Tog savršenog jutra skoro savršenog dana izgledalo je kao da ništa ne može poći naopako. Sunce je sijalo jarko kao još nijednom te godine, što je značilo da je ljeto konačno na pomolu. Vjetrovi od prije dva dana više nisu duvali, i sve bi bilo potpuno savršeno za njegov planirani izlet na plažu sa djevojkom – da je i djevojka bila s njim. Par sati prije zore savršeno nečujno se iskrao iz kolibe, čak toliko nečujno da se njegov brat – koga je smatrao radarom za sve vrste pokreta čak i dok blaženo spava – nije ni promeškoljio. Za laganu šetnjicu kroz selo nije mu trebao neki poseban razlog, čak ni za šunjanje oko kuće Larinih – svi su znali za njihovu ljubav. Ali samo su Nira i on znali za planirani dogovor da rano ujutro odu do plaže, te se iznenadio vidjevši njenog oca kako opušteno oštri set nožava na pragu.
– Nije da baš gutaš knedle, je li, sinko? – oslovi ga ovaj, ovlaš ga pogledavši. – Nira je ustala, ali sam joj rekao da si mi potreban za danas. Siguran sam da će biti još lijepih dana.
– Svakako – potvrdio je, ne znajući šta bi uopšte rekao.
Stari Nima važio je za najoštroumnijeg u oblasti ( koja je, usput, brojala pet sela duplo većih od njihovog), i bio je prvi koji je zapravo primjetio i primio k znanju da se on i Nira vole. Jednog dana ga je samo odveo u stranu, rekavši da im dozvoljava druženje, ali će svoj pristanak dati tek kada se uvjeri da je on zaista dobar mladić dostojan na prvom mjestu svoje kuće, pa tek onda njegove kćeri. Nije znao kako je izgledao tada, ni da li je oprezno gutao knedle, ali riješio je da danas, ma šta Nima htjeo od njega, ne pokaže ni trunku slabosti – ako se njegovo povremeno nerviranje na neprestana zapitkivanja može tako nazvati. Ali izgleda da Nira ovog jutra nije bio raspoložen da bezuslovno traži odgovor. Samo ga je jednom odmjerio pogledom, prekidajući s poslom tek da uzme drugi nož. Bila su to duga, oštra i zakrivljena sječiva, nimalo nalik onima koje su ponekad upotrebljavali za ribolov. Ukrasi na drškama bili su vijugavi, prošarani slovima koje je poznavao, ali nepoznatog jezika. No, nije pitao ništa, odavno naučivši da su Lare najtvrdoglavije osobe koje je do sada sreo, a on nije htio rizikovati da makar i malo poremeti šanse da iz predstojeće debate izađe čitav. Pokušao je pogledom prodrjeti kroz tamu prozora, no izgleda da je Nira stvarno poslušala svog oca i otišla na spavanje.
– Poslao sam je Kinima, nju i Rinu – Lara je prstom odmjeravao oštrinu jednog od pet noževa.
– Zašto? Šta se dešava? – ako ništa drugo, preko ovoga nije mogao preći mirno.
Možda Nima planira da ga zakolje u odsustvu svojih kćeri, tek kao odgovor na njegovo prošlonedeljno obilaženje šume sa Nirom. Vratili se se jedva prije zore, ali nadao se da to Nima neće shvatiti kao što bi većina očeva shvatila.
– Poslao sam Kirnu jednu poruku. Neki zao vjetar je bio ovih dana u vazduhu.
Klimnuo je glavom, kao da i sam shvata neophodnost remećenja seoskog života zbog moguće prijetnje u vjetru. Na kraju krajeva, ovo je ipak bila bolja solucija od njegove zamisli.
Čovjeku je trebalo pola sata da potpuno osposobi noževe. Ustao je, široko se protežući.
– Hajde, dečko – ubacio mu je par noževa u ruke, dok je svoje zataknuo za pojas i u čizmu. Na mladićev upitan pogled sleže ramenima i reče:
– Ne zna se šta ćemo naći na obali. Opreznosti nikada dosta.
– Da, pretpostavljam – progunđao je, spretno učvrstivši drške za pojasom. Nije bilo mladića u selu koji nije znao baratati noževima, mada uglavnom onima za čišćenje ribe i deranje kože divljih nimana, ali nije mu bilo baš najjasnije zašto mu je Nima dao svoje noževe.
Znao je da im predstoji sat vremena po zelenoj travi i onda još četvrt sata po oštrom kamenju prije nego što im noge dotaknu sitni pjesak obale. Ali Lara nije bio raspoložen za obazrivo održevanje ravnomjernog koraka – iz nekog razloga, bio je u žurbi.
– Ne pitaš zašto idemo sami? – upita čovjek malo kasnije.
– Zašto? – slegnuo je ramenima. – Meni je svejedno.
– Da znaš da meni nije – protrljao je ruke u neizvjesnom pokretu zadovoljstva i želje da udavi nekoga. – Svi ostali su samo gomila smutljivaca. Čak i Kirn zna samo da nadigne dreku, ali ni on nema neke posebne veze s mozgom – najednom ga oštro pogleda ispod oka: – Nadam se da ti imaš?
Da je bilo ko drugi bio u pitanju, odgovorio bi da se svako jutro čuje sa svojim mozgom, i da možda ponekad popiju čaj zajedno, ali u ovom slučaju smogao je dovoljno zdravog razuma da ispusti jedno poluglasno “Hm“ i da se nada da je zvučalo u stilu “to drugi treba da ocjene, a ja radim onako kako mislim da treba“.
Da li je Nima bio zadovoljan takvom vrstom poluodgovora, nije znao jer je čovjek požurio ispred njega, a on se i nije baš potrudio da ga stigne. Hodali su jedan iza drugog u, bar za mladića, kratkotrajnoj tišini.
– Vidim da ništa nisi pripremio za izlet. Planirao si nešto tamo da uloviš za ručak?
Ruku na srce, njih dvoje su planirali samo da odgledaju izlazak sunca zajedno, i to pored stjenovitog ušća Planora, iza čijeg je kamenja još juče ostavio ćebe u slučaju da Niri bude hladno – ali nije planirao da to kaže njenom ocu.
– Zašto da ne? – odgovorio je. Bio je brz i vješt, i mislio je da bi mu liv na brzaka uspjeo – ako bi bilo pootrebe za tim.
Nima samo odmahnu glavom, očigledno smatrajući da to nije dovoljno, ali, za divno čudo, ništa nije rekao. Mladić bjesno stisnu usne – mrzio je osjećaj da se vječito nalazi na nekom ispitu. No, nije mu promakla pohvala još na početku, mada zapravo nije bio siguran da nije u pitanju samo pokuda na račun ostalih. Iznenadio se kada ga čovjek zaustavi u podnožju kamene kosine, položivši mu ruku na rame.
– Han – poče, ozbiljnog lica, – ti i Nira se volite i ja to poštujem. Mislim da ste – kako ono seoske babe kažu – stvoreni jedno za drugo. Svoju kćerku znam, a sada znam i tebe. Ako je zaprosiš, još ovog ljeta se možete vjenčati. Ali – upozoravajuće je podigao kažiprst, – hoću da sagradiš kuću. I neću da mi bazaš po svijetu u potrazi za pustolovinama. Svi ste vi mladi isti.
Skoro da se nasmijao, i mora da je njegov napor da ostane ozbiljan bio vidljiv i narogušenom čovjeku, jer se i on opusti. Osmjehnuo se.
– Nisi valjda mislio da vam neću dozvoliti da se uzmete?
– Imam vašu dozvolu? – upita Han. – Nećete se predomisliti?
– Bez obzira šta ti rekao, je li, momče? – nacerio se. Naravski da neću. A sad da čujem!
– Mi bismo i tako bili zajedno.
Han je bio odlučan, i nije se kajao čak ni što je to rekao. Čovjek mu samo mahnu da nastave dalje, ponovo se trudeći da prednjači jer mu se oči iznenada ovlažiše. Primjetio je on (i te kako!) poglede koje su mu Henori upućivali svaki put kada bi pričao sa mladićem. Trudio se da bude strog i objektivan, ali protiv ljubavi nije mogao. Dostojno je poštovanja bilo što su to i Henori shvatili. I što su mladi toliko izdržali pod pritiskom zavađenih porodica.
I bio bi to, sve u svemu, skoro savršen dan – da nije bilo prizora koji ih je dočekao kada su proturili glave preko kamenja.
Od razvaljene olupine broda u ovom plamenu izlazećeg sunca jedva da je ostalo nešto mokrih dasaka na obali, dok se znatnija količina škripave drvene građe nalazila zaglavljena između hridi i talasa. Malo pocjepanog jedarskog platna klobučalo se tu i tamo duž obale, ali činilo se da ništa više od toga neće naći. Kontura brodskog kostura, pa ni sama krma, a kamoli bočne daske na kojima su sa nadali naći ime broda više nisu bili u životu.
Nima pognu glavu, izgovarajući molitvu od koje je Han načuo samo par riječi:
“…biće mora uzelo ih je za stanovnike i sluge. Gonor, budi im milostiv.“
Znači, to je bila ta nesreća koju je stari osjetio u vjetru! Malo šta bilo je ovdje da se pokupi, i nikoga kome bi pružili pomoć.
– Bespotrebno sam uznemirio selo, izgleda – Nima će najzad.
– Juče ovdje nije bilo nikakvog broda – mladić je oštro pregledao obalsku liniju, nikako se ne mireći da je toliko života u jednoj noći izgubljeno. – Bolje da pretražimo, možda nekom treba naša pomoć.
Čovjek ga odmjeri pogledom, ali nije imao ništa protiv prijedloga. Ni samom mu se nije tako lako odustajalo.
Han je znao, tj. pričali su mu da su neki brodovi imali promjer više i od pet stotina stopa, s ogromnom nosivošću, a ratne galije bile su predviđene za smještaj i više od dvije stotine ljudi. Pitao se kakav je ovo brod bio i koliko je putnika imao. I koje su sve zemlje oplovili. Činilo se nezamisivim da toliko znanje, umijeće i snaga propadnu u jednom trenutku.
Krenuli su na suprotne strane, Han vođen nekim čudnim osjećajem da njegove akcije nisu uzaludne. Pažljivo je gledao, a onda poče lagano da pjevuši Kad zaspu anđeli, misleći da će preživjelima biti lakše da se pokažu ako se ne budu bojali. Ko zna i kojim jezikom govore, no on je čuo da se u mnogim zemljama pjesma smatra univerzalnim jezikom mira.
Nakon nekog vremena bio je siguran da je Nima odustao i da pokušava umom prodrijeti do njega i javiti mu da odustane. Odgurnuo je potisnute sugestije potpuno u stranu, progunđavši u uvijek prisutni vjetrić:
– Pusti me, stari. Sjedi tamo i čekaj me.
Odlučio je da makar ode do ušća – nije bilo smisla ostaviti ćebe da trune, izgleda da je i tako čitavu noć padala kiša.
Spretno je preskočio stijenu koja je razdvajala ušće Plenora od ostatka plaže, lagano se uspravljajući dok mu se osjećaj za čudnovato naglo pojačao.
Muškarac je bio leđima naslonjen na stijenu a žena je ležala do njegovih nogu u podnožju stijene. Muškarac s naporom podiže glavu i pokuša nešto reći, ali ga mladić nije razumio.
– U redu je – reče, užurbano se provlačeći do njih. Oboje su bili mokri do gole kože, muškarac očigledno u groznici a žena u nesvjesti.
– Gdje su ostali? – pitao je, dlanovima opipavajući vrelo čelo muškarca – činilo se da je on u većoj opasnosti od žene koja je bila potpuno hladna, možda čak i mrtva.
Muškarac se pokušao oteti, ali nije imao snage. Zabacio je glavu na stijenu, teško dišući.
Ćebe je još uvijek bilo suvo i na njega je nabacao sve dragocjenosti koje je mogao naći. Kada je čovjek pokušao da se pobuni, Han je isukao jedan od Niminih noževa i prerezao mu grlo.
“Stari, bolje ponovo alarmiraj Kirna. Kod Plenora imamo plen“, poslao je misli.
Žena je bila lijepa i bez svijesti. Dobiće dobre pare za nju kad karavan robova ponovo navrati. Za selo sakupljača uvijek je bila sezona lova.
Autor: Sneky
About Author
