Posvećeno svim Kostolovcima koji se nisu predali…
Kada su pre više od godinu dana iz uprave najvećeg srpskog izdavača „Laguna“ najavili da se, zbog loše prodaje, neće nastaviti sa prevođenjem nastavaka serijala „Pripovest iz Malaške knjige Palih“ Stivena Eriksona, malo je reći da su ljubitelji fantastike na Balkanu bili preneraženi. Godinu dana kasnije, bogatiji za još jedan nastavak iz Eriksonovog krvavog pera, ljubitelji fantastike i dalje ne znaju koja je sudbina jednog od najcenjenijih dela moderne epske fantastike. Ostrašćenih reči je bilo previše, ali neminovno se postavlja pitanje kako je moguće da prodaja jednog od najpoznatijih dela fantastike nije na zadovoljavajućem nivou.
U ovakvim situacijama traži se krivac, a prvi na listi osumnjičenih je bilo IP „Laguna“. Dok su po društvenim mrežama Lagunine stranice bile zatrpavane pitanjima o Eriksonu, PR služba je imala samo jedan odgovor – prodaja je na nezadovoljavajućem nivou i ne može da pokrije troškove štampe. Prošavši kroz svih pet Kubler-Ros faza tugovanja, od poricanja i optuživanja „Lagune“ za marketinške trikove preko pregovaranja i depresije do konačnog prihvatanja koje je mnogima ostavio gorak ukus u ustima. Mi jednostavno ne kupujemo knjige.
Nije to lak zaključak, ali je neminovan. Kada se suočite sa činjenicom da je Jelena Bačić Alimpić, kao novopečena spisateljica daleko popularnija od bilo kog pisca epske fantastike, onda shvatite u kom problemu je celokupno izdavaštvo fantastike na Balkanu. Jer ono jeste u problemu ako se štampaju knjige koje se ne prodaju. A hteli mi to sebi da priznamo ili ne, one se ne prodaju.
Neko će reći da je fantastika izuzetno popularan žanr. Greška je što se kao uzorak uzimaju Tolkin, Roulingova i Martin, autori čija su dela, negde više, a negde manje, popularizovana holivudskim adaptacijama. Tu svakako počasno mesto ima i pokojni Robert Džordan, koji važi za jednog od najprodavanijih pisaca fantastike sa oko 90 miliona prodatih primeraka serijala „Točak vremena“. Međutim, ovo četvoro su vrh ledenog brega jer kada se malo pozabavite tematikom, veoma je jasno da fantastika nije baš toliko isplativa koliko se čini.
Primer Džordža R.R. Martina samo pokazuje moć Holivuda. Pre serije „Igra prestola“, Martinova četiri dela sage „Pesma leda i vatre“ su se prodala u oko 15 do 20 miliona. Pet delova Martinove sage su dostigla neverovatnu cifru od 70 miliona prodatih primeraka. Stiven Erikson je ove godine proslavio tri miliona prodatih primeraka „Pripovesti iz Malaške knjige Palih“. „Disksvet“ pokojnog Sera Terija Pračeta ima tiraž od 85 miliona primeraka, ali i 41 knjigu. Tiraž Patrika Rotfusa i njegove „Hronike o Kraljeubici“ je oko 10 miliona. Iako ove brojke deluju impozantno, čini se kao da se iza tih broji krije istih 5 miliona ljudi. A u svetu od 8 milijardi ljudi, to i nije preveliki broj.
Dakle, sama fantastika nije žanr koji garantuje dobru prodaju. Međutim, šta se desi kada se skupi kritična masa koja je sposobna da izađe na crtu tiražu izdavača? Balkan je po mnogo čemu specifično područje, pa zašto ne i po ovome. Ako u Srbiji imate više udruženja koje okupljaju ljubitelje fantastike, ako se članstvo u grupama na društvenim mrežama broji broji nekoliko hiljada ljudi, kako onda da samo 10-20 procenata ljudi redovno kupuje fantastiku? Srž svega, čini se, zašto mi ne kupujemo knjige koje volimo?
Pa, nije da nam je novčanik na strani. I ovo zaista jeste argument. Na kraju, živimo u zemlji gde je prosečna plata misaona imenica mnogima. Uzmimo na primer, gorepomenutog Eriksona. Poslednji prevedeni nastavak, „Kostolovci“ u Srbiji košta 2800 dinara (sa Laguninim popustima, možete ga i naći za 2000 dinara), što predstavlja 7% mesečne zarade u Srbiji. U Velikoj Britaniji, isti nastavak možete naći za manje od 15 funti, što je oko 0,75% mesečne zarade u Velikoj Britaniji (Podaci preuzeti sa laguna.rs, bookdepository.com, bbc.co.uk) I tako se Gordijev čvor slabe prodaje knjiga na Balkanu polako odvezuje. Knjige su kod nas skuplje 10 puta nego u razvijenim zemljama Zapada. Taj podatak predstavlja samo jedan od mnogih onih koji čine tragediju srpskog kulturnog života.
Dakle, šta je rešenje ovog problema? Ljubitelji Eriksonove proze su se proteklih godinu i nešto dana organizovali kao vojska i krenuli u pohod na njegova dela. Iz „Lagune“ su stizali pozitivni znaci, a organizovane nagradne igre, ujedinjenje svih nas doprinelo je da mnogi postanu svesni problema. Nije baš da možete da nekoga ko nema novac naterate u knjižaru. Ali one koje imaju, možete ubediti. I hajde onda da se ubeđujemo.
Kao iskreni ljubitelj fantastike, pozivam sve vas koji čitate ovaj članak, da, ukoliko možete uradite nešto. Zla vremena nekad iznedre ono najbolje u nama. Proveli smo detinjstvo sa hobitima i vilovnjacima, išli smo na Hogvorts i birali kuće, a onda smo prešli na epske borbe dobra i zla. Našim junacima, svim onim herojima koje nećemo zaboraviti, potrebna je pomoć da se divne priče koje su neizostavni deo naših života ne zaborave. Da sve one lekcije koje smo naučili ne budu zauvek izgubljene. Jer fantastika nije samo nečija izmišljotina. To nije puki scenario za budući holivudski film. Knjige koje smo čitali i koje i danas čitamo, one sa velikim herojima i zlikovcima, priče sa velikim delima koje su uradili posebni ljudi su vredni naše pažnje. Ne dozvolimo im da izgube bitku sa vremenom ili da, kako to Tolkinova junakinja reče, „da sve prilike i želja da učine nešto dobro zauvek nestanu“
Kažu da knjige nikada nisu bile jeftinije. Nekima su one nažalost i danas preskupe. Ali, jedno je sigurno. Nikada nam, kao danas, knjige nisu bile vrednije. U dobu jeftine zabave, šestogodišnjaka koji pevaju sa polugolim pevačicama, kada se estetika okrenula izveštačenom i neprirodnom, knjige su nam preko potrebne. Jer, knjige, dragi moji, i sve ono šta naučimo iz njih… To su stvari koje nam niko ne može uzeti. To je ono naše istinsko „ja“.