Uplakanog i sklupčanog na hladnom kamenom podu, košmari bi ga ostavili nakon što bi se pogostili ostacima razuma u njegovom izmučenom umu. Zato je prvo pomislio da u tami čuje sopstvene jecaje, a onda je osjetio nešto što odavno nije.
Osjetio je slobodu.
Bila je u noći ispunjenoj zvucima ljubavne pjesme zrikavaca, u nježnom milovanju trave po njegovom licu, u teškom mirisu vlažne zemlje što mu je golicala nozdrve. Sloboda se čula u usamljenom huku sove prije nego je zamahnula krilima i odletjela u lov; u žalopojci samotnog vuka koju je posvetio trima srebrenim licima što su mu se smijala s nebeskog svoda. Slobode je bilo i u hladnom povjetarcu što liznu otečeno meso njegovih leđa, uspomenu na vrijeme ne tako davno.
Konačno je ponovo bio slobodan.
Opet je začuo zvuk. Sada je jasno čuo, nije to bio jecaj već njiska umirućeg konja. Mutne vode sjećanja se uzburkaše, bol mu zgrči lice. Sjetio se svega u trenu: oštrih pacovskih zuba što grizu u korbačem izbrazdano meso, krvi stražara na rukama, bijega i potjere. Sjetio se pada. Umorna životinja je samo pala na rubu šume, previše slaba da nastavi.
Životinja je ponovo zanjištala u agoniji što ga je nagnalo da se podigne, samo da bi ga oštar bol u grudnom košu ponovo prikovao na tlo. Grimasa mu izobliči lice dok je grizao zemlju ne bi li zatomio krik začet u dnu njegova grla. Režao je poput ranjene zvijeri, usta punih trave.
Boljelo ga je svaki put kada bi dublje udahnuo. Rebra su mu sigurno napukla od pada. Popucale su i zarasle rane na leđima. Osjećao je tok tople, guste krvi na koži. Sačekao je da bol mine, a onda je stisnuo zube i podigao se na sve četiri. Bijele tačkice bola su podrugljivo zaplesale pred očima. S ispucalih usana, otezao se trag pljuvačke, krvi i blata.
Nekada je bio neko. Postao je niko. Bezimeni čovjek, lutalica, general bez vojske. Sve je izgubio u posljednjoj bici. Više se nije ni sjećao kada je to bilo. Vrijeme je progutala tama ćelije. Tu su ga lomili i ponižavali. Željeli su ga slomiti, ali im tu mogućnost nije želio pružiti. Čovjek izgubi pojam o vremenu kada boravi u mraku ćelije, a svjetlo baklji vidi samo za vrijeme mučenja. Čekao je strpljivo pogodan trenutak, a onda je došao. Pileća kost iz ručka, skrivana danima, postala je savršeno oružje kada se pijani tamničar zanio pa ušao dublje u mrak.
Slavila se velika pobjeda, njegov kralj je izgubio. Tu noć je ostao i bez vladara i države, ali je dobio slobodu. Pijani stražari su spavali i ležali posvuda. Shvatili su da je pobjegao negdje pred zoru, kada su došli da ga vode na gradski trg gdje mu je glava trebala krasiti zidine, pored glave njegovog vlastelina. On je već bio odmakao, bježeći ka sjeveru i stepama. Mislio je naći spas iza njih, tamo niko nije išao. Poslije će smisliti način kako se vratiti. Tako se i našao ovdje.
Polako se dovukao do konja, škrgučući zubima svaki put kada bi bol sjevnula. Noćno nebo sa svim mjesecima i zvijezdama, ogledalo se u krupnom crnom oku poput svemira u malom. Zapjenušane, balave nozdrve panično su se širile. Potapšao je životinju po vratu, šapučući riječi utjehe prije nego je posegnuo za bodežom u koricama na pojasu. Duboko i brzo, oštrica ujede. Noge se slabašno ritnuše, glava podiže i topla krv pljusnu po travi i njegovim rukama. Posljednji hroptaj i sve bi gotovo.
Podario je par trenutaka tišine kao počast palom prijatelju, jedinom kojeg je imao tih dana prije nego je uronio lice u zjapeću ranu na konjskom vratu. Slana, topla tečnost mu poteče niz suho grlo. Gutao je halapljivo, kao zvijer iz legendi, ona iz priča kojima dadilje i dojilje plaše nemirnu djecu pred spavanje. Pio je dok mu nije došla muka.
Sadržaj želuca krenu napolje i završi po travi, crn poput katrana. Cijelo tijelo mu se treslo kao u groznici dok je izbacivao sve iz sebe u talasima dok više nije imao šta izbaciti.
Klečeći četveronoške pokušao je povratiti snagu kada je shvatio da ga je noć obavila plaštom tišine i da su svi njeni zvuci umrli. Samo mu je srce dobovalo u dnu ždrijela spaljenog kiselinom, a krv šumila u ušima.
Zanemarujući bol, dohvatio je bodež odbačen u travu i podigao se samo da bi se suočio sa očima boje žeženog zlata uokvirenima mrakom šume. Noćni zrak se ispuni smradom prljave životinje i raspalog mesa. Potmulo režanje otjera tišinu. Topli mlaz mokraće mu procuri niz nogu, muda se uvukoše, a stomak veza u čvor.
Ustuknuo je nekoliko koraka prije nego se okrenuo i potrčao duž ruba šuma, držeći se za bolno mjesto na grudima. Svakim udisajem, bol je poput bodeža probadao između rebara. Morao je izdržati. Nije smio stati.
Trčati prema otvorenoj stepi bio je potez ravan samobistvu jer bi tako potrčao ravno u susret potjeri, koja ga je vjerovatno još uvijek pratila. Trebalo mu je utočište. Bacio je nervozan pogled preko ramena. Čeljusti zvijeri što su mu u mislima škljocale za petama bile su samo proizvod njegovog uplašenog uma. Odahnuo je i skrenuo u šumu pa se naslonio na drvo.
Krv mu je sada već toliko bubnjala u ušima da je zaglušivala sve druge zvukove. Grudi su mu gorjele bolom. Pokušavao je smiriti disanje. Zatvorio je oči razmišljajući o domu koji ga je čekao na jugu. Njenoj kosi boje zrelog klasja, očima boje vedrog neba i zvonkom dječijem smijehu što je odjekivao imanjem. To mu je davalo snagu. Tome se želio vratiti. U njegovim mislima još uvijek je sve to postojalo. Vjerovao je u to. Ideja da je ostao i bez toga, da je sve to progutao plamen… Nije želio misliti na to.
Bubnjevi su smirili svoj ritam, vatra se ugasila i noć je ponovo oživjela. Osluškivao je, ali osim uobičajenih zvukova nije se ništa čulo. Brz pogled iza drveta mu je otkrio da je šuma bila prazna, ne računajući sablasne sjenke koje je mjesečina bacala posvuda. Sve je samo umislio od straha.
Otegnuto zavijanje se začu u daljini. Drhtaj mu prođe tijelom. Srce preskoči. Nekoliko puta udahnu kratko i krenu dalje. Iscrpljen, nije se mogao brzo kretati. Prigušeni zvuk vlastitih koraka rađao je paranoju. Um se poigravao s njim stvarajući od svakog zvuka novu opasnost.
Nervozno se osvrtao. Vonj znoja je natapao zrak oko njega, sol je štipala za oči i sitne posjekotine po licu. Vreli dah mu je palio pluća. Jezik, suh i zadebljao, prešao je preko hrapavih usana. Izdajnički korijen mu se ispriječio na putu. Zateturao se.
Jela mu je pružila podršku zagrebavši mu grubom korom obraz. Mirisala je po smoli. Zapitao se nije li možda lakše da sjedne, nasloni se na drvo i sačeka smrt? Ili da sve završi udarcem bodeža u grudi? Beznađe ga nije puštalo iz svog stiska.
Otjera ga slika njene kosa prosute po jastuku, sjećanje na dječje ručice po leđima dok ga bude u rano jutro. Dugovao im je povratak. Dugovao je osvetu svojim neprijateljima. Vratit će se, okupiti vojsku i pokazati im zube. Nekoliko put udahnu plitko, do granice bola, a onda se odvoji od drveta i krenu naprijed. Šuma se naglo završi i on se nađe na čistini pred neočekivanim prizorom.
Četvrtasta građevina, crnih, glatkih zidova kao od granita, bez ikakvih otvora sem jednog koji je predstavljao ulaz na vrhu širokog kamenog stepeništa nije bilo nešto što bi čovjek očekivao tako duboko i nenaseljenim krajevima, tako daleko na sjeveru.
Bilo je teško reći koliko je stara, pošto njene zidine nisu odavale nikakve znakove starosti. Nije bilo mahovinom obraslog kamenja niti blokova nagriženih zubom vremena. Samo crna, glatka površina koja je gutala srebrenu mjesečinu. Mogao se zakleti da je ta zgrada bila izgrađena u jednom komadu, kao isklesana od komada opsidijana.
Kolebao se između ulaska u nju ili ostanka vani. Okrenuo se gledajući još jednom u šumu iz koje je došao. Između drveća su se kretale sjenke prizvane strahom. Jeza mu prostruja tijelom. Odlučio je. Krenuo je uz oronulo stepenište na čijem ga vrhu tama primi u svoju sigurnost.
Mrak je bio svuda oko njega, gotovo opipljiv. Čak je i mjesečina iza njega bivala progutana u njemu. Srca zaglavljenog u grlu, pitao se gdje se to obreo. Povjetarac je puhnuo, uskovitlavši stoljetnu prašinu pod njegovim nogama i sa sobom donese jedva čujan glas, tanak koliko i nit što dijeli život od smrti.
„Tamo si gdje si se želio naći.“ Nevidljivi domaćin mu je čitao misli. „U utočištu.“
Promrljao je riječi molitve u nadi da će ga bogovi čuti i podariti mu zaštitu na tom nepoznatom mjestu i onoga što se krilo u mraku.
„Neće ti pomoći ta molitva, znaš. Ovo gorje moje je kraljevstvo i njima nije mjesto ovdje.“
Baklje duž zidova planuše slabašnim plamenom, kao da ih upali nevidljiva ruka vjetra koji prostruja iz unutrašnjosti. Imao je dojam da stoji usred okeana mraka s razbacanim otočićima umiruće svjetlosti.
Brecnuo se na glas, pokušavajući odgonetnuti odakle je tačno dolazio. Lebdio je svuda oko njega poput daha. Srce poče jače da tuče, a svakim udarom bol je pulsirala u rebrima.
Želio je nešto reći, upitati, vrisnuti, ali riječi su samo grebale suho grlo u uzaludnom pokušaju penjanja.
„Ko…“, prekinuo je misao na pola, pokušavajući suhim jezikom ovlažiti ispucale usne. Glas mu je drhtao poput plamena svijeće na povjetarcu. „Ko si ti?“
Prostorijom se razli slabašni smijeh čovjeka na samrtnoj postelji, odbi se o crne zidove i nestade u noći iza njegovih leđa. Baklje na tren jače zasjaše otkrivajući kovitlanje mraka na samom rubu svjetlosti. Ono što je ugledao, natjera ga da ustukne dva koraka.
„Neka mi bogovi pomognu“, ote mu se s usana.
U krug svjetlosti je zakoračio muškarac, visok i mršav. Zbog kože koja je visjela s njegovog tijela i mrlja po ćelavoj glavi, bilo je teško odgonetnuti koliko mu je godina. Djelovao je kao neko kome je pijesak vremena naglo iscurio iz pješčanika života. Oči bez zjenica gledale su ravno u njega pogledom koji mu je poslao jezu niz kičmu.
Potok svjetla je proticao kroz njega dajući utisak da pred njim stoji avet iz Kraljevstva sjena, nespokojna duša što je lutala izgubljena u tim šumama.
Bogobojazan čovjek kakav je bio, zadrhtao je mrmljajući molitvu u bradu. Graške znoja su mu orosile čelo. Osjećao ga je kako curi niz leđa, grize za otvorene rane.
„Bogovi? Ovdje postoji samo jedan bog“, odgovori sablast. Imitacija osmijeha se pojavi na ispijenom licu. „Rekao sam ti da se uzalud moliš drugima.“
„Bog?“ Zagrcnuo se knedlom što siđe niz grlo. Kakav bog čami u samoći u dubini stoljetne šume, upitao se.
„Onaj koji živi na rubu sjećanja, u magli zaborava“, odvrati sablast čitajući mu misli ponovo i obori glavu. „Moji sljedbenici, moja djeca, su me zvala… – zastao je kao da se prisjeća pa sjetno odmahnu glavom – Više se ni vlastitog imena ne sjećam.“
Posmatrao je pridošlicu, ukočenu od straha. „Nema potrebe da me se bojiš, putniče. Dobrodošao si u mom domu.“
Riječi dobrodošlice nisu pomagale u tjeranju jeze. Glavom su mu se rojila pitanja koja nisu htjela da izađu.
„Pitaš se kakav je to zaboravljeni bog koji se ni imena svog ne sjeća? Bogovi nisu toliko različiti od ljudi, smrtniče,“ jedva postojan, slabašni glas se širio prostorijom poput talasa noseći toliko željne odgovore kao da je sablast imala pristup njegovom umu. „Možda nas ne možeš posjeći mačem niti nas bolest može baciti na koljena. Besmrtni smo, ali i to ima svojih ograničenja. Da bi živjeli, trebaju nam vjernici. Onog časa kada vjera počne da blijedi i slabi, počinje naša propast.“ Riječi zaboravljenog boga bile su natopljene sjetom. „Svojoj djeci sam dao dar, a od mene je ostala tek sjena spomena mog imena u njihovim sjećanjima. Uskoro će i to izblijediti i postat ću zaborav, raspršen kao prašina na vjetru.“
Trenutak tišine. Nije znao šta reći, koje riječi iskoristiti u susretu s bogom, makar on bio i zaboravljen.
„Drugim riječima, ti umireš“, teška spoznaja mu se zakotrlja preko jezika.
Božanstvo klimnu glavom.
„Žao mi je što to čujem.“
Pogled očiju bez zjenica se spusti na njega. „Možda…“, zaboravljeni bog zastade. „Možda možemo pomoći jedan drugom.“
„Pomoći? Kako jedan smrtnik može pomoći bogu? Pogledaj me na šta ličim. Jedva stojim na nogama. Preživim li noć, bit ću zadovoljan.“
Bog se nasmiješi. „Vjeruj u mene.“
„Molim?“
„Vjeruj u mene. Odbaci lažna božanstva i primi moj dar. Možda je moja snaga izblijedila, ali čak i u ovom stanju, djelić moje moći smrtniku znači više nego što može zamisliti.“
Zbunjeno ga je gledao. Sablast je htjela da odbaci bogove svojih predaka?
„Zamisli samo“, nastavilo je božanstvo, a svakom rječju glas kao da mu je dobijao na snazi. „Mogao bi se vratiti porodici, okupiti vojsku, dobiti osvetu. Zauzvrat samo tražim da vjeruješ i budeš moj novi Prvosvećenik. Sputan sam okovima slabosti što me vežu za ovo mjesto. Ova četiri zida moj su usud, ali ne i za tebe. Ti možeš ići i širiti vjeru. Ponovo ćeš ih vidjeti. Šta bi rekli kada bi te vidjeli kako prilaziš imanju?“
Uspomene oživješe. Somot njenih usana na njegovim, dječje ručice oko vrata dok ga grle pred spavanje. Sve to bi mogao imati ponovo, kao i nož pod grlom svojih neprijatelja. Slika njihovih tijela kako se klate na glavnom gradskom trgu mu je igrala pred očima izazivajući zadovoljstvo.
Stisnuo je zube toliko da su ga zaboljeli. Vratit će im se. Obećao je to, ali zar da se odrekne bogova i primi neko novo božanstvo? Šta bi njegovi preci rekli na to?
„Sumnjaš u moje riječi? Boga što stoji pred tobom? Vi ljudi ste smiješni. Vjerujete u stvari koje nikada niste vidjeli, dok dvojite u ono što vidite. Koliko si puta vidio te lažne idole što im spominješ ime?“
Kakvo je to pitanje, pitao se. Nijednom, naravno. Bogovi se ne pojavljuju običnim smrtnicima, tako su pričali svećenici. Samo su ih izabrani vidjeli.
„Naravno da nisi, ignorišu te, kao i sve druge. Koliko su se puta odazvali na tvoje molitve? Vapio si za njima dok si gubio na bojištu. Zvao si ih dok si bespomoćan ležao na podu tamnice. Dozivao si ih dok si bježao od potjere. Spomenuo si ih i ovdje, u tami moga doma. Gdje su? Kakvi to bogovi ignorišu vapaje svoje djece?“
Imao je pravo. Oglušili su se na njegove vapaje. U posljednje vrijeme se pitao da li ga uopće čuju dok ih je dozivao u ćošku tamnice grleći koljena i grizući usnu do krvi da ne bi zaplakao, sveden na ruinu, tek nešto što je podsjećalo na čovjeka, slomljen do kraja.
„Gdje žive ti tvoji bogovi? Na nekoj udaljenoj planini? Nebu ili utrobi zemlje? Na dnu mora možda?“
Kao i na prethodno pitanje, bio je bez odgovora.
„Misliš da su oni jedini bogovi na ovom svijetu? Poput smjene dana i noći, mi odlazimo i dolazimo. Stare smjenjuju novi, novi postaju stari, dok na njihovo mjesto dolaze drugi. I ti tvoji će nestati jer ne slušaju plač svoje djece. Ja? Ja sam svoju djecu volio. Zato sam im i dao dar. Dat ću ga i tebi, samo vjeruj.“
Riječi boga što je pripadao drugom vremenu bile su primamljive. Više neće oklijevati. „Vjerujem“, iscijedio je kroz stisnute zube.
„Reci to glasnije.“
„Vjerujem“, vrisak dođe iz dubine njegovih grudi, gonjen posljednjim djelićima snage i odbi se o mračne zidove. Plamen na bakljama zaleluja.
