Pričanje – Ursula Legvin

Ovo je priča o Pričanju.

pricanje-ursula-legvin1Vlada ovog svijeta stavila je prošlost izvan zakona kako bi stekla tehnološku moć i intelektualnu slobodu. Ovoj vladi koja je izjavila kako će se osloboditi tradicije, običaja i povijesti, svi su stari običaji, načini, postupci, zamisli i štovanja bili izvori pošasti, trule lešine koje treba zakopati ili spaliti. Zapise koji su ih sačuvali trebalo je izbrisati.

Izdvojio sam ovaj pasus kako bih što jezgrovitije sročio temu romana, i to iz usta same autorice, budući da vrlo zorno govori o uređenju dotične civilizacije. Ovo je priča o Aki, svijetu koji je napustio, potisnuo i izbrisao cjelokupnu svoju povijest i kulturu kako bi se svojim novim korporativnim uređenjem što više priklonio naprednim hainskim civilizacijama koje su otkrile njihov svijet i kako bi se ubrzao njihov Put ka zvijezdama. Sati, mlada Promatračica Ekumene, također dijete nasilja kako je naziva njezin nadređeni, dobiva zadatak istražiti u zabačenom dijelu svijeta Ake ostatke ostataka nekadašnjeg vjerovanja, kulture i književnosti.

Za razliku od nekadašnjeg unističkog teokratskog uređenja Terre (iliti Zemlje), Aka je svijet u kojem vladaju obrnuti zakoni. Tehnologija i proizvođač-potrošač korporativna filozofija unificirali su i državno uređenje i sustav vjerovanja, stavljajući izvan zakona pisanu riječ i Pričanje – osnovni kulturalni element ovog svijeta koji objedinjuje i duhovno i materijalno u jednu jedinu istinu s bezbroj lica. Vjera bez Boga, svetih knjiga, bez opipljivih oltara; i uobličena u Pričanje, usmjerena ne na vječnost ili zagrobni život već na sadašnjost. Općenito opresivna klima svijeta, kao i glavni korporativni grad Dovz podsjećaju na Kinu iz doba komunističkog režima, dok je maleni gradić u sjeni planine Silong, Okzat-Ozkat, prava mala oaza filozofije života skrivena ispod jednoličnog uniformnog sloja pod nadzorom uskogrudnih Monitora.

Pričanje je ujedno i 8. dio tzv. Hainskog ciklusa naše drage spisateljice Ursule K. Legvin, roman koji je nastao 26 godina nakon posljednjeg romana iz tog ciklusa. Le Guinica ima impozantan žanrovski opus i teško bi se samo tako nabrojilo sve što je tijekom minulih desetljeća objavila. Za romane hainskog ciklusa Lijeva ruka tame i Rasposednuti/Čovjek praznih šaka osvojila je glavne književne nagrade. „Pričanje“ je 2001. također osvojio nagradu Locus za najbolji fantasy roman. Kako mi je ovo prvi Ursulin roman, ne mogu vjerodostojno uspoređivati ostatak njezinog opusa, pa čak niti ostatak njezinog Hainskog ciklusa. Priča je ispričana kroz Satijino istraživanje  akiške kulture, i pokušaju uspoređivanja nekadašnjeg teokratskog  terranskog društva koje je zastranilo i akiško koje je također zastranilo, ali u drugom smjeru. Legvinova se cijelo vrijeme vodi nekim zen pristupom, polagano i strpljivo gradeći duhovno-filozofski svijet Tere i Ake, kao i karakter Sati, čija ličnost do kraja romana biva potpuno razgolićena. Lako se mogu povući paralele s kineskim opresivnim sustavom u vrijeme komunizma, kad se pokušavao suzbiti stari religijski sustav i običaji. Kao i taoističkim principima i religijom koji su također bili potiskivani i proganjani tijekom tog vremena.

Glavni lik, Sati, indijskih je korijena i odrasla na staroj Teri. Njezino seksualno usmjerenje nije tradicionalno prema sadašnjim mjerilima, ali je to u knjizi integrirano kao sasvim prirodan način vezanja između ljudi na Teri, kao i na Aki. Prikazana je kao lezbejka, čija je prijašnja partnerica Pao stradala u besmislenom vjersko-ideološkom ratu na Teri. Njezina emocionalna tragedija usko je povezana s krahom zaostalog ideološkog sustava na Teri. Stoga je i njezin inicijalni odnos s Jarom, Monitorom, vrlo jasan. Ne voli ga zbog njegove zatucanosti i njegove ideologije koju mrzi iz dna duše. Tek nakon određenih dođagaja Sati počinje dobivati i sliku druge strane. Tek kad se kroz Pričanje otvori svijetu, razgali svoju dušu, postaje sposobna povezati se na misaono stanje stanovnika Ake. Što na kraju dovede i do suštinski jednostavnog rješenja za probleme koje Promatrači Ekumene žele riješiti.

Hainski ciklus (Legvinova sama odbacuje takav naziv tog seta priča) sadrži niz priča o post-tehnološkim svjetovima koji bivaju ponovno pridruženi izvornom i centralnom ljudskom planetu Hain. Tehnološka dostignuća koja pruža hainska civilizacija su velika i ona se dijele svim ljudskim svjetovima. Moram spomenuti i Ursulin izum, ansibl kojeg rado koriste i drugi SF pisci, poput Orsona Karda ili Vernona Vindža. On je kao sredstvo trenutačne komunikacije iznimno koristan narativni element. Kard je primjerice na temelju njega napravio cijele zaplete u svojoj sagi o Enderu. Svemirska putovanja odvijaju se preko NAFAL svemirskih brodova (u slobodnom prijevodu „Skoro-Pa-Brže-Od-Svjetlosti“). Fizika nikad zapravo nije bila objašnjena, brodovi nestanu i jednostavno se pojave na odredištu više godina poslije. Zanimljiv bi bio i tekst koji bi se detaljnije pozabavio sustavom Ake i Tere i usporedio ga s ostatkom hainskog ciklusa. No ovdje sam se usredotočio uglavnom na roman kao zaseban svijet jer on izvrsno funkcionira i sam po sebi.

Legvinova se osim detaljnih socioloških studija bavi i spregom religije i pismene/usmene riječi. Tako glavni lik osim proučavanja života ljudi u opresivnim sustavima pokušava odgonetnuti i vjerski sustav kroz pisanu riječ kao i usmenu predaju. Pokušava odgonetnu tko su bili ti ljudi prije negoli su prigrlili korporativnu uniformnost. Sati tijekom svojih istraživanja nailazi na potencijalnu religiju Stabla, tajanstvene ideograme, rituale naracije i različite poučne zen priče (primjerice o dragom Takiekiju). I autorica na tim elementima od samog početka polagano gradi priču.

I tako se stare, tamne ruke Sotijua Anga spoje iznad srca, oblikujući obris vrha planine. Sati ugleda prekrasne zaobljene ideograme, visoko na sjenovitom bijelom zidu… dvostruko rašljasto drvo-munja raste iz zemlje…