Lopta i ukleta kuća – Davor Pisačić

Šutali su loptu na školskom igralištu. Bili su sami cijelo prijepodne jer su školski praznici tek počeli i većina njihovih prijatelja zaobilazila je školu u širokom luku, odlazeći na bazen ili se spremajući za ljetovanje. I oni su trebali ići na more, ali tek kad im roditelji usklade poslovne obaveze i organiziraju zajednički odlazak, kao što su činili već nekoliko ljeta unazad.

Jedino živo biće koje su vidjeli bio je neki bezimeni prosjak koji je prolazio stazom pokraj igrališta, noseći plastične vreće u koje je skupljao povratnu ambalažu. Skitnica se zadržao nekoliko trenutaka promatrajući ih i zatim, mrmljajući si u bradu, produžio svojim poslom.

Sunce se polagano bližilo zenitu, zrak je titrao od vrućine, a nebom je plovio pokoji oblačić.

„Dosta mi je za danas. Gladan sam” progovorio je Miho nakon što je iz plastične boce popio zadnji gutljaj vode.

„Evo još samo zadnji šut na gol” rekao je Leo i nastavio komentirati zamišljenu utakmicu: „Susret se bliži kraju. Ulozi su visoki. Messi uzima loptu i prolazi pokraj protivničkih igrača. Kakva elegancija. Kakav stil. Messi se namješta na šut, puca i…”

I promašuje cijeli gol” ubacio se u prijenos Miho.

Lopta je u visokom luku preletjela ogradu igrališta i sletjela negdje u dvorište kuće preko puta.

II

„Moj tata kaže da je ta kuća ukleta.” Rekao je Leo dok su stajali na zidiću i držali se za željezne rešetke ograde koja je okruživala dvorište. Prazne rupe gdje su nekad bili prozori smrknuto su ih promatrale. Ograda balkona ispod krova kuće opasno se nakrivila, prijeteći da se svakog trenutka sruši. 

„Meni ne izgleda tako strašno” izjavio je Miho.

„To su i prvi kršćani govorili za koloseum.”

„Ha?”

Obišli su ugao ograde i našli se ispred teških metalnih vrata stražnjeg ulaza. Vrata su bila obrasla trnjem i travom, ali su srećom bila taman toliko otvorena da su se uspjeli provući na drugu stranu.

Pretražili su cijelo dvorište, ali loptu nisu pronašli. Miho je počeo očajavati; bila je to nova lopta! Skupa i kvalitetna. Šivana – od njegovih vršnjaka – negdje u Bangladešu. Onakva kakvom igraju profesionalci.

„Vidi” upozorio ga je Leo.

„Što?”

Kažiprstom mu je pokazao na podrumski prozor čiji je okvir bio izbijen.  

„Bili smo igralištu točno preko puta ovog prozora. Kladim se da je lopta prošla kroz njega. Bio je to šut i pol.”

Oprezno su prišli prozoru. Iz otvora je isijavao neprobojni mrak.

„Ništa se ne vidi, tko zna koliko je dubok podrum” zapitao se Miho.

Leo se osvrnuo po dvorištu. Nakon kraće potrage pronašao je hrđav lončić.

„Bacit ću ga kroz prozor, pa da vidimo.”

Miho se za svaki slučaj odmaknuo dva-tri koraka.

Prišao je oknu i nakon kraćeg nećkanja baci lončić. Gotovo istovremeno lončić je zveknuo o betonski pod tako da je cijela kuća odjeknula. 

Neka tamna sjena prošla je pročeljem kuće. Krovne grede i nakrivljena ograda lagano su zaškripale… Činilo se kao da se kuća budi..

Nakon što je opet zavladala tišina, skupili su hrabrosti da se opet približe prozoru. Baš kad se odlučili da će Miho držati Lea za ruke i tako ga spustiti u podrum iz crnog okna je izletila probušena lopta.

„Majko Božja! Kuća je sažvakala i ispljunula moju loptu!” dao se Miho u trk. Slijedio ga je u stopu. „Jesam ti rekao da je ukleta!”

III

Skitnica se izvukao iz podruma i sa zanimanjem promatrao kako trkom nestaju iz dvorišta.

„Samo bježite, vražji balavci. Tako uznemiravati čovjeka koji traži samo malo mira. Baš svašta.”

Zabio je oštricu noža u dio predviđen za otvor u limenci pive i otvorio je.

Tek što je povukao prvi gutljaj, na glavu mu se srušila balkonska ograda.     

U mojem dvorištu vrijede moja pravila. Ako će tko bušiti nogometne lopte, to ću biti ja” zaškripala je kuća pa se umirila.

Autor: Davor Pisačić

About Author