Kada bi samo život bio kao u kafani. Da li da pozdravim prvog ili drugog prijatelja? Piće je uvijek bilo sporedna stvar. Kada se samo sjetim koliko sam se plašila šankera, dajte ljudi, pa gdje to ima? Uporno se provlačila duga. Sjećam se jedne noći, vračajući se iz kafane, neka baba me mnogo iznervirala. Pa šta je baba je li moraš završiti na podu? Tako se i desilo.
Koliko sam bila očarana sama sa sobom. Zašto je ova emocija tako lijepa? Noć se lagano gubila među prstima. Osjećala sam sebe, tebe, nju i njega. Dugmadi vremena su se rasipala ispred mene. Sve ovo vrijeme što imam, podnosim, ništa me ne može iznenaditi. Zadimljena stvarnost je najbolja mogućnost. Obilazim ostale dijelove svoga bića, ali se uvijek vraćam na ono prvo. Nekada nije ni loše hodati po strunama misli. Ja sada spašavam svijet. Oduzeli su mi pravo na izbor kojeg nikada nisam ni imala. Zašto da ulazim u vrtove inovacija? Pa čovjek je uvijek živio kao i na samom početku.
Spominješ mi vjeru. Koliko se nada izgubilo u vjeri, nepoznata informacija. Ali volim da se molim. Zašto da razmišljam o nečemu što nije stvarno? Je li vjerovanje i sujevjerje postalo skoro pa identično? Kopkao me taj kamičak nade. Uvijek i zauvijek, kao kada te posipaju sa zemljom. Romantično se izmjenjuju silni i nesilni, ordaši i hordaši, uvijek precijenjeni. Ali ja sam tu da pobijedim. Nosi me vihor, strašan i mio, kao da želi nešto da mi kaže. Ah, moja besvijesti, nisam ni slutila da me voliš. Kopam duboko i idem sve dublje, nema te tu , otišao si. Uvijek sam te čekala spremno. Uvučeš se i odeš, zaboraviš na nju, uglavnom na nas. U vremenu si me zarobio, na mjestu me izgubio. Očite stvari sam prezirala, nisam ni pomišljala. Taj neizmjerni nesklad utkan u sadašnjost koja nosi budućnost. Pa one lete, zar ne? Golubice. Prenose poštu mira. Zar sam tako daleko odlutala? I ima sedam gora, kojima ne znam ni ime. Pod kožom mi više ne pristaješ. Svrbi, peče i boli. Trgaš mi krvotok u svim pravcima, svaka kriva vena me podsjeti da si tu. Zbog čega si ti poseban? Pa zašto da ne izvršim egzorcizam, pitam se evo i sama. Zar tolika svijetlost isijava iz mene, da se lijepiš kao moljac. Ne želim da idem na puteve po kojima si ti tumarao, usamljen i nesretan. Čemu druže, ako smijem tako da te oslovim. Prodaješ mi priču o vječnom životu, ali postavljaš uvjete za taj raj. Zar samo onda moja krv ispunjava predloženo? Da li ja vječno u grijehu dobivam besplatnu ulaznicu bez obzira na sve? Pa je li to pošteno? Sa vremena na vrijeme mi dođe osjećaj da si zaljubljen u mene. Krv nije voda. Pa makar da imam moć da pretvaram vodu u vino, ali ne, moram svaki dinar dati za pijanku. Zašto si mi onda bitan? Nijednu povlasticu nisi podijelio sa mnom. Ostavljaš me u mulju neispunjenih želja koje se samo gomilaju. Kažeš ti si Arhanđeo, ti si utjelovio i Božjeg poslanika na Zemlji. Tvoja krv teče mojim venama i zbog toga sam posebna. Osjećaš li vapaj duše koja je izabrana da pati? Toliko bih željela da moje riječi zvuče kao od velikana koji su svu empirijsku stvarnost prenijeli na papir u tako lijepom izražaju. Ali zbog granica do kojih si me dogurao, vjerujem, da moje riječi imaju smisla, makar nekome, ko me nikada neće upoznati.
Slomila sam ti srce onda kada si ga ti lomio meni. Puno brže od tebe. Ne sjećam se da sam ikada brže ukrotila zvijer. Zar se nisi tada osjećao malim i bijednim? Zašto bi, tvoje intencije su mnogo prodornije i bolesnije. Carstvo tvoga poroka počiva na temeljima slučajnih namjera. Tvoje zlo je nagovještavalo val dobrote. U startu si eliminisan. Obožavaš da se gasiš i nestaješ polagano.
Oduvijek si znao kako da me osvojiš samo si čekao pravi trenutak. Ožiljci su najljepša sjećanja. U tome si se prevario. Volio si da gubiš od mene. Ima li smješnije stvari od te? Znao si da nemaš brige dok si sa mnom. Ali tvoje furiozne emocije su nadvladale zdravi razum i prebacile te u bespuće. Ljubomora, strast i osveta bili su tvoji motivi protiv mene. Zbog čega si se osjećao tako duboko povrijeđen, nije nikome bilo jasno.
Upoznao si smrt. Kada sanjam najbliže sam smrti. Odlučio si da uzimaš mene. Sav tvoj svijet, ispunjen dugama i suncem, nije radio za mene. Kao da mi na Zemlji ne znamo za prevaru i poraz. Nešto je u tvom prisustvu bilo tako lagodno i lepršavo. S tobom bih morala osjećati samo jedno, ono najljepše i tako do kraja vremena. Ali ni najljepše bajke nisu prošle bez mrlja po sebi. Ubijam slučajni dio sebe. Sve ono što se može imenovati, neće preživjeti. Toliko sam bila zagrijana. No, stvari nisu izgledale baš onakvim kakve su bile.
Upijala sam ga do neotkrivenih granica. Tu negdje na sjecištu, upoznali smo jedno drugo. On, vječan i drag, uzurpator. Ja, oslobođena i umorna. Sve njegovo je bilo znatiželjno i primamljivo. Ali uvijek si bio nestvaran. Oh, da si samo bio živ…
Autor: Dina Strojček
About Author
