POLA STOLJEĆA RATOVA ZVIJEZDA: RETROSPEKTIVA

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća žanr znanstvene fantastike nalazio se jedva i na marginama popularne kulture. Uz iznimku već tada popularnih Zvjezdanih staza, bio je domena nekoliko razbacanih grupa fanova, daleko od očiju i ušiju društvenog mainstreama. Što ne znači da nije bilo vrlo kvalitetnih i zanimljivih ostvarenja, dapače, već samo da skoro nijedno od njih nije bilo poznatije izvan prilično malenih niša u kojima su se vjerne grupe fanova već desetljećima gnijezdile. Čak je i kultnom klasiku Odiseji u svemiru iz 1968. trebalo sedam godina da postane komercijalno isplativ.

ORIGINALNA TRIOLOGIJA

Godine 1977. to se stubokom promijenilo. Novi film tada još relativno nepoznatog Georgea Lucasa s treskom je razvalio te na velika vrata ušao u kolektivnu svijest ondašnjih ljudi. Zvjezdani ratovi u rekordnom su roku zaslužili kultni status i nepovratno se utkali u zeitgeist kasnog dvadesetog stoljeća. Po likovima iz serijala nazivane su novootkrivene biljne i životinjske vrste. Fraze poput „evil empire“ ili „I am your father“ ušle su u popularni vokabular. Stotine tisuća ljudi diljem svijeta počelo je navoditi Jedi kao svoju religiju na službenim popisima stanovništva. Te možda i najvažnije za nas – znanstvena je fantastika postala i nepovratno ostala dijelom popularne kulture. SF prije i poslije Zvjezdanih ratova dva su posve različita pojma.

Korisno je stoga ukratko promotriti životni i stvaralački put glavnog kreativnog uma iza serijala – američkog filmaša Georgea Lucasa. Rođen 1944. u gradu Modestu, George je već od malena živio i stvarao na svoj vlastiti način. Bilo je i više od malo futurizma u njegovim sklonostima: strahovito su ga zanimale suvremene tehnologije, pokret i brzina – još kao mladić osvojio je nekoliko automobilskih utrka u rodnoj Kaliforniji. Kasnije će bitke između svemirskih brodova u svojim filmovima uspoređivati sa zračnim baletom. Osim toga, rado se okušavao i u obrtima: obožavao je rezbariti, brusiti, razvlačiti i oblikovati stvari. Bio je neka neobična smjesa taktilnog i vizualnog tipa (ipak ponajprije vizualnog) kojeg je oduvijek privlačilo ispitivanje i pomicanje granica. Njegova djela nikad nisu bila statična: uvijek je tu radnja koja nas stalno tjera prema naprijed. Stalno su pristutni novi impresivni vizualni efekti; u svakom trenutku na ekranu je nešto zamišljeno da nam privuče pozornost. Nema usporavanja tempa i nema scena namijenjenih kontemplaciji – film je tu da nas stalno vuče naprijed, u novu scenu, u novi zaplet, u nove vizualne majstorije.

I dok bismo ga u domeni vizualnog s punim pravom mogli nazvati vizionarom, Lucas nikad nije pokazivao pretjeranu sklonost prema pripovjedanju – ili scenaristici općenito. „Zapravo me radnja i ne zanima“ – tako je izjavio još 2012. „Sve je u vizualnom“; „Filmovi su masa objekata koji se pomiču po velikoj površini“. U međuvremenu, dijalog – taj sveti gral narativnog pripovjedanja, on smatra za „zvučni efekt, ritam, kao vokalni soundtrack“. Već iz ovih citata možemo uočiti način na koji Lucas gleda na film: skoro pa isključivo vizualno. Rekao bih da je po načinu prenošenja ideja Lucasov film jedna velika fotografija, to no ne bi bilo posve točno: statičnost i nepromjenjivost fotografije nikad ne bi mogli posve prikladno dočarati nekog toliko dinamičnog poput Lucasa. U međuvremenu, priča je potisnuta u drugi plan. Niti je naročito kompleksna, niti očekujemo da to bude – ona je samo alat kroz koji će Lucas ostvariti svoje vizualne majstorije i teme koje želi prenijeti. Ukratko, on je vizualni mastermind i nemušti scenarist: kombinacija u kojoj se krije sjeme njegovog uspjeha, no i klica njegove kasnije propasti.

S obzirom na nevjerojatan uspjeh i utjecaj koji je originalna triologija Zvjezdanih ratova polučila, iznenađujuće je koliko su zapravo radnja, likovi i teme u svojoj osnovi jednostavni. Glavna priča svodi se na sukob između plemenitih pobunjenika i zlog carstva. U uspostavljanju moralne dihotomije, Star Wars ovdje ne nudi nikakve nijanse: pubunjenici su uvijek i jedino dobri, nesebični i požrtvovani; dok su pripadnici Carstva svi odreda pokvareni, sebični i gladni moći. Dok su pobunjenici šarolika skupina različitih vrsta i skupina koji rado i predano surađuju – carsku vojsku i administraciju čine isključivo ljudski muškarci, no čak su i oni tretirani kao potrošna roba, koje i onako ima na bacanje. Osim tradicionalnog sukoba dobra i zla, tematiku originalne triologije čini još nekoliko jednako snažnih arhetipova poput potrage za identitetom, suočavanja s ocem, campbellovskog herojevog putovanja, iskupljenja i dr.

Likovi, također, pokazuju tek osrednji stupanj razrađenosti. Tako bi se recimo Leia Organa mogla u dvije riječi opisati kao manifestacija poznatog tropa Rebelious Princess. Han Solo je klasični Jerk with a Heart of Gold. Imperator Sidious je oličenje čistog zla. Darth Vader, kao jedan od kompleksnijih likova, i dalje je prilično jednostavan: on u biti predstavlja moć iskupljenja i trijumf onoga dobrog u ljudima. A Luke… Luke Skywalker (što je, ruku na srce, najkul prezime koje je i jedan protagonist ikada imao) je više-manje klasičan protagonist na herojevom putovanju kojeg je Joseph Campbell tako jasno definirao još 1949. u svom bezvremenskom djelu The Hero with a Thousand Faces. Luke je oličenje jednog te istog arhetipa koji je zaokupljao maštu čitatelja fikcije tisućama godina i jednako je lako zaokuplja i danas: priča o junaku koji počinje kao nitko i ništa (obično farmersko dijete), dobiva poziv na avanturu (borbu protiv Carstva), često dobije mudrog „nadnaravnog“ mentora (Yodu), biva izvrgnut seriji izazova i iskušenja kroz koje otkrije sviju snagu i potencijal da bi na kraju pobijedio glavnog neprijatelja (imperatora) i kao takav – transformiran i ostvaren, ponosno se vratio u svakodnevni život kao priznati junak. Zamijenite li specifičnosti priče, vidjet ćete da se ovaj isti obrazac može u većoj ili manjoj mjeri jednako lako primijeniti i na, primjerice, hobite Froda (Gospodar Prstenova) ili Bilba (Hobit), Harrya Pottera (istoimeni serijal) ili Dorothy Gale (Čarobnjak iz Oza). Moć Lukeovog lika leži upravo u njegovoj običnosti i svakodnevnosti: ta svatko od nas može (i potajno želi) biti Luke. Svatko u sebi krije potencijale koji samo čekaju da budu oslobođeni kako bismo postali ako ne već spasitelji galaksije, onda barem najbolje verzije sebe što možemo biti. U ovom je slučaju paralela vrlo namjerna: sam Lucas bio je veliki fan Campbellovog djela i namjerno je modelirao Lukeov lik prema ustaljenom obrascu.

No ako su Zvjezdani ratovi u svojoj osnovi arhetipska priča s već ustaljenim temama i relativno šablonskim likovima (što pišem bez zle namjere, i sam sam veliki fan originalne triologije) – zašto je postao toliko uspješan i utjecajan? Zašto su Ratovi uspjeli tamo gdje su brojni drugi prije njih failali? Čime se se isticali i što su nam novog ponudili? Mislim da je ovdje odgovor (najmanje) dvojak.

Kao prvo, oni su predstavljali, u najpozitivnijem mogućem značenju, trijumf mašte i potencijala. Po prvi puta šira je publika mogla doživjeti svemir onako kako ga je i sam Lucas zamišljao: kao beskonačno igralište s nebrojeno mnogo ideja, likova, naroda i mogućnosti. Kakvog god da ste lika, civilizaciju ili tehnologiju zamislili, oni su mogli biti ostvareni unutar Ratova. Dok su priče smještene na Zemlji bile ograničene ljudskom tehnologijom, zakonima fizike i već nam poznatim socijalnim normama – svemir je nudio priliku za nadilaženje tih i drugih limitacija. Sama pomisao da su tamo negdje, prije mnogo vremena u nekoj dalekoj galaksiji, postojali plemeniti Jediji s kul svjetlosnim mačevima koji su se borili protiv zlog svemirskog carstva s tehnologijom sposobnom uništiti planet: djelovala je kao magični okidač za sve zabavne i lude ideje koje su nam mogle pasti na pamet. Potencijal je zapravo bio beskrajan.

I kao drugo, Ratovi su se odlučili za dijametralno suprotan pristup u odnosu na onaj ondašnjih znanstvenofantastičnih djela. Velika većina njih bila vrlo „znanstvena“ u svom pristupu, temeljeći svoje priče na minucioznom poznavanju i zamišljanju tehnologije budućnosti, odnosno načina na koje će one utjecati na radnju i likove. Što samo po sebi nije nimalo loše, dapače, no to ograničava skup potencijalnih konzumenata na relativno malo geekova i ljubitelja fizike. Star Wars je, s druge strane, bio lagana i jednostvna avantura razumljiva svakome. Po prvi puta, svemir je postao zabavan i ležeran. Umjesto priče u kojoj će moći uživati mali broj ljudi, dobili smo priču u kojoj je mogao uživati svatko tko je htio. Istini za volju – Ratovi zapravo i nisu znanstvena fantastika, već klasični fantasy teleportiran u svemirski seting. Jediji su primjerice svemirski vitezovi, s mačevima i kodom ponašanja. Sila je pandan magiji. Imperator ne vlada pomoću neke moćne tehnologije ili institucionalizirane moći, već zato jer je u biti supermoćan čarobnjak. I tako dalje, i tako dalje.

Ostalo je, kako bi se reklo – povijest. Ostvarivši jedan od najsnažnijih utjecaja u pop-kulturi 20.-og stoljeća, Star Wars postao je nezaobilazan dio tadašnjeg (a i sadašnjeg) SF/fantastičnog zeitgeista. George Lucas je preko noći od malog nezavisnog filmaša postao multimilijunaš i vlasnik jednog od značajnih filmskih studija tog doba. Kao takav, čekao je dvadesetak godina prije nego što je odlučio da ima dovoljno ideja i materijala za snimanje novih Ratova. Očekivanja su, naravno, bila ogromna. No, kakav je bio rezultat?

PREQUEL TRIOLOGIJA

Rezultat nije bio idiličan, u blagu ruku – prequel triologija, prikazana 1999-2005. značajno je podbacila u svakom aspektu osim onog financijskog. Fama Ratova zvijezda i dalje je bila dovoljno jaka da u kina pošalje stotine milijuna fanova diljem svijeta. I dok je Lucasfilm mogao zadovoljno trljati ruke ostvarenim profitom, malo tko se obazirao nad kritičare koji se kukali nad osjetnim padom kvalitete u odnosu na originalnu triologiju.

O prequel trilogiji, nije teško zaključiti, nemam osobito visoko mišljenje. No usprkos tome, ona sadrži nekoliko važnih odlika koje i te kako zaslužuju poštovanje. Kao prvo, rađena je s očitom namjerom da prikaže novu radnju s originalnim likovima i u drukčijem setingu. Lucas se (za razliku od recimo J.J. Abramsa) hrabro odlučio odmaknuti od prvih triju filmova i ispričati drukčiju priču. Koju god opravdanu kritiku uputili na njen račun, ostaje činjenica da je prequel triologija odgovorna za mnoštvo novih likova, ideja, koncepata i zamisli. Ako postoji trenutak kad su Star Wars priče nadišle same sebe i postale Star Wars univerzum – onda je to upravo ovaj.

I kao drugo, njihova je osnovna priča nemjerljivo mnogo kompleksnija i ambicioznija od one originalne triologije. Dok je potonja u biti jednostavna svemirska avantura s arhetipskim temama te solidnim likovima – prequeli su stremili ispričati priču epskog obujma i značaja. Umjesto Lukeovog herojevog putovanja i borbe dobrih junaka protiv zlog Carstva, ovdje smo dobili složenu analizu razvoja glavnog lika i praćenje njegova puta od plemenitog Jedija do ubilačkog negativca; i sve to smješteno u kontekst ratova i kompleksnih političkih igara koje su dovele do pada tisućljetne Republike i uspostave Carstva. Ukratko – da je prequel trilogija ostvarila ono što je htjela, ona bi bila Pjesma leda i vatre te Građanin Kane u svemiru. Bila bi, i ostala, vjerojatno najambiciozniji i najkvallitetniji SF film ikada snimljen, s Georgeom Lucasom bezrezervno uvrštenim u panteon najboljih filmskih režisera generacije. Nažalost, to se nije bi približno ostvarilo – i sve što nam ostaje je sjetno lamentirati nad izgubljenim potencijalom.

Veći dio odgovornosti zasigurno leži na samom Lucasu, koji se u produkciji morao suočiti sa svojim limitima kao autora. Dok je njegova vizualni majstor i nemušti scenarist ličnost mogla – i mogla dobro – upravljati jednostavnom pričom bez puno rukavaca kakva je bila u originalnoj triologiji, u kompleksnijoj fabuli prequela je vrlo brzo nabasala na zid. Međutim, još značajniji problem predstavlja manjak kolaboracije uočljiv u drugoj triologiji. Iza priče prvih filmova stajao je zajednički kreativni input cijele ekipe koja se međusobno nadopunjavala: za karakterizaciju likova, recimo, bila je zaslužna Marcia Griffin – Lucasova tadašnja žena. Neki od pamtljivijih trenutaka u filmovima bili su rezultat ideja Harrisona Forda i ostatka glumačkog tima. I dok je Lucas tada bio okružen ljudima koji su sudjelovali u kreativnom procesu i svojim snagama popunjavali njegove slabosti – dvadesetak godina kasnije to očito više nije bio slučaj. Sva kreativna kontrola ležala je u Lucasu samom i do kraja ogolila njegove slabe točke kao scenarista i redatelja. Je li Lucas, da je toga bio svjestan, mogao unajmiti nekoliko sposobnih scenarista da odrade posao na prequelima – naravno da jest (barem je Hollywood mjesto gdje nikad neće manjkati sposobnih scenarista). Zašto to nije napravio – je dobro pitanje. Stoga, što sve točno ne štima u prequelima – filmovima enormnog potencijala i skromnog rezultata?

Za početak: likovi. Centralna premisa cijele trilogije spala je upravo na leđa Anakina Skywalkera, njegove karakterizacije i praćenja njegovog puta od obećanog junaka do gada i ubojice galaktičkih razmjera. Anakin je, ukratko, još jedna inkarancija palog heroja – arhetipa koji se u svjetskoj književnosti pojavljuje već tisućama godina: od Ahileja preko Othella do građanina Kanea. I kako nas je još Aristotel naučio u slavnoj Poetici, pisanje kvalitetog tragičnog protagonista nije nimalo jednostavno. Uvijek se radi o nekom natprosječnom liku, nekom sposobnijem, pametnijem, hrabrijem i plemenitijem od većine: koji ipak kroz seriju izazova malo po malo poklekne pred vlastitim slabostima, kojeg na kraju priče uvijek pobijede njegove vlastiti demoni. Doživjeti prosvjetljenje gledajući kako najbolji od nas propadaju zbog vlastitih mana i grešaka koje su mogli izbjeći: to je srž kvalitetne tragedije – poentirao bi Aristotel.

No da bi ovakav pad dobro funckionirao, prvo je potrebno uspostaviti protagonista kakav je bio prije pada. Potrebno je dobro prikazati njegovu karakterizaciju, njegove slabosti i snage – pogotovo snage – kako bi kasniji neizbježni pad zaista i bio tragičan. I tu, nažalost, Anakin kao protagonist potpuno faila. Niti je osobito razrađen kao lik, a i ovo malo razrade što imamo prikazuje ga kao nezrelog zapomagača, a ne plemenitog junaka. Stoga, kad se njegov pad konačno i dogodi, nema tog krucijalnog osjećaja tragedije koji se pojavljuje kod Kanea ili Othella.

Ostali likovi u priči nisu uopće bolji, dapače. Dok se iz originalne triologije s radošću možemo prisjetiti recimo mentorstva Obi-Wana i Lukea, flertovanja Leie i Hana ili rastućeg prijateljstva između Hana i Lukea – u prequelima nema niti jednog takvog odnosa koji bi nas i približno toliko zaokupio. Romansa između Anakina i Padme izgleda potpuno šuplje, a prijateljstvo na relaciji Obi-Wan – Anakin nije mnogo bolje. Tkogod je bio zadužen za karakterizaciju likova prequel triologije nije odradio dobar posao. Šteta, jer potencijal je zaista bio tu.

No osim što su trebali biti tragedija o Anakinovom osobnom padu, prequeli su također htjeli ispričati epsku priču o građanskom ratu koji je doveo do propasti republike i uspostave galaktičkog Carstva. Što je vrlo zanimljiva ideja – i da je ta priča bila ispričana kako spada, možda bismo i mogli zanemariti manjkavu karakterizaciju glavnih likova i s pravom smatrati prequel triologiju vrhunskim djelom modernog SF-a. Početna premisa zaista i je zvučala obećavajuće: u središtu vrtloga nalazi se ambiciozni političar Palpatine, izabran na poziciju kancelara galaktičke Republike. No Palpatine je ujedno i prepredeni pokvarenjak koji iz sjene upravlja separatističkim pokretom koji ratuje kako bi se izborio za odcijepljenje od Republike. Zasad zvuči zanimljivo.

Sljedeći logični korak predstavljale bi Palpatineove makinacije kojima podriva Republiku i Jedije s jedne te separatiste s druge strane te ih oboje potajno oslabljuje kako bi koncentirao što veću količinu moći u svojim rukama te udario u oportunom trenutku. Ukratko, da je bila ono što je mogla – i trebala – biti, radnja prequela bila bi fascinatan gulaš rata, političkih igara i zakulisnih spletki kakvog se ne bi posramio ni Henry Kissinger. No nažalost – po drugi puta prequeli potpuno podbacuju te nam umjesto kompleksne i slojevite radnje isporučuju ono što se lakonski naziva idiot plot – to jest, radnju koja se događa samo zato jer se svi likovi odreda ponašaju kao totalne budale. Palpatine uspijeva ne zato što je inteligentan i sposoban, već zato što scenaristi ama baš nikome od pozitivaca nisu dali ni minimum soli u glavi. Bode u oči činjenica da u 13 godina – koliko kronološki traje radnja sva tri filma – baš nitko nije prozreo Palpatineove planove koji su, ruku na srce, bili daleko od pametnih. Onaj vrhunac zapleta – trenutak kad junaci (konačno) shvaćaju Palpatineov pravi identitet i agendu, ne događa se zahvaljući njihovom logičkom zaključivanju i detektivskim sposobnostima, već isključivo zato što je – pazite sad – Palpatine izravno priznao Anakinu tko je i što planira učiniti. Imati film s toliko kompleksnom zamisli i onda ga ovako upropastiti smušenom radnjom…je propuštena prilika. Velika propuštena prilika.

I tako je triologija o palom junaku dok se u pozadini odvija intragalaktički građanski rat podbacila u svoja dva najvažnija aspekta. Što ne znači da su ostali dijelovi filma iznad kritike, dapače. Mogao bih napisati još koju stranicu ili dvije prigovarajući o, primjerice, snimateljskoj nemaštovitosti, prevelikom oslanjanju na CGI tehnologiju ili forsiranju Jar-Jar Binksa kao lika; no sve to zajedno još bih nekako i mogao progutati da su prequeli imali neki snažan element koji bi to barem donekle kompenzirao. Nekog patmljivog lika. Neku pamtljivu temu. Neku pamtljivu scenu – barem to. Opet se možemo referirati na originalna tri filma, koji obiluju tako jednostavnim, a opet kvalitetnim scenama koje nam se urežu u pamćenje i godinama nakon što smo filmove gledali. Tko može zaboraviti sad već kultnu scenu gdje Vader govori Lukeu da mu je on otac? Ili Lukeovo zamišljeno promatranje dvaju tatooinskih sunaca, skupa s potajnom nadom za avanturom? Ili trenutak kad se nešto u Vaderu konačno prelomi te se žrtvuje kako bi spasio svog sina od sadističkog imperatora? I to je, mislim, sukus problema: originalna trilogija bila je jednostavna i pamtljiva. Nešto je značila. Dotaknula je neku skrivenu žicu u svima nama i s pravom zasužila status kojeg danas ima. Nasuprot njoj, prequeli su nekako siromašni – i prolazni. Dobri za adrenalinski šut u trenutku kad ih gledamo, no ujedno i filmovi koje ćemo smetnuti s uma već par dana nakon gledanja. Za razliku od originalnih filmova, u ovima nema ničeg trajnog ni bezvremenskog. Šteta, jer je moglo biti.

NOVA TRILOGIJA

U međuvremenu, vrijeme je i dalje prolazilo, godine su i dalje nastavile teći, a u svijetu Star Warsa došlo je do novih promjena. Superbogati Lucasfilm kupljen je od strane još superbogatijeg Disneya, koji je tako svojoj već impresivnoj kolekciji pridodao još jednu zlatnu koku i odmah počeo planirati kako omastiti brk na njenim jajima. Odnosno laički rečeno, kako li će samo zaraditi silne milijarde na novim filmovima.

2015. godine, točno desetljeće poslije završetka prequela, ova je ideja sprovedena u djelo. Prvi film nove triologije konačno je pušten u opticaj, a horde zaluđenih fanova (uključivo i moju malenkost) opet su pojurile u kino-dvorane kako bi konačno prekinule svoju desetljetnu apstinencijsku Star Wars krizu.

Nova vlasnici licence doveli su sa sobom određene nedostatke, no također i neke prednosti. Tu svakako vrijedi izdvojiti nove režisere i cijelu kreativnu ekipu iza filmova, koja je unijela barem dašak svježine u franšizu koja je više od 30 godina bila u vlasništvu jednog jedinog čovjeka. A taj čovjek imao je kao redatelj određene mane koje su sve više počele dolaziti do izražaja u prequel triologiji: primjerice karakterizaciju likova. Recite štogod hoćete o Finnu, Rey, Poeu ili Kylu Renu – no svaki od njih je barem za koplje interestantniji od bilo kojeg lika iz prequel trilogije. U jednom od najvažnijih aspekata sedme umjetnosti, Ratovi zvijezda su ponovno vraćeni na pravi put.

No paralelno s poboljšanjima, na površinu su izbile i nove mane, od kojih odmah valja izdvojiti jednu ključnu: manjak jedinstvene kreativne vizije iza novog serijala. Dok se za obje prethodne triologije moglo reći da su zaokružene cjeline s glavnom i repom stvorene od strane jednog (i istog) masterminda – Georgea Lucasa; novi serijal imao je tu nesreću da bude režiran od strane dvojice filmaša s radikalno drukčijim pogledima na franšizu i smjer u kojem bi ona trebala otići. Tako su prvi i treći film triologije nastali pod redateljskom palicom J.J. Abramsa, dok je režija drugog, središnjeg filma, povjerena Rianu Johnsonu. Velik dio problema koje nova triologija ima vuče svoje korijene iz suštinske nekompatibilnosti Abramsove i Johnsonove vizije Star Warsa.

Kreimo s prvim filmom, punog imena Ratovi zvijezda, epizoda VII: Sila se budi. Prošlo je već podosta vremena od posljednjeg filma, rane koje je kontroverzni prequeli možda i uzrokovali odavno su zacijelile i cijela je fan-zajednica bila spremna na novi početak. Očekivanja su, kao i obično, bila velika.

I možemo reći da ih Sila se budi nije iznevjerila, barem ne u većem dijelu. Umjesto nepotrebnih grešaka kojima su prequeli obilovali, ovo je bio film s početkom i krajem, jasan i svrshishodan. Puno se više osjećao kao ostvarenje utjecano originalnom trilogijom, pogotovo njenim prvim filmom: Novom nadom. U stvari, Sila se budi je možda i malo previše ličila na Novu nadu, na trenutke gotovo djelovavši kao rimejk originala negoli kao jedinstveno umjetničko djelo s barem nekom pretenzijom originalnosti. Tako i ovdje, kao i u 38 godina staroj Nadi, imamo malu i zbrda-zdola sklepanu ekipu pobunjenika koja se bori protiv puno moćnijeg Galaktičkog carstva….ovaj, Prvog Reda. Taj Red planira napraviti superoružje još moćnije od originalne Zvijezde smrti, i radnja se vrti oko pokušaja pubunjenika da to spriječe. Opet imamo troje najvažnijih protagonista, samo s drukčijim imenima. Nova glavna junakinja Rey je, baš kao i Luke, ratno siroče koje odrasta na pustinjskom planetu. Te baš kao i Luke, tako i ona mora naći starog mudrog Jedi mentora koji će ju podučavati. Paralela, shvatili ste, ima i previše.

Računica je, pretpostavljam, bila jednostavna: ako je Nova nada bila dobar film, tada i njezina nešto slabija kopija također mora biti dobar film. Što nije nužno loš način razmišljanja, jer je Sila se budi jedan od najmanje kontroverznih Ratova zvijezda ostvarenja uopće. Možda je nakon prequela koji su toliko podijelili fanove, redatelj Abrams odlučio zaigrati na sigurno – i ne može se reći da je promašio. No ipak, zabrinjavao je posvemašnji manjak kreativnog implusa s kojim je Abrams pristupio zadatku. On je dobio priliku o kojoj bi većina njegovih kolega mogla samo sanjati: skoro pa neograničen budžet pod pokroviteljstvom bezobrazno bogate producentske kuće kombiniran s umjetničkim carte blanche da napravi kakvu god priču hoće i odvede franšizu u kojem god smjeru mu se prohtije. I suočen s prilikom da učini što želi, Abrams je odbrao napraviti skoro pa rimejk već postojećeg filma. U trenutku kad je Star Wars bio spreman za entuzijasta i vizionara, na njegovo je čelo umjesto toga došao oprezni ziheraš. Ostaje činjenica da je Sila se budi ustvari donijela vrlo malo toga novog u franšizu. I dok su ovom trenutku to nije nikome pretjerano smetalo (na kraju krajeva, dobili smo dobar film), svakako je bio znak za buduću zabrinutost.

S tim i takvim zaleđem novi redatelj Rian Johnson kreće u produkciju sljedećeg filma triologije – Posljednji Jedi. Nitko još nije znao što očekivati od tada još relativno nepoznatog filmaša, no nekako je tinjala sumnja da, pošto je Abrams napravio Sila se budi po predlošku Nove nade, da će i Johnson slijediti mig te svoje djelo modelirati po drugom filmu originalne triologije tj. Carstvo uzvraća udarac. Ukratko, potiho smo zamišljali solidan film, no bez previše originalnosti. I ajme, al smo se prevarili u svakom mogućem smislu. Jer, čim se Posljednji Jedi pojavio na platnima kino-dvorana, bilo je jasno da je taj film sve samo ne predvidiv.

Najviše rasprave izazvala je Johnsonova odluka da izvrne ili izokrene svaku moguću temu ili liniju radnje koju je Sila se budi (i posljedično originalna triologija) primjenila. Na primjer: za glavnu junakinju se otkrilo da nema nikakvo posebno porodično podrijetlo. Glavni negativac biva usputno i neočekivano ubijen sredinom filma. Lik za kojeg so očekivali da bude mudri mentor zapravo se pokazao kao okorjeli cinik. Sila više nije privatno vlasništvo Jedija i obitelji Skywalker, već je prikazana kao supstanca koja prožimlje sve ljude i čitav život općenito. I tako dalje, i tako dalje. Sve što smo mogli očekivati na temelju prethodnog filma, ovdje je izokrenutno ili izopačeno na neki način. Što samo po sebi smatram hrabrim i pozitivnim – dapače, osobno su mi takvi momenti neki od najdražih u filmu. Bitno je nadodati da ništa od navedenog nije izokrenuto samo izokretanja radi (iako je i to definitivno bio dio motiva), već svaki pojedničani slučaj ima smisla i značaja. Nema razloga, recimo, da gorespomenuti lik ne bude sarkastični cinik – s obzirom na sve što smo čuli da je preživio, ovakav razvoj lika zaista i ima smisla. Isto tako, Sila bolje funkcionira kao mistična sveprožimljujuća magija negoli kao jeftini power-up za Jedije i Sithove kakvim su je prethodni filmovi uspostavili. Za što god drugo ga kritizirali, Rianu Johnsonu ne možemo zamjeriti manjak hrabrosti ili originalnosti. Osobno mu odajem priznanje jer je, za razliku od Abramsa, odmah shvatio da Star Wars kao franšiza naprosto više ne može živjeti na staroj slavi, da može i mora krenuti prema naprijed. Svjesno ili instinktivno, razumio je da u umjetnosti svaka stagnacija neminovno dugoročno vodi u propast. Htio je napraviti nešto novo i drukčije i u tome u jednoj mjeri i uspio.

Nedostaci Posljednjeg Jedija posve su drukčije naravi. Pacing je recimo posve narušen. Radnja sadrži više rupa od prosječnog ementalera. Ton filma oscilira na posve nepotrebnim mjestima: tako primjerice u napetoj sceni prije epske borbe dvaju flota dobivamo petparačku i potpuno neprimjerenu yo mamma doskočicu. Ovakvih i sličnih primjera ima bezbroj, i više nego dovoljno da sruše opći dojam filma čija osnovna ideja ustvari prilično obećava. Što je pogotovo bolno jer se odreda radi o greškama koje su se relativno lako dale izbjeći. Loš pacing, rupe u radnji ili neprimjeren ton nisu posljedice nedostatka ideja ili umjetničke vizije, već isključivo nepoznavanja onog tehničkog, zanatskog dijela pravljenja filmova. Teško se oteti dojmu da bi film bio znatno bolji da je Johnson imao nekoga uza sebe, čiji bi jedini posao bio da ga uz pokoji dobronamjerni „Riane, pa to se tako ne radi“ upozorava na očite greške.

Prvi film snimio je dakle podrobni ziheraš, a drugi zanatski nedovoljno potkovan, no kreativan disident. Međusobno su bili potpuno oprečni u pristupu, ideji i temama. Tkogod da je bio odabran za režiju trećeg i finalnog filma, imao bi težak zadatak pred sobom: morao bi nekako pomiriti dva posve oprečna djela, objediniti ih u sebi i poentirati s dostojnim klimaksom na kraju. Tako nešto mogao bi ostvariti neki filmski mag, dijabolični vizionar s gomilom sirove kreativne energije – koji bi mogao spojiti nespojivo i još mu dati i neko značenje. I ne sumnjam da bi se u Hollywoodu našlo redatalja koji odgovaraju gornjem opisu, no isto tako ne sumnjam da J.J. Abrams nije jedan od njih. Posve je očito da je njegov ziheraški pristup bio zadnja stvar koja je trebala franšizi u tom trenutku – no ipak, upravo je to ono što se dogodilo. I onda je, da izvinete na izrazu, sve ošlo’ u vražju mater.

Za treći i posljednji film trilogije – Uspon Skywalkera – primjereniji je obzirni epitaf od detaljne analize. Problem dvaju nasuprotnih prethodnih filmova Abrams nije ni pokušao riješiti, već se zadovoljio jednostavnim ignoriranjem ovog drugog, i svih noviteta što ih je donio; zbog čega Johnsonov Posljednji Jedi djeluje manje kao važan dio priče, a više kao tumor, kao strano tijelo unutar triologije. U filmu koji je zahtijevao poveću količinu imaginacije, novih ideja i rizika, Abramsovo ziheraško oslanjanje na već postojeće elemente je potpuno podbacilo. Posljedica toga je primjerice radnja čije su rupe počele dobivati gargantuantske proporcije ili likovi koji su posve izgubili kompas, ponašajući se izgubljeno i neskladno ranijoj karakterizaciji. U nedostatku glavnog negativca – redatelj je bez ikakvog objašnjenja odlučio uskrsnuti lika koji je trebao biti mrtav preko 30 godina. Da ne nabrajam sad do u nedogled – shvatili ste poantu. Čak i uz određene solidne ideje, Uspon Skywalkera jednostavno je miljama daleko od dobrog filma. Baš kao i prethodna dva filma, i ovaj ima nedostataka, no nema ništa što bi kompenziralo te nedostatke, nikakvu iskaknutu vrlinu koje ćemo se rado sjećati i u nju upirati prstom. Star Wars, ma kakav bio – zaslužio je bolji finale od toga.

BUDUĆNOST RATOVA ZVIJEZDA – KAMO DALJE?

Svim propustima i nedostacima usprkos, Star Wars su i dalje nesumnjivo najuspješnije SF djelo u povijesti, kao i jedna od najpopularnijih filmskih franšiza uopće. Snimljeno je 9 filmova različite kvalitete, i nesumnjivo će ih biti snimljeno i još. Stoga se logično zapitati u kojem bi smjeru trebali ići dalje? Kuda i kamo krenuti?

Odgovor, mislim, možemo potražiti u jednoj stvari koja je Star Wars i učinila toliko popularnim još prije skoro pola stoljeća: moći mašte. Po prvi puta u povijesti znanstevne fantastike u pop-kulturi, gledatelji su dobili priliku uroniti u neki posve novi svemirski svijet i uživati u avanturama junaka i junakinja koji ga nastanjuju. Ima i više nego malo ekspapizma u toj premisi koja je franšizu učinila toliko uspješnom: svatko od nas mogao se uživiti u taj svijet i zamisliti kako smo baš mi Han Solo ili Luke Skywalker koji hrabro kroče svemirskim prostranstvima.

Mislim da se glavna snaga cijelog koncepta Star Warsa ne krije u ovom ili onom filmu odnosno ovom ili onom liku, već u svemirskom setingu s upravo beskonačnim mogućnostima. Star Wars je kao beskrajno elastičan kalup koji u sebe može primiti skoro bilo koji tip priče i dati joj dodatnu vrijednost. Želite li pisati epske priče u sukobima čitavih civilizacija: možete to učiniti unutar Star Warsa. Zanima li vas drama o životu mladog časnika Imperijalne akademije skupa sa svim njegovim usponima i padovima – Star Wars vam pruža priliku i za to. Ili ste možda tip kojeg privlače uvrnute avanture skupine svemirskih krijumčara – Star Wars može obuhvaćati i njih. Triler, dramu, romansu, akciju, avanturu, krimić, satiru…štogod vam srce poželi, možete ostvariti unutar jednog te istog kalupa. Dva najbolja recentna Star Wars uratka slijede upravo ovu premisu: Rogue One je priča o dosad nepoznatoj pobunjeničkoj ćeliji, dok u Mandalorian­-u pratimo dogodovštine vještog lovca na glave. Jednako lako, u serijal bi se moglo ubaciti i tisuće drugih dobrih priča, koncepata i ideja. Najljepša stvar kod Star Warsa upravo je ta: potencijal mu je zapravo beskonačan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *