Zvijezde, prah nebeski… Ovako, kroz okular teleskopa, izgledaju tek kao hrpa svjetlucavih kamenčića kojima se ovdje ukrašavaju žene. Istina, kada god pogledam ta lakoumna privlačna stvorenjca posumnjam kako su i „one” sazdane od zvjezdane prašine kao da ne pripadaju našem univerzumu. Valjda sam ostario. Prije o ženama nisam razmišljao; ili bar ne na taj način. Pažljivo osmatram nebo nastojeći izdvojiti među svjetalcima makar jedno koje se naočigled kreće. Ništa. Opet ništa. Tu i tamo ka atmosferi zazuji kamenčić koji će prošarati poput baklje kroz noć. Ništa više. Jebi ga! Dosta mi je za večeras!
Spuštam se s mukom sa visoke stolice. Artritis, i ko zna što još. Svaki korak je povijest bola. Ipak, nisam čovjek kojeg je lako zaustaviti. Znaju to moji prijatelji. U prirodi mi je ići dalje, daleko, makar puzao. Stoga šepuckam do ulaza/izlaza – sve je to stvar tačke gledišta – silazim niz stepenice i onda desno, iza zavojitog zida osmatračnice. Nikada ne bih ovo mjesto nazvao opservatorijem. Konačno, znamo mi i za bolje. Osmatračnica će biti dovoljno.
„Hej, haj, konačno, i tačno na vrijeme.” Starac lica nalik na osušenu šljivu sjedi kraj logorske vatrice. Miješa jelo ugodna mirisa u malehnom loncu.
„Dakle, konačno, ili na vrijeme? Ta, odlučite se”, nasmijem se i odmah pokajem. Vilica koju mi je ugradio lokalni zubar nastojala je poletjeti van. Uvijek.
„Pa, tako… konačno, jer sam se ucrvljao čučeći sam kraj vatrice. Ne volim pričati sam sa sobom. Odveć se dobro poznajemo da bi bilo zanimljivo.”
„Na vrijeme?” Sjedam do vatre, na ponuđenu hoklicu.
„Na vrijeme za pojesti specijalitet kuće.” Starac će sipajući jelo u zdjelicu.
„O?”
„Znaš ti već. Baš sam dodao malko viskija u grah. Poseban ukus.” Dodaje mi zdjelicu preko utihlih plamenova. „Znaš da mi se dopada. A o onome `malo` viskija dalo bi se raspravljati. Nego, šta ima novo?” Starina je bio majstor u promjeni teme, kad mu smjer razgovora ne odgovara.
„Ništa, doktore. Baš ništa, kao i prethodnih dvadesetak godina.”
„Pametnjaković bi znao tačan zbroj u dan.” Nasmija se kiselo.
„Nedostaje mu meta za začikavanje, zlobne primjedbe, i još koješta.”
„Nego, gdje je? Očekivao sam da ćemo sva trojica provesti noć vani. kao nekad…”
„E, da. Skoknuo je do Pazina…”, gucnuo sam malko viskija iz pljoske, pa onda uzeo zalogaj obogaćenog graha.
„Do Pazina? Ma zašto?” To mjestašce je izgledalo previše mirno za njegov ukus.
„Ma, tamo se okupljaju neki čudni tipovi. Nekakav skup ljubitelja fantaziranja…” doktor nikada nije pokazivao znake razvoja mašte; cinizma da.
„Ma ne…”
„Ma da! Mislim da bješe Istrakon. Da, upravo tako.”
„To je mjesto ili šta?”
„Ne, ne…” Novi zalogajčić. „Tako nazivaju svoje okupljalište čudni dečki.”
„I dalje ne razumjem šta bi tip posvećen logici radio među njima.”
„Ni ja. Ali, kako nikada nisam uspio slijediti puteve njegovih vijuga…”
„Pazin, ha? Svašta ću čuti.”
Ćutke jedemo grah. Barem toliko liči na nekad. Uspjeli smo održati svoj mali ritual sve to vrijeme otkako smo zaglavili u Višnjanu. Trojica Robinsona. Istina, ne baš da smo zaglavili na pustom ostrvu. Okoliš je napućen življem, dakako. Ali, eto, nikada se nismo osjećali kao da stvarno pripadamo tom dekadentnom vilajetu. Bili smo naopaki Robinsoni: sami među mnogima.
„Nego, doktore, gledao sam u bioskopu zanimljiv film. Zapravo smješan, ali, eto.”
„Ne gledam filmove, ne gledam TV, ne slušam radio!”
„Oho! Baš nikada!?”
„Znate to. Radije čitam.”
„Nekako sam očekivao da ćete Vi, sa vašim staromodnim nazorima, usvojiti navike ovdašnjih.”
„Te navike ne. Čisto gubljenje vremena!”
„Ipak, volio bih da ste pogledali ovaj film. Zvjezdani ratovi…”
„Glupost!”
„U suštini ste u pravu, doktore. Gomila tipova sa svjetlosnim mačevima sjeckaju jedni druge, preganjaju se u brodovima širom svemira i tako to.”
„Brodovi?”
„Smiješni uistinu. Ne vjerujem da bi sa takvim dizajnom ikada poletjeli.”
„Eto, vidite, budalaštine!”
„Slatko sam se nasmijao. A opet, podsjetilo me na stara dobra vremena.”
„Nostalgični? Malo viskija?” Pljoska putuje iz moje ruke u njegovu.
„Aha, smijao sam se. Ali, skoro sam zaplakao u isto vrijeme.”
„Hmmm, nije da sam odustao. Ali, nekako, svejedno mi je da li će me penzionisati ovdje ili kući.”
„Vrijeme…”
„Da, dragi moj, sve to vrijeme, izgubljeno.”
„Teško ih je samo posmatrati kroz teleskop.”
„Zvijezde…”
„Da, prijatelju. Tako daleke i hladne se čine.”
„Znam. Često izlazim u šetnju noću.”
„I Vi, dakle?”
„Da, i ja. Gledam ih, daleke, na noćnom nebu. Predaleke…”
Sjedimo u tami kraj skoro zgasle vatrice, umotani u sjenke dublje od noćnih. Nekako kao da nas sjećanja nastoje zgrbiti, stlačiti, više no godine. Nekada su blagoslov, nekada prokletstvo. Ovisi o tome koliko izgubiš.
„Admirale, doktore… Lijepo vas je vidjeti zajedno.”
Skoro da smo poskočili sa stoličica. Nismo čuli ni šuma. Visoka sjenka se prikrala i smjestila u polučučanj kraj vatrice. Sada smo izgledali, skoro geometrijski savršeno, kao vrhovi istostraničnog trokuta.
„Veče. niste izgubili ništa od Vaše vještine. Nismo Vas ni naslutili.”
„Ah, nisam se trudio.”
„Dakako da nije. Naš super čovjek, šta je to za njega: sitnica!”
„Dok, dosta!”
„Ops! Izvinite! Naš super polučovjek!”
„Dok!”
„Ne mari, admirale. Ne dodiruju me njegove žaoke.”
„Vas ništa ne može poremetiti.”
„Istina, admirale. No, kako znate, Vi više no drugi, moj je štit logika.”
„Logika, logika! Baš nam je pomogla!” Doktor rasturi ostatke vatre vrškom cipele.
„Ali, doktore, naš položaj jeste logičan.”
„Kako to!?”
Majku mu, opet stara rasprava u novom izdanju. Zar moram iz noći u noć slušati ista sranja? Izgleda moram.
„Vidite, poigravanje sa vremensko-prostornim kontinuumom moralo je dovesti do izvjesnih poremećaja…”
„I baš da se na nama zalomilo, majku mu!!!”
„E, sad…” pokušao sam ih primiriti.
„Zašto da ne? Baš nas trojica našli smo se u žiži djelovanja vremenskih tokova…”
„Pa da, ko nas je tjerao da se igramo spelologa.” natuknuo sam.
„Vi, admirale.”
„Jeste, sunce ti garavo! Ti si nas nagovorio na to majmunisanje!” Doktor poskoči sa stoličice. Onako pogrbljen djelovao je ne ljutito već bizarno.
„Polako, dok…”
„Nemoj ti meni, `polako`…” dobrom doktoru se persiranje, u verbalnom repertoaru, izgubi usljed navale adrenalina.
„Admirale, već sam Vam objasnio. U toj jami su nanizana čvorišta vremenskih tokova i prostorno-energetskih pulseva…”
„Jest vala, ali baš ništa od tog objašnjenja nisam shvatio.”
„Dobro,” uzdahnuo je duboko „stvar je jednostavna. Da dobri doktor nije pokrenuo potisnike na aeročizmama ne bismo zaglavili ovdje.”
„Eto, opet sam ja kriv!” Doktor se vrtio u krug poput zvijeri u kavezu.
„Narušili ste tananu ravnotežu sila u jami i eto nas ovdje.”
„Ovdje nije baš precizno.” Ha, uhvatio sam ga u krivu.
„Istina, admirale. Ovdje je zapravo isto ovdje otkuda smo krenuli, ali ne i kada.”
„Nekoliko stotinica godina… sitnica.”
„Aha, još trebamo biti sretni što nismo zaglavili u srednjem vijeku.”
„Pa, ta neizvjesnost oko vremena doskoka me buni sve vrijeme.”
„Neizvjesnost?” Prodžarah ugarke rašljastom granom.
„Ne raspolažem sa dovoljno podataka za izračunati tačku doskoka u našem vremenu.”
„Ah, tako. To smo već čuli.”
„Ne znam koliko je energije doktor oslobodio u trenutku skoka. Ne znam ni tačan položaj skočne tačke…”
„Da, da, a Vi, kao i uvijek, ne možete nagađati.”
„Pametnjaković!”
„Nagađati? Moje nagađanje moglo bi nas baciti u doba trilobita ili dalje…”
„Jebena jama!
„Ako nastavite tim tempom doktore moraćete se poslužiti priručnom apotekom.”
„Da ne bi! Ni u ludilu! Zar ove otrove koje oni nazivaju lijekovima!?”
„Bili ste u jami?” Odlučujem ignorisati doktora.
„Da, admirale. Provjerio sam još dvije žiže događaja.”
„I?”
„Jedna od njih bi nam mogla poslužiti, ali…”
„Uvijek to `ali`.” Odbrusio sam pomalo nabusito.
„To `ali` veliko je stotinjak godina, možda i više.”
„Da nije opet riječ o mojim potisnicima? Možda sam trebao dopustiti da se skrham u provaliju i slomim vrat!?”
„Upravo tako, doktore. Ne znam koliki ste priliv energije obezbjedili za aktiviranje žiže.”
„E, mješanac, da ti kažem nešto! Ne znam ni ja!” Dok vrišti nekontrolisano.
„Doktore…”
„Nemoj ti meni, doktore! Dosta mi je ove stare budale što noćima bulji u nebo iščekujući spasioce!”
„Ali…”
„Dosta mi je i tebe, pametnjakoviću! Dvadeset godina petljaš po tim žižama i što ja znam čemu, a za reći nam imaš `ništa`!”
„Nisam…”
„I na vrh mi je glave pacijenata i one posrane ordinacije podobne srednjem vijeku!!!”
„Ma, dok.”
„Ma, odjebi Džime! Zar ti nije dodijalo da te ovaj šiljouhi magarac još uvijek oslovljava sa `admirale`!? Pun mi vas je kufer!”
„Dobro ste savladali ovdašnji žargon.” Pohvali ga Spok.
Na to doktor izvede nalijevo krug, kao u stroju, i odmaršira prema zvjezdarnici.
„Ode on…”
„Uobičajeno, admirale.”
„Znaš, mogao bi prestati sa tim.”
„Molim?”
„Mogao bi me oslovljavati sa Džime, nekada si to činio.”
„Ne sjećam se, možda prije Genezisa?”
„Možda. Možda i ne. Gutljaj viskija?”
„Znate da ne pijem.”
„Znam.” Odgovorim i gucnem iz doktorove pljoske. „Viski je bolji u 2010. Jedino viski.”
Autor: Adnadin Jašarević
About Author