Božansko prozirno tijelo poče svjetlucati, satkano od hiljada zrnaca nalik svjetlosnoj prašini, a onda se rasu u oblak koji poput roja bijesnih pčela jurnu na njega i baci ga na koljena.
Ulazile su u njega, kroz oči, usta i uši. Kroz rane na leđima i tijelu. Tamo gdje su mu nedostajali nokti na prstima ruku i nogu, prožimajući mu bolom cijelo biće. Vatra je kolala njegovim žilama utkivajući se u njegove pore.
„Vjerujem“, šaputao je u bradu glave klonule na grudi koje su gorjele. „Vjerujem.“
Suze su mu se slijevale niz obraze. Naposlijetku se svijet zavi mrakom i on klonulo pade na pod. Baklje zatreperiše, a zatim se i one ugasiše i ostadoše samo tišina i tama.
***
Osjetio je prisustvo. To ga je vratilo u stvarnost i natjeralo da otvori oči. Zaškiljio je pred svjetlošću zore. Rukama je pokušao zaustaviti svjetlost koja ga je zaslijepljivala. Podigao se s kamenog poda.
Pošao je prema izlazu, ka njima.
Čistina ispred hrama postala je hranilište kosmatih čovjekolikih stvorenja čije su izdužene njuške bile zabodene u mekane utrobe konja i vojnika obučenih u crne verižnjače, sada poderane u trake moćnim kandžama. Poneki od njih je ječao, samo da bi prva zvijer skočila do njega donoseći mu smrt u čeljustima. Zvuk koji je podsjećao na lomljenje suhog granja, bilo je pucanje kostiju što se čulo između kidanja mesa i režanja.
Ispod njega, riđokosi vojnik je ostavljao trag od krvi i utrobe što se povlačila za njim dok je puzao uz stepenište. Gusta, tamna krv mu se spuštala niz bradu. Smeđe oči ga prepoznaše. Usta zaustiše da pozovu u pomoć.
Šutio je. Uspomene proviriše ružne glave. Lokva sopstvene mokraće i smrad govana. Klizavi pod tamnice. Čizma riđokosog u trbuhu. Njegov kužni zadah na obrazu dok mu priča šta će mu uraditi sa ženom i djecom.
Visoka figura mu je prišla s leđa. Bio je viši od drugih, veći i tamnijeg krzna. Spustio se tek toliko da zdrobi glavu riđokosog o kameno stepenište, a onda je krenuo prema njemu i zastao na dva stepenika ispred. Pogledi im se ukrstiše.
S dlakave vučje njuške stvora kapala je krv po gustom crnom krznu i suhom kamenu ispod. Smrdio je na ućebano krzno i vučju jazbinu, znoj i govna, krv i smrt. Oči boje žeženog zlata su ga proučavale, krvava njuška ga je njušila. Gornja usna se zaroza otkrivajući oštre zube. Zapahnuo ga je vonj truleži.
Talas sjete ga je preplavio dok je tonuo u topljeno zlato. Ruka se podigla ka njušci. Na dodir oštre dlake, suza mu je zasjala u oku. Inteligencija je bljesnula u oku zvijeri. Um, zauvijek zarobljen u prokletstvu božjeg dara, pamti.
Čovjek nije stigao ni reagovati. Snažne vilice škljocnuše i oštri zubi mu prodriješe u mekoću daveći vrisak u njemu prije nego se i rodio. U tom trenu, malo prije nego će mu monstrum iščupati grkljan, shvati da su ga vlastita djeca ubila, donoseći suton njegove vladavine ovim svijetom.
Krv je pokuljala iz iskidanog grla, a nekadašnji Prvosvećenik je odbacio mrtvo tijelo poput krpene lutke uživajući u okusu krvi. Nikada prije nije probao krv boga. Okrenuo se ka svojim podanicima, podigao vlažnu njušku ka zalazećem triju mjeseca i ispustio dugi urlik. Ostatak čopora mu se pridružio.
Jedan po jedan, nestali su između drveća, ostavljajući za sobom čistinu ispred hrama. S planinskih vrhova, nadvijenih nad čistinu, puhnu vjetar, a crna, kockasta građevina poče da se kruni i raspada, nestavši u oblaku prašine kao da je nikada nije ni bilo i postade zaborav.
Na stepeništu što je nekada vodilo do ulaza u neobičnu građevinu, ležao je leš pokidanog grla, staklastog pogleda uperenog ka nebu. Posljednji vjernik, sud za zaboravljenog boga i dokaz da čak i besmrtnici mogu umrijeti. Tako je bilo zapisano na početku vremena i tako će biti za vijeke vjekova.