu Nesinih otisaka raskrinkali odlučio je da se osveti pa sa Ijanom Veterelom i agentom za nekretnine, Maurisom Čembersom kupuje igračku- podmornicu od F. V. Vulvorta a vrat i glavu prave od drveta. Nakon testiranja u lokalnoj bari odnose je na jezero i slikaju pored Altsajt Ti kuće. Negativ je „sredio“ hemičar Ogston koji je uvek bio raspoložen za dobru šalu.
Južno afrički turista E. Tejlor je (1938) snimio tri minuta filma na 16 mm traci. Iako ga je Burton sklonio od javnosti jedan kadar je završio u njegovoj knjizi „Neuhvatljivo čudovište“ gde ga opisuje kao plutajući objekat, nikako kao životinju.
Vilijam Frejzer koji je radio kao šef policije u Invernes oblasti poslao je pismo u kome upozorava da čudovište postoji u dubinama jezera i da je zabrinut da će usled toga doći do pokušaja lova (pominje ručno pravljene harpune). Osećao je potrebu da zaštiti ovo biće koje se našlo na poternici „živo ili mrtvo“. Pismo je obelodanjeno od strane Nacionalne arhive Škotske (2010).
Piter MekNab sa ruine zamka Urgurhart na obali jezera uslikao je dve grbe na površini vode. Fotografija se pojavila prvi put u knjizi Konstance Wajt (1957). „Nedeljni Škotlanđanin“ je objavljuje (1958) . Kada je Roj Makkal dobio na korišćenje fotografiju za svoju knjigu (1976) primetio je da je drugačija od one iz Konstancine knjige.
Dinsdejl film (1960) je snimljen od strane aeronautičkog inžinjeraTima Dinsdejla i prikazuje grbu koja krstari površinom jezera. Poslednjeg dana snimanja uspeo je da uslika Nesi opisujući je kao crvenkastu sa mrljom ili izraslinom sa strane. Jarik (centar za odbranu pri Raf-u Engleske) je snimak okarakterisao kao animiran jer se jasno vidi na mestu mrlje, čovek u čamcu. Gore pomenuti dokumentarac ipak dolazi do jedinstvenog zaključka u ovoj priči. Na traci ovog filma se ipak uočava ogromno telo pod vodom.
Antoni „Dok“ Šiels je kampovao (1977) blizu ruševina zamka uslikavši najjasniju fotografiju koju imamo. Antoni, mađioničar i vidovnjak, tvrdi da je životinju prizvao. Opisuje je kao slonovsku lignju i da je ono što se smatra vratom zapravo truplo a mrlja koju spominju je ogromno oko. Previše jasna i okarakterisana kao izrežirana ova fotografija dobija naziv „Lutka Loh Nesa“.
Laboratorijski tehničar Gordon Holms (27. maja) snimio je crnu stvar dugu oko 14 metara koja se brzo kretala kroz vodu. Adrijan Šine, pomorski biolog u Loh Nes centru u Drumnadrošitu opisao je snimak kao jedan od najboljih koje smo videli. Škotski BBC ga obelodanjuje u roku od par dana kao i STV Večernje vesti severa koje su ga i intervjuisale.
Fotografija Džordža Edvardsa (2011) navodno prikazuje Nesi. Edvards kaže da je tragao za njom 26 godina, trošeći 60 sati nedeljno na palubi svog broda „Lovac na Nesi IV“, usput prevozeći turiste. Njemu nije ličila na sisara a tvrdnju da ona liči na deblo objašnjava sa tri različita stvorenja koja plivaju uporedo. Istraživač Dik Rejnor je tvrdio da je na fotografiji grba od fiber stakla koju je koristio kanal „Nacionalna Geografija“ a u čijem je dokumentarcu učestvovao Edvards. Edvards priznaje javno da je fotka iz 2011. lažna a za fotografiju iz 1986. godine insistira da je prava. List „Naučni Amerikanac“ (2013) navodi mnoga druga viđenja i materijale pa možete sami da prosudite.
Turista iz Lankastera po imenu David Elder, želeći da uslika labuda na Avgustovskoj tvrđavi, snimio je petominutni video „misterioznog talasa“ dužune 4,5 metra koji stvara čvrsti objekat crne boje tik ispod površine. Naučni svet ovo objašnjava kreacijom vetra.
Sonarna očitavanja (1954) izveo je brod Rival III. Na dubini od 146 metara uočili su veliki objekat koji je sonar pratio do dubine od 800 metara da bi se očitavanja zatim izgubila. Sonar je ponovo upotrebljen (2011) kada je kapetan Markus Atkinson zabeležio 1,5 metar širok objekat koji je pratio njegov brod dva minuta na dubini od 23 metra. Naravno, naučnici Nacionalnog okeanskog centra su ovu pojavu pripisali algama ili zooplanktonima. Sonarna studija u kojoj je dobrovoljno učestvovao D. Gordon Taker (šef Odeljenja za elektronski inžinjering na Birgmanskom univerzitetu) testirajući prototip opreme zabeležila je više objekata tokom 1967-1968 od kojih su se neki kretali čak do 10 čvorova (nautička mera za brzinu koja ovde iznosi 18,5 km na sat). Studije Roberta Rinesa (1972, 1975, 2001, 2008) na Akademiji za primenjene nauke utvrdile su neobične aktivnosti u jezeru. Pri frekvenciji od 200Hz i na dubini od 11m uočen eho objekta dužine između 6 i 9m.
Sledeći sonarni kontakt koji su imali je ovaj put sa dva objekta, na dubini od 9 metara. Ukazuje na mogućnost više životinja nalik plesiosaurusima, no, ova fotografija je retko u javnosti. Jedan od fotografa je isticao da se jasno može uočiti glava sa rogovima, nalik gargojlu. Ova studija je prikazala i dokaze o promeni na površini vode u obliku slova V i kad je vreme na jezeru bez daška vetra.
Operacija Duboki sken (1987) uključivala je 24 broda koja su pratila zvučne talase. Uhvatili su više ehoa neidentifikovanih objekata velikih razmera. I ovo je opovrgnuto kao gomila kamenih naslaga na dnu koje pomera voda ili kao foke u grupi. Darel Lovrans je donirao mnogobrojne eho sonare koji su utvrdili veliki, objekat koji se kreće na dubini od 180m. Potraga iz 2003. godine je koristila 600 sonara i satelitsko praćenje. Nisu pronašli ništa.
Poslednje sonarno istraživanje je zatvoreno zaključkom da je nesretno stvorenje, ukoliko je i postojalo, pokleklo nemogućnosti da se prilagodi globalnom zagrevanju. Od 2008-e godine biće se kod zaljubljenika u ovu temu vodi kao moguće izumrlo usled nedostatka novih svedočenja, kako sonarnih tako i kod očevidaca.
Nesi nije propustila ni moderna tehnologija. Satelitska slika (2014) na Epl Mapama prikazala je ogromno stvorenje tik ispod površine Loh Nesa u dimenzijama od 30 metara dužine. Tumače je kao kretanje broda koji ostavlja trag.
Gugl je je za 81. godišnjicu „hirurgove fotografije“ postavio na Gugl Dudl novu opciju sa kojom običan svet može da ima uvid u jezero kako na površini tako i ispod. Tim gugla je proveo nedelju dana prikupljajući slike strit vjuer treker kamerom prikačenom na brodove. Podvodni fotografi (koji inače prikupljaju podatke o koralima) omogućili su podvodne snimke.
Sem entuzijasta koji su navodno imali susret sa ovom lepoticom nisu izostala ni organizovane ekspedicije. Edvard Mauntin je nakon što je pročitao knjigu Ruperta Goulda „Čudovište iz Loh Nesa i drugi“ odlučuje da finasira jednu. Dvadeset ljudi opremljenih kamerama i dvogledima raspoređeni su oko jezera u periodu od 9-18 časova tokom pet nedelja (1934). Iako su uslikali 21 fotografiju nijedna nije uzeta zaozbiljno. Sem Džejmsa Frajzera koji je snimio je film kome se danas gubi svaki trag ali je ostao zapis da su zoolozi i istoričari prirode ovaj prikaz okarakterisali kao sivu foku.
DNK istraživanje (2018) univerziteta iz Otaga, Kopenhagena, Hulovih i Visoravskih ostrva bilo je u potrazi za neobičnim bićima. Godine 2019, objavljuju da u ovom jezeru nema DNK velikih riba, ajkula, somova dok za jegulje nisu bili sigurni iako ističu da DNK može dolaziti od velike grupe jegulja koje zajedno čine veliki „objekat“. Nisu pronašli dokaze ni o kakvom reptiloidu.
Ne postoji objašnjenje za Nesi. Prikupljeni materijal o ovoj jezerskoj dami se pretežno nalazi u knjigama Ronalda Binsa (Misterija Loh Nesa rešena iz 1983. godine i Misterija Loh Nesa ponovno učitavanje iz 2017). Pripisuje se uglavnom mašti posmatrača i velikoj želji da Nesi bude stvarna. Mogući dokazi su osporavani kao formacija ptica, jata jegulja, grendlanske ajkule, somova, debala, plima i oseka, optičkim iluzijama, seizmičkim gasovima, glavama jelena koji preplivavaju jezero, naraslim crvima pa sve do ni manje ni više trupla slonova. Postoje ljudi koji tvrde da Nesi ne postoji a da to što pliva, pluta i gnjuri je zapravo čudovište iz nekog drugog jezera.
Novinari poput Frančeska Gasparinija, u želji da imaju što sočniji članak ukrašavali su izjave svedoka do maksimuma. Čak su i tv zvezde rizikovale svoju reputaciju, poput Marmaduka Veterela (poznat po emisiji „Lovac u velikoj igri“) koji se poslužio stalkom koji ostavlja otiske u tlu. Nije prevario naučnike koji su u otiscima prepoznali nilskog konja. Po zakonu o zabrani odnošenja neidentifikovanih stvorenja iz Loh Nesa zaustavljen je neobičan prtljag koji je prevozio zoolog Jorkširskog zološkog vrta. Telo, 4.9-5.4 m su zapravo bili ostaci iskasapljenih ostataka slonovske foke koja je preminula nedelju dana pre nego ju je sam bacio u jezero. Gerald Meksorel je pokušao da iznenadi svet fosilom na koji je slučajno nabasao preskočivši da iznese da ga je sam i postavio tu.
Nisu sve dokazane prevare bile namerne. TV Pet je snimajući dokumentarac koristilo animatrijski model plesiosaura, nazvao ga Lusi i kad je model potonuo na dno ostao je deo legende. Obelodanili su taj peh ali svejedno oko 600 prijava da je viđena Nesi se odnosi upravo na ovog nesretnog animatroniksa. Dva studenta su 2005. godine prijavila ogroman zub koji su pronašli međutim naučni svet je u ovome „zubu“ prepoznao deo roga Muntjaka ili vam lajućeg jelena. Možda nije bio Nesin mlečni zubić ali je bio sjajna inspiracija za horor knjigu Stiva Altena: „Loh“. Nesi ima otvorenu ponudu sa nagradom od milion dolara za validan dokaz, pa okušajte sreću.
Britanski prirodnjak Piter Skot predlaže naučno ime za Nesi: Nessiteras rhombopteryx što bi joj omogućilo da postane deo liste zaštićenih divljih vrsta.
Spisak najpoznatijih jezerskih čudovišta nalik na Nesi koje bi mogle da vam budu zanimljive:
Familija ovih zveri je prilično rasprostranjena. Postoje viđenja monstruma jezera Tetis u Kanadi; Cressie u Krescent jezeru u Njufaundleru i Labradoru; Mussi iz Muskat jezera u Ontariju; Pepie iz jezera Pepin u Minesoti; Kingstie iz Ontarija u USA; Mugwump iz jezera Temiskaminga u Kanadi; Tahoe Tessie iz Payette jezera u Ajdahu; Zver Busca poznatija kao kornjača Oskar iz jezera Fulks i Indijani; Manitou u Manitoa jezeru poznatiji kao zli duh Potawotomi u USA; Pljosnoglavi monstrum iz Pljosnoglavog jezera u Montani; Kipsy iz Hadsona; Bessie iz Erie jezera; Severno obalski monstrum iz Velikog slanog jezera; Irizima iz jezera Edvards u Kongu; Mahamba u Afričkoj Maiki; Lukwata u jezeru Viktorija u Keniji; Nsanga u močvari Bangweulu u Zambiji; Nyami Nyami iz Karibskog jezera; Eachy iz Bassenthwaite; Morag iz jezera Morar; Muc-sheilch iz jezera Maree; Lagarfljotski crv sa Islanda; Muckie iz jezera Kilarnej; Seljordsormen iz Seljordsvatneta; Storsjoodjuret iz Storsjona; Grytttie iz Gryttjena; Brosno zmaj iz Rusije; Issie iz jezera Ikeda; Kusshii iz Kussharo jezera; Morag iz jezera Morar; Muc sheilche iz jezera Maree; Čudovište medveđeg jezera (Izabela) sa granice Jute i Ajdaha; Beithir koji hara jezerima Irske; Bunyip iz Viktorije u Australiji; Chessie koja vlada u Šekspirovom zalivu; Gaasyendietha iz jezera sa tla Čirokija; Jiaolong (Mabana) koji voli kineska jezera; Čudovište jezera Tianči iz Nebeskog jezera u Koreji; Čudovište iz Van jezera (Van Golu Kanavari) u Turskoj; Illuyanka iz Turske; Lariosauro iz jezera Komo u Italiji; Bozho u jezeru Mendota u Vinskonsinu; Ogopogo iz Okanagan jezera u Britanskoj Kolumbiji; Tedi u jezeru Teedyuskung na tlu Pensilvanije; Mishipeshu iz Velikom jezeru u Ontariju; Vajti koje prevrće brodove na Beloj reci; Champ iz jezera Čamplan (Gitaski); Monstrum Velikog slanog jezera; Čudovište jezera Tota ( Đavolski kit); Phaja Naga sa Tajlanda; Manipogo iz jezera Mnaitoba u Kanadi (Ogopogo ili Winnepogo); Memphre iz jezera Memphremagog u Kanadi; Mokele Mbembe u jezerima Bangweula u Kongu; Nahuelito iz jezera Nahuel Huapi u Patagoniji; Selma iz jezera Seljord u Norveškoj; Stronseji na istoimenom jezeru; Zuijo Maru uhvaćen u Japanu; Vani koji voli Japan (Ali i Kinu, Indoneziju i Indiju); Oillipheist (Caoranacha) iz Irske; Lagafljotski crv sa Islanda;…
Posebno ćemo izdvojiti naše jezerske čudovišne dragocenosti:
Nešto nalik plesiosaurusu viđamo u Prespanskom jezeru, u Borskom jezeru, Vrmdžila iz Vrmdžanskog jezera pod Rtnjom, Dravska neman, Ala sa Skadarskog jezera, Nemani iz jezera smrti kod Kruševca, Neman iz plutajućeg Semeteškog jezera podno Kopaonika, Neman Vlasinskog jezera, Vodeni bik iz Crne trave, Čudovište iz Beogradskog (Savskog) jezera (Ada Ciganlija), Neman iz Bele Crkve na koju imate otvoren lov, Neman iz Rogoznice (Hrvatska), ima ih i pod Mokrom gorom a ako upoznate nekoga ko živi u blizini jezera na našim prostorima pitajte ga imaju li oni kakvu lokalnu Nesi, sigurna sam da će imati po koju jer je nedokučivost dubina svojstvena svima na svetu.
S ljubavlju Elena Alexandra.