„Vrijeme je, kapetane“, rekao je prvi časnik riječnog parobroda Kormoran, kad je nakon dugog, ali uzaludnog kucanja na vrata ušao u neugodno vruću prostoriju pansiona Madam Reke smještenog u Budimu na desnoj obali Dunava. Planina od posteljine, kojoj se obraćao, a koju je tvorilo krupno tijelo Jacka Wilooughbyja nije se pomaknula. No ispod popluna na suprotnoj strani kreveta izmigoljilo se nago djevojačko tijelo i uz bujicu mađarskih psovki upućenih nepozvanom gostu nazulo papuče, pokupilo odjeću, te izjurilo iz sobe vijoreći gustom grivom crne kose.
„Kapetane!?“
„Znam… vrijeme je. Uistinu je vrijeme“, muklim glasom je progovorio sjedajući na rub postelje, češući se desnom rukom po glavi, zamišljeno gledajući kroz prozor u mutne jesenske dunavske vode.
Pola sata kasnije prešli su most preko Dunava i kroz gužvu Pešte stigli do zgrade u kojoj se nalazilo Prvo austrijsko parobrodarsko društvo. Sljedećih pola sata proveli su u uzavrelom prijemnom uredu čekajući da ih primi glavni otpravnik poslova parobrodarskog društva.
„Možete ući, kapetane“, doviknula je sekretarica izlazeći iz kancelarije glavnog otpravnika.
„Vi ste uistinu jedan sretan kurvin sin, kapetane Wilooughby“, započeo je službenik. „Odakle Vam toliko sreće?“
Willougby, veteran krimskog rata u kojem je sudjelovao kao osamnaestogodišnji mornar je šutio. Danas, trideset godina kasnije, otupio je na službeničke imbecile svih vrsta i boja. Makar, pitao se, što ga sprečava da ovog idiota zavitla kroz prozor u hladni Dunav. Nije pronalazio smisleni razlog. Pa ipak, život ga je naučio da nije uvijek dobro predati se prvom impulsu.
Otpravnik, nesvjestan njegovih misli, nastavio je blebetati: „Upravo sam primio brzojav iz naše Bečke uprave u kojem me obavještavaju da ćete nakon istovara robe kod Turnu Severina nastaviti plovidbu na istok i u području ispod Karpata kod grada Giurgua pričekati pošiljku iz Transilvanije. Više detalja dobiti ćete od vašeg zemljaka, stanovitoga gospodina Retfilda, koji vas čeka u Giurgiu. To bi bilo sve, kapetane. Sretan vam put“, završio je otpravnik, pružajući Willooghbyju svitak papira koji je sadržavao otpremnicu, brodski manifest i razne dozvole potrebne za plovidbu.
Nakon što je nadgledao ukrcaj bačava baruta na Kormoran, s prvim časnikom i zapovjednikom stroja otišao je na ručak u lučku tavernu. Jeli su mađarski teleći gulaš paprikaš, koji su zalili suhim crnim vinom, a za desert su se pogostili gundel palačinkama.
Dok je punog želuca, zadovoljno stajao na komandnom mostu, Kormoran je sijekući dunavske valove izlazio iz brdskog područja i ulazio u veliku mađarsku nizinu. Na desnoj obali rijeke nizale su se šume, dok je lijevu obalu prekrivala stepa.
Nakon što su prošli tvrđavu Kalemegdan, vrijeme se počelo kvariti. S jugoistoka počeo je puhati jak mahovit vjetar, noseći sa sobom maglu i slojevitu naoblaku s ledenom kišom.
Sa zadovoljstvom se povukao u toplinu kabine pućkajući lulu i pijuckajući fini škotski viski. No, to je zadovoljstvo bilo kratka vijeka ustupivši mjesto zabrinutosti kako se brod približavao krivudavom klancu koji poput kamenih kliješta pritišće Dunav.
„S ovakvim vremenom biti će pravo umijeće proći kroza Željezna vrata, a tu je još i delikatni teret kojeg prevozimo“, razmišljao je Willoughby naglas. Nije mu bilo prvi put da prolazi kroz najdublji europski klanac, kojeg je tvorio spoj Balkanskog pojasa i masivnog luka transilvanijskih Alpa, ali je iz dna duše mrzio svaki prolazak.
Rijeka je silovito tekla kroz tu pukotinu, vrtložeći se među strmim stijenama pokrivenim gustom šumom. Dok je vještim manevrima izbjegavao podvodne grebene i isturene litice, visoki valovi udarali su o oplatu broda i prelijevali se preko palube.
Još jednom, božja je providnost sigurnim stiskom vodila njegovu ruku kroz vrtloge i riječne struje i na sveopće oduševljenje posade izvela Kormoran u tihu dolinu.
Nakon iskrcaja robe za tvornicu municije u Severinu, posadi je dao slobodnu večer, da se ispušu nakon stresne plovidbe.
***
Turobno, sivo jutro dočekalo ih je pri odlasku iz Severina. Nakon drame od prethodnog dana i raskalašene noćne zabave, posada se u miru i tišini ukrcala na Kormoran i nastavila s plovidbom.
Sređivao je papire kad je u kabinu, uz prethodno lagano kucanje ušao prvi časnik Zimmer. „Oprostite, kapetane, ali mislio sam da bi vas ovo moglo zanimati“, rekao je stavljajući bačvicu na stol.
„Što je to?“ upitao je Willoughby. „Da nije možda kojim slučajem puna starog škotskog viskija“?
„Pogledajte sami.“
Ustao je i skinnuo čep s bačvice. Nagnuo je, a na stol se prospe malo crne smjese.
„Barut!?“
Zimmer je kimnuo: „Bačvica je ostala u brodskom skladištu. Očito je promakla kod istovara u Severinu. Što da radim s njom?“
„Vrati je u skladište, zasigurno ćemo za nju dobiti dobru cijenu u Galatiju“, odvratio je kapetan.
***
Omalena mršava prilika u skupocjenom kaputu, nervozno se, prkoseći sitnoj kišici, šetkala po doku dok se Kormoran približavao luci u Giurgiu. Kad je brod pristao, nestrpljivo se popela i od prvog časnika zatražila da ga odvede kapetanu.
„Douglas Retfild iz odvjetničkog ureda Stoker&Hawkins&Retfild“, predstavio se. „Danas popodne očekujem da će stići pošiljka od trinaest sanduka koji sadržavaju dio imovine grofa Murga. Vaš posao je prevesti te sanduke do luke u Galati, gdje će biti ukrcane na škunu koja će ih prevesti do Engleske. Pratiću vas cijelim putem, jer moj će se posao završiti tek kad sanduci s grofovom imovinom budu dostavljeni na njegov novi posjed u Londonu.“
Tri sata kasnije, jedan od mornara s Kormorana došao je u lučku tavernu gdje su Willoughby, Zimmer i Retfild, nakon obilnog ručka na račun odvjetničkog društva, pili i razgovarali o tajanstvenom grofu Murgu.
„Kapetane, dolazi teret!“, kratko je izvijestio.
Bio je to zaista zapanjujući prizor: karavana konjskih zaprega koju su bjesomučno tjerali rumunjski cigani spuštala se zavojitom planinskom stazom prema riječnome sidrištu.
Završivši s utovarivanjem tereta i ukrcajem odvjetnika Retfilda, Kormoran je digao sidro i zaplovio na posljednju etapu svoje plovidbe.
„Da, nešto je jako čudno u vezi našega grofa Murga“, odvjetnik je nastavio priču iz lučke taverne kad su se, nakon večere u kapetanovoj kabini, dohvatili karata.
„Kao prvo, uzmite taj njegov osamljen dvorac… Monumentalan, visoko gore na litici, kao da je isklesan iz stijene na kojoj se nalazi. Izbliza je više nalikovao na ruševinu nego na pravi dvorac. Vjerujte mi da sam tijekom boravka kod grofa cijelo vrijeme osjećao nelagodu, kao da sam bio pod nekakvom prismotrom, a što je najčudnije nisam bio zapazio nikakvu grofovu poslugu. Ipak sve je bilo na vrijeme i na svojem mjestu: soba je bila ugodno ugrijana i pospremljena, a krevet napravljen. Uvijek sam imao tople vode za kupanje i brijanje, obroci bi me redovito čekali u velebnoj blagovaoni gdje sam jeo sam. No dobro, ponekad bi mi društvo pravio i sam grof, ali sjećam se da sam zapazio da je on uvijek nekako nalazio razloge za preskakanje obroka. Ponekad bih se pitao nismo li nas dvojica jedini stanovnici tog, od boga zaboravljenog, mjesta.“
„Prvi dojam je najčešće i najtočniji“, oglasio se Willoughby, ispuhujući oblak duhanskog dima.
„Kako god da bilo, bit ću najsretniji kad se vratim u London i riješim uspomene na ovu nesretnu zemlju i prokletog grofa“, rekao je Retfild, te se zijevajući oprostio od svojih kartaških drugova.
Uskoro se od kapetana oprostio i Zimmer, krenuvši u obilazak parobroda prije spavanja.
Nakon što je po običaju, prije nego što će se povući na spavanje, obilazak obavio i sam Willoughby, nad brodom zavlada tišina koju je narušavalo samo blago brektanje parnog stroja.
Jutro je donijelo uznemirujuću vijest: jedan od pet mornara, koliko ih se uz dva časnika, kuhara i kapetana nalazilo na parobrodu, je nestao. Kapetan je sakupio preostalu posadu i uz njihovu pomoć pretražio parobrod, od pramca, do krme, ali bez uspjeha. Parobrod se zaustavio i krenuo u potragu za nesretnim čovjekom. Vidljivost je zbog guste magle bila nikakva, a na pozive mornara s palube nije bilo nikakvog odgovora.
Retfild je bio posebno uzrujan i na rubu živaca. Više puta je spominjao grofa Murga i proklinjao lošu sreću što ga je zadesila zadaća poslovanja s istim. Ostatak dana je prošao u turobnom ozračju i posada je preko volje obavljala svakodnevne zadatke.
Za vrijeme večere Willoughby je ponovno okupio posadu. Rekao je da postoji nada da se njihov drug možda ipak dokopao obale, i da svoje molitve i razmišljanja uprave u tome smjeru. Također je naredio da se odsada, zbog sigurnosti, po brodu kreću u parovima.
Jeziv predsmrtni krik je proparao noć i uzbunio sve prisutne na Kormoranu.
Kapetan je iskočio iz kreveta i iz ormarića izvukao mornarički colt.45.
Za kormilom su bila dva mornara.
„Kapetane, mislim da se radi o Retfildu. Primijetili smo ga kod ulaza u skladišni prostor!“
„U redu, ostanite kod kormila!“ upozorio ih je.
Zimmer mu se pridružio s također isukanim oružjem. Noseći ručnu svjetiljku, zajedno su krenuli prema skladišnom dijelu.
Zatekli su krvožedne harpije koje su izašle iz kovčega dopremljenih na brod. Sve tri su se ustremile na jadnog Retfilda. Kapetanu je ta zbrka isprepletenih tijela izgledala kao da mu sišu krv. Dvojica mornara pohitala su u pomoć nesretnome čovjeku, ali sledili su se od užasa kad su se te žene okrenule prema njima sikćući. Oblizivale su krvave usne, između kojih su blistali šiljati zubi..
„Moj bože, kakvo je ovo zlo?!“
„Pazite, kapetane!“ povikao je Zimmer, odgurnuvši ga u stranu. Sa stropa među njih je skočio visok, mršav lik. Dugim je noktima zaparao po Zimmerovu grlu, dok se kapetan uspio otkotrljati u kut skladišta i za tren izbjeći sudbinu prvog časnika.
Krv je šiknula iz prerezanih žila i Zimmer se bez glasa srušio na pod. Willoughby je ispalio tri hica u ubojicu, ali meci su prošli kroz nj kao kroz zrak. Jezivo blijeda prilika nastavila mu se približavati i tada je u snopu svjetla iz svjetiljke koju je još uvijek čvrsto stezala Zimmerova ruka, ugledao bačvicu baruta. U istome trenu je skočio prema izlazu, te opalio u bačvicu.
Strahovita eksplozija provalila je iz skladišta i protresla parobrod kidajući ga napola. Gust sivo-bijeli dim uzdigao se nad rijekom, dok je mutna i hladna voda halapljivo gutala ostatke Kormorana. Sretna okolnost po ostatak posade, bila je da je prilikom eksplozije komandni most ostao manje-više neoštećen. Nakon što su završili u Dunavu, svi su se uspjeli izvući na obalu.
U mutnom svjetlu nadolazeće zore, jedan od mornara je ugledao kapetana Willoughbyja kako se, držeći se za dio dimnjaka, pokušava izvući iz vira koji je ostao iza potonulog parobroda.
„Hej, ljudi, pomozimo kapetanu!“ viknuo je.
Brodolomci su napravili živi lanac i nekako uspjeli dohvatiti kapetana i izvući ga na čvrsto tlo.
Uskoro se oko njih okupila znatiželjna grupa lokalnih seljaka koje je probudila eksplozija. Seljani su uskoro zapalili lomaču na obali, a netko je otišao do sela i donio hrpu pokrivača da bi se brodolomci ugrijali. Boca loše domaće rakije je stala kružiti od usta do usta, praćena nerazumljivim ćeretanjem uzbuđenih mještana.
„Što se dogodilo u skladištu, kapetane?“ htio je znati mornar. „ A prvi časnik, što je bilo s njim?“
„Hans je stradao… spašavajući moj život“, sa suzama u očima je procijedio.
Jato vrana spustilo se na drveće što je raslo uz rijeku. Kljucale su meso koje je nakon eksplozije parobroda završilo na golim granama. Na vrhu jednog stabla bjelasala se čeljust s oštrim zubima koja je nekad pripadala grofu Murgu.
Autor: Davor Pisačić