Dragi moji autostoperi, odjednom smo se obreli u svetu koji je užasno polarizovan. Ljudi se dele na sve i svašta, a najtragičnija je podela po političkoj osnovi, da li smo liberalni ili konzervativni. Liberalizam je u poslednjih deset godina, doživeo transformaciju u agresivni liberalizam. Deluje da se on razvio jer konzervatizam naprosto neće da umre. Količina mržnje u oba tabora je, na našu veliku žalost, dostigla katarzu. Došli su dotle da smatraju da si ili sa njima ili protiv njih. Oba tabora su se u svojoj bici lišila argumenata i prešla direktno na vređanje. Tako smo se dospeli u svet inkluzivnosti i političke korektnosti, tj. cenzure. Sve se to naravno odrazilo i na Holivud.
Pre nego što predstavim problem Holivuda, treba objasniti par stvari. Liberalizam je nastao na prelamanju osamnaestog veka, ili bolje reći, u doba Prosvetiteljstva (1650-1780). On se postepeno razvio, s tim da ga prvi put nalazimo u radovima Džona Loka (1632-1704), međutim, on je zaboravio da tu slobodu da i katolicima. S tom činjenicom se, u stratu, vidi problem liberalizma. Kasnije su koncept ove ideologije dopunjavali i postepeno gradili filozofi širom Evrope. Agresivni liberalizam se pojavio početkom dvadeset prvog veka, a 2005 godine je već ušao u petu brzinu, da bi izborom Trampa 2016. ušao u vorp. Isto tako ni ‘politička korektnost’ nije nova. Prvi put se termin koristi davne 1753 godine u presudi ‘Američkog Vrhovnog Suda’. Takođe je zapaženo korišćenje pojma u antologiji iz 1970. zvanoj Crna Žena (The Black Woman). Posle decenija političkog prepucavanja, uzeo je primesu koju ima danas, i postao tesno vezana sa agresivnim liberalizmom.
U vreme pre nego što se ovaj politički pravac povampirio liberalni Holivud je napravio stvarno neka fantastična ostvarenja kao što su: Laku Noć i Srećno, film o borbi sa Mekartijem i njegovim lovom na veštice, jedan izuzetno snažan film. Zatim Bulvort sa Vorenom Bitijem u ulozi liberalnog suicidnog kongresmena koji kreće u novu izbornu trku. Njegovo gostovanje na TV, pred kraj filma, i monolog koji je tada izrekao – otvara oči. Tu su još i Dejv, Rođen 4og Jula, Američki Predsednik sa mnogo jakim glumačkom postavama.
Bilo je naravno i fantastičnih serija iz liberalne kuhinje. Ako već njih pominjemo mora se krenuti od Zvezdanih Staza, jer samo viđenje budućnosti u franšizi je liberalno. Tu je i Bafi Ubica Vampira sa Sarom Mišel Geler u glavnoj ulozi. Uživali smo gledajući je kako iz nedelje u nedelju spašava nekog momka iz nevolje. Tu je i legendarni Zapadno Krilo, sa Martinom Šinom u ulozi predsednika Džozaje Bartleta. Tu je bila i Redakcija sa fantastičnim Džefom Denijesom u glavnoj ulozi. Njegov govor o tome zašto Amerika više nije velika, odzvanja i sedam godina nakon snimanja te scene. Bilo ih je još more kao npr. Sajnfeld, Treći Kamen od Sunca, Televizijska Posla, Dobra Žena i druge.
Bila su to ostvarenja koja su nam suptilno donosila liberalne vrednosti oko kojih smo svi mogli da se složimo, jer su univerzalne i zdravo-razumske. Iz priloženog se da videti da je bilo i inkluzivnosti u tadašnjem dobu Holivuda.
Onda je došao agresivni liberalizam i sve se promenilo. Prvi od njihovih filmova je Isterivači Duhova iz 2016 godine, rimejk kultnog filma iz 1984., ali ovaj put sa ženskom postavom. I odmah sa neba pa u rebra, glavni negativac je muškarac koji im zabranjuje pristup intelektualnoj eliti. Pri gledanju filma, stiče se utisak da se doktrina liberalizma nabija u mali mozak. Nije potrebno govoriti o količini mržnje prema muškarcima koja je umetnuta u delu. Ono što je proizvod takve mržnje, jeste da film uopšte nije smešan. To se moglo suptilnije uraditi. Dogodilo se da je film postao još jedan u nizu bioskopskih promašaja i sa izgubljenih sedamdeset miliona dolara (po Forbsu).
Tu je onda i Robin Hud iz 2018., u kom su pisci bacili legendu kroz prozor i odlučili se za agresivnu indoktrinaciju gledalaca. Film nigde ne pominje ‘Princa Džona’, koji je integralni deo epa. Umesto toga oni su se odlučili da Crkva bude glavni neprijatelj. Ovaj film je bio najveći promašaj 2018. (po Business Insider), na budžet od 100 miliona zaradio je svega 84 miliona dolara.
Zagovornici ‘agresivnog liberalizma’ konstantno napadaju one koji nisu njihovi istomišljenici, ne dozvoljavajući da se čuje drugi glas sem njihovog. Ovo može poslužiti kao praktična definicija cenzure. Takav mentalni sklop i mod dejstvovanja podseća na Inkviziciju. Oni i sami kažu da su film i televizija najbolji način da se ljudima nametne drugačije viđenje stvari. To rađa dvostruki problem. Prvi je taj, što ako smo za to da svi imaju ista prava, niko ne sme da nameće drugima svoje viđenje bilo čega. Istorija je bila surova prema Katoličkoj crkvi zbog takvog stava. Ukoliko se dogodi promena političkog sistema i pojavi se novi konkurent, da li ti zagovornici misle da će novi politički pokreti biti blaži prema njihovom režimu? Drugo, tako nešto je jako snishodljivo, što je uslovilo rascep u političkoj levici američke Demokratske partije, koji se odriču povezanosti sa radikalizovanim članovima tabora.
Čudesna Žena je snažan feministički film iz 2016., za koji verujem da ste ga pogledali. Gal Gadot je u njemu bila odlična i profesionalna, pored toga što je tada bila u drugom stanju. Naravno, ne možemo negirati ni materijal s kojim joj je pružena prilika da pokaže sav svoj talenat. Ovaj film pominjem zato što reakcije agresivnih liberala nisu zapažene, pošto su Liban i Tunis zabranili projekciju filma iz razloga da je Gadotova jevrejka i Izraelka, time otkrivajući licemerje svog pokreta.
Nepoznati autor je u bespućima internet svemira izneo sledeću definiciju: „Kada suočeni sa realnošću liberali stave svoje prste u uši i njišu se napred-nazad, i napadaju svakog ko se protivi njihovom pogledu na svet. Oni ne vide da ljudi samo žele da pobegnu od realnosti na par sati i udube se u svoj omiljeni žanr“. Tu samo treba dodati agresivni, jer ‘liberali’ su suviše širok pojam. Očigledno je da je ‘glasnu manjinu’ Holivud uzeo pod ruku, međutim, ostaje nepoznato iz kojih razloga. Laički posmatrano, možemo usmeriti našu sumnju da se to dešava, jer postoje neki viši ciljevi među glavešinama filmskih studija da se utiče na konzumente njihovih proizvoda. Takođe možemo posumnjati da je politička podela između: republikanaca koji su mahom biznismeni i umetnika koji su mahom demokratski opredeljeni, uz dodatu polarizaciju i aktivizam koji zalazi u radikalno, rezultat toga da Holivud doživljava ovu vrstu transformacije. Ukoliko ovo uzmemo za tačