Life is strange: herojstvo u svakodnevnici

Da pitate medije i raširenu pop-kulturu današnjice, rekli bi vam da video igre u pravilu predstavljaju put ravno u pakao, pretvarajući igrače u mrzovoljne i nasilne građane, priljepljene za ekran i po nekoliko sati dnevno te nesposobne da razlikuju realnu od virtulane zbilje. Čak i u najboljem slučaju one ne mogu biti ništa više od jeftine zabave, prolaznog eskapizama kojim popunjavamo vrijeme u nedostatku ičega produktivnijeg. O kategorizaciji video igara kao umjetnosti, naravno, nema ni govora. Ta umjetnost je uzvišena i prohuhovljena, umjetnost nam otvara neke nove vidike te od nas čini bolje i plementije ljude. Ukratko, umjetnost u nama izaziva katarzičnu unutarnju transformaciju – i kao takva ne može spadati u isti koš s nečime što nema dugu funkciju doli prolazne zabave.

No tu i tamo se pojavi neka video igra koja prodrma ovu ustaljenu predožbu. Koja nas podsjeti da, baš kao i kvalitetno slikarstvo ili kvalitetna književnost, tako i kvalitetne video igre također mogu imati pretenziju da budu umjetnost; to jest – da su emocije, ideje i koncepti koje nam prenose jednako efektni bez obzira kroz koji se umjetnički medij kanaliziraju. Jedna of takvih definitivno je i francuska igra „Life is Strange“ iz 2015. godine.

Pohvalna je lakoća s kojom ova igra kombinira nadnaravnu premisu te svakodnevnost likova, tema i setinga. Naša glavna junakinja Max Caufield brzo naime otkriva kako ima sposobnost vraćanja vremena unazad i shodno tome mijenjanja već donetih odluka. No u svemu ostalome, ona je tipična adolescentica: tek upisanu na sveučilište, Max more svi problemi koji more i njezine vršnjake: faks, prijatelji i prijateljice, dečki, roditelji, strasti i hobiji itd. Max nije superheroina koja koristi svoju moć kako bi riješila glad u svijetu, otkrila lijek protiv raka ili pobijedila čudovište iz paralelne dimenzije – ona je tek obična studentica u formativnom životnom razdoblju koja pokušava naći sebe i svoje mjesto pod suncem, te tu i tamo iskoristi svoje moći kako bi pomogla sebi ili dragim joj osobama. Prepreke na koje nailazi tako su prekrasne u svojoj svakodnevnosti: ona, primjerice, pokušava obnoviti prijateljstvo sa srednješkolskom prijateljicom koju nije vidjela godinama, razviti svoju strast prema fotografiranju, ili pomoći kolegici koja trpi redovni bullying.

No, kako stvari ne bi postale previše obične, priča pomalo dobiva i drugu, sasvim ne-svakodnevnu i zlokobnu dimenziju: nad njezinim gradom polako se počinje formirati tornado, koji će za nekoliko dana sravniti sa zemljom čitav grad i sve stanovnike. Stoga Max, osim suočavanja sa standardnim studentskim problemima, mora još i misliti kako iskoristiti svoje moći da bi spasila tisuće ljudskih života od ubojitog tornada.

Na Life is Strange može se gledati kao na svojevrsnu dekonstrukciju čitavog superherojskog žanra, u kojem u pravilu junak brzo otkrije kako posjeduje neku supermoć (teleportaciju, čitanje umova, natprirodnu snagu itd.); još brže nauči i savlada tu svoju moć; a zatim ju i najbrže iskoristi kao bi na ovaj ili onaj način spasio svijet. U usporedbi sa svim tim supermenima, spidermanima, kapetanicama marvel ili amerika, Max djeluje tako obično – tako redovno i „profano“. Njeno područje djelovanja nije spašavanje svijeta, već svakodnevni studentki problemi s kojima se susreće na dnevnoj bazi – kroz većinu priče nadolazeći tornado je više pozadinska nedefinirana opasnost negoli konkretna prijetnja. Čak i kada bi nekako željela iskoristiti svoju moć vraćanja vremena za velike stvari – Max nema dovoljno znanja da to zaista i postigne. Ona doduše može premotati vrijeme unazad i donijeti drukčiju odluku – no nema nikakvih garancija da će njezina nova odluka i na koji način prozvesti bolje posljedice od stare. Jednostavno je uvijek previše varijabli u igri, previše nepoznanica koje Max ne zna niti ih može znati. Igra to prepoznaje i sadrži nekoliko referenci na poznatu teoriju kaosa, ideju najbolje sadržanu u sad već kultnoj izreci Philipa Merrileesa „Može li zamah leptirovih krila u Brazilu prouzročititi tornado u Teksasu?“. Na površinskom nivou, ovaj obadir riječi nije slučajan: jer radnja igre zaista i počinje te završava leptirima i tornadom. No i na dubljem nivou, teorija kaosa – te Life is Strange skupa s njom – stalno nas podsjeća na nesagledivu kompleksnost svijeta oko nas. Svi naši životi su kao klupka, čije niti čine beskrajno premreženi osjećaji, odluke, postupci i misli – naše i drugih ljudi. Uspjeti sagledati to klupko u potpunosti, a kamoli ga pokušati odmotati, nemoguć je zadatak za bilo kog čovjeka – pa čak i našu glavnu junakinju s njezinom sposobnošću vraćanja vremena. No ako Max ne zna i ne može spasiti svijet ili otkriti tajne svemira, od kakve su uopće korsiti njezin lik ili njezine moći? Kako onda može funckionirati kao heroina priče?

Upravo je ta tema možda i glavni koncept o kojem nam igra želi pričati: ideja heroja (odnosno heroine). Arhetip heroja – dakle ideju pojma heroja koja je zajednička svim kulturama – nije lako ukalupiti u jednoj rečenici, no ipak je vrijedno pokušaja: heroj je onaj koji djeluje u cilju pravde i istine, onaj koji se požrtvovno izlaže opasnosti kako bi ostvario neki plemeniti cilj, onaj koji se ne boji sučavanja sa strahom u sebi i neprijateljem izvan sebe, onaj čije postupke zajednica odobrava i uzvišava. Heroj je ukratko, onaj koji gura svijet u boljem pravcu; i to je obično manifestirano kroz neki herojski čin na kraju priče, poput ubijanja zmaja ili konačnog obračuna s nadmoćnim glavnim zlikovcem.

Max Caufield nije takva heroina. Ona nema ni znanja ni mogućnosti da ubija zmajeve, a za jedinu veliku prijetnju – tornado – nauči da ju može zaustaviti jedinu pod cijenu života svoje najbolje prijateljice i de facto gubitka svojih moći. Zajednica ne samo da neće znati za njen herojski čin, već je i Max indirektno odgovorna za nastanak samog tornada. Korištenje njenih moći vraćanja kroz vrijeme polučilo je, u najboljoj maniri teorije kaosa, brojne nepredviđene posljedice koje su se simbolički i doslovno materijalizirale u kolosalni tornado. Jedini način sprečevanja te destruktivne spirale vjetra i smrti jest povratak u prošlost i ponovnog proživljavanja cijele radnje, no ovoga puta bez korištenja svojih moći – što dovodi do smrti njene prijateljice koju Max ovoga puta ne može spasiti (i obje od njih to znaju).

Iako dakle, Max faila u svom arhetipskom herojskom zadatku – tj. ekvivalentu ubijanja zmaja ili spašavanja svijeta – ona i dalje predstavlja jedan od najboljih i najizravnijih manifestacija ideje heroja koju sam vidio u ijednom djelu fikcije. Zašto? Jer je heroj po definiciji onaj koji gura svijet u boljem pravcu, makar i uz osobnu žrtvu. Max precizno utjelovljuje takvu ideju: ne kroz neki veliki, herojski čin na kraju radnje, već kroz nebrojene „male“ probleme s kojima se mora suočavati na svakodnevnoj bazi. Tako Max kroz priču može, recimo spasiti kolegicu od bullyinga, pomoći jednoj prijateljici da se nosi s velikim gubitkom, uljepšati dan školskom domaru, spriječiti nadzor studenta potpisivanjem peticije ili redovito zalijevati biljku da ne uvene. Iako je njezino herojstvo ograničen na male i obične stvari, Max je i dalje utjelovljenje arhetipskog heroja koji se mijenja svijet nabolje. Svijet bez Max ili njenih intervencija je, makar i za mrvicu, ružnije i manje plemenito mjesto negoli svijet s njima. U maniri mudrih filozofa od stoika nadalje, Life is Strange nas podjeća da promjena uvijek počinje s malim stvarima. Netko tko nije u stanju zalijevati biljku ili pomoći kolegici da izbjegne maltretiranje neće kasnije biti ni u stanju spasiti svijet. Koncept heroja, poentirao bi Life is strange – nije u nekom junačkom aktu u zadnjem činu predstave; one je u izgradnji ličnosti koja će na taj akt (kad i ako do njega dođe) zaista i biti sposobna.

Kao takva heroina malih stvari, Max zaista i uspijeva. Mijenja tijek radnje nabolje, uljepšava život ljudima oko sebe te dobiva njihovo priznanje. Studenti na koje je Max pozitivno djelovala iskazuju joj iskrenu zahvalnost i poštovanje dostojno arhetipskog heroja.

Slična se tema provlači i kroz Maxin hobi i strast: fotografiju. Hvalevrijedna je mehanika koju su kreatori ubacili u igru: svaki put kad Max uoči neki posebno lijepi ili čarobni moment, ona ga može fotografirati i spremiti u svoj foto-album. Bilo da se radi o srni u šumi, trenutku prijateljstva, zaigranim vjevericama ili prijatelju koji pasionirano izvodi kemijski pokus – Max je tu da takav moment zabilježi svojom kamerom i ovjekovječi ga za sva vremena. Jer, baš kao i herojstvo, ljepota je također nešto što je istovremeno i magično i svakodnevno. Nalazi se svuda oko nas, u različitim oblicima, i sve što je potrebno jest prepoznati i cijeniti ju. Državno studentsko fotografsko natjecanje na koje se Max želi prijaviti – i za koje kroz cijelu igru traži prikladnu fotografiju – zove se Everyday heroes: ujedno i izravna i metaforička premisa cijele igre sažeta u dvije riječi.

No kao ni ništa drugo, sve te teme ne postoje u vakumu, već kao dio kvalitenog setinga kojeg čine likovi, radnja i atmosfera. Potogovo su dobro razrađeni likovi oni koji čini dušu ove igre; i drage bih volje ponovno odigrao ponovio istu radnju, samo s nekim drugim likom u poziciji glavnog junaka. Upečatljivi su i lako pamtljivi: na primjer Victoria – pametna, ambiciozna i prodorna „alpha bitch“ antagonistkina koja, svim svojim pozitivnim osobinama usprkos, i dalje dopušta da joj vlasititi kompleksi pretvore u zlostavljačicu koja ponižava druge oko sebe. Ili Warren: po svemu super lik, drag i pametan, no s manjkom inicijative i samopouzdanja. Ili Kate: djevojka strogog katoličkog odgoja i žrtve bullyinga kojoj Max pokušava pomoći. Ili David: u biti dobar čovjek no ograničen svojim vojničkim načinom razmišljanja. Naravno i Chloe: Maxina najbolja prijateljica, rastrgana sa sto problema; ujedno ljuta i isfrustrirana na čitav svijet, no i fantastična potpora Max u njenim najtežim trenucima. Te zaključno sa samom Max: znatiželjnim pametnim introvertom i više nego dostojanim da bude glavna junakinja kroz čije oči spoznajemo priču. Igrajući Life is Strange, nerijetko sam išao na mnoge sporedne lokacije i ispitivao različite stvari samo kako bih čuo Maxino često-sarkastično, često-duboko, često-zanimljivo mišljenje o njima.

Zaključno, Life is strange igra je koju ne mogu nego toplo preporučiti. Igrajući je, nećete doživjeti neki epski trenutak ili neočekivani plot twist. Nećete naletjeti na nekog zahtjevnog neprijatelja ili zagonetku za čiji je prelazak potrebno puno truda i znoja. Umjesto toga, Life is strage suočit će vas sa životom u svoj njegovoj svakodnevnoj čudnosti. Uživat ćete. Razmišljat ćete. Osjećat ćete. A možda ćete, baš kao i sama Max, kroz igru polako postati i marginalno bolja te mudrija osoba. Više od toga zaista nije ni potrebno tražiti.

About Author