Stiven Erikson (pravim imenom: Stiv Run Lundin) kanadski je pisac, svjetski poznat po serijalu Malaška knjiga palih, kojeg čini 10 knjiga i prodana je u više miliona primjeraka širom svijeta. Serijal po mišljenju mnogih spada u sam vrh najboljih serijala epske fantastike. Knjige su mu bili nominovane za Svjetsku nagradu fantastike dvaput i nagradu Lokus (Locus) četiri puta. Po struci je arheolog i antropolog i svoje znanje koristi u romanima. U nastavku je intervju s njim. Uživajte.
AVKF: G. Erikson, prije svega vam hvala što ste odvojili vrijeme za ovaj intervju. Laguna je objavila Vaš šesti roman u serijalu Malaške knjige palih, “Kostolovci” i obožavatelji su ludjeli od iščekivanja. Mnogi vas posmatraju kao božanstvo, uključujući i neke od članova našeg tima. Ne znam da li znate, ali na Balkanu imate veoma jaku bazu obožavatelja, posebno u Srbiji.
SE: Drago mi je što to čujem. Moje dvije posjete Srbiji su bile sjajno iskustvo, a Beograd je ostao jedan od mojih omiljenih gradova.
AVKF: U 20 godina svoje spisateljske karijere (ako se ne varam vaš prvi roman je izdat 1998.) napisali ste i objavili veliki broj romana, te sa sigurnošću možemo reći da ste jedan od najplodnijih autora na tržištu, odmah pored Stivena Kinga. Kako to uspjevate? Odakle crpite inspiraciju?
SE: Otkako sam završio Malašku knjigu palih, nisam se osjećao pretjerano plodnim iako sam od tada objavio dosta toga (“Kovačnica tame (Forge of Darkness)”, “Pad svjetlosti (Fall of Light)”, tri romana Svojeglavog djeteta, dvije novele sa Bošelenom i Korbalom Svrdlarom i sada roman naučne fantastike o prvom susretu s AVKF:vanzemaljcima), pa opet se ne osjećam tako!
Mislim da je glavni razlog to što postoji kontrast između perioda kada sam pisao Malazane i svega što je došlo poslije. Knjiga palih je bio serijal koji sam morao, gotovo opsjednuto, da završim. Sve poslije je djelovalo i još uvijek djeluje da nema tog žara. Drugačije je. U jednu ruku opuštenije, u drugu više frustrira. Nositi serijal od 10 knjiga u glavi zauzima dosta prostora. Izjeda te. Stvari su sada mirnije i ne znam je li to dobro ili loše.
AVKF: Vaš sljedeći roman, “Radost (Rejoice)”, izlazi u oktobru. To je roman o Prvom kontaktu bez kontakta i bez pojave vanzemaljaca. Sudeći prema sinopsisu, bit će veoma interesantno. Možete li nam reći nešto o tome?
SE: Proces smišljanja tog romana je bio barem deset godina, možda i duže. Veliki sam ljubitelj romana o Prvom kontaktu dok me istovremeno i frustriraju. Čini mi se da se mnogi zasnivaju na neubjedljivim pretpostavkama i mnogi se završe kada stvari taman počinju postajati zanimljive. Počeo sam vjerovati da romani o Prvom kontaktu koji se koncentrišu na vanzemaljce promaše poentu. Prvi kontakt je katalizator. Ako bi se nekada desio, vanzemaljci bi nam bili najmanji problem (pod pretpostavkom da su dobroćudni, a ja sam prilično siguran da jesu) i zasigurno bi bili najmanji izazov s kojim bi se čovječanstvo suočilo.
“Radost” je misaoni eksperiment. On postavlja određen broj temeljnih pretpostavki i nastavlja odatle. On ne samo da pita „šta ako“ već i „šta onda“? Postoji zvanični izvještaj američke vlade od strane naučnog tijela koji je napisao ’60-ih godina prošlog stoljeća (ili kasnih ’50-ih, nemam tačan datum kod sebe), koji je dao preporuke po pitanju zvaničnog odgovora na Prvi kontakt i u osnovi je zaključak bio sljedeći: ljudi bi paničarili, religijske institucije bi pale u krizu i nastao bi haos. Shodno tome, izvještaj je preporučio zvanično poricanje, dezinformacije i stav institucionalnog skepticizma sve do, uključujući i stvarni trenutak Prvog kontakta. Vjeruje se (od strane NLO istraživača i sl.) da je ovaj izvještaj vodič za SAD od svog nastanka. Drugim riječima, pretpostavka masovne javne panike u slučaju takvog događaja zahtjeva totalno zataškavanje.
Naravno, vremena su sada drugačija. Da li bi javnost paničila sada? Nisam uvjeren u to. Da li je potreba za tajnošću i dalje potrebna ili je taj momentum jednostavno počeo da živi svojim životom? Ako pogledate taj cijeli fenomen NLO-a u istorijskom kontekstu, tvrdnje, kontriranja, službena objašnjenja, očigledno uvriježene obrasce poricanja naspram pretjeranih tvrdnji od (često sumnjivih) „zviždača“, svjedoka i sličnih… Pa, sve je to jedna zbunjujuća zbrka. S makijavelističke tačke gledišta, ima potencijal da bude protumačena kao najuspješniji projekat dezinformiranja javnosti ikad poduzet (bilo da vjerujete u postojanje NLO-a i njihove posjete ili ne).
Nemam odgovore ni na jedno od ovih pitanja, ali su mi se ova pitanja motala po glavi prije nego sam počeo pisati “Radost”. Ispostavilo se da su, u usporedbi s drugim pitanjima koja su iskrsla tokom pisanja priče, ta bila najmanje zanimljiva, mada su sva bila vrijedna razmišljanja.
Odradio sam više istraživanja za taj jedan roman nego za ostatak mojih radova. Još uvijek istražujem tematiku (i dalje sam neodlučan). Međutim, reći ću jedno: stekao sam duboku sumnju u uobičajeni skepticizam.
AVKF: Najpoznatiji ste po serijalu epske fantastike smještene u Malazan. Za one koji ne znaju, ako takvi uopće postoje, do sada ima 10 knjiga u serijalu Malaška knjiga palih, 2 u trilogiji Karkane s tim da je rad na trećoj trenutno preskočen zasad kako bi započeli rad na serijalu o Karsa Orlongu prije nego ste planirali. Ovdje ne računamo novele smještene u svijet Malazana i knjige g. Eslemonta. Da li se nekada zabrinete da će te se umoriti svijeta Malazana? Ili možda čitatelji?
SE: Taj rizik je uvijek prisutan, mada Eslemontov novi serijal ide prilično dobro. Ako i postoji neka sumnja, to je moja lična. Iako uživam u svijetu Malazana i mnoštvu njegovih likova, ono što me tjera da ga pišem se promijenilo i sasvim je moguće da se velikom broju čitatelja te promjene neće svidjeti (loša prodaja trilogije Karkana ide u prilog ovoj tvrdnji).
Sve što sam imao, stavio sam u Malašku knjigu palih. Ponekad mi se čini da sam rekao sve što sam imao reći u vezi Malaza i epske fantastike pa se suočavam s izazovom ponovne posjete tom svijetu kako bih otkrio šta je bilo toliko zabavno kada sam ga prvi put pisao. Nijedan pisac ne može mirovati. Ja i dalje osjećam da idem naprijed, što ne mora značiti da je to loša stvar.
AVKF: Zašto ste promijenili stil za trilogiju Karkane? Može se reći da je više šekspirovski. Sami ste rekli da je to možda razlog pada prodaje dva romana. Smatram da uvijek treba probati nešto drugačije. G. Kej je rekao nešto slično kada sam ga pitao za njegov roman „Izabel“. Nekima će se to svidjeti, nekima ne i to je u redu. Jeste li se bojali da ćete izgubiti čitatelje s ovim eksperimentom? Hoćete li se sada vratiti stilu koji ste koristili u Knjizi palih kada počnete rad na serijalu o Karsa Orlongu?
SE: Stil za serijal za Karsa Orlonga se vraća stilu koji sam koristio u Malaškoj knjizi palih. Stil Karkane je specifičan za tu trilogiju i tako je uvijek bilo planirano. Zanimljivo je zapravo. Uživao sam pisati prva dva romana Karkane. Pogriješio sam što sam otkrio da se romani slabo prodaju i to me je obeshrabrilo, a to nije najbolje kada se piše posljednja knjiga trilogije. Piscu treba vjera u njega i samopouzdanje da bi napisao nešto definitivno kao što je završni roman trilogije, da bi završio stvari u velikom stilu, a ne katastrofalno. Stoga, za dobrobit svih, zasad sam ostavio treću knjigu po strani.
AVKF: Pišete različite žanrove. Da li vam neki više prija? Da je možda jednostavniji, opušteniji za pisanje ili je posve svejedno?
SE: Fantazi je najteži oblik literature za pisati. Ne naučna, ne savremena niti bilo koji drugi žanr. Kada se prebacim na SF satiru (“Svojeglavo dijete”) ili mimetički SF (“Radost”), puno je lakše. Gotovo da je nemoguće objasniti razliku, ali počinje samim jezikom. Pisanje fantazija stvara pritisak stvaranja nečeg mističnog, van ovog svijeta i zbog toga morate izbjegavati moderne govorne izraze i sleng. Za razliku od mimetičke fikcije, morate se truditi kako bi postigli vjerodostojnost, osjećaj da je svijet koji ste stvorili stvaran. Mimetička fikcija to uzima zdravo za gotovo.
AVKF: Da li Stiven Erikson ima neki ritual prije pisanja? Neku samonametnutu dnevnu kvotu riječi koju mora napisati? Ili samo sjedne i počne kucati?
SE: Nemam neki ritual. Trudim se napisati nešto svaki dan, ali naravno, to se ne dešava. Ne zadajem sebi broj riječi, ali gledam da pišem barem dva-tri sata. Međutim, pravim zabilješke. Nekim danima samo to i radim, pišem zabilješke.
AVKF: Od 1982. Kada ste g. Eslemont i vi prvi put smislili svijet Malazana i svoj filmski scenario za “Mjesečeve vrtove”, koji niste uspjeli prodati, da li ste nekada pomislili da će sve to postati ovako veliko? Ova vaš ideja, vaš svijet? Šta mislite zbog čega su ga ljudi zavoljeli? Zbog različitih rasa, likova, bogate istorije svijeta?
SE: Uvijek je teško osjetiti koliko je nešto „veliko“. Je li uopće veliko? Nekad to poredimo s drugim serijalama fantazija, a čak je i to teško, posebno kada su neki od njih prešli i u druge medije. Zaista ne znam gdje Malaška knjiga palih spada.
Kada smo počeli pisati o našem fantazi svijetu, pisali smo jedan drugom (Eslemont i ja): Kem je bio moja idealna publika, ja njegova i onda smo pisali ono što smo mislili da će se svidjeti onom drugom. Ujedno smo se nadali da će se naći poneki obožavatelj kojem će se to svidjeti. Ali uvijek je postojao rizik, što se nas tiče, naš ukus je bio eklektičan, jer se nismo primili na brojne tolkinovske teme fantazija koji su bili na tržištu.
Naginjali smo opskurnim (u to vrijeme) autorima fantazija kao što su Glen Kuk, Karl Edvard Vagner i Fric Lajber. Ovo je bila ona mračna, realnija strana fantazija. Što se tiče utjecaja van područja fantazija, prilazili smo s prilično ezoteričnih uglova (ja sam čitao fikciju i dokumentarce o Vijetnamskom ratu, Kem je čitao egzistencijaliste i magične realiste).
Ja sam čitao “Dinu”, “Kratkoročne (The Short-timers)” i “Stakleno more (Sea of Glass)”, dok je Kem čitao “Zmaj nikad ne spava (The Dragon Never Sleeps)”, “Zamak (The Castle)” i “Nepostojeći vitez (The Non-Existent Knight)”. U zajedničkom stanu smo gledali “Raspjevanog detektiva (The Singing Detective)”, “Zimu jednog lava (The Lion in Winter)”, “Imati i nemati (To Have and Have Not)” i “Dugo, vrelo ljeto (Long Hot Summer)”. Pošto smo bili mladi i ambiciozni, bez straha smo ubacili unutra sve što smo imali i nismo imali pojma šta će ostati.
Pokušati predvidjeti šta će se obožavateljima svidjeti je gotovo nemoguće (osim ako ne pišete stvari koje su bile popularne u prošlosti, kao što su djela Gaja Keja i tolkinovska ponavljanja). Ali iako smo govorili jedan drugom da radimo nešto posve novo, znali smo da to nije slučaj. Donaldson je opovrgnuo Tolkinovu paradigmu, Kuk je vodio novim stazama, vukući za sobom osnovne elemente mača i magije. Nova prijemčivost je bila tu, vrata su bila otvorena i mi smo samo banuli unutra…
…I propali. Gotovo cijelu deceniju. Niko nije htio to da čita.
Danas je lijepo vidjeti da su knjige o Malazu pronašle svoje čitatelje. Potrajalo je, ali se ispostavilo da je taj naš skok na neviđeno bio razuman. Poenta je da nikada nismo bili sigurni, nikada previše sigurni i to je ono što što publiku čini jednom polovicom jednačine i AVKF: tako i treba biti.
AVKF: Pošto smo spomenuli filmski scenarij za “Mjesečeve vrtove”, postoje li planovi na tom području? Po mom mišljenju TV serija poput “Igre prijestolja” bi bila bolja opcija, umjesto filmova. Jeste li imali na umu određene glumce za pojedine likove koje biste voljeli vidjeti u adaptaciji svojih djela?
SE: Marketing za Malaški serijal (za TV) je trenutno u toku. To je sve što mogu reći o tome. Ali ako ljudi očajnički traže novu Igru prijestolja, novog Martina, predložio bih Crnu četu i Glena Kuka jer niko to ne zaslužuje više od njega.
AVKF: Za kraj, pitanje mog kolege, koji će uskoro objaviti svoj prvi roman epske fantastike, veliki štovatelj vašeg djela jer će me mrziti ako vas ovo ne pitam. Da li još uvijek volite likove iz serijala Knjige palih i da li još uvijek volite pisati o njima?
SE: Volim sve svoje likove, bez njih ne bih mogao pisati i moja ljubav ostaje iako sam ih zasad većinu zapostavio. Možda će zvučati otrcano, ali Malaška knjiga palih je njihova priča, ne moja. Njihova i vaša. Kada se vratim u taj svijet, djeluje mi poznato i raduje me, i kako se novi likovi pojavljuju u tom svijetu, dolaze kao da su oduvijek postojali; kao da su se i tokom originalnog serijala od deset knjiga, kretali negdje nevidljivi van zbivanja ili će uskoro postati, što je sigurno kao i izlazak sunca.
Razgovor vodio: Mirnes Alispahić