2024. godina, jesen
Sedim u malom stanu pored prozora, u drvenoj stolici, staroj i istrošenoj, ali meni dragoj. Zidovi su obloženi starim, požutelim fotografijama, većinom crno-belim. Danas je tiho i oblačno, preti kiša, a miris vlažnog lišća ulazi kroz napola otvoren prozor. Moje stare ruke, umorne i išarane venama, oslanjaju se na štap.
Odavno je prošlo vreme mog lečenja ljudi. Danas jedva brinem o sebi, ali život u penziji donosi mir koji nisam imao u mladosti. Svaki dan teče polako, u tišini.
Vrata se otvaraju, a moj unuk Miša ulazi, noseći dnevne novine pod miškom. Dobar je dečko. Držim se starih navika, pa zna da mi donosi novine, jer ne verujem u te moderne stvari – telefone, tablete. Uvek mi je draži papir pod rukom.
„Matori“, osmehuje se, spuštajući ih na sto pored mene, „doneo sam ti tvoje omiljene.“
Osmehnem mu se, ali kao i svaki starac, i dalje čuvam onu ozbiljnost koja dolazi s godinama. Pružam ruku ka novinama i pogled mi se zadrži na naslovnoj strani. Tu, među nekim vestima iz sveta i politike, pojavljuje se arhivska fotografija koja mi ubrza srce.
„50 godina od misteriozne bolesti: sećanje na zaboravljeni slučaj u selu Zabrežje.“
Na fotografiji – mlađi ja. Preko ramena mi visi crna tašna, a na licu se ocrtava zabrinut izraz koji sam tada nosio svakodnevno. Misli mi lutaju nazad, u vreme koje bih najradije zaboravio zauvek.
Miloš primeti kako sam zastao. Zbunjeno me pogleda, a potom se približi. „Šta se desilo?“, pita radoznalo.
Pogledam ga, oči mi se zadrže na slici iz novina, i prošlost me povuče. Duboko udahnem i odlučim da mu ispričam ono što nisam nikada nikome rekao, barem ne u celosti.
Priča počinje – 1974. godina
Zabrežje je u to vreme bilo tiho, zabačeno selo, skoro potpuno izolovano od modernog sveta. Kuće su bile raštrkane po brežuljcima, napravljene od kamena a krovovi su im bili pokriveni starim crepom. Putevi su leti bili prašnjavi, a zimi blatnjavi, jedva prohodni. Planine su ga okruživale sa tri strane, a šumski putevi vodili ka najbližem gradu, Nišu, kilometrima dalje.
Ljudi su živeli skromno, oslanjajući se na zemlju i stoku, a selo je većinom bilo obavijeno tišinom, osim povremenih povika seljaka. Ako bi neko poželeo odmor od gradske gužve, Zabrežje je bilo pravi izbor za njega.
Tog proleća, sve se promenilo.
Prvo je počelo sa malom devojčicom, Milenom. Sećam se njene bledunjave kože i kako je ležala u postelji sa neobičnom groznicom. Pomislio sam da je to obična prehlada, nešto što mogu rešiti s nekoliko lekova i odmorom. Ali njeno stanje se pogoršavalo. Roditelji su paničili, a mene je obuzela sumnja.
Nisam mogao ni da naslutim da je Milena bila prva od mnogih.
Narednih nedelja, bolest se širila brzinom koju nisam mogao objasniti. Svi simptomi bili su isti – groznica, kašalj, bolovi u kostima. Smrt je dolazila brzo. Pokušavao sam sve što sam znao – moderne lekove, tradicionalne biljke koje su stariji koristili. Ništa nije pomagalo.
Seljani su počeli da me očajno gledaju. U njihovim očima bio sam mladi lekar, neko ko bi trebao da zna kako da im pomogne. Ipak, bio sam nemoćan. Pritisak je dolazio sa svih strana.
Iako je u selu zavladala tišina i strah, jedan glas se izdvajao. Siniša, čovek iz UDBE, bio je prisutan pod izgovorom da nadgleda situaciju. Bio je to krupan muškarac, hladnih očiju, uvek u uniformi, s pištoljem koji je nosio kao simbol moći i sile. Seljani mu nisu verovali. Njegovo prisustvo stvaralo je još veću napetost.
„Doktore“, rekao mi je jednog dana, dok smo stajali ispred ambulante. „Ova bolest mora prestati. Imam naređenje s vrha da se ovo reši što pre.“
Ovo nije bila molba. Bila je zapovest. Nalazio sam se između dva sveta – nauke i medicine, koji mi je bio poznat, i sveta politike, gde su ljudi poput Siniše vukli konce.
„Pokušavam, Siniša“, odgovorio sam, boreći se da ostanem miran. „Radim sve što mogu.“
„Brzo završi, ili ću ja preuzeti stvari u svoje ruke“, rekao je, odmahujući. Pogled mu je bio pun pretnje, a seljani su ga gledali iz prikrajka, uplašeni da će nešto loše proizaći iz njegove prisutnosti.
Nešto kasnije mi je Jovan, najstariji u selu, prvi put prišao. I dalje sam sedeo ispred ambulante, zureći u prazan prostor, kad je on, sa svojim krivim štapom, polako prišao.
„Doktore“, rekao je tiho, kao da se boji da ga iko čuje. „Ovo nije obična bolest. Ovo je Čuma.“
Zbunjeno sam ga gledao. „Jovane, to su priče za decu. Ovo je prava bolest, i mora da ima uzrok.“
Odmahnuo je glavom. „Čuma dolazi kada zaboravimo na nju. Ona nije samo bolest, ona je smrt koja hoda među nama. Pre rata, mi smo je darivali, kako bi nas zaobišla. Ali sada… sada smo je zaboravili.“
Ćutao sam, ne znajući šta da odgovorim. Nauka, lekovi, moderni svet – sve se to protivilo onome što mi je starac govorio. Ali njegove reči su mi odzvanjale u glavi.
„Ti možda ne veruješ, ali moramo nešto učiniti. Ako ne počnemo ponovo da je darujemo, neće stati dok nas sve ne uzme.“
***
Jedne noći, dok je kiša neprestano lila, a gromovi sevali nebom, desilo se nešto što ni dan-danas ne mogu zaboraviti. Bio sam u kući Milenine porodice, pokušavajući da pomognem njenom mlađem bratu, kada sam začuo tiho kucanje na vratima.
Pomislio sam da je to neko od komšija, ali kada su se vrata otvorila, ugledao sam nešto što nisam očekivao.
Na pragu je stajala žena u beloj odori, bosa, s dugom crnom kosom koja joj je prekrivala lice. Na prvi pogled, nešto u vezi s njom bilo je jezivo. Hladnoća je izbijala iz nje, a vazduh je postao težak i ustajao.
Milenina majka, koja je bila u uglu sobe, naglo se povukla, a glas joj je drhtao.
„Čuma… došla je“, šapnula je, a zatim se prekrstila i počela da mrmlja Oče naš.
Srce mi je lupalo. Pokušao sam da govorim, da postavim pitanje, ali reči su mi zastale u grlu. Žena, ili bolje reći prikaza, ušla je u sobu bez reči. Polako, gotovo lebdeći, prilazila je postelji na kojoj je ležao bolesni dečak.
Hladnoća u sobi je postala nesnosna. Telo mi je postalo slabo, kao da me je nešto nevidljivo pritiskalo.
Nadvila se nad dečakom. Usne su joj se pomerale, ali reči koje je izgovarala nisam čuo. Prsti su joj lagano prešli preko dečakove kože, i dok sam pokušavao da se pomaknem, osećao sam kako me noge ne slušaju. Strah me je potpuno paralisao.
U jednom trenutku, dečak je izdahnuo. Lice mu se opustilo u miru kao da je doživeo olakšanje i otišao na neko bolje mesto. Prikaza je tada podigla pogled ka meni. Iza njenog prekrivenog lica, oči su bile prazne, pune tame koji nisam mogao razumeti.
Zatim je, isto tako tiho, nestala kroz vrata.
***
Nakon tog kobnog susreta, nešto se u meni slomilo. Svi ideali i uverenja da nauka može da pruži odgovore na sve, pali su u vodu. Noći su postajale još tiše, ali ne mirne i spokojne. Bile su grobljanski tihe, a strah se širio selom poput zaraze. Svaki put kad bi neko povikao iz kuće, znao sam – još jedan život je izgubljen.
Počeo sam da preispitujem sve što sam mislio da znam. Da li sam zaista lekar ili tihi posmatrač neizbežnog? Da li se borim sa bolešću ili sa nečim daleko starijim, nečim izvan granica razuma?
Tih dana nisam znao gde da potražim odgovore. Knjige koje sam poneo iz Beograda nisu davale nikakvo rešenje. Moderne teorije o medicini, biološki procesi, sve je to delovalo kao prah pred ovom silom. Ipak, odlučio sam da ne odustanem. Ako se suočavam sa nečim iz prošlosti, moram zaroniti u nju.
Posetio sam staru crkvu na brdu iznad sela. Bila je napuštena, krov joj je već decenijama puštao kišu, a unutar nje zidove je prekrivala paučina. Sećam se kako su freske blještale u sumraku, kao da nam sude. Prekrstio sam se na ulazu u nju. Bila mi je potrebna božija pomoć, iako u tog Boga nisam verovao tad.
Stara biblioteka u crkvi bila je slabo korišćena, ali i dalje je čuvala prastare spise. Počeo sam pretraživati prašnjave knjige, stare zapise, rukopise koje su sveštenici čuvali. U jednoj knjizi našao sam priče o Čumi. Zapis je bio ispunjen strahom i poštovanjem prema njoj. Govorio je o godinama kuge, o vremenu kada je smrt hodala selima, ali i o darovima koji su je držali podalje. Oni su bili ključ – simbol pokornosti i molitve.
Onda sam našao nešto još starije – rukopis, toliko trošan da su mi se delovi mrvili pod prstima. U njemu je pisalo nešto više od priče o darovima. Pominjao je rituale, način na koji je selo moralo da se pokori, ne samo u obliku materijalnih darova, već i u duhovnom smislu. Stajalo je zapisano da je Čuma zaboravljena boginja – nije bila samo bolest, već sila koja je kažnjavala nepoštovanje starih običaja. Bila je prokletstvo.
Pitao sam se zašto se u crkvi čuvaju ovakvi spisi, kada je to sve ono što se kosi sa verom. Onda sam shvatio, da paganstvo nikada nije iskorenjeno iz našeg naroda.
Sve ovo sam podelio sa Jovanom, koji je izgledao kao da sve to već zna. Gledao me je tužno. „Znao sam da smo je zaboravili, ali nisam ni slutio da ćemo biti kažnjeni ovako surovo“, šapnuo je tada.
Pitanje koje me je najviše mučilo bilo je – može li selo izdržati do kraja rituala? Smrt je dolazila svaki dan, a ako ne učinimo nešto odmah, bio sam siguran da će selo nestati. Zabrežje je bilo na ivici uništenja.
***
Noć kada smo se okupili da izvedemo ritual bila je crna, beživotna. Nebo nije pokazivalo ni jedan jedini tračak svetlosti. Mesec se sakrio, kao da je i on okrenuo leđa selu. Hodali smo prema poljani uplašeni, ali smo se nadali da ćemo uspeti. Vatru smo zapalili u tišini, i stali u krug oko nje.
Doneli smo darove, hleb, so, i vino. Postavili smo ih na kamenje oko vatre. Tišina je bila zlokobna, čak je i šuma oko nas prestala da se čuje.
Jovan je sačekao još nekoliko trenutaka, i onda je počeo da izgovara molitvu. Bile su to reči na staroslovenskom jeziku. Bilo je teško da ih razumem, ali kao da je izgovarao zakletvu svetu koji nisam potpuno razumeo.
Dok je govorio, hladnoća je počela da se širi poljanom. Odjednom, vetar je počeo da duva, zviždeći kroz drveće. Lišće je zveckalo, a vatra se trzala i kolebala pod njegovim naletima. Vazduh je ispunila napetost, poput trenutka pre nego što grom udari.
I tada, iz tame, ona se pojavila.
Čuma.
Ovog puta, njeno prisustvo nije bilo suptilno, nije bilo nejasno ili prikriveno. Njena figura se polako pojavila iz senki, kao da joj je tama oblikovala telo. Lice joj je bilo bledo, gotovo prozirno, oči duboke, tamne kao bezdan. Njena kosa, duga i crna, vijorila se na vetru.
Koraci su joj bili tihi, ali njihov šum se čuo u tišini. Približavala se krugu, a mi smo se povlačili unazad, dok je hladnoća sa svakim njenim korakom postajala sve jača. Vetar je donosio miris truleži, starosti, zaborava.
Ali tada se nešto dogodilo.
Siniša je iskočio iz senke. Držao je pištolj u ruci. „Ovo je besmislica!“, vikao je. „Prekinite ove gluposti!“
Pre nego što je iko stigao da ga zaustavi, podigao je pištolj i opalio. Pogodio je Jovana koji se srušio na zemlju. Ritual je bio prekinut.
U tom trenutku, Čuma se okrenula ka Siniši. Povukli smo se unazad u strahu.
Siniša je stajao zbunjen, gledajući u nju. Njene crne oči su ga proždirale. Osetio sam kako je vreme usporilo. Zatim, bez reči, ga je dohvatila. Počeo je da se guši, koža mu je postala bleda, a telo se grčilo. Nije mu bilo spasa. Beživotno telo se samo srušilo na tlo.
Zaustavila se ispred mene. Pogledala me je beživotnim očima, kao da je tražila nešto u mojoj duši.
„Zašto nas kažnjavaš?“, pitao sam je, jedva uspevajući da govorim. Glas mi je bio drhtav, gotovo nečujan u toj pretećoj tišini. „Šta želiš?“
Usne su joj se polako razdvojile, i tada sam prvi put čuo njen glas – tih, gotovo kao šapat smrti.
„Zaboravili ste na mene“, odgovorila mi je hladno, bez emocija, kao da je izgovarala smrtnu presudu. „Zaboravili ste na darove i poštovanje. Sada sam ovde da vas sve podsetim koliko je smrt blizu.“
Krv mi se ledila u žilama. Shvatio sam da govori istinu. Zaboravili smo je, ali smo se trudili da joj se iskupimo.
Znao sam da ne mogu pregovarati s njom, ali sam morao nešto da pokušam. Nije bilo druge opcije. Kleknuo sam pred njom, osećajući težinu sveta na ramenima. Spustio sam porodični prsten pred njene noge – jedinu stvar koja mi je ostala od pokojnog oca. Značio mi je sve.
Spustila je pogled, polako podigla prsten, i gledala ga kao da je razmatrala ponudu. U njenom pokretu bilo je nečeg gotovo ljudskog, ali i dalje sablasnog. Na trenutak se činilo da se koleba, da razmišlja.
Zatim, bez reči, polako se okrenula i nestala u noći, ostavljajući nas same u poljani. Vetar je prestao, vatra je ponovo postala mirna, a svet je, makar na trenutak, postao tiši.
Kada nas je napustila, odmah sam pritrčao ranjenom Jovanu. Sve je bilo uzalud. Ležao je mrtav.
Povratak u sadašnjost
Miloš me gleda širom otvorenih očiju, upijajući svaku reč.
„