Tekstovi okrutne fabule, od pamtivijeka su privlačili folkloriste, antropologe, bajkologe, ali najveći doprinos proučavanju ovih tekstova, ostavili su upravo ruski formalisti. Jedan od najznačajnih proučavalaca bajki, V. Prop, dao je svoje viđenje toga narativa svodeći ga na formulu. Ono što je dominantno obilježje bajkovnog teksta, jeste prostorno-vremenska uslovljenost: radnja se odvija iza sedam mora, gora, nekada davno. Upravo ti leksički signali, pozicioniraju bajkovito semiotičko polje u topos razdvajanja rituala i mita. Kao potvrdu toj tezi koju su, i koju još uvijek iznose, ali i osporavaju, možemo izdvojiti mišljenje Lotmana:
Tekst je, kada se jedan sloj odvojio od rituala i stekao samostalni verbalni život, u svom linearnom rasporedu, automatski dobio izdvojeni početak i kraj (Lotman: 238).
Ako posmatramo semiosferu takvih narativa, možemo uočiti da taj prostor i događaji koji su se odigrali u njemu, bivaju podvrgnuti zakonitostima koje počivaju na principu simbola. Pored tih toposnih odrednica, iza sedam gora, sedam mora, koje upućuju na apsolutnu udaljenost, javlja se sekundarni prostor: to je prostor unutar prostora koji je objasnio Ribakov navodeći da se stvara nova funkcija:
Stvarana je nova, čvršća raspodela funkcija, koja shematski izgleda ovako: nebom i svetom upravlja muško božanstvo, a ženskom božanstvu dodeljenja je zemlja, zemaljska pririda, plodnost obrađenog zemljišta (Ribakov: 381).
Upravo ta funkcija o kojoj priča Ribakov, izuzetno je važna, jer prostor definiše aktante i utiče na tok razrešenja u bajkama.
I zaista, ako posmatramo bajke koje je sakupio i priredio Veselin Čajkanović, pod uticajem patrijarhata, o kome i priča Ribakov, ženskom božanstvu dodijeljen je zemaljski htonski prostor. Nije ni najmanje čudno, čitajući bajke, da čovjek izgubi ženu u nekoj jami i da tu kasnije pronađe đavola. Prostor ispod zemlje rezervisan je za ženu i njeno postojanje. Svakako, mora se biti pažljiv pri iznošenju oprečnih sudova kako o bajkama, tako i o hronotopu bajke, jer iako ti tekstovi imaju zajednički nukleus, on podliježe različitom raslojavanju koje je uslovljeno kulturološkim aspektima, kao i religijskom raslojavanju. Jedno od najznačajnijih savremenih tumačenja bajki, dao je engleski bajkolog Džek Zajps, koji je istakao da su bajke koje danas čitamo one koje su preživjele proces hrišćanske vakcinacije. Ono što možemo primjetiti na primjerima bajki koje je sakupio i objavio Vuk S. Karadžić, jeste da je u tim bajkama dominantna visoko izražena ideološka tačka gledišta pod uticajem hrišćanstva. Ono što odstupa od toga, a u službi je potvrde hrišćanske filosofije, jeste pojava đavola, nekih obreda, rituala, crne magije, vradžbine. Posmatrajući bajke koje su priredili Karadžić i Čajkanović, kao dominantno obilježje ističe se početak bajke, koji je dinstinktivan u odnosu na one koje pripadaju drugim kulturama. Na inicijalnoj poziciji jeste čovjek, ali ne sam, već kao dio zajednice, odnosno u ovom slučaju porodice. Pitanje potomstva pitanje je koje pokreće na djelanje: vila prelazi granicu zbog djece, muž je traži zbog djece, bračni saputnici koji ne mogu dobiti dijete…
Kako istče Lotman, likovi se dele na pokretne, koji su slobodni u odnosu na sižejni prostor, koji mogu da menjaju svoje mesto u strukturi umetničkog sveta i da presecaju granicu – osnovno tipološko obeležje tog prostora i na nepokretne, one koji su u suštini funkcija toga prostora (Lotman: 237). Dakle, nas interesuje na koji način bajkovni junaci čine incident i kako iz semiotičkog polja prelaze granicu u antisemiotičko polje. Pored toga, posebna pažnja biće posvećena junacima koji bivstvuju u ni-ni prostoru. Ukoliko se vratimo na Lotmanovo viđenje pozicija prostora, i prihvatimo analogije koje je naveo opisujući razgovor sa vračem[1] vidimo da se tu odvija verbalna igra o određivanju prostora. Ono što se čini i više nego interesantno, jeste da među Propovim funkcijama ne postoji precizna funkcija prostora osim kroz nanošenje štete X, koja se tumači kao *X (načini povezani sa bacanjem u provaliju (nanošenje štete drugog toka), tj. bacanje u provaliju praćeno otmicom zaručnice (*X1), čarobnog predmeta ili pomoćnika (*X2), itd. (Prop: 173). U skladu sa tim, sljedeće bajke biće tumačene kroz funkciju X, *X1 i *X2, kroz pozitivan uspijeh funkcije (pos) i negativan uspijeh funkcije (neg). Ono što je važno istaći, jeste da Prop prostor nije posmatrao kao funkciju, ali u bajkama koje analiziramo, nameće se potreba da se prostoru dodijeli funkcija koja označava prelazak granice i promjenu. Nanošenje štete X, kako prvog tako i drugog toka, koje povezano sa bacanjem u provaliju, mora biti modifikovano, upravo zbog bajki u kojima postoji nanošenje, uslovno rečeno štete, jer neki aktanti sami biraju ili dopuštaju odvlačenje u provaliju odnosno u prostor gdje bivstvuju htonska bića. Takvo postavljanje funkcije iziskuje funkciju koja označava izlazak iz prostora. Za aktante ovih analiziranih bajki ne možemo reći da su to uzorni junaci, oni su već na neki način predodređeni da naprave incident.
Prostor u bajkama obično se vezuje za jame, pećine, topos kojima gospodari đavo, ili neko drugo htonsko biće. Taj prostor je zatvorenog tipa, i da bi se došlo do njega potrebno je preći granicu koja se prelazi zbog incidenta izazvanog ili voljom samo aktanta ili štetočine. Ukoliko se držimo Lotmanovog viđenja prostora, i tumačenja da se na periferiji smještaju marginalne, manje vrijedne socijalne grupe, to možemo preinačiti i na topos jame, pećine…
Oni koji su ispod linije socijalne vrednosti smeštaju se na granici predgrađa (…) (Lotman: 209). Upravo to i jeste suština ako se protumači i dalje u njegovom ključu: marginalizovani, oni koji pripadaju pograničnim prostorima, jamama, pećinama, podrumima (u savremenim tekstovima metroima), važni su činioci narativa i nosioci su nekih promjena, bilo pozitivnih bilo negativnih.
Ono što se može zapaziti kao dominantno obilježje bajki, jeste to da ne postoji modelovanje prostora, ono je dato direktno, upravo onako kako i postoji u dijegezisu. Vladimir Prop taj prostor naziva Trideseto carstvo, ističući da tu ne postoji spoljašnje jedinstvo. Toposi tridesetog carstva su: ispod zemlje, na planini, i pod vodom. Da bi se došlo do njih, odnosno da bi se prešla granica, formira se incident koji prevodi junaka ili preko raskrsnice (mora odlučiti kojim pudem da ide), ili uz pomoć čarobnog predmeta, ili uz pomoć oblaka ili neke druge sile koja ima motivnu funkciju. Ali, za posmatranje Tridesetog carstva, uslovno rečeno svijeta iza, važnije je posmatranje mitskog prostora, i bića koja bivstvuju u njemu.
Čovjek se oduvijek plašio onoga i što zna i što ne zna, skrivene tajne još više je mistifikovao, tako da procesu mistifikacije podlegao je i onaj svijet, kao i ovaj u kome bivstvuje. Neprijatelji postaju personifikacija htonskih bića, onih koji prognano žive ispod zemlje, ispod mora ili iza sedam gora, sedam mora. Bajkovni narativ zahtjeva dvostruko dekodiranje, prvo koje sretamo na prološkoj granici, na početku teksta, i drugo na koje nailazimo kada aktant dođe do Tridesetog cartva.
Radnja bajke Đavo i njegov šegrt, odvija se u htonskom prostoru gdje vlada đavo, i jedna je od interesantnijih, jer aktant, mladić, svojevoljno odlučuje napustiti dom i preći iz jednog semiotičkog polja u drugo. Prelazak granice iz jednog svijeta, koji je uslovno rečeno svijet izvan haosa, obilježen je lažnim pomagačem koji mladića odvlači u pakao. Ta granica između svijeta reda, i svijeta haosa, nalazi se pored vode, što i nije slučajno jer je voda stanište duša umrlih, odnosno granično mjesto. Mladić biva uvučen u vodu i drugi svijet na prevaru.
Kad su bili nasred vode, uzme majstor dete za vrat pa s njim u vodu na dno. To je bio đavo. On odvede dete u svoje dvore i preda ga jednoj staroj babi da ga uči, pa se opet vrati na ovaj svet (Čajkanović: 50).[2]
Možemo istaći da je zanimljiv topos đavola u ovom narativu, jer se oko vode, prema vjerovanjima okupljaju drekavci, koji svoje žrtve odvlače u dubine. Kakav je đavolov prostor, čitaocima nije dato, osim saznanja da je riječ o prostoru znanja. Dječak tu uči đavolov zanat, ali biva prognan iz svojevrsnog antipolja. Dakle, on dva puta prelazi semiotičku granicu.
Poseban topos dat je u bajci Do zlatnog Rasudenca, gdje junak pravi incident izgovarajući riječi: E vila je vila. Junak krši zabranu (q1) i gubi svoju ženu. Na odlasku ona mu kaže da je neće naći do Zlatnog Rasudenca. Potraga za njom ne počinje istog trena, već onda kada shvati da je bila kod djece a ne kod njega. Topos potrage, u ovom slučaju može se označiti kao prostor granice, jer junak traga za određenim prostorom, spreman da ga pređe. Kako već naslov ove bajke sugeriše, akcenat je na predlogu do, ondosno kako doći do čarobnog svijeta. Taj dolazak jeste svojevrsno čaranje. U skladu sa bajkovnim dijegezisom, on ima pomagače, to su kraljevi i bogovi prirode: vjetra, oblaka, bura. Odgovor dobija od oblaka, koji se baš u tom trenutku vratio iz Zlatnog Rasudenca. Dolazak do Zlatnog Rasudenca i dalje ostaje obavijen velom tajne, jer ne dobijamo informaciju kako se dolazi do njega: ,,Da li ti modra znaš za Zlatni Rasudenac?” A on mu reče: ,, Sad sam baš tamo bio”. – ,,Dobro”, reče kralj, ,,evo ti ovoga čovjeka, pa ga nosi tamo, al’ pazi, kako ga uzmeš da ga onako tamo metneš” (jer drugače bi ga oblak samo bacio, pa bi se sav stukao) (Čajkanović: 105). Aktant nakon čarobnog prelaksa u drugo polje, stavlja se u službu, dobija zadatke koje je nemoguće izvršiti, ali milioni vragova mu pomažu.
Kad je on zaspao, zasvira ona u sviralicu, a njoj dođu milioni vragova, pa neko kosi, neko kupi, i tako za čas a ono sve suvo sadjeveno (Čajkanović: 106).
Junak iz ove bajke, kao i iz bajke Đavo i njegov šegrt, svojevoljno prelaze granice semiotičkih polja.
Odlika prostora u bajci jeste da se on dijeli na gornji i donji, prednji i zadnji, svoj i tuđ. Taj prostor se prelazi u zavisnosti od toga šta je aktantu potrebno. Dolazak do htonskog prostora predstavlja dolazak do znanja, a tek bajka Soldat i Smrt, otkriva funkciju htonskog prostora u obliku kazne. Međutim, ono što je važno istaći, jeste da je u ovom narativu zastupljena ideološka tačka gledišta:
Bio tako jedan soldat, pa je toliko zgriješio da kad je umro i došao pred Boga, niti ga je Bog htio u raj ni u pakao metnuti, nego ga postavi da čuva stražu među rajem i paklom, kuda vragovi prolaze, da se sa njima konaba i tuče, i da ga pakleni dim neprestano kolje (Čajkanović: 129).
Soldat, grešnik među grešnicima, kome nije dat ni topos raja ni pakla, biva postavljen u čistilište. On iz toga toposa, koji predstavlja pravu granicu između svjetova, narušava kako poredak na zemlji tako i poredak božanskih prostora. Upravo u ovom tekstu imamo dijalog sa Bibijom, Otkrovenjem po Jovanu, gdje nastupa sudnji dan, i gdje se traži smrt.
A u one dane ljudi će tražiti smrt i neće je naći, i želeće da umru, i smrt će bežati od njih.
U ovom narativu, poremećena granica dovodi do: (…) a nigdje nitko ne umire, već ima staraca i bolesnika koji mole Boga dan i noć da umru, ali da! Gdje je smrt? Ona kopa kamen (Čajkanović: 129). Postavljanje grešnika u međugranični prostor, izaziva nevolje kako Bogu, Đavolu a tako i ljudima. Smrt se traži, Bog se moli da pošalje Smrt, ali ona ne dolazi jer proces komunikacije prestaje na graničnom prolazu. U ovom narativu, dolazi do dvostuke štete: soldat ne dobija nakon smrti konačno mjesto, i zbog toga se sveti i Bogu i đavolu, te pravi štetu ljudima. U tome se ogleda značaj poremećene granice. Međutim, ovo je jedna od bajki koja se bazira oko borbe za određenim toposom. Kada Bog i Đavo shvate da su prevareni, i da on više ne može biti graničnik, raspravljaju se gdje će ga smjestiti. Pitanje prostora koji zauzimaju određeni aktanti, svakako je od velikog značaja, jer ukoliko ne dobije prostor koji zaslužuje, koji mu pravom i prirodno pripada, dolazi do uzburkavanja semiotičkog i antisemiotičkog polja. Kao moguće rešenje problema, Bog predlaže da ga opet pošalje na zemlju, da još jednom umre, ali Đavo to odbija, i predlaže mu ga da uvede u raj jer tako više neće praviti probleme. Dakle, nukleus ove bajke čini borbu oko prostora, i to ne bilo kakvog prostora već onoga gdje se ide nakon što smrt dođe. Soldat koji je smješten u čistilište, zapravo se nalazi u ni-ni prostoru, a preko toga prostora djeluje i na prostor raja i pakla.
Pored toposa koji predstavlja semantičko i antisemantičko polje, možemo izdvojiti i topose jama, provalija, bunara i naravno, topos groblja. Što znači da se u ovim tekstovima može jasno izdvojiti binarna opozicija gore i dolje, kao i neutralni, središnji prostor. Navedeni prostori pripadaju htonskim bićima, paklu, dok prostor gore, uslovno rečeno, pripada dobru i bogu. Čarobni prostor upravo je prostor ni ni, posebne zakonitosti dobra i zla bivaju ukinute.
Posebno interesantan topos predstavljen je u narativu Vilina gora. Junaci ove bajke, bivaju primorani da dođu do nje, a ono što ovaj topos izdvaja od drugih jeste opis:
Mladić pristane na ovo i upute se ka vilinoj gori, sve stranputicama nekim, prvo otkupljenik, a mladić uzastopice za njim, dok tako dođu u neku goru[3], kojoj vrh do meseca dostizaše, listovi joj zlatni behu, stabla srebrna, a usred nje videše se veliki plamen i dim od ognja (Karadžić: 206).
| Posmatrajući semiosferu bajki, možemo istaći da u njima postoji ničiji prostor, prostor ni-ni, gdje se suprostavljaju bog, đavo, natprirodna bića i čovjek, odnosno junak. Prostor gdje se uspostavljaju pravila nezavisno od kako semiotičkog tako i antisemiotičkog polja. Ničiji prostor, modelovan kroz postupak ni- ni, bio bi zapravo prostor gdje se dodiruju granice svjetova. |
U ovom slučaju pored prostora između neba i zemlje, možemo izdvojiti i prostor raskrsnice, koji ima važnu magijsko-obrednu funkciju. U tom kontekstu, izdvaja se bajka Kum riba, u kojoj dominira ideološka vrednosna tačka gledišta, odnosno borba između paganizma i hrišćanstva. U duhu bajki, gdje se izriču zabrane, najvažnije zabrane tiču se prostora, što dovodi do toga da Propova funkcija koja je indirektno povezana sa prostorom mora biti proširena. Dakle, prostor se vezuje za nanošenje štete, bacanje u provaliju (isključen svojevoljni odlazak u provaliju u donji svijet), bacanje u provaliju praćeno otmicom zaručnice ili čarobnog predmeta ili pomoćnika.
Kum riba, jedna je od naših specifičnijih bajki, jer pored toga što imamo direktnu ideološku tačku gledišta koja pokušava pomiriti dvije strane, jasno predstavlja ničiji prostor gdje slobodno šetaju i demonske i božije sile, a usud odlučuje o sudbini pojedinca. Zabrana koju izričito kazuje proročica da žena ne smije napustiti kuću, do određivanja magijskih obrednih radnji, usko su vezane sa prostorom. Zatvoren prostor u ovom slučaju jeste prostor sigurnosti i zaštite od spoljašnjih uticaja. Rađa se vjedogonja čije rođenje biva obznanjeno[4], a način njegovog rođenja i spasavanja od smrti takođe je u sprezi sa prostorom ali i vodom. U slovenskoj mitologiji, poznato je magijsko djelovanje vode, posebno tekuće vode, u ovom slučaju rijeke. U ovom slučaju, predmet kontaktne magije jeste dragi kamen, koji riba kum nosi sa sobom. U magisjko-prostornom ključu, posebno je interesantno prostorno pozicioniranje novorođenčeta pod uticajem hrišćanske paradigme, što nas upućuje na to da se od rođenja vodi borba kom prostoru pripadamo. U tom ključu, ni najmanje nije čudno što su hrišćani žurili krstiti svoju tek rođenu djecu
Stvar je u tome što novorođenče pripada htonskom svetu a ne socijumu, dakle, nalazi se van solarnog kulta, te ne potpada pod očevo, tačnije patrijarhatsko načelo (Petrović: 694).
Hronotop bajkovnog narativa je dvodimenzionalan, što znači da u tom slučaju, htonska bića koegzistiraju sa ljudima, u realnom svijetu. Ta bića prolaze granicu bez vidljivog incidenta, što znači da je granica oslabljena dok ljudi bivaju uvučeni u antiprostor. Lotman je istakao da je jedna od funkcija granice odvajanje živih od mrtvih, i u tom pogledu biće razmotrene bajke Božja kazna za ubistvo i Devojka i dva mrtvaca. U ovim bajkama prikazuju se posledice nasilnog prelaska granice živih i mrtvih. Oba slučaja nose sa sobom kazne, s tim što Devojka i dva mrtvaca nosi pouku E, al’ nije trebala kretati mrtve iz groba. Napravljen je incident, u jednom slučaju ubistvo, u drugom želja da se mrtvi dragi vrati na ovaj ili onaj način, i obje bajke donose zaključak: igra sa prelaskom granice ne ostaje nekažnjena. Polje koje drži na okupu mrtve, imalo je svoje zakone, kako u mitskim vremenima tako i u periodu hrišćanstva i posthrišćanstva. Ali, uvijek će postojati oni koji žele doći do one strane bilo da posegnu za voljenom osobom ili da dođu do znanja.
Kad bi neko vreme pred zoru, on uze bukliju i ode na groblje. Nađe grob svog pobratima, lupnu nogom u zemlju na grobu i reče: “Ej pobratime, ustaj da mi budeš dever, znaš kako smo se dogovorili?” […] Kad lupnu treći put i pozove ga, zemlja od groba se otvori na dve strane, i pred njim se obrete njegov pobratim u istim onim haljinama u kojima ga ovaj beše ubio. Odatle pođu da provedu svadbu (Čajkanović: 102-103).
Motiv traženja djevera na onom svijetu, kako navodi Čajkanović, poznat je još od Epa o Gilgamešu. Međutim, u ovom narativu, aktivira se bajkovni kod broja tri. Mladić tri puta udari nogom o zemlju, što svakako implicira magijsku radnju. Druga bajka, Devojka i dva mrtvaca, ozbiljnije narušava narativnu stvarnost. Ona odlazi vračari tražeći pomoć da pronađe nestalog dragog. Ono što je svakako važno istaći, jeste da se oba mrtva aktanta nalaze u zemlji, i da se vraćanjem ozbiljno narušava granica.
Vračara joj kaže da ide na groblje, pa da iz nepoznatog groba iskopa glavu, pa da tu glavu i još malo zemlje iz tog istog groba kuva, pa će joj doći momak bilo živ bilo mrtav (Čajkanović: 180).
Kontaktnu magiju i vračanje, praćeno tabuisanim radnjama najbolje je opisao Frejzer u svojoj Zlatnoj grani. Tako on ističe da mnogi narodi glavu smatraju naročitom svetom; osobena svetost objašnjava se ponekad verovanjem da je u njoj duh, vrlo osetljiv na povredu i nepoštovanje (Frejzer: 234).
Mrtvi se svete. Kada im se ugrozi prostor i tempos koji su dobili na kraju, ukoliko im obet bude poremećen, za sobom moraju vratiti nekoga.[5] U ovom tekstu, u svojek mrtvih odlazi živi pobratim koji je napravio incident. Interesantno je to što je ovo bajka sa dva dinamična aktanta, obojica prelaze svoja polja koja im zapravo nije dato da pređu. Mrtvi pobratim napušta Božje groblje, živi napušta svijet živih, odlazi u prostor mrtvih a zatim ga opet napušta, zajedno sa mrtvim koji ga prati na ovaj svijet. Opet i ovom tekstu traži se smrt, koja je izostala zbog poremećenog vremenskog odnosa. Smrt je konačni kraj u ovim bajkama, djevojka umire, mladić-mladoženja umire. Oboje bivaju kažnjeni za svoje prestupe. Marija Lujza fon Franc, u svom djelu Senka i zlo u bajkama, analizira upravo nasilnu smrt i dio kada umrla osoba za sobom vuče žive. O fenomenu nasilne smrti sa čijim posledicama moraju da se nose živi, ona govori o da je neko postao žrtva disocijacije ličnosti. Fon Franc iznosi vjerovanje da se nesrećni krug ponavlja sve dok se ne ode na onaj svijet ponovo uđe u kolo postojanja i vrati u život. Ali dok god ne nađe zamenu, mora da luta u međuprostoru između života i smrti (Fon Franc: 203). Dakle, u psihologiji postoji logično objašnjenje o lutanju kroz međuprostore, koje je izazvano nesrećom.
Propovo viđenje kroz nanošenje štetete (X) koje biva izazvano bacanjem u provaliju, ili gubljenje čarobnog predmeta ili pomoćnika jeste jednosložno i ne može u potpunosti zadovoljiti tumačenje prostora. Dinamični aktanti presjecaju granice, kratko se zadržavaju u ni-ni prostoru, narušavajući strukturu poretka. Funkcija prostora u bajkama jeste vezivna, iako razdvaja svjetove. Prostor determiniše junake, njihove postupke, izazivajući ih na djelanje. Preokrenuti prostor u kome bivstvuju junaci i htonska bića u temposu ponekad stvara ni-ni prostor. Što znači neki junaci, kojima nije dato da budu bajkovni junaci u smislu riječi kako to nalaže tradicionalno shvatanje bajke, zauzimaju prostor između realnog bajkovnog svijeta i htonskog prostora (u nekim slučajevima taj htonski prostor predstavlja i raj). Na primjeru ovih bajki, pokazali smo kako funkcioniše bajkovi prostor, i koliko je prostor značajan za razvoj junaka.
Nije ni čudo što su bajke oduvijek bile razapete. Od kada je hrišćanstvo preuzelo primat na našem prostoru, pojedinci, kako tada, tako i danas životne tekstove okrutne fabule iz neznanja i straha stavljaju na kulturnu marginu. Međutim, ono što jeste zanimljivo je to da čak ni hrišćanstvo nije izmaklo procesu bajkovizacije. Primjeri za to su bajke posvećene svetom Savi. Tekstovi koji u sebi nose čitav jedan kulturološki kod, jednu istoriju naroda, pojedinca, obreda, važni su kako za čitanje tako i za proučavanje. Kako je prikazano u analiziranim bajkama, one su obogaćene ritualima, magijama, vjerovanjima, kabalizmom. Ukoliko bajke posmatramo kroz prizmu Lotmanovog viđenja, u centru kulture sada se nalaze romani, koji manje-više nose neke određene kvalitete, a na periferiji i dalje se nalazi bajka. Međutim, nju to ne sprečava da i dalje prenosi svoja iskustva, iz svog bajkovnog toposa u naš još okrutniji topos.
Literatura:
Karadžić, Vuk. Srpske narodne pripovetke. Otvorena knjiga, 2016.
Čajkanović, Veselin. Čudotvorni prsten. Prosveta, 2001.
Lotman, Jurij. Semiosfera. Biblioteka Matice srpske, 2004.
Prop, Vladimir. Morfologija bajke. Biblioteka XX vek, 2012.
Prop, Vladimir. Istorijski koreni čarobne bajke. Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2013.
Petrović, Sreten. Srpska mitologija. Dereta, 2014.
Ribakov, Boris. Paganstvo starih Slovena. Akademska knjiga, 2015.
[1] Vrači-žreci su bili jedni od najprogonjenijih čuvara mitova. Kada su hrišćani započeli svoje agresivno širenje vjere, oni su bili prvi na udaru. U Novgordu 1218. godine spaljena su četiri vrača, čuvara koščuna i mitova.
[2] Prema Čajkanoviću, Đavo je majstor, tvorac mnogih stvari ( izumio je kovački zanat, napravio mlin)…
[3] Sinkretizam značenja: praslovensko gora nije planina već šuma.
[4] Postoji vjerovanje da ako se obznani da je dijete rođeno kao vjedogonja ili vještica, ono postaje normalno, neće imati magijske sposobnosti.
[5] U našem narodu postoji vjerovanje da ukoliko umre mlada djevojka, i sahrani se u vjenčanicu, da bi se obredno udala na onom svijetu, sa ovoga svijeta za sobom povlači muškarce. Počev od starih pa sve do mlađih koji treba da predstavljaju svatove. U nekim krajevima Srbije, takvu djevojku vjenčavaju za udovca da ne bi povukla ljude za sobom.