Moja majka je žena i moj otac je čovjek. Komšije naše i čitavo nam predgrađe od iste sorte je napravljeno – od ljudi, uspravnih klipana što previše pričaju ili pak premalo, ali nikada koliko treba. I o svemu znaju sve čak i kad ih ništa ne pitaš, a opet, često neke tajne kriju i sliježu ramenima kada im se u povjerenju obratiš.
– Čudesna vrsta, rekla bi sestra moja, koja je uzgred, kao i ja mačka – Na naše dlake su alergični, zadah im naš smeta, mlade nam odnose ko zna gdje i krv iz njih vjerovatno piju i tako svako malo, na mjesec, dva.
– Pretjerueš – velim – Evo upravo sada sam upoznao neku finu…
– Po volji im nikako nismo, od prvog jutarnjeg vriska kada nas pred ulazom vide, pa sve do posljednjeg, tik pred san, trzaja nogom kada nas odbijaju, tjeraju, što dalje od sebe, jer eto, vrijeme im je da sanjaju, a u ljudskim snovima za mačke izgleda mjesta nema.
Moja sestra mrzi sve, od izlaska sunca, probujalog drvoreda, puteva kojima prolazi, a koji do filharmonije vode, gdje čitave dane provodi sa druge strane cesta i gleda te omražene ljude sa razvijenim prstima kako ulaze, izlaze, smiju se i u prolazu čeprkaju po muzičkim instrumentima pa ih na leđa stavljaju, poput samuraja nakon kakvog časnog podviga, lica ponosna kao da su samom caru prije par trenutaka život spasili umjesto što su čitav dan slušali škripu davno mrtvih ljudi, iznova, iznova, iznova… I sve to mrzi moja sestra, dok gleda u svoje nesavršene šape, udaljave se prije nego što gužva postane nesnosna, negdje pred sumrak, zalazak sunca, kojeg takođe nimalo ne podnosi.
-Nije sve tako crno – govorim ja, mačak crni – ljudi ko i mačke mnogih se stvari boje i ustručavaju, a najvise od svega ne-ljudi, kao što i tebi mrak na oči pada od same pomisli na ne-mačke.
– I mačke mrzim – govori ona dok prebire po nekom zamišljenom klaviru.
Slažemo se da se ne slažemo, izlazimo iz bifea, navlačimo kape dobrano preko lica da prirodu svoju sakrijemo i par metara dalje na raskršću prekidamo prijašnju priču o prirodi našoj, otpozdravljamo jedno drugo, na mjestu gdje se putevi rastaju dok neugodna tišina traje. Sami smo, mrak nas je oboje pomalo izobličio, čuje se vjetar kako u zasjedi čuči, priroda čeka da se neke istine upravo sada izgovore, jer tako bi trebalo da bude. Ali mi, kao da smo se istine zasitili, ili je pak ljubomorno čuvamo za neko drugo, pogodnije vrijeme koje možda nikada doći neće, sležemo ramenima u znak pozdrava, dva tri neobavezna mjauka čije se sadržine više i ne sjećam u trenutku kada tapkanje šapa sa suprotne strane puta utihne.
Ja sam mačak, od roditelja ljudskih, mogu na dvije noge da hodam i ljudske zavrzlame da razumijem, sve ostalo čovječije mi je strano. S druge strane – mačke! Ja mačke nikako ne shvatam. Od roditelja mi je to urođeno, valjda. Svake godine, pred Božić, pjevuše mi da sam najljepši dječak na svijetu dok odmotavam pokvarenu ploču. Izgled se mijenja, a muzika jedna na drugu podsjeća.
Tek ponekad, u naletu bunta, dešava se da se sakrijem iza kakva zida i gledam obližnje mačore kako se veru, skaču, reže, kolju i izvode neke čudne drevne rituale čiju svrhu ni oni sami ne znaju, a kako bih ja tek znao. I dosadi mi ih tako kroz rupu gledati i njihove priče slušati, o psima, ljudima, polomljenim ogradama i drvetu na kraju ulice čija se krošnja ne nazire. Kao po pravilu brzo odustajem od takvih eskapada i jednoglasno se, sam sa sobom, dogovaram da ja zapravo ipak mačka nisam.
-A šta si?
Čitam misli lokalnog avlijanera što čuči nedaleko i njuši me nekim svojim intrikatnim, samo psima znanim pokretima, svaku dlaku, svaku buvu, svako osjećanje. Ne znam šta sam, govorim i frkćem. Odnosno samo frkćem jer mi je pseći jezik stran baš kao i ljudski. A šta sam? I šta ispadoh na kraju.
Zapravo, ja sam pjevač, profesionalac. Izgledom nalik Frenku Sinatri, otmjen, kulturan, pažljiv, ponekad kurčevit dok pijem kakav koktel, udišem dim cigarete sa obližnjeg stola pošto cigaretu sam držati u šapi ne umijem dok zamišljam oca punog prezira prema ovoj nepotpunosti.
Ko bi rekao ali mnoga vrata se otvore u nekim bezobrazno bogatim krugovima kada shvate ko sam, šta sam i kakva mi je profesija.
– Oh, pjevaj mi onu serenadu od koje je lejdi Milton pala sa balkona, slomila vrat i postala najljepši leš odavde pa sve do tri kraljevstva dalje! – moli belgijski princ dok se polako gubi u spužvastom krevetu kao kakav nesretnik u živom blatu.
– Naravno, ako znaš tu – čuje se glas negdje u krevetu, princa vise nema, ali su tu ostala gospoda naskakala na ležaj i čekaju serenadu dok krevet škripi, bez svake sumnje idealna muzička pratnja za moju pjesmu kada svi prisutni ne bi znali da to princ od Belgije, dolje, među spužvama i federma oplakuje smrt nesretne lejdi Milton.
Potvrdno klimam glavom, jer pjesmu zaista znam. Zapravo, sve ja znam, svaku šansonu, poskočicu, šlager, pa i koji narodnjak. Sve sam ih u glavi memorisao, ali šta mi sve to fali kada jednom usta otvorim iz njih izađe samo mjauk, zavijanje i režanje dok gospoda uzbuđeno plješće na tu egzotiku, skandal, nesvakidašnjost. Kako li se samo smiju, kako li samo uživaju! Zar i to nije svrha umjetnosti! Ekstaza, buđenje onih najnižih osjećanja koja čak i u meni, životinji, sram izazivaju. Sve mi to titra u glavi dok mjaučem, iako, ponekad, kada pogledam u njihova isprazna lica za vrijeme pjesme, tu i tamo, u nekoj ispraznoj glavi prepoznam čak neku vrstu divljenja, koja opet iz ljudske gluposti proizlazi, a ne i iz mačije umješnosti.
Serenada je završila, prinčeva glava je odnekud izjedrila iz ležaja i sada ljubi neku mladu gospođicu. Lejdi Milton je mrtva, ali princ belgijski je izgleda ponovno rođen, napaljen od mog mjaukanja, bas kao i ostali gosti poredani na krevetu. Tek se čini se da je samo sram ostao zakopan dolje i ne može više da se iskobelja iz straha da u nečijoj bogatoj i moćnoj guzici završi, a nešto takvo bi moglo da izazove grozne stvari, od promjena kakvih, odbacivanja starih uvjerenja, revolucija, novih ratova pa čak i kraja svijeta.
Ja se svega toga, naravno, gadim. Moja pjesma o ljubavi treba da pjeva. Vrištao bih ljudski, ali ne znam kako. Dok odlazim iz salona čujem kako me neko iz ćoška doziva, pa me zatim masna ruka uzima za kraj kaputa, ali gađenje postaje sve gore i gore, a ruka vlažna sve skliskija, prljavija i ja bježim kroz bogate hodnike oivičene portretima ozbiljnih, dostojnih ljudi. Neke od njih upravo ostavih u onoj tamo sobi.
– Arlauči nam macane – nečiji smijeh probija zid – Samo uz tebe možemo po sobi da letimo!
Ne obazirem se na vapaje, stavljam šešir i iskačem kroz prozor, poput prave mačke i na noge se dočekujem. U pozadini se čuje još jedna navala smijeha, cik, hihot, režanje, lavež, pa čak i mjaukanje, novi nalet seksualne energije izazvane mojim životinjskim skokom kroz prozor. Vrhunac večeri!
Sjetiće se sutra svega, nema sumnje, razmišljam dok klizim niz ulicu. Šta mi je ovo trebalo, kunem sebe, ko god mi mlijeko u usta stavlja ja ga zauzvrat grebem i što je dalje moguće bježim. Pobunio sam se tako i protiv oca i majke svoje, i eto sad opet, naklonost bogatih pokrovitelja izgubio, popišao se u čošak u koji se više ne mogu vratiti. Apsurdno za mačku jednu.
Možda je prošlo dva mjeseca, dane sam provodio u pijanstvu, noći takođe. A uostalom slabo razlikovah jutro od večeri tako da se sve pretvorilo u neki kovitlac, vihor, začarani krug, iz kojeg izlaza nije bilo. Potpuno nebitno, izlaz ni tražio nisam.
Međutim, vrata sam ostavio otvorena i jedne večeri nasmija mi se neko iz mraka, kroz odškrinuta vrata. Bila je to sestra, obučena kao kakav ljudski stvor, a na leđima je nosila onu veliku futrolu za muzičke instrumente – violončelo ili nesto slično.
– Odustala si od klavira? – gušio sam se u ćebetu izgovarajući riječi gotovo nerazumljivo. Doduše, ona je uvijek mogla da razumije i najnerazgovjetniji mjauk.
– Nema tu para, ni za ljude, a ni za nas. Ovo na leđima mi je od starog znanca, od svega samo ostala torba za kontrabas. Unutra sada nosim harmoniku. Imamo nastup u osam, umjetniče! Dvaput zareži ako ti još malo uvjeravanja treba.
* * *
– Sviranje za sirotinju je potpuno drugačije, moraš biti oprezan, svaku grešku ti gledaju, svaku notu, u sve se kao razumiju, čak i kad nešto novo, kreativno uradiš smatraju to lošim, krivo odsviranim, nesposobnošću, neznanjem… Ne padaju na priče svakojakve, ne možes im prodati ležanje u sopstvenoj povraćini kao umjetnicki performans. A od svega najviše mrze iznadprosječnost. Zato se ovdje još nekako snalazim – govorila mi je sestra.
– Pa kako će prihvatiti tek mjaukanje ovo?
– Ipak, ljudi su to, zabavno je, smiješno… znaš i sam. Vidi dvorske lude! Idiota! Hajde da ga još koji put pogledamo. Pa dokle bude trajalo. A za sve ostalo pobrinuću se ja. Harmoniku sam kako tako savladala, iako mi šape za takav napor nisu stvorene. Probaćemo pa šta bude!
I zaista, probali smo. I zaista, male su razlike među ljudima. Kao prema nekom ustaljenom receptu, moji pokušaji prvo izazvaše salve smijeha, kasnije poruge, psovanje, negodovanje… Ipak, ljudi dolaziše da izbace crnilo iz sebe poput kakve hobotnice, bijes i duboko skrivana mirnodopska osjećanja… I to pravo na mene, ni krivog ni dužnog, nesuđenog Sinatru koji zna sve šansone napamet, ali ima sićušnih problema dok iz sveg srca pjeva.
Uvrede su bile podnošljive, novac od ulaznica nepodnošljiv, sitniš pravi. I pred svaki nastup spremašmo neki plan, kako da i ovaj svijet napustmo, pankerski sa scene nestanemo prije toga ispustivši par sočnih mačijih psovki. Međutim, gladovasmo, a po selima i vašarima raznim, gdje često punismo sale štalama nalik zasipaše nas ljudi voćem, povrćem, ostacima hrana, a čak se jednom i stara cipela se nađe, neodgovorajućeg broja, ali je ipak zadržah za gladne crne dane.
Kao i sve ostalo.
Dešavalo se tako da se usred nastupa zaustavimo i sakupljamo hranu po pozornici, odsviramo još koju pjesmu, pa kad publika isprazni džepova šmugnemo kroz stražnji izlaz, pogrbljeno, ali ne zbog kakvog učtivog naklona publici nego zbog težine torba koje smo prije toga polupanim paradajzom napunili.
I opet, nesretan sam bio, predmet ismijavanja, gori nego ikada. Sišao sam stepenicu niže i prije spavanja zamišljao kako na njoj stojim i u mrak buljim negdje dolje. Postoji li jos nešto niže, mračnije, sramotnije u što mogu upasti ako napravim samo jedan krivi korak? Znao sam se tako iznenada probuditi, obliven znojem, ako bi kojm slučajem prije toga uspio da zaspim.
Jednom nam pade na pamet da druge mačke zabavljamo. Prođe to bezuspješno, jer šta zna mačketina sta je La poupee qui fait non. Samo smo batine dobili, sestra mi i ja, od nekih uličnih derana, čudnih ušija što vire iz kontejnera, pa hodajućih vreća za smeće, u kojima jedva da se mačka nazire, samo crnilo koje se primiče, guta i odjednom završiš unutra, uho ti je odgriženo a riblja kost u trbuh zabodena. I ako te loša sreća zadesi, a kost probode baš ono što treba – više te nema. Grobni pokrov ti je već napravljen, priča je gotova. Ne bih bio prvi, a ni posljednji da kao paket za smećara završim.
– Jebeš sve ovo – rekoh sestri – hajdemo odavde, jebeš i ljude i mačke i sve nijanse između. Osim, naravno, ako nećeš i dalje harmoniku da sviraš?
– Od harmonike me leđa bole, od sakupljanja sirotinje, još i više. Idemo!
Ukrcali smo se na neki trgovački brod za ko zna gdje, neku nama nepoznatu zemlji, sve dok nije ovaj svijet protiv koga se pobunišmo, ali na način dostojan pametne životinje. Ostavišmo ga da skapa bez nas, sam, neugledan, neka izjede sebe i propadne što prije. A ako nekad kojim slulčajem tim putem opet prođemo, drage volje ću pijesak vremena da zagrnem i još neko nesakriveno govno pokrijem, ako za tim potrebe bude bilo.
U toj dalekoj zemlji od močvara sastavljenoj do čamca je lako doći, do ribe još lakse. Naši ih čudni repovi mame. Novotoarija za barske nemani na pecaljke, sireve, flamingose otvorenih usta, gliste i čarobnjačke molitve navikle. Napokon nađosmo svoju publiku i tako svirašmo dugo u noć, sve dok nas roza zora ne zatekne kako izvaljeni spavamo u brodici, sami, slobodni…
– Ja mrzim muziku – reče mi jednog crvenog predvečjera sestra – Ovaj put istinu govorim!
– Znam, odavno – pjevušim neku staru pjesmu dok pola riječi izmišljam.
– Napokon si našao svoju publiku – govori mi sestra dok zabacuje rep u vodu, a ribe se okupljaju privučene neskvakidašnjim mamcem i mojom pjesmom, proturaju glavu i zijevaju prema meni, ništa drugo ne čineći.
– Napokon, niko me više ne ismijava – govorim sa smiješkom, iako znam da bi se i ribe grohotom nasmijale kada svu ovu farsu ne bi za par sekundi zaboravile.
Autor: Bast