Prije mišljenja i znanja…
Možda netipičan početak jednog teksta, ali bih prije svega naveo neophodan, je informacija da je ovo druga verzija teksta jedne teme koju uopšte nije bilo lako obraditi. Razlog? Znate onaj trenutak u životu kad riječi ne mogu da isprate osjećanja koje neko iskustvo probudi u vama? Tako i ova, nazvaćemo je, analiza pati od iste nedorečenosti koju čak i posle dužeg vremena inkubacije je vrlo nedovoljno odgovorila na zašto svog postojanja. Iskustvo proživljavanja ove priče je nešto što će ili ostati sa vama zauvijek, ili će vas brzo napustiti, kada se utvrdi da su tačke spajanja medju naratorom i čitaocem nepouzdane dovoljno.
Ako pretražite širinu interneta u potrazi za konkretnim objektivnim prikazom ovog vizuelnog djela, nažalost pronaći ćete samo istu onu slabost od koje i ovaj tekst pati. Jednu nedovoljnost da se iskaže gdje je nit koja tkanje tvori. No, u ime svih onih propalih djela na dnu postojanja, radosno dodajmo i ovo, nadajući se da će biti dovoljno da podstakne širu egzistencijlanu intertekstualnost za kojom vječno kao vrsta vapimo.
Prije Dekarta, bio je Proksi…
Ova sajberpank anime serija se, valja istaći odmah, vrlo naslanja na mnoge osnove zapadne filosofije, ponajviše racionalizma (ako racionalizam 17og vijeka u fiktivnom svijetu budućnosti može da bude realno održiv, pa čak i u imaginaciji prim. aut). Međutim, takođe valja istaći da je jedan od glavnih motiva djela kontrast baš između racionalističke i naturalističke misli oličene u divergentnim ličnostima primarnih likova u seriji.
Tako dok je jedan, oličen u ličnosti inspektorke biroa R-L Mejer, pragmatičan, racionalan i proračunat, tako ponašanje i pristup drugog lika Vinsent Law-a (navodnog kriminalca-monsturma) je instinktivan, emocionalan, i ponajviše naivan. Njihov diverzitet ne počiva samo na socijalnim i kulturološkim razlikama, već na činjenici da to „novo“ društvo budućnosti, jedinstveno po mnogim principima i pravilima (zavisno od intelektualne sposobnosti posmatrača) se gotovo ni malo ne razlikuje od onog u kome mi kao konzumeri sadržaja obitavamo.
Svijet centriran oko „dome“ (kupola) grada Romdoa i socijalnog love-hate trougla između domicilnih građana, izbjeglica i autorejva (automatona), neodoljivo podsjeća na tegobe našeg svijeta, naročito modernog doba. To je poredak kojim gospodari mističan termin Proksi, koji se smatra jednako alfom i omegom stvaranja tog skrovišta za palo čovječanstvo. Ni manje ni više nego Bog u malom, biće ipak jednako ograničeno svim onim karakternim boljkama od kojih mu i kreacije nažalost pate. Početak nas uvodi u misteriju, zločin, na prvi pogled nepovezan sa bilo čim spoljašnjim, ali odveć u početnim scenama objašnjen dovoljno da shvatimo da će oko tog pitanja da se okreće cijeli tornado motiva kao i samo srce teme. Zločin je sloboda misli, i spoznaja da ta sloboda sa sobom nosi odgovornost prvo prema sebi a potom prema i postojanju koje imamo. Trenutak u kom, korisni i pouzdani automaton postane zaražen „cogito“ virusom i kad prestaje da bude rob prirode koja nikada nije bila njegova. Zvuči poznato? I mislio sam da ne…
Cogito, ergo sum…
Ne odnosi se navededno kao primjedba nesvjesnom, već se odnosi na pitanje na koje se i Dostojevski svojevremno osvrnuo u djelu Zločin i kazna. Da li sam čovjek ili vaš? Da li sam slobodan da budem nezavistan od pravila svijeta u kom se nalazim, i da li mogu da preživim (dovoljno) van ograde društvene sredine. I na kraju, šta se nalazi izvan tih granica? Da li život ili pustoš?
Baš ovo putovanje, van granica društvenih okvira, je putovanje koje ćete pronaći u ovom serijalu. Svakako da tu i tamo pati od poneke „filer“ epizode, kao i da će vam puno toga ostati na prvi pogled nedorečeno ako se odvažite da i vi napustite ivice mentalne sigurnosti, ali ako se prepustite, ako dozvolite sebi, otkrićete dosta o tom svijetu, kao i onom svom koji živite.
Možda epizoda koja je ponajviše ostavila utisak je ona kada uvijek uzdržana i pragmatična žena, feministkinja (kako se izjasni) se nađe u apsolutnoj materijalnoj oskudici pored lika koji je u najmanju ruku bezazleno blagosloven „navodnom“ ravnodušnošću prema egzistencijalnom „dnu“ na koji su nabasali. Prihvatanje je samo jedna od opcija, kada se uzde otmu iz ruku, tako i u ovoj epizodi ćete moći da prisustvujete svim nijansama ljudske sposobnosti da se preživi u nemogućem. To je možda i kvalitet i mana ovog djela, jer nije za svakog. No, ako ćemo da budemo potpuno iskreni, to je i osnovni kvalitet koju bi umjetnost trebala da posjeduje, zar ne? Izbor da pripada samo određenom skupu ljudi, u moru drugih. Vječni diskriminator prolaznosti, gordi lord uzdignut na planini mediokritetstva.
Međutim, koliko god da se činilo da su podjele neminovne kada je ovo djelo u pitanju valja se podsjetiti koliko je neophodno da one postoje i nadam se dovoljno preživljavaju na rubovima egzistencije, jer u tome se nalazi klica spoznaje da imamo i da smo imali izbor nad našim sudbinama (iako slabost u nama želi da nas ubijedi da izbor ne postoji). Tako i protagonisti (jer antagonizam počiva u ljudskoj prirodi i nedostatku kontrole nad njom) na putu lične samospoznaje prave izbore koji ih na kraju dovedu do totalnog haosa i uništenja, jer dok god je postojao taj aspekt vještačkog sistema, istinska sloboda da se ode nije postojala. Napravivši puni krug, kompozicija i ovog djela nas je na kraju vratila na početak, kada i sam tvorac polaže račune, ako nikom drugom onda samom sebi i zavještanju koje je ostavio.
Kao i oko mnogo čega drugog, gledaoci će biti podijeljeni i oko vizuelnih aspekata serijala ali nesporna je ljepota stila koja daleko dominira nad drugim serijalima. Dok meni kao ličnosti pogoduje melanholična atmosfera, nerijetko oličena u sivilu i crnini horizonta i mentalnog stanja te fiktivne vaseljene, tako onima koji su navikli na šarolike pejzaže dječijih žanrovskih ostvarenja vjerovatno neće pogodovati ta tranzicija. Isto se može iskazati i kada je u pitanju audio spektar serije. Neko će biti oduševljen, neko neće, ipak opus sound kreatora je prevelik da bi se omalovažio tako lako. Valja se podsjetiti da o ukusima ne treba diskutovati, ali isto tako vrijedi znati da postoji kvalitet van našeg sopstvene percepcije o njemu.
Intervju za položaj uzornog građanina...
Jedan aspekt ovog serijala je namjerno ostavljen za kraj, a to je da li smo mi uzorni prirpadnici jednog društva? Možda malo apsurdno, ali ovo pitanje je jedno od glavnih u serijalu. Gdje je naše mjesto u svijetu u kom rezident prezrivo gleda na stremljenja imigranta, cijelu nedorečenu želju jednog živog oblika da postane dio jedne cjeline, da pronađe mjesto u sistemu koji ga ne želi. Ipak, ta socijalna inkuzija nije stanje koje smo sada otkrili, to je pitanje koje je staro koliko i Biblija recimo (samo je tamo pripadnost iskazana kroz priču o kući i njenim žiteljima) i odogovaranjem na njega otkrićemo da li smo u miru da budemo van jednog kolketiva, da nemamo društveno uvaženo mjesto. Zato i nećete pronaći puno onih koji su prihvatili da budu egzistencijalne parije…
Na kraju…
Sve ovo i mnogo više ćete pronaći u Ergo Proksi serijalu, ako odovojite vrijeme da mu se posvetite koliko vama je neophodno, ne seriji. Jer vjerujem da je poput mene takođe bilo mnogo onih koji su imali problem sa društvenom asimilacijom i koji su pronašli utjehu (između ostalog) u ovom ostvarenju. Otkrivajući priču o čovječanstvu, Proksijima, i protagonistima, ko zna možda pronađete i neki dio sebe koji ste zaboravili da postoji.
Nisam mišljenja da umjetničko djelo treba da se unizi do nivoa konzumera, niti da visina kreacije bude apsolutno nedostižna svakome (sem autoru, je li), već da mjesto ravnanja počiva na nekoj sredini između kvaliteta sa jedne i volje da se spozna sa druge strane. Kao jedno od rijetkih, ovo djelo čeka i dalje one dovoljno voljne da uživaju u njemu. Ponekad malo naivno, ponekad okrutno, ali uvijek neobično, sumnjam da će iko biti ravnodušan ko posveti pažnju. Sad da li ćete u potrazi za odgovorima, da se bacite u more drugih filozofskih i književnih djela ne bi li upotpunili prvobitno pitanje serijala (a što je nerijetko neophodno) je pitanje na koje svako pojedinačno treba da odgovori…