Asuka Fudžimori je vrlo mistična figura kada se radi o njenom pojavljivanju u javnosti i pisanju. Piše na francuskom ali stilom vrhunskih japanskih majstora. Britka, genijalna i monstruozna sa svojim prvim romanom „Nekotopia“ iznenadila je javnost, dok je „Mikrokosmos“ pokazao svu raskoš njenog talenta koji stoji tik uz Rjua Murakamija.
Da bi neko zaista razumeo japansku književnost, neophodno je da donekle poznaje psihologiju japanskog naroda, istoriju i tradiciju. Bez toga, nažalost, mnogo toga ostaje skriveno njegovom pogledu. Ovo je pre svega tako jer japanski pisci pišu slojevito, autentično i biraju motive koji imaju težinu jedino ako nešto zapravo znate o Japanu. Neka od fundamentalnih pitanja kojima se bave svakako jesu usamljenost i otuđenost, vrlo često pokrivene slojevima tradicije, kurtoazije i finih manira. Teorija da i geopolitička slika Japana umnogome formira japansku književnost je tačna. Ne samo što se tiče motiva, građe, istorijske pozadine, već i same fabule. Od japanskih pisaca koji su se bavili očuvanjem tog prelepog istorijskog jezgra poput Kavabate, Mišime, Akinarija ili čak zapadnjačkog a japanskog Herna, stižemo do Asuke Fudžimori.
Jezgrovito, hrabro, otkrivajuće štivo istorijske fikcije kojom se ona bavi ostaviće vas bez daha. Paralelna priča koja prati klan Soga kroz istoriju i mitologiju carskog Japana, pa sve do drugog svetskog rata i Japana pre napada na Hirošimu je uzbudljiv istorijski presek, koji niste očekivali. Iako autorka ne živi na tlu Japana čini se da njen stil pisanja nije podlegao uticaju evropske i svetske književnosti kao kod Harukija Murakamija i Kazua Išigura. Poseduje nešto šekspirovsko nalik filmovima Akire Kurosave – ako bi Šekspir ikad pisao toliko duhovito o scenama prosipanja utrobe. Ovaj roman jeste kritika carskog Japana: od kulta ličnosti cara do celokupne mitologije i zakona. Iako je vrlo vispren i duhovit u nekim momentima, vrlo duboko prožima japansku istoriju, i čini se da se autorka u nekim aspektima ozbiljno posvetila izučavanju iste. Prikazuje i vrlo satirične momente ludosti i svega što su iz ludosti i hira činili podanici dvora. Intrigantno, vrcavo i nabijeno emocijama piše o smenama vladara, raskalašnim prinčevima, krvožednim princezama. Međutim, ono što mu daje draž jeste to što je autorka razgolitila ceo svet, ne samo Japan, kineske izaslanike, nacističku Evropu i SAD. Kroz sve ovo provlače se mnogi raskošni momenti japanske istorije, prirode, ljudskih odnosa i ljubavi. Možda je zavijena u vrlo čudne forme, ali je i dalje prisutna. Odnos majke Soga prema njenom sinu Hitošiju, ludom i genijalnom filozofu i naučniku, je pre svega primer toga. Ljudi u svim svojim manama i grehovima, razotkriveni su i ranjivi. Baš zato nam i bivaju prijemčivi i bliski. Lice zločina kroz istoriju pomalja se, pa iako ga ne prepoznajemo, na samom kraju nas ostavlja zatečenima.
Ovaj roman je istorija zločina, britko napisana, izbrušena. Kult klana i ličnosti nas maestralno dovodi do zapanjujućih otkrića o ljudskoj prirodi. Od filozofskih promišljanja eminentnih filozofa, pa do monstruoznih i vrlo plastičnih prikaza mučenja, test je za ono suviše ljudsko u nama. Autorka daje i vrlo zanimljiv prikaz nacističke Nemačke i nacista u vreme kad se formirao Treći rajh, od „vidi ove glupave Nemce, nose budističku svastiku naopako“, pa do priče o Nojmanu i Tjuringu i njegovoj mašini za kodiranje. Mana bi možda bila količina filozofskih promišljanja provučena kroz pera raznih filozofa, ali meni kao filozofu ovo nije smetalo. Pored toga, duhoviti dijalozi su svakako razgalili ozbiljnost i morbidnost ovog romana. Fantastičnih momenata svakako ima jer je dobar deo romana zasnovan na priči o princezi Kaguji, ovog puta ispričanoj u novom ruhu, uz stalno pojavljivanje duhova (u japanskoj mitologiji poznatih pod imenom Mononoke). Psihološki horor i opskurni humor su preporuka za sve ljubitelje japanskog horora.
Nadam se da ćete uživati u ovoj preporuci za čitanje. Očekuju vas i drugi tekstovi na temu japanske književnosti.