Carnival Row možemo odrediti kao steampunk noir fantasy koji započinje kao ratni krimić, a završava pitanjima tko je kome mama, tata ili brat. Okosnica priče je rat između ljudi i vila, ali ne rat s cijelim ljudskim rodom, pa tako dok jedni ljudi iskorištavaju ono što vile imaju (ponajprije njihovu zemlju), drugi se bore uz vile i primaju ih kao imigrante (pri tome iskorištavajući ono što one imaju – njihovo tijelo). Ipak, ni u republici Burgue nisu svi ludi za vilinskim bićima (kad govorim o vilinskim bićima u seriji je naglasak na vilama i nekoj vrsti fauna). Dok je kancelar republike otvoren za suradnju, što vilinskim bićima osigurava koliko-toliko slobodan život, njegov oponent se zalaže da se ona protjeraju kao građani drugoga reda (ili još nekog nižeg). Vilinska bića tako ponajprije žive na društvenom rubu u siromaštvu, baveći se najnižim poslovima, služenjem ili prostitucijom, boraveći uglavnom odvojeni od ljudi u posebnom dijelu grada koji se naziva Carnival Row.
U seriji u prvom redu pratimo vilu Vignette koja bježi iz ratom zahvaćenih područja, i inspektora Phila, melankoličnog i usamljenog borca za pravdu siromašnih i obespravljenih, koji gaji posebnu i neobičnu simpatiju prema vilinskom rodu. Ne treba puno proći da nanjušimo kako se ovdje radi o jednoj zabranjenoj ljubavnoj priči, te u zasebnoj epizodi i saznajemo kako su se protagonisti nekada upoznali u Vignettinoj domovini koju je Phil branio, a rastali su se u ne tako dobrim okolnostima (Vignette je zapravo cijelo vrijeme mislila da je Phil mrtav). Upravo Philovu priču možemo odrediti kao noir-detektivsku, jer se u Burgueu počinje događati niz neobičnih umorstava vila. Dok organe reda nije briga za tu skupinu stanovnika, Phil je baš iz određenog razloga odlučio uz pomoć svoga rijetko otvorenog i analitičnog uma (sjetimo se Sherlocka) razriješiti tu misteriju. S druge strane su bogati i ugledni stanovnici Burguea – za primjer su dani brat i sestra kao bogati nasljednici, dobro uljuljkani u buržujski život, kojima je društvena pozicija dovedena u pitanje nakon što brat u oluji gubi brod s velikom količinom robe za trgovinu. Upravo na tom brodu je bila i Vignette, te ju kao jedinu preživjelu brat uzima za svoju sluškinju. No, Vignette je ipak malo buntovnija kick-ass junakinja da bi takvo što trpila, pa radije bježi i boravi sa svojom najboljom prijateljicom prostitutkom, te počinje raditi za podzemlje. Tu je i kancelar i njegova obitelj – razmetni sin koji često traži vilinska zadovoljstva i tako negativno utječe na očev ugled, i vrlo misteriozna žena koja se druži sa starom vješticom kako bi preuzela sudbinu sebe i obitelji u svoje ruke.
Možemo reći da se serija dobrim dijelom bavi društvenim odnosima. Postoji dnevno politička linija priče, ali, što je možda važnije, u prvi plan serija stavlja odbačene pojedince koji se iz ovog ili onog razloga ne uklapaju u vodeću paradigmu (vilinski rod se npr. Optužuje za donošenje poroka i kaosa u normirano društvo). Phil je blizak vilinskom rodu baš zato što mu je način života i promišljanja svijeta drugačiji, ali on je i prihvaćen – zato što je ljudsko biće. Jako dobro je promišljen osjećaj ne/pripadnosti kroz tzv. half-blood bića, koje ni jedan svijet ne prihvaća ali se osjeća da pripadaju obama svjetovima, pa stoga i predstavljaju najveću opasnost za društveni poredak.
Serija je smještena u vrijeme kada se osjećaju društvene promjene, ruše se paradigme, ali na pojedincima je da podnesu taj teret. Vilinska bića uspinju se na društvenoj ljestvici, ali tek uz pomoć bogatstva ili umjetničkog talenta. Tako imamo fauna koji se naseljava u bogato susjedstvo, ali ne kao sluga, nego ovaj put kao gospodar, a za krajnji uspjeh potrebno mu je tek da ga netko uvede u viši društveni sloj. Tu mu pomaže sirota mala bogatašica iz susjedstva, naravno iz čisto sebičnih razloga, ali u nekoj široj društvenoj slici je pitanje je li njena motivacija uopće važna. Jer, serija upravo propituje kompleksnost ljudskih postupaka, pa tako iz sebičnosti često proizlaze dobre stvari, pa čak i društvene promjene, dok je put do pakla uistinu popločan najboljim namjerama.
Dobro su prikazani sveobuhvatni međuodnosi, ne samo oni s temom nemoguće i zabranjene ljubavi, nego i oni obiteljski: otac-sin, sin-majka, brat-sestra i sl. Naravno, tu su i incesti i mnoštvo edipovskih kompleksa, ali ništa što već nismo sreli u pop kulturi. Osim vještičje magije i crne magije (čudovište ispod grada, vukodlaci) kao osnovnih antagonista, serija Carnival Row spominje još neke religije, poput štovanja Martyra (kojeg prvenstveno štuju ljudi, ali ne samo oni) i Titanije koju, pogađate, štuju vilinska bića. Ipak, sam religijski sustav mogao je biti i malo dublje razrađen jer osim zazivanja božanstava zapravo ne saznajemo puno više, a produbljivanje mitologije bi seriji ipak dalo još jednu značajnu dimenziju. Slično je i sa simbolikom, što se zapaža već u uvodnom dijelu, za koje smo se iskustvom praćenja raznih ostvarenja navikli da mogu postati zasebna umjetnička djela, kreirana s posebnom pažnjom. Tako imamo jasan prikaz zlatnoga reza kao i rekonstrukcije Vitruvijevskog čovjeka u novoj formi. Nadalje, može se naslutiti i simbolika brojeva (7.st, 7 godina ljubavnici su bili razdvojeni i sl.), ali ništa dalje od ideja, što potvrđuju i steampunk elementi koji, po meni, nisu dovoljno iskorišteni, a imali su itekako puni potencijal (skidam kapu električnoj sijalici). Možda su najbolje iskorišteni suptilni intertekstualni elementi, pa tako osnovnu radnju podcrtava i produbljuje kazališna predstava, ali i knjiga koju čitaju i razmjenjuju naši junaci.
Vizualno je sve uistinu impresivno kreirano, s raskošnim kadrovima, naglasak je na detaljima, a zamračeni filter daje na atmosferi prikaza maglovitog viktorijanskog grada. Ugodno sam iznenađena i kako su izrađena vilinska krila, kao i zvuk koji proizvode. Teme Drugosti i ratnog izbjeglištva uvijek su nekako prisutni kroz našu povijest, samo se protagonisti mijenjaju. Serija se tako izvrsno bavi i pitanjima traume, obilježenosti, zabrane, boli (bilo koje vrste, kako fizičke tako i mentalne), ali i pamćenja i zaborava, a zanimljivo je prikazano i što se događa u trenucima kad se manjina počne ponašati kao većina koja ju je nekad maltretirala.
Carnival Row je klasična priča ispričana na neklasičan način, priča o osvojenim gradovima i izgubljenim ljubavima, te važnosti (zapisanog) znanja. Ponekada je ona prespora, ponekad vrlo sapuničasta, ali neosporno je da se bavi značajnim temama i da je čulno iskustvo koje ne želite propustiti. Posebno pohvalno je što je riječ o originalnom djelu koje ne crpi scenarij iz već postojeće knjige ili nekog drugog medija, a to je uistinu postalo rijetko. Ne trebam ni naglašavati da kraj predviđa sljedeću sezonu, zar ne?