Fatalna srčanost – Vlatka Basioli

Duboko je udahnula i zatvorila oči. Srce joj je mahnito udaralo i sve za što je u tom trenutku bila sposobna je utjeravati što više kisika u pluća, u krvne žile, u mišiće i mozak, samo kako bi spriječila nesvjesticu. Svugdje naokolo nerazgovijetno je brujalo: strojevi, vriska, pucnjevi, detonacije… sve odjednom činilo je graju koju je naglašavalo jedino tutnjanje vlastitog pulsa u ušima.

Čvrsto je držala pušku uz prsa, prst na okidaču, zujanje termo-blastera koje ju je tješilo da joj je barem oružje spremno za borbu. Udahnula je još jednom; uvijek se pitala kako su se vojnici u Prvom svjetskom ratu tako olako penjali iz rovova, premostili onaj temeljni instinkt samoočuvanja i natjerali tijelo da se pomakne i izjuriša iz sigurnosti ravno u smrt. Bila je u istoj situaciji i nije razumjela. Od same pomisli na pomicanje, zrak joj je zapeo u grlu i činilo se da će se ugušiti u toj zatvorenoj kacigi, usko joj priljubljenoj uz lice, odjednom posve klaustrofobičnoj, kao da se njena jednolična tama izvana slila i s unutarnje stane. Jednim pritiskom na pločicu ispod uha, vizir je škljocnuo i povukao joj se na tjeme. Udahnula je duboko, sad u pluća unoseći i dim, vlagu, smrad spaljene zemlje, plastike i mesa.

Od toga joj je bilo još gore. Osjetila je kako joj panika izvire iz želuca, penje se uz kralješnicu, dolazi do očiju i puni ih suzama.

Kako se samo našla ovdje? Kako je zapela u vražjem rovu, kao da je i sama u Prvom svjetskom ratu, a ne sto pedeset godina kasnije. Čini se da nije prošao ni dan od tada, sad i ona poput svojih predaka ratuje u blatu i krvi i znoju i strahu. Da je znala, da je samo znala da će ovako završiti, nikad ne bi postala dragovoljac, ne bi ni u snu stisnula tu prokletu „prijavi se“ ikonu i postala jedna od „osloboditeljica naroda“. Jebeš oslobođenje, jebeš narod, mogla je umrijeti u svom domu, sa svojom obitelji, kao i ostatak normalnog svijeta.

„Zašto želite pristupiti oslobodilačkoj vojsci?“, pitala ju je holo-projekcija čovjeka s poručničkim znakovljem; gledao ju je oštro kao da ona njega treba više nego on nju.

Zašto, doista? S njega je podigla pogled na pljesnivi kut spavaće sobe: ispucali zidovi oko crne mrlje, boja što se opasno ljušti, smrad propadanja i siromaštva; pogledala je u napuklu roletu i neonska svjetla velegrada što su joj kroz rupu jurcala u sobu.

Koliko još života taj grad ima prije nego ga nadolazeći rat ne smrvi?

Zašto želi pristupiti vojsci? Zato što ne bi podnijela još jednu glad, još jedno skrivanje, još jednu strepnju hoće li joj se najmiliji vratiti iz sukoba, još jedno čekanje. Ako već treba otići u smrt, učinit će to aktivno. Ovako, kao sada, u blatnom rovu.

Zapravo je ovo bilo ono što je željela.

Nacerila se na tu pomisao i stisnula pušku jače. Dok su trajali neredi, dok su se svi van Otoka žestoko borili da prežive, bila je premlada da čini išta, osim skriva se u ruševnim stanovima, u podrumima, na krovovima, dok su svi njeni protestirali, krali, tražili načina da joj osiguraju preživljavanje… Ali sada, kad je deset godina starija, kad su se Ujedinjene vlade napokon odlučile suprotstaviti Global-korpu i odvojiti kao samostalne, preuzeti vlast nad narodom koju su u strahu od apokalipse tako jednostavno predale korporaciji, odlučila je da će to biti njena prilika za iskupljenje.

„Zašto želite pristupiti oslobodilačkoj vojsci?“

Činilo se kao jednostavno pitanje. Ali odgovor nije bio ono što su očekivali. Živo joj se fućkalo za oslobođenje naroda, ona je htjela osloboditi sebe.

Stisnula je zube i napokon smogla dovoljno hrabrosti za pomaknuti se. Odlijepila se od blata, osovila na noge, oprezno provirivši iz rova, spremna zapucati i uspentrati se u borbu, ali baš tada, zagrmjelo je s njene desne strane. Razrogačenih očiju vidjela je kako se četverokračni bojni mecha-dron, stroj kojeg su prvog dana obuke prozvali „smrt-mašina“, vere iz doline i, levitirajući tek metar i pol od zemlje, bjesomučno sije oko sebe termo-zrake, koseći jednako njene suborce i svoju robo-pješadiju.

Kliznula je natrag u rov, opet okrenuvši leđa bitci, kao da se nije bila ni pomakla, ponovo dozlaboga prestravljena. Ovo joj nisu spomenuli kad su je uvojačili. Nitko nikad nije rekao da ovo neće biti borba između vojnika Ujedinjenih vlada i vojnika Global-korpa, nego borba između vojnika Ujedinjenih vlada i strojeva Global-korpa. Tko joj je kriv, mogla je i sama pretpostaviti da korporacija ima neiscrpne resurse, najnoviju tehnologiju, a oni imaju… srčanost. Tako su im ponavljali na obuci: „Mi imamo srčanost!“, na što bi cijela satnija jednosložno zagrmjela u ponosu i bijesu, u slozi i srčanosti: „Huzzah! Mi imamo srčanost!“

Na žalost, srčanost neće ispucati 25.8 termo-zraka u sekundi, 360 stupnjeva oko sebe… smrt-mašina hoće.

„Razvodnice Amali!“, zaurlalo joj je u uhu i povratilo u tijelo. Udarila je dlanom po zapešću i holo-projekcija bojnika zatitrala joj je pred očima. I on je bio u nekakvom zaklonu, stisnut uza sivi zid ruševine, disao je brzo, voljela bi da mu može vidjeti lice i strah na njemu, utješiti se da nije jedina kukavica na ovom čitavom prokletom bojnom polju.

„Razvodn— koji kurac radite bez vizira na licu?!“, zaurlao je još glasnije, pa je gotovo mehanički udarila pločicu pod uhom i sekundu kasnije ponovo bila zatvorena u kacigi.

„Vidite li smrt-mašinu, razvodnice?!“

Kimnula je bez riječi.

Razvodnice, vidite li smrt-mašinu?!“, čula je još nervoznije.

„Vidim, bojniče!“ ni sama nije znala odakle joj snaga za izbaciti glas iz sebe, pogotovo tako odlučno. Zagrmjelo je preko holo-projekcije, snažna detonacija od koje je preko bojnika počelo padati sitno odronjen beton i slap prašine.

„Trebamo skinuti tu mašinu!“, projekcija je titrala „….kako god znate i umijete…“, govorio je kroz sivu maglicu i krckanje „Kako god znate i umijete, razvodnice!“

Slike je nestalo, zvuk je iščezao i ponovo je bila sama.

Trebao joj je trenutak da provari bojnikove riječi. Osvrnula se oko sebe, nadajući se da će vidjeti još koga od svojih, nekoga s kime bi podijelila ovu zapovijed, a onda se nasmijala na tu nimalo smiješnu, ali očitu šalu. Jer bilo je nemoguće da od nje… ma od bilo koga iz pješadije… očekuju da skinu mecha-drona. Bilo je to suludo! Čak i da mu se živa uspije približiti… skinuti ga s čime?! Pogledala je u svoju termo-pušku i ispustila kratak, kiseli smijeh očaja i tragikomike cijele ove situacije. Ona nije superjunak… nije nikakav prokleti heroj, ona je običan pješak sa sedamdeset dana vojne obuke i sto sati u VR-simulatoru bitke, s činom razvodnice samo zato što je na posljednjem testu bila u deset posto najboljih i zadnje što je spremna je nasrnuti na deset metara široku i dvadeset visoku mašinu i onesposobiti je s… jebenom srčanosti.

„Zadatak koji je pred nama nije ni malo jednostavan“, govorila je Anastasia Robi, nekadašnja predstavnica Ujedinjenih vlada u Global-korpu, a danas njihova predsjednica. Njena osam metara visoka holo-projekcija nadimala se nad sedam tisuća ročnika, na svečanoj prisegi prve generacije vojske Ujedinjenih vlada.

„Korporaciju smo nekada zvali majkom, ali ta majka nam je okrenula leđa onda kad smo je trebali najviše. Ostavila nas je da umremo u gladi i bolesti, u olujama i suši, u borbi među sobom onda kad se priroda okrenula protiv čovječanstva. Zatvorila se naša majka na svome Otoku, na Arci – kako je ispravno volimo znati – na kojoj za nas, za sve nas koji nismo bili dovoljno sretni roditi se među elitom Otočana, nije bilo mjesta…“

Od ovih riječi svima su im srca ustreptala. Da nisu bili u stavu mirno, posloženi u formaciji i stisnuti u svojim svečanim vojnim odjelima, možda bi ispustili i urlik potvrde. Lica im jesu bila različita, ali sudbine iste.

„Čak ni sada – deset godina otkako smo ukrotili prirodu i spriječili izumiranje, Global-korp nije učinio ništa da nam olakša živote? Je li svoju utopiju s Otoka proširio i na Kopno? Je li se pobrinuo za nas? Za svoj narod? Za ljude koji pokreću kotače korporacije, ali unatoč tome ne uživaju u njenim blagodatima?!“

Žamor se pronio među ročnicima, praćen kratkim odmahivanjem glava. Ovoga se puta nisu uspjeli suzdržati.

„A kad smo rekli da više ne trebamo korporaciju, da više ne želimo biti njeni robovi, da želimo poput naših predaka o sudbini odlučivati sami. U demokraciji. Pod vladom naroda, a ne korporativne elite, rekli su ne!“

Odjednom je granuo urlik; urlik bijesa i prezira, širok i dubok koliko i brigada ročnika.

„I zato smo sada ovdje! Zato ste vi sada ovdje! Da se izborite za svoju slobodu! … To neće biti lako. Global-korp je velik, Global-korp je snažan. Sva tehnologija, sav novac, svi resursi ovoga svijeta u njegovim su rukama… ali ono što oni nemaju – to ste vi! Mi imamo ljude! Mi imamo ponos! Mi imamo glad za slobodom! Mi imamo—“

Srčanost…

Udarila je pločicu na kacigi i, čim se vizir podigao, istresla sadržaj želuca pred sebe. Kiselina i strah, ništa drugo nije imala za povratiti.

Spustila je vizir čim se malo pribrala. Mozak joj je grčevito pokušavao pronaći rješenje. Kako se izvući iz ove situacije? Kako se izvući živa? Gledala je lijevo-desno, ni sama ne znajući što se to toliko trudi pronaći u ovom kaosu od dima i krvi i blata i buke. Tutnjanje mecha-drona ozbiljno se približavalo i već je vidjela termo-zrake kako probijaju zrak nad njom. Prvi poriv i onaj najjači bio je bježati u suprotnom smjeru.

Ali zapovijed je bila jasna: Što god je potrebno!

Gotovo nesvjesno, pogledala je u svoju desnu nadlanicu – jedini dio tijela otkriven prozirnim guma-najlonom. Zagledala se u svoj masterkod, promotrila ga kao da ga vidi prvi put. Dvije tamne crte protezale su se od vrha kažiprsta do zapešća, pa od zapešća do vrha malog prsta; trajna elektro-pasta od koje je tetovaža bila napravljena, jedinim je očitanjem mogla otkriti baš sve što je sustav ikad o njoj zabilježio. Isto tako, preko njega je mogao biti praćen svaki njen korak, što je u ovoj bitci zasigurno bio. Tako je bojnik i znao da je najbliža mecha-dronu i tako će svi njeni nadređeni znati ako se dade u bijeg, umjesto u herojski pothvat.

Da je mogla, sastrugala bi je s kože. Da je mogla, odsjekla bi si ruku.

Ovako je mogla samo stisnuti zube u očaju i izračunati isplati li joj se više biti živa kukavica ili mrtav heroj.

Tutnjanje zemlje pretvorilo se u podrhtavanje i to je značilo da je mecha-dron opasno blizu. Provirila je van i, na njenu sreću ili nesreću, vidjela da će proći taman pored rova, ali ne i preko njega. Nalet olakšanja – kao da je mecha tornado koji će kliznuti tik do njene kuće, ali ne i skrenuti prema njoj – zamijenjen gorkim strahom sjetivši se da joj je misija uništiti to čudovište.

„Razvodnice Amali“, ženski glas javio joj se u ušima. Pritisnula je zapešće, ali holo-projekcije nije bilo.

„Razvodnice Amali, ovdje stožerna generalica Ae-Jung Yoo.“

„Generalice?! Ne vidim vas…!“

„Nema veze“, rekao je miran glas; oko njega – tišina. „Mecha-dron prolazi pored vas.“

„Vidim ga…!“

„Zapovijed vam je srušiti ga.“

„Ne znam kako!“

„Ava. Sjeti se obuke. NCI jezgra termo-blastera je van kućišta vrlo nestabilna. Iskoristi to.“

Namrštila se.

„I ne zaboravi na osu…“ Škljocnulo je i veza se prekinula.

Osa… oči joj se razrogače u otkrivenju; s dozom histerične nade, prekopala je po džepovima odore i iz prednjeg izvukla mali autoinjektor. Nasmiješila se, a onda, odjednom pogođena snažnim samosažaljenjem, zajecala. Podrhtavanje je već bilo jako i gromoglasno, mecha-dron je ovdje, nije se trebala podignuti, vidjela je njegove krakove kako joj letaju nad glavom. Nije više bilo vremena.

Bez daljnjeg odgađanja – jer ako bude razmišljala, nikad to neće učiniti – zabila je autoinjektor u bedro, dovoljno jako da probije odoru; kratak ubod i, samo trenutak kasnije… mir.

Sav strah i sva panika, ugasili su se. Buka i rušenje, smrt i strava, nestali su. Jedino čega je bila svjesna je ta mecha i ta puška u njenim rukama. Bez i trenutka okolišanja, bez imalo dvojbe, uzverala se uz blato i ispuzala iz rova. Mecha-dron joj je bio toliko blizu da je kroz čvrstu odoru osjetila škakljanje magnetske sile kojom je stroj levitirao nad tlom; tutnjava joj je pritiskala bubnjiće čak i kroz kacigu, prijeteći da će ih rasprsnuti; osjetila je pritisak u očnim jabučicama, oštru bol u zubnom mesu, a onda i krv u ustima. Ali nije marila. Rukama se povlačila prema stroju, odolijevajući sili što ju je pokušala odbiti od sebe, pa jedvice ustala. Metal je klizio pored nje, mogla ga je dotaknuti. Mecha je sijala smrt i uništenje svugdje naokolo, ali ne i toliko blizu sebe. Zato je i bila jedina šansa za njeno uništenje. Bila je preblizu neprijatelju da bi je mogao uočiti.

Zabacila je pušku na leđa i, kao začarana hrabrošću iz ose, skočila i ulovila se rukom za hladan, mastan i čvrst metal, za prečku donjeg ruba stroja. Uzverala se teško, ali ipak jest. Pronašla je uporište među osovinama, naslonila se tako da ima savršenu stabilnost, a onda ponovo dohvatila pušku. U nekoliko klikova, bila je rastavljena, još samo jedan i izvadit će kućište termo-blastera. Ostatak puške je bacila, a onda smrskala sad ranjivu stakloplastiku kućišta. Iz njenog središta izvadila je srce cijele puške, NCI jezgru. Trenutak ju je zadržala među crnim, blatnomasnim prstima. Mala, krvavo-crvena kuglica, sjajna poput rubina, zacaklila joj se pred očima.

Mi imamo srčanost. Prošlo joj je mislima.

Nasmiješila se.

Osjetila je kako joj se kuglica žari među prstima, raspadajući se na zraku, oslobađajući svoju fatalnu energiju. Ubacila ju je u prvi metalni džep kojeg je na mecha-dronu uočila, duboko udahnula i zatvorila oči.

 

Autor: Vlatka Basioli

Objavljeno u zbirci Marsonic 17 (2020.), izdavaštva Alienus.


aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *