Ako je postojalo zrno istine u izreci da ljubimci liče na svoje vlasnike, ona i Maza su bili istinski primjer te tvrdnje. Prošle godine, tačno na godišnjicu otkad joj je bivši vjerenik saopštio da je ne voli i otišao u, poslije je saznala, zagrljaj koleginice s posla, ispred zgrade je pronašla mačku. Kroz izmaglicu sjećanja, pamtila je sivo-bijelo krzno, skrušeno ispod ulaza zgrade, skrivena od kiše, kako nemoćno mjauče. Godinu dana kasnije gledala je veliku krznenu loptu kako se proteže po stanu.
Prefinjeno je koračala od predsoblja do kauča, na kojem je gazdarica čitala prvi dio Igre prijestolja. Odložila je knjigu i podigla deku kako bi joj Maza uskočila u krilo. Promišljajući o prolaznosti vremena, shvatila je da je u posljednjih godinu dana Mazin rast bio jedina prava promjena. Kuhinjski elementi, nepromenjeni otkad se uselila u stan, braon bojom odskakali su od bijelog radnog stola, posutog papirima, do kojeg je stajao kauč koji je gledao u TV koji nikada nije uključivala. Pod njim, laptop, čije kućište je mačka redovno uzurpirala, te diktafon, osnovni alat njenog zanata. Statičnost života unutar njenih zidina donosila je balans užurbanom tempu novinarskog poziva.
Svakoga dana odlazila bi u redakciju, odakle je, po naredbi urednika ili po pozivu informanta sakupljala informacije od kojih je sklapala vijesti, istovremeno se trudeći da bude prva koja objavljuje izvještaj o najnovijoj pljački ili ubistvu u porodičnoj razmirici. Ubrzani život ostavljao je trag. Povremeno je miješala vino sa neurotransmiterskim tabletama. Kada bi došla s posla, dijeta joj se sastojala od hrane ugrijane u mikrovalnoj. Uslijed nebrige za zdravlje, vene na nogama postale su deblje, a naslage na bokovima istaknutije. Nekada crna kosa, u tridesetšestoj godini poprimala je sive tonove. Život joj je stajao kada bi ušla u stan, a jurnjavu na ulici zamijenila bi učmalošću letargije i taloženja kilograma s mačkom. Duboko u sebi je znala da je Marijov odlazak uništio njenu sposobnost da stvara planove, zbog čega je tražila utjehu u tišini. Bilo je previše teško trgnuti se sa mrtve tačke i šapnuti sebi da godine nisu prošle i da ima nade da iznađe na pravi put. Sjećanja na životne radosti padale su nemilice pred sadašnjošću u kojoj je maženje s mačkom na kauču postalo konačište još živog organizma.
Ali novonastala promjena u zajednici etažnih vlasnika prijetila je da joj život izbaci iz kolosijeka. Vlasnik stana je prodao nekretninu, a nova vlasnica naredila je da Mazi nađe novi konak ili da zajedno sa njom iseli. Pogledala je nevoljno u kalendar, a potom i u telefon, gdje je postavila oglas za usvajanje. Maza je ležala na njoj, nesvjesna radnji oko svoje sudbine, čekajući da dan prevali ponoć.
Jedna nova poruka od korisnika „Leptirica“.
Nevoljno je otvorila inboks. Pozdrav, zainteresovana sam za macu. Da li bih mogla sutra doći da je pokupim? Ako imate transporter značilo bi mi.
Koža joj se naježila na pomisao da od sutra možda neće biti s Mazom. Nije mogla priuštiti odlazak iz stana, na šta je prvo pomislila. Posao je bio nesiguran, pogotovo otkada se posvađala sa urednikom. Ni visoke zakupnine stanova u oglasima nisu joj išle na ruku. Povrh svega, bila je jedini žirant roditeljima, čija finansijska neodgovornost je često padala na njena pleća. Udomljavanje mačke činilo jedinim rješenjem, iako je mrzila sebe jer je saučesnik u nečemu gdje ljudska glupost i pohlepa kose životinju.
Pročešljala je profil i nije našla ništa sumnjivo. Htjela je mačku dati u sigurne ruke. Poslije par trenutka premišljanja, uzvratila je poruku.
***
Sunčevi zraci promaljali su se između oblaka, bacajući blagu sjenku na dvorište zgrade. Stajala je kraj prozora i posmatrala okolinu. Parkirani automobili odavali su utisak jutarnje nepokretnosti za veći dio komšiluka koji je subotnje jutro dočekao u krevetu. Nije primjetila nikoga da se vrzma oko ulaza, zbog čega se trznula kada je intefron tačno u deset časova promrmljao poznati zvuk. Otključala je ulazna vrata. Par trenutaka poslije virila je kroz špijunku dok joj se Maza motala između nogu. Djevojčica joj se predstavila kao Nina. Po nerazvijenim grudima i sitnoj karlici je zaključila da nema više od petnaest godina. Odsustvo svjetlosti u hodniku činilo je da joj duga kestenjasta kosa izgleda gotovo crno. Ušavši u stan, neonka obasja lišajeve na djevojčicinom licu koji su se protezali od vrata do obrva. Uvučenih ramena i pognutog vrata, izgledala je nerazvijeno. Nosila je roze majicu i poderane farmerke do gležnjeva. Mlohavi stisak ruke odavao je skrušenost i strah.
„Uđi sjedi, ja sam Sofija drago mi je.“ Mačka ih je, nakostriješenog krzna, pratila.
„Nisam očekivala da će se neko tako brzo javiti za macu.“, reče da razbije tremu, „Tek sam juče postavila oglas.“
„Ja sam Nina i meni je drago što sam odmah vidjela.“, odgovori djevojčica nesigurno i spusti ruke u krilo, „Obično svi žele da udome mace, a Vaša je prelijepa.“
Mačka je iz trpezarije posmatrala razgovor i povremeno bi prošetala do njih, ali nije po običaju skočila na kauč.
„U koju školu ideš?“
„Ugostiteljsku. Drugi razred.“
„Jesi li imala ljubimce prije?“
Curica klimnu.
„Imala sam macu prije nekoliko godina. Mama je donijela prije nego što se udala, ali onda je nestala. Vjerovatno je udario auto.“
Jedva primjetno je poskočila.
„Kako je mama to podnijela?“
„Nismo mnogo pričale o tome jer je poslije toga poginula. Ali mislim da je bila tužna.“
Kako bi skrenula razgovor na drugi kolosijek, Sofija otvori napolitanke i nervozno ih prosu na tanjir. Ispod stočića za kafu dohvatila je sok u tetrapaku i nasula čašu. Po inerciji je neugodne trenutke u životu rješavala viškom kalorija.
„Vi živite sami?“, upita Nina, nesvjesna osjećaja koje je to pitanje izazvalo u Sofiji.
„Tako je.“, odgovori pomalo osorno, „Imala sam vjerenika, ali prošle godine smo se razišli, pa sam ovdje sa macom.“
„Kako ste nju upoznali?“
„Maza je divna. Udomila sam je kada je bila mače. Pitoma je i naviknuta da živi u stanu. Žao mi je što je moram dati, ali to je život.“
„Ona je baš velika mačka.“, primjeti Nina, „Koliko ima kila?“
„Pa nisam je nikada vagala, ali rekla bih oko sedam. Daću ti spisak hrane koju voli. Da li si sigurna da se možeš brinuti o njoj?“
Mala klimnu, a odbljesak u njenim očima odavao je nesigurnost. Sofija je to pripisala tremi. Ustala je i pokupila Mazu. Nježno joj je prstima prošla kroz krzno, sjedajući kraj gošće. Spustila joj je mačku u krilo. Frknuvši, nevoljno se sklupča kraj Nine. Dlake niz kičmu štrčale su joj, ali nije mjaukala. Djevojčica ju je stisla. Ispočetka iskesivši zube, Povremeno bi otvorila usta, otkrivajući jezik. Sofija je znala da životinja nije naviknuta na društvo. Sačekale su nekoliko minuta i potom se primirila. Nina je gladila krzno od ušiju do repa.
„Dopadaš joj se. Nije te ogrebala, to je dobar znak. Trebaće joj malo da se privikne.“
„Hvala Vam što mi je dajete. Dugo sam tražila mačku, ali nema ih mnogo na oglasima.“
„Spremila sam ti transporter. Imaš sreće što je naviknuta na njega jer sam je često vodila kod veterinara.“
„Hvala Vam. Vrijeme je da krenem.“
Sofija odmahnu glavom.
„A ne, ne. Ja ću te odvesti.“
Tihi uzdah začu se iz njenih pluća. Otvorila je usta i promucala, „Ne, nema potrebe. Blizu sam ja. Mogu sama. Taman da se upoznam sa njom.“
„Insistiram. Subota je, ne radim pa imam vremena. Ne možeš mačku nositi pješke ili u autobusu.“
Djevojčica se snuždila, ali Sofijin izričit ton nije ostavljao prostor za raspravu. Autoritetom roditelja stavila je Mazu u transporter. Izlazeći iz zgrade primjeti da djevojčica češe lišajeve. Nije željela narušavati njeno samopouzdanje, znajući da ni sama ne voli kada je pitaju o njenoj naglo povećanoj kilaži. Bilo joj je samo važno da sazna gdje živi. Nadala se da će novinarski instinkt biti dovoljan da procijeni da li je prebivalište adekvatan dom za Mazu.
Rondanje motora stare VW bube nije ometalo atmosferu tišine u kojoj su se vozili. Povremeno je posmatrala Ninu kako na zadnjem sjedištu gura prst ka Mazi kroz rešetke transportera koji bi ona njuškala. Preko Zelenog mosta su ubrzo iz Obilićeva stigli na tranzit. Slušajući Ninina uputstva, prestrojila se u lijevu traku i kod Emporijuma, skrenula lijevo na raskrsnici. Početak brda na Petrićevcu skrivao je malu kuću izgrađenu u turskom stilu, oivičenu zarđalom ogradom. Okućnica je bila oskudna, sa nekoliko neplanski zasađenih stabala i stazicom koja je spajala kapiju sa ulazom. Drvenarija je na prvi pogled djelovala istrošeno. Kuća je bila izdvojena od ostalih u nizu, bez fasade i sa potpornim gredama.
Parkirala je i pomogla Nini da izađe. Držeći kavez, odškrinula je kapiju i Sofija zakorači u dvorište.
„Ne mogu Vas pozvati unutra jer je veliki nered.“, odsječno će Nina, „A i otac mi je došao iz treće smjene pa spava.“
„U redu je, ne brini.“
Zastale su pred vratima. Osvrnula se oko sebe i upijala toponimske oznake naselja. Pogledom je švrljala preko drvoreda, udaljenih kuća i vreve grada u podnožju. Kada je Nina otvorila vrata, Sofijine nozdrve zagolica smrad sličan mirisu vazduha u blizini rijeke, vlažan i memljiv. Perifernim vidom je opazila parket u hodniku koji se u nepravilnim oblicima presijavao, ali mrak koji je dopirao iz dubine kuće onemogućavao je da bolje vidi.
Odbacila je misli i čučnula. Pružila je ruku i vidjela Mazin isplaženi jezik. Prišla je do ruba kaveza i tiho mjauknula. Sofijine oči zasuziše. Zagrizla je jezik i ustala.
„Čuvaj je.“
Nina joj klimnu i brzo uđe u kuću. Stajala je par momenata pred vratima i okrenula se. Mjaukanje je zamijenio fijuk hladnog vjetra. Stresla se i požurila ka automobilu.
***
Četvrtu noć zaredom sanjala je da trči kroz močvaru u dubini prašume. Grane su je šibale po butinama, ostavljajući ogrebotine, previše vidne da ne budu stvarne. Isparavanje iz tla probijalo joj je pluća, tjerajući plitke udisaje da grabe vazduh. Okružena nepreglednom vegetacijom, marširala je ka srcu šume. Uskoro je došla do obale rijeke. Tamnosmeđa boja više je ličila na lokvu, a mjehurići na površini stvarali su dilemu da li je podno njih zvjer ili fizička reakcija zbog vazdušnog pritiska. Nije imala vremena da odluči da li će zagaziti unutra. Ogromna lijana stvori se iza nje, stegnuvši je za mišice. Podignuta u vazduh, poče vrištati, ali glas je ostao zarobljen. Lijane su joj stegle pleksus, presjecajući dotok vazduha. Pomodrelog lica borila se za dah.
Poslije tišine, nagli skok iz kreveta vrati je u stvarnost. Posteljina je bila mokra. Razdražena, ustala je i zgrabila telefon.
U inboxu nije bilo novih poruka. Dva dana nakon što je Nina odnijela Mazu, Poslala je poruku na oglasniku da pita kako je. Još uvijek nije dobila odgovor. Kada je otišla na njen profil, nije pronašla ništa osim broja telefona koji je bio isključen.
Kako sam mogla dati Mazu maloj čudakinji?
Pomišljala je da se spremi i ode do nje. Ta ideja je emotivno privlačila, ali znala je da bi ispala paranoična.
Umjesto toga je uključila laptop i ukucala broj u pretraživač. Gugl je izbacio dvije varijable. Jedan OLX profil bio je onaj sa kojim se dopisivala, kliknula je na drugi koji je bio registrovan preko istog broja.
Bijela stranica oglasnika izlista raznovrsne proizvode u ponudi vlasnika profila.
Auto dijelovi, repromaterijal, akvarijumi, hrana za gmizavce, boje i lakovi.
Promeškoljila se u stolici kada je vidjela da je korisnik tajfun56 posljednji put bio aktivan prije dva sata.
Skoro je zora. Ovaj lik je noćna ptica.
Uzbuđena zbog otkrića, odlučila je okušati sreću. Ukucala je korisničko ime na fejsbuku. Branimir Gvozden se pojavio kao ponuđena opcija. Otvorila je profil, a hladan znoj probi se kroz pore. Naslovna fotografija bila je identična prašumi koju je do maloprije usnila.
Možda sam počela da ludim?
Opsovala je što nije mogla vidjeti druge informacije. Profil je bio zaključan. Frenetično je kursorom otvorila novi prozor i ukucala ime u pretraživač.
Počinje suđenje Branimiru Gvozdenu.
Opet je plitko disala, ovoga puta svjesna da joj srce preskače.
Nijedan prokleti link ne radi.
Istraživanje prekinu zvonjava telefona. Nadala se da će začuti Ninin glas.
„Komšinice, Marko ovdje. Izvinite što Vas budim ovako rano.“
„Ne, ne budite. Ustala sam rano. Šta se desilo?“
„Pa, ovaj“, glas s druge strane bio je bezlično tih, „Možete li doći ispred ulaza u zgradu?“
Namrštila se i klimnula, kao da može vidjeti njen pokret.
Sjurila se niz stepenice, dok su neonke blijedo treperile u hodniku. Gotovo da je vrisnula od šoka kada je došla do vrata.
Marko je u naručju držao Mazu, koja se uspravi na prednje šapice kada je ugleda. Suze joj navriješe na oči, a dlanovi sami pohrliše ka njoj.
„Krenuo sam na posao i našao sam je ovdje.“, progovori Marko pokazujući na vanjsko stubište, „Ličila je na Vašu mačku pa sam Vas pozvao.“
„Hvala Vam puno, Marko“, odgovori mu i nesvjesno stežući životinju, krenu nazad u stan.
„Mila moja, otkud ti tu?“, šaputala je mački, „Neću te nikome nikad više dati, makar morala na ulicu.“
Mačje krzno isparavalo je neobičan smrad, istovjetan onome koji je osjetila iz Ninine kuće. Dlake su joj bile sluzave i slijepljene, a svaki dodir prstiju po rebrima odavao je drastičan gubitak kilaže. Maza je izgledala kao da danima nije ništa jela.
Šta li sam učinila?
Okupala je životinju koja se još uvijek tresla. Spremila joj je doručak i posmatrala halapljive zubiće u krckanju kuglica. Lijeni sunčevi zraci uzdizali su se na istoku, a automobili su ubrzanim tempom napuštali parking.
Nisu je napuštale misli o Branimiru Gvozdenu. Još nekoliko trenutaka upijala je Mazu pogledom, a onda dvaput zaključala stan pošto je prethodno zatvorila sve prozore.
Mila moja, još malo ćeš sačekati da se družimo. Moram obaviti nešto važno.
Poslije par minuta njena VW buba je jurila cestom.
Prednost novinarske akreditacija bila je u tome što je obezbjeđenje po pravilu nije mnogo zapitkivalo. Tako je bez problema ušla u Osnovni sud i liftom se popela na treći sprat. Projurila je hodnikom, ramenima zapinjući za stranke koje su čekale da ih daktilografi prozovu na ročišta. Kancelarija sudije Teofilovića, smještena na kraju starog dijela zgrade bila je otvorena.
„Milane, izvini ako ti smetam, ali je važno.“
Sudiju je upoznala je kada je kao zamjenik predsjednika suda davao izjave u vezi sa slučajem o kojem je izvještavala. Tokom godina, izgled mu se deformisao. Od visokog i krupnog gospodina postao je pogrbljeni starac bez mišićnog tonusa, a sijeda kosa je zamijenila nekada crnomanjastu kosu. Upalog lica i tankih mišica izgledao je poput aveti kojima je posao isisao dušu. Na neki način, Poistovjetila se sa njim. Život ih je oboje šibao i zato je uvijek dolazila k njemu po pomoć.
„Ovaj, imam ročište za dvadesetak minuta, ali hajde uđi.“
Zatvorio je vrata i ponudio joj stolicu.
„Možeš li mi nešto provjeriti u sudskoj bazi podataka?“
Sudija se nasloni u fotelji, prekrštajući ruke. Skupio je obrve i izvio usne u kiseo osmijeh.
„Znaš da ne bih trebao otkrivati takve podatke. Pogotovo ne novinarima.“
„Ne radi se ni o kakvom aktuelnom slučaju.“, branila se ona, „Ali pronašla sam jednog lika koji je sumnjiv. Na Guglu postoje vijesti o njegovom suđenju, ali linkovi ne rade.“
„Po čemu je lik sumnjiv?“
Sudije su mnogo više zavisile od konkretnih dokaza i činjenica, a manje od ličnog utiska. Znala je da svoje tekstove može završiti upitnikom i izvući se bez većih osuda javnosti, ali sudijama to nije bilo dopušteno. Zbog toga je preskočila dijelove o poklapanju njenog sna i naslovne fotografije profila čovjeka kojeg je uhodila. Nije željela ispasti paranoična lujka, znajući da će tako ostati uskraćena za pomoć, pa se, po unaprijed pripremljenom planu, držala istine.
„Prije par dana sam dala mačku na udomljavanje jednoj djevojčici. Poslije toga mi danima nije odgovarala na poruke. Mobilni joj je isključen, ali sam pronašla još jedan profil koji je registrovan na isti broj. Onda sam ga pronašla na Fejsbuku. Kucala sam ga na Gugl, sudilo mu se, ali prokleti linkovi ne rade.“
„Sofija, to čak nije ni indicija.“, odgovori joj staloženo. Nije znala da li joj ne želi pomoći ili odugovlači. Pregrizla je jezik da ne opsuje.
„Jutros me je komšija pozvao na telefon. Pronašao je moju mačku ispred ulaza.“, napravila je kratku pauzu pa nastavila, „Milane, mačka se nije mogla sama vratiti. Ta djevojčica se ne javlja na telefon. Isti telefon sa kojeg je registrovan profil tog čovjeka. Tu nešto smrdi. Stoga te molim da mi pomogneš!“
Odmahnuo je glavom i okrenuo monitor tako da i ona vidi ekran. Ušao je u sudski registar.
„Kako se dotični zove?
„Branimir Gvozden.“
Dok je sistem učitavao pretragu, trnci su joj strujali tijelom. Posljednjih mjeseci je radila izvještaje iz crne hronike, o događajima zakopanim prošlim vremenom, daleko od istraživačkog novinarstva. Sada, dok je pred njom otvarano polje otvorenih pitanja i mogućih tragova vrijednih ispitivanja, osjetila se neobično živom.
„Nije osuđivan.“, izusti Milan, „Ali protiv njega se vodio postupak zbog ubijanja ili mučenja životinja. Optužba nije dokazala krivicu, pa je oslobođen.“
„Rekla sam ti da je lik sumnjiv.“, reče ona slavodobitno, ignorišući zebnju zbog pomisli da bi neko mogao nauditi Mazi, „Zašto je oslobođen?“
„Zato što je suđenje zahvatilo decembar, a tada je tužilaštvo već nabilo normu za tekuću godinu, pa ih nije zanimalo da istragu vode kako treba. Ukratko, oslobođen je zbog procesnih razloga.“ Ogorčenost u njegovom glasu bila je gotovo opipljiva,
„Odštampaću ti presudu pa pročitaj detalje.“
„Hvala ti.“
„U stvari, sjećam se tog Gvozdena iz još jednog slučaja.“
Ona osjeti da joj znoj opet probija pore. Zebnja se vratila u kosti, pulsirajući kroz kožu.
„Ali nije se njemu sudilo, bio je samo osumnjičeni.“, nastavi sudija, „Supruga mu je nestala bez traga, pa se vodila istraga. Ispitan je, ali nikakva optužnica nije podignuta. Ta žena se još vodi kao nestala, a istraga je usmjerena protiv neidentifikovanog počinioca.“
Ninine riječi o mrtvoj majci odzvanjale su u sjećanju jasno poput neizrečenih misli, smještenih u podsvijest, a čija snaga bi se budila kada bi nas nešto iz spoljnog svijeta podsjetilo na njih.
„Možeš li provjeriti da li Branimir Gvozden ima djece?“
„U izreci presude piše da je otac maloljetnog dijeteta.“, podigao je prst zahtijevajući tišinu i otvorio novi prozor na ekranu, „Ne mogu vidjeti identitet maloljetnih svjedoka jer nikada nije vođen glavni pretres, ali piše da je tužilaštvo saslušalo i kćerku nestale Mirjane Gvozden.“
„Znači da je moguće da je Branimir otac djevojčice kojoj sam dala mačku.“
Oćuta. U skladu sa sudijskom profesijom, nije davao mišljenje bez neposrednih dokaza. Čak ni usmeno.
I dalje je osjećala da ne može obujmiti čitav kontekst priče koju je pokušala ispratiti. Skrušena i razočarana, sjedila je u stolici frkćući. Kao da je od Milana očekivala čaroban odgovor, dovoljno precizan da je uputi u pravom smjeru. Međutim, on je i dalje ćutao. Možda je veza između Branimira i Nine prosta slučajnost, nepovezana nevidljivom niti smisla koju su novinari pokušavali dati svakoj podudarnosti, ma koliko irelevantna bila.
Štampač je zujao, dok je posljednji papir izlazio iz ležišta. Uzela je presudu u ruke, vidno razočarana što je maksima prati novac i nekuda će te odvesti ovaj put dovela u slijepu ulicu. Njen novac je bio instinkt, snažan i prodoran u stomaku, ali, kako se činilo, dosta slab u konciznom povezivanju stvari.
Oslobađa se što je u periodu od… do… uzimao životinje sa ulice i hranio reptile… protivno propisima, držao egzotične životinje…
Zebnja se u trenu pretvorila u probadanje u grudima. Kriknula je van kontrole, a Milan se refleksno trznu. Slike Mazinog izmučenog mršavog tijela, izmrcvarenog izgladnjavanjem, uljepljenog i sluzavog krzna, plahih pokreta svojstvenih životinjama koje su preživjele traumu. Sve joj se to stvaralo pred očima tvoreći horor film zamišljenih slika, dovoljno strašan da izazove okretanje stomaka.
„Uzela je moju Mazu da njome nahrani zmiju.“
Poskočila je sa stolice, zalupivši vratima i ostavljajući sudiju sa iskolačenim očima, čije riječi su nestajale u hodniku kojim je jurila. Nije čekala lift. Vid joj se mutio od suza, a pluća su prijetila da iskoče dok je preskakala stepenice. Istrčala je iz suda pravo u auto. Umalo udarivši u stub, dodala je gas i uz škripu guma krenula na Petrićevac.
***
Da je buka motora bila nešto tiša, a ona nešto pribranija, možda bi na vrijeme čula zvuk obavještenja o novoj poruci na OLX oglasniku. Da je ta poruka kojim slučajem stigla prije nekoliko dana, a da je Maza već tada opet bila kod nje, možda bi tok događaja izgledao drugačije. Za vrijeme studiranja morala je zapamtiti stotine citata, a onaj o sudbini koja se ponaša upravo kako želi, sada je bio najprikladniji, jer ju je njen hir opet odalamio.
Posljednjih par sati bili su crna rupa. Nije se sjećala ničega, sem tupog udarca u potiljak poslije kojeg je nosom udarila u pod. Krv joj je i dalje curila niz lice, natapajući jaknu. U jednom trenutku jurila je na Petrićevac, prestižući kolonu vozila, u drugom je ležala onesvješćena.
„Ajde, kujo, budi se.“
Uz napor je podigla očne kapke, dočekavši maglu zamućenog vida. Kroz prozorsko okno dopirala je blijeda svjetlost, isprekidana venecijanerima. Potmuo bol pretvorio se u oštro presijecanje kada je uspravila glavu. Osjetila je kosu, mokru i slijepljenu krvlju. Grlo joj je bilo suho.
Koliko sam već ovdje?
Ponovo je osjetila poznat smrad. Smrad vlage i močvare, ukorijenjen u sjećanju, a ponovo proživljen u nosnicama. Onakav kakav čovjek ne bi trebao proživjeti ni u košmarima. Ali ovaj smrad je bio i te kako stvaran. Osjetila ga je snažno, poput konopaca koji su joj se usjekli u zapešće, držeći je zavezanu za stolicu. Pomjerila je stopala, osjetivši kako kližu po vlažnom parketu. Dezorijentisana, nije mogla odrediti gdje se nalazi. Ošamućenost je popustila tek toliko da može vidjeti konture iskrzanog namještaja u neokrečenoj sobi sa prozorom koji je propuštao svjetlosne zrake, ali nažalost, ne i vazduh.
Konačno je smogla snage da uputi pogled ka figuri nasuprot nje. Muškarac u bijeloj potkošulji i širokoj trenerci nepomično je stajao. Lice, oronulo u bore, sa zapuštenom bradom i masnom kosom nije trebalo imati tako neobične i prodorne zelene oči.
Upravo te oči neumoljivo su piljile u nju.
Ma kako okrutne njegove psovke bile nisu je toliko uznemirile. Srce joj je preskočilo kada je skrenula pogled i u ćošku ugledala sklupčanog burmanskog pitona kako podiže glavu i račvastim jezikom palaca, dok se vlažni, sluzavi trag nazirao ispod njega.
„Šta je, nikad nisi vidjela pitona, a?“, nacerio se i prišao joj, „Mogu ti pokazati još jednog.“
Bazdio je na pivo i duvan. Koža mu se presijavala od znoja. Glas mu je podsjećao na cičanje ranjene zvjeri na izdisaju.
„Šta.. Šta želiš od mene?“, upita ga, trudeći se da ostane pribrana uprkos glavobolji.
„Šta ti ‘oćeš od mene, a? Mojoj maloj si dala mačku, a onda mi provalila u kuću i ukrala je opet. Jesi sad opet došla da nešto uzmeš? E pa ja sam uz’o tebe i vala odavde ne’š izać!“
„Ja sam provalila u kuću?“, bila je iskreno zbunjena, „O čemu to… Molim te, pusti me.“
Udario joj je šamar. Vrat joj se refleksno skupio u apsorpciji udarca. Rana na potiljku sijevnu od bola, a ošamućenost se vrati.
„Ne pravi se luda!“, dreknuo je, „Al’ sa’ću ja tebe da uzmem. Tobom ću da nahranim Džona, kad već tvojom mačkom nisam mog’o. A taman sam se veselio da gledam kako je Džoni guta.“
„Ti…Ti si Branimir Gvozden?“
„Učiš imena onih koje potkradaš, a?“
Bijesno ju je zgrabio za gležnjeve, skidajući joj patike sa stopala. Zvuk udarca đonova u parket uznemirio je pitona koji snažno siknu.
„Sad će Džoniju da bude lakše da te proguta, bez te plastike. Ostaviću te u sobi s njim. Tako će i mala da nauči od koga da ne uzima mačke.“
„Bila sam u sudu maloprije.“, poče Sofija defanzivno, nadajući se da će doprijeti do njega, „Prijatelj mi je sudija. Zna ko si ti. Ako mi šta uradiš, saznaće, a onda si gotov.“
Udaljio se od nje, samodopadno cokćući.
„A je li ti rekao prijatelj sudija da su mi već sudili i da sam oslobođen?“
„Nisi trebao biti oslobođen.“, odgovori prkosno, iako je znala da nije pročitala presudu, „To je bila nekakva greška.“
„Greška jer nisu imali svjedoke. Moji drugari NATO vojnici koji su mi dali Džonija su otišli nazad u Ameriku. A ja sam onda našao još ludaka koji su skupljali životinje po ulici pa su oni ispali krivi.“
Ona oćuta na trenutak.
„Ne moraš mi nauditi. Pusti me da odem i niko neće saznati za ovo.“
„Pusti me da odem, pusti me da odem.“, imitirao ju je, „Tako je i moja ženica govorila kad sam je dao Džoniju.“
Podigla je pogled, unezvjerena od straha. Ledene plave oči piljile su u nju. Nije vidjela milost u njima. Samo mrkli mrak i čudovište koje ne preza ni od čega.
„Ti… Ubio si svoju ženu?“
„Nije prestajala urlati na mene otkad sam došao iz rata. A ja ne volim buku.“
Prisjećala se Nininih riječi o majci koja je poginula. I kao da joj je pročitao misli, opet se nagnu ka njoj.
„Ubio bih i malu jer je ista mama, ali nekad mi donosi životinjice za Džonija. Hoćeš da ti odam tajnu? Nisam izgladnio tvoju mačku za Džonija, on bi je svakako pojeo. Ne! Pokazivao sam mu je, ali nisam dao da je pojede. Zasrala se i smršala od gladi. A mala je sve to gledala.“
Adrenalin, još uvijek jači od defetističkog prihvatanja smrti kuljao je njenim venama. Više se nije mogla kontrolisati.
„Čudovište! Koristiš dijete za svoje zločine.“
„Oho, ne brini, kujo.“, odbrusi joj, „Još koju godinu dok primam socijalnu pomoć preko nje. Kad postane punoljetna, ode i ona.“
Suze su joj protiv volje tekle niz obraze. Slike Maze, usamljene u stanu koja će završiti na ulici, ako prije toga ne umre od gladi, boljele su je više od pomisli kako će je piton živu progutati.
Njen ljudski dželat odšetao se do prozora da spusti venecijanere. U sobi je zavladao mrkli mrak, prekinut snopom svjetlosti sa druge strane.
Iza snopa svjetlosti začu se zaglušujući zvuk, praćen plamenom.
Vrisnula je.
Branimir Gvozden se bespomoćno trzao, leđima priljepljen uz zid, dok mu se krv, pod odsustvom svjetlosti, crna poput noći, razlivala po majici. Iskolačenih očiju i otvorenih usta, nijemo je posmatrao dim iz pištolja, grčeći se, dok je Nina u suzama stajala na vratima.
Ispalila je još jedan hitac.
Ovoga puta se stropoštao na pod bez glasa. Sofija je posmatrala metamorfozu živopisnog dželata od kojeg je ostao samo beživotni leš na podu, sličan milionima drugih.
Odbacila je oružje od sebe. Metal zveknu o parket.
„To je njegov pištolj.“, jecala je Nina, „Njime je prijetio mami i meni.“
Trebalo joj je par trenutaka, u njenoj percepciji dužih od vječnosti da povrati moć govora. Konačno otvori usta.
„Nina, jesi li dobro?“
„Oprostite mi. Nisam htjela nauditi maci. Nisam nikada, tjerao me je…“, govorila je nepovezano, „Ja sam je vratila, ali on je mislio da ste Vi došli i uzeli je, nisam smjela reći…“
„Dođi, dođi.“, tiho će Sofija
Djevojčica priđe i zagrli je. Sofijine ruke još su bile zavezane za stolicu, pa je naslonila glavu na njenu, tiho šapćući.
„Sve je u redu. Ne može nam više nauditi.“
Piton se migoljio u mraku, njišući tijelom, njušeći oko leša. Sluz na krljuštima postajala je izraženija dok se miješala sa krvlju, stvarajući presijavaću nit podno tankih sunčevih zraka. Trgnula se, pokušavajući se pribrati.
„Nina, pomozi mi da se odvežem.“
Kada su konopci popustili, zgrabila je djevojčicu za ruku. Hramala je do izlaza, svakim korakom trudeći se nadjača pulsirajući bol u potiljku. Blijedo sunce doseglo je zenit, tvoreći more sjenki oko njih. Sjede na travu, previše slaba da se dogega u hlad. Koža ju je pekla, dok su joj usta vapila za vodom. Djevojčica je sjela kraj nje, nepomična i mislima izgubljena daleko od svoje proklete kuće.
Obujmi je i privuče na grudi. Nikada nije zamišljala da će prvi ljudski zagrljaj poslije bivšeg vjerenika dijeliti sa djevojčicom koja ju je spasila tako što je upucala rođenog oca.
„Poslala sam poruku da Vam javim kako sam vratila Mazu.“, prošaputa, „Nisam mogla dozvoliti da je pojede, ne i nju. Bila je tako mila dok mi je prela u krilu.“
„Znam, Nina. Biće sve u redu. Riješićemo ovaj nered nekako.“
„Šta će sada biti sa mnom?“
„Ništa!“, odgovori joj s velikom dozom utješnosti, „Postupala si u odbrani. Branila si mene. Moj prijatelj sudija kaže da se to zove nužna odbrana, tako nešto.“
„Da li je Maza dobro?“
Snažnije ju je stegnula. Promišljala je o prelakom odustajanju od traženja drugog stana zbog čega je umalo izgubila mačku. Finansijski besmisao u kojem se zadesila blijedio je pod iskonskom snagom besmisla smrti kojoj je, do maločas, gledala u oči. Glava joj je bila razbijena, ali bila je živa, neslomljenog duha i spremna za borbu u kojoj je sudbina promiješala karte tako da ona, za koju je mislila da joj treba spasenje, dobila ulogu spasioca djevojčice koju jedva poznaje i mačke čiji život je, baš kao i njen, dobio drugu šansu.
Odlučila je da je ne prokocka.
U dvorište su počeli ulaziti nepoznati ljudi. Komšije, pomisli. Uskoro se iz podnožja grada prolomilo poznato dernjanje policijskih sirena.
Poželjela je da novi početak bude malo lakši, ali onda se sjeti da se sudbina ponaša tačno kako želi i da svi, pa i novinari igraju po njenim pravilima.
„Maza je dobro.“, odgovori utješno, istinski vjerujući u svoje riječi, „A i mi ćemo biti.“
Autor: Đorđe Maksimović