Bugarski akrepi osvajaju Mars

Danas ću komentarisati film koji po IMDB-u, treba izaći 1. oktobra u Americi, a ja sam imao prilike da ga pogledam 25. septembra. Uh, što volim pirate s dobrom kopijom. Iako film sigurno neće izazvati opštu pomamu filmofila, zainteresovaće fanove „Doom“ franšize i gejmere. Odmah mogu da vam kažem da pogledate film, bez obzira da li je dobar ili ne, zato što ovim podržavate filmsku produkciju u regionu i fantastiku generalno. Mesto na kom se obavilo snimanje je u Bugarskoj, s tim da su se studiji u Velikoj Britaniji pobrinuli za specijalne efekte i kadriranje materijala.

Ukoliko ste se zainteresovali za ovo delo, sigurno ste naleteli na loše kritike na internetu, koje blate film, bez da su ga prethodno pogledali. Najglasniji su oni fanatici koji imaju zamerke da delo ne prati koncepte u igrici koji su, pazi sad, inspirisali stvaranje filma, i ne oslikavaju radnju u igrici. Na početku se jasno kaže da delo ne prati događaje iz tri izdanja sveopšte pucačine, tako da ovaj film s lakoćom ide u koš ‘fan made’ produkcije. Dakle, možemo zaključiti da je problem više estetske prirode, a ne suština radnje. Takođe, spominje se i problem da je ikonični lik „Doom čoveka“, u ovom slučaju ženski lik Džoan Dark, koju tumači Ejmi Manson, poznatija kao glumica u serijama, te joj je ovo izlet u dugometražna ostvarenja.

 

 

Kroz scene vidimo raznorazne omaže i ‘easter eggs’ vezanih za ‘lore’, kao što su legendarna oružja kojim se ‘Doom Ubica’ služi, reference iz mehanike igre, koncepti i vizuelizacije napredne tehnologije koja se takođe pojavila u igrici. Stičem utisak da je tim na filmu smatrao da je to bitno uvrstiti zarad poštovanja prema ljudima i programerima koji su stvorili kult jedne od najigranijih pucačina, mada s druge strane, to može da se smatra i načinom da zadovoljite fanatike, bez dodirivanja genitalija. Hoću da kažem da ima previše tih delića iz igrice rasutih po celoj dužini filma, ali i originalnosti, te su ove dve stvari u sukobu, jer nit se doslovno prati radnja iz prethodnih Doom-ova, nit film stoji na svojim nogama. Naslućuje se da je ovo delo stvoreno samo da studio zadrži prava na ekranizaciju, pošto već imamo sličan film „Doom“ sa mnogo boljom glumačkom postavom i Dvejnom Džonsonom u glavnoj ulozi. Ta ekranizacija je pretrpela neuspeh u bioskopima davne 2005-te, iako je radnja bila mnogo bliža originalu.

Što se same radnje tiče, ako ste upoznati s Doom-om od pre, nema tu mnogo šta da se razglaba. Manje-više je sve u domenu originalnog koncepta, jer imamo UAC Marince koji na Marsovom mesecu Fobosu, u originalu se radnja odvija na Marsu, budu napadnuti kohortama demona iz ‘kapije’ koja je povezana sa Paklom. Što se žanra tiče, ovo delo i igrica spadaju u vojnu fantastiku, s elementima horora, slešera i akcije, tako da… uh… krvi do kolena. Ako volite takve stvari, ovo je film za vas, plus pomažete i balkansku filmsku produkciju.

Dobre strane

Umesto preteranih vizuelnih efekata, režija se odlučila za modele i protetiku, maske i statiste u kostimu. Moram da pohvalim umetnike koji su to napravili da deluje realno, s obzirom na bugarsku ekonomiju i životne uslove balkanskih umetnika. Pored toga, okruženje i set je izgrađen od temelja do krova, bez umetanja modernih tehnologija, kao i rekviziti kojim se glumci služe. Kako volim oružje i dela ovakvog karaktera, bilo mi je simpatično videti futurističku verziju kalašnjikova za primarno oružje u rukama junaka, mada i čudno da se Ameri opredele za tu vrstu oružja. Ova kombinacija dosta podseća na realne plaćeničke organizacije čije usluge trebuju korporacije da čuvaju resurse na osetljivim lokacijama u zemljama trećeg sveta. Ako se osvrnemo na taj podatak, onda upotreba ovakvog oružja ima smisla, jer se kalašnjikov pokazao kao pouzdan, lako održiv i jeftin. Ostala oprema komplementira generalni vizuelni utisak vojnika koji nemaju preterano mnogo opreme da ih usporava, jer plaćenici se diče mobilnošću trupa i osećajem za taktičnost.

 

Scene borbe nisu previše isečene i dobijamo vrlo malo gadosti pri eliminisanju pretnji, čisto da se zna koja igrica je inspirisala delo. U igrici dobijate feštu grotesknih scena, morbidnosti i punu paletu crvenih boja, ali ovo je film koji nije želeo da ode u žanr slešera, već naučne fantastike. Neko će biti razočaran zbog toga, znam da ja jesam.

Moram da spomenem te omaže igrici, kao što je puška dvocevka, izgled nuklearnog reaktora, borba motornom testerom, izgled hodnika i laboratorija, biometričke kartice za vrata, plazma top, vatrene kugle u rukama demona i jedan od najuzbudljivijih, spominjanje Blaškovića. Pitate se, otkuda mi je to poznato? Pa naravno, to je legendarni borac protiv nacista, demona i nadrealnih spodoba, Vilijam Džozef Blašković, poljski super-komando iz „Wolfenštajn“ franšize. Šapuće se da je upravo on „Doom Ubica“, „Doom Čovek“, glavni lik u igricama. Ima logike, pošto je ‘id Software’ kreator „Doom“, „Wolfenstein“ i „Quake“ pucačina s prepletenim radnjama. Ako niste igrali bar jednu od ove tri igrice, da li ste uopšte imali detinjstvo? U redu, opraštam vam ako ste se opredelili za domaće proizvode, pa ste uživali u „Serious Sam“ iz Hrvatske radionice ‘Croteam’.

To što Blašković nije heroj u filmu, već jedan od mnogobrojnih žrtvi, potvrđuje narativ dela da se ovde radi o nekom paralelnom univerzumu nevezanim za originalnu priču, pa je tako i lik Džoan Dark opravdan.

 

Glumačka postava je rasno, rodno i narodno šarolika, što nema nekog posebnog značaja, pošto se sve dešava u svemiru gde je cilj da se prežive talasi i talasi demonske pošasti. Svako od njih ima svoj stav karakterističan za lika kog tumače, zanimljivi su, ali i ne toliko naglašeni u poređenju sa Džoan Dark. Odnos likova je turbulentan, međutim, tu nedostaje istinskog žara i gluma prerasta u glumatanje. Pokušaj ljubavne priče između naučnika i komandosa je podbacio, mahom zbog karakterizacije Džoan koja po nekom pravilu treba da parira dosadašnjim legendarnim junakinjama poput Sare Konor, Elen Ripli i Bafi. Razumem zašto se insistiralo na takvom držanju, jer se i to povezuje s Blaškovićem, Doom-om i mentalnim sklopom da običan čovek ili žena mogu da izađu na kraj sa demonima.

Svetlo i scene odgovaraju onome iz igrica, pa je preporučljivo da ugasite svetlo kako bi boje iz ekrana dobile jasnije oblike. Kad smo kod boja i scena, zapaža se raznovrsnost scenografije gde svaka soba ima svoj ton, bilo to hodnici sa cevovodima, odeljak za uzgoj hrane za potrebe populacije u bazi ili laboratorije iz kojih je sav užas prelio u naš svet. Senke u veštačkim efektima nisu uvek najbolje, ni najlogičnije, mada za budžet i pripovedački ton filma, može da prođe. Efekti dolaze do punog potencijala u slučaju usporenih snimaka pri kraju dela, gde je smeštena i kulminacija, kao i moguća najava nastavaka, ukoliko film doživi uspeh.

 

Radnja nije komplikovana, tako da je lako pratiti šta se događa i ko je kakav lik. Takođe je dinamična, nema scena koje su bezrazložno ostavljene duže, tako da ni scene borbe u jednom kadru i sobi ne traje više nego što treba. Ipak, simpatično mi je kada se usled malo finansija, scenografija iskoristi do maksimuma, pa dobijete dva do tri prolaza kroz isti predeo, s tim da se radnja u njima ne ponavlja. Stičete utisak o prostoru i tačno znate u kom hodniku su masakrirali gomilu demona, pa se ne vraćaju u očišćeno područje. Naravno, postoji tu još detalja i zanimljivosti i nema smisla da vam sve otkrijem.

Loše strane

Iako film ne traje dugo, problem je neujednačenost, jer u početku i sredini filma dominira provlačenje u tunelima Fobosa. Nije dosadno, nije opterećujuće, ali se na kraju dogodi toliko bitnih stvari, da vam je potrebno još vremena i informacija za dobar zaključak.

Pored toga da je film mahom jurcanje i izbegavanje daleko moćnije neprijateljske sile, primećujem kliše elemente horora. Jasno, tim se razbija u delove, savršeno podobne za nasumičan odabir i neutralizaciju. Naravno, da su sva bitna vrata krvava, s obe strane, iako je krilo zaključano, ujedno i razlog zašto s prozora možete da vidite raščerečena tela. A ta tela, sva su na podu i imaju prolaz na sredini gde junak ne može da ugazi u lokve krvi i tako ostavi tragove koje demoni mogu lako da prate. Opet, ta tela, kako to da su sva jednako udaljena od sledećeg i kako to da su svi završili baš pred ta jedna vrata? Zar ne bi svi počeli da beže ili traže zaklon? Tela bi u tom slučaju nalazili ispod stolova, u kabinama, bilo gde da čovek može da stane.

Zombiji? Ozbiljno? Zar pored demona, apsolutno MORAMO da imamo i zombije? Kako bi bilo da imamo i svemirske gobline, bauke, pauke… šta je još strašno? Svemirske svekrve? Hmm? Eh, da su bugari mogli nešto iz mitologije i legendi s ovih prostora da uvrste, svi sloveni bi im bili zahvalni, elem dobili bi još jednu dimenziju u filmu, veću gledanost i po koji kikot.

 

Taktičko čišćenje prostorija i borba u uskom prostoru, deljenje ljudstva u timove, upadi u prostorije, postupanje po protokolu u slučaju gubitka operativca, plan napada i akcija, odnos prema višem činu i komandantu jedinice, fizičko držanje tokom napada i izviđanja, ne znam šta je gore. Za vojnike koji tumaraju mračnim mestima, prilično su staloženi, opušteni, a imajte u vidu da se bore protiv đavola i bića iz tame.

Nedovoljno hevi-metala tokom scena borbi. Nedovoljno hevi-metala u celom filmu. Da, nedovoljno hevi-metala.

Dijalozi su šturi, karakteristični za lakonske izjave vojnika, narcisoidne lude naučnike i skotine s kompleksom Boga. Postaje snishodljivo, jer govor ne mora da oslikava žestinu lika, već akcija, govor tela i ono što se pokaže licem, kao Karl Urban u ‘Dred-u’. Vidljivo nedostaje dubina svim likovima, ali najprimetnije je kod gospođice Dark, jer je ona u fokusu. Oko nje su pokušali da izgrade pozadinsku priču, kako je svojeglava, greši jer je to ljudski, nema stabilnu ili pak normalnu ljubavnu vezu, ali su svi ti segmenti napola ubačeni i nemaju željeni utisak na publiku. Ejmi je sve vreme stegnuta, bez emotivno prikazanih vrlina koje bi dodale na definiciji Marinca Dark. Ne mogu da se saosećam ili da patim s njom, jer je u lošoj situaciji, pod kaznom premeštena u Pakao u svemiru, jer je napravila grešku. Ne stičem utisak da je to velika greška, jer bih očekivao da je ostali članovi jedinice izbegavaju, rade svoj posao i prebacuju joj to, trljaju joj na nos, ponižavaju iako ima veći čin od njih. Akcenat jeste na likovima i to bi bila odlična priča, da su samo malo uverljiviji, razrađeniji, bolji.

Zaključak

Pored svega navedenog, film je zabavan, lepo ukomponovan i pomak u rejonu regionske fantastike, iako je ideja došla sa zapada. Ovakvi projekti se moraju podržati, kao i „November man“, „Everly“, „Ederlezi Rising“, „Ironclad: The battle of blood“, „Crawl“, „Mayhem“, „Lockout“, „Newcomer“ i mnogi drugi. Naravno, ne zaboraviti legendarnu Igru Prestola od koje je turizam napredovao u Hrvatskom primorju i Dubrovniku.

Mene je film od sat i po zabavio, nadam se da će i vas. Od ‘5 Marvina’, sa peticom kao pun pogodak i jedinicom kao promašaj, film „Doom: Istrebljenje“ ocenjujem sa solidnih ‘3.5 Marvina’. Znajući koliko je radnja u igrici jednostavna, zaista ne mogu očekivati da me ovo delo oduševi da ne mogu oka sklopiti. Sasvim solidan film, bez kardinalnih grešaka i nedorečenosti. Klasična akcija u svemiru, sa ne tako lošim vizuelnim efektima. Pogledajte i prosudite sami. Do sledećeg puta, neka vam je peškir pri ruci i zaboga miloga, ne paničite.

About Author