Per aspera ad Inferi

Neki su melanholiju smatrali čak i grijehom. Kontemplirajući sve svoje grešne rabote, možda, u ponekim trenucima sam se mogao i složiti s njima oko toga. Da li sam upao u vrtlog melanholije zbog vrlo rado ponavljanih, onih, loših navika, ili je etiološki uzrok utkan u nama samima, ono s čime se rodimo i umremo? Nažalost, potrošio sam ono vrijeme, koje sam imao u rukama da njime nehajno raspolažem i plutam poput bove morem zamisli – pa ti hajd’ il’ nemoj.

Možda sam previđeni kvar u sistemu – kliše u ulozi otpadnika iz ozbiljne porodice. Čovjek bez pogleda na sutra, posječeno drvo i jedini panj na pustošini. Prepreka do realizacije bazičnih potreba, i kako onda samog sebe da preskočim?

Svakako, svi smo dio vječitog rituala “žrtvovanja ljudskog života oltaru smrti” kojem se izmjenjuju Gospodari, ali eto, ja sam najlošiji.

Ne znam kako je bilo ljudima prije, davne druge decenije dvijehiljaditih godina, ali danas makar imamo nekakvu tehnologiju i primjenjenu tehniku kojom se može odstraniti taj neželjeni dio vašeg karaktera. “ U moje vrijeme, mi takve gluposti nismo imali potrebe da smišljamo. Mi smo kroz življenje gradili karakter, a nismo ga aplikacijama nadograđivali.” –tako meni moj otac govori svaki put kada me ugleda.

Sjedim na stolici obučen u bolnički ogrtač i obrijane glave u medicinskoj ustanovi, dok čekam početak zahvata TSPO-a, odnosno, “transfer sekundarnih posljedičnih osobina” od nekog kolerika kojeg sam obilježio u ponuđenom katalogu, a meni ovakva sjećanja padaju na um. Zašto nije moguće izbrisati dosadašnju memoriju ovim postupkom? Ali hajde, nisam jedini na mukama. Gledam kroz prozor protest doktora psihijatrije. Promet u biznisu im je opao za vise od 35 % otkada su stručnjaci iz oblasti neurologije, otkrili način s kojim manipuliraju moždanim valovima uz upotrebu mašine koja, također, odašilje određene radijacijske valove koji ispravljaju ove moždane. U potpunosti razumijem sve nas koji smo izabrali ovu jednokratnu varijantu s dugoročnim efektom. Kažu, sve je u energiji kojom zračiš i frekvencijama na kojima se podudaraju valovi s onima iz tvoje okoline. Tako su reklamirali i ovaj proizvod zamjene karaktera –“ Oscilirajte na svojoj najboljoj frekvenciji.”

Pojavio se i moj kolerik. Dokotrljali su ga u invalidskim kolicima u sobu. Zbunjen sam, zar kolerici nisu navodno energični i vječiti motivatori? Rekoh: “ Ee…” , a ovaj smračenim pogledom iza smješka kimnu glavom. Cigara mi je gorjela među prstima dok sam palcem trljao donju usnu desno-lijevo. “ Možeš li?”, upitao sam ga, “ ma teška noć.”, odgovorio je. “ Jesi li razumio ovu “stvar s valovima”? “, upita kolerik. “ Jesam. Znaš li se odmah nakačiti? “, izgovorio sam sumnjičavo: “ Ma ne brini,uhvatiću te tamo gore.”

Dalje nismo razgovarali. Činilo mi se previše neumjesnim da pričamo o razlozima zbog kojih smo se odlučili za preuzimanje osobina jedan od drugog. Iako najintimnija stvar koju možemo podijeliti,a da se ni ne dodirnemo, ali opet, nisam želio biti zabadalo, a činilo se ni moj kolerik.

Nakon što su nam namjestili neku vrstu silikonske kape na glavu, sa električnim senzorima za detekciju moždanih sinapsa i sprovođenje cerebranlnih impulsa, nakačili su nas preko raznih cijevi i žica na aparat za mjerenje moždane aktivnosti. Jednim klikom na tasteru, započela je transformacija karaktera dvojice vazda optimističnih očajnika.

Zašto sam uvijek tako bolno optimističan da svoj optimizam uvijek prezentujem kao najmračniji pesimizam? Opet sam se nadajući nadigrao samog sebe. Možda sam trebao tražiti promjenu percepcije materije i inertnosti u drugih živih bića što egzistiraju oko mene. Od kuda mi bajna ideja da su se moje namjere i interesi, podudarali sa željama mog kolege kolerika koji mi nije dao ni ime, a već mi je bio u glavi! Nakon obavljenog zahvata, ležali smo u bolničkim krevetima i polako dolazili k svijesti.

Pa majku mu! Zašto sam mamuran k’o zvijer? “, proderao sam se iz kreveta dok sam se budio nakon anestezije. Pogledao sam u pravcu svog kolerika koji je pačeničkim izrazom lica gledao u jednu tačku na podu. “ Ne znam burazeru, nisam dovoljno nadošao da ti odgovorim. Još uvijek čekam da me lupi tvoja pamet ”, rekao je kolerik kroz podsmijeh. “ Kada sam te obilježio u katalogu, tražio sam radoholičara, a ne alkoholičara! “ , sarkastično sam uzvratio. “ Ah, tražio sam i ja rješenje za svoje probleme, a ne tvoje mračne analize svih svojih gluparija koje sam do sada uradio “, odbrusio mi je kolerik.

Nisi se ni potrudio da vibriraš na višim frekvencijama je l’ tako? I zašto mi se strašno stiskaju vilice i zbog čega se ovoliko nerviram? “, ljutito sam se zapitao na glas u totalnoj konfuziji. “ Zato što nisi na aparatima “, odgovorio mi je kolerik, “ ma kakve veze ima aparat za moždane valove s ovim? “, bjesno sam mu uzvratio pitanjem, a on mi brutalno odgovara: “ Ma ne na tim aparatima, već poker aparatima. “

Tu sam izgubio svu moć govora. Usta su mi presušila, a ispred očiju sam jedino mogao da vizualiziram pikovog asa. “ E dobro si me udesio, kolega. Ali hajde, makar se osjećam energično kao nikada do sada, iako znam da srljam u nepogrješivu propast “, završio sam dok sam brzopleto zakopčavao dugmad na košulji. “ I ja se tebi zahvaljujem na poklonu, depresivcu. Iako se zbog tebe ne kajem za prokockano, a trebao bih, ostaću ležati ovdje i analizirati sve tvoje pametne ideje za samoubistvo. “ “ E pa da znaš, mnogo mi je drago, kolega, na tome. A sad idem, tresem se. Pod hitno mi je potreban viski. “

Autor: Dina Strojček

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *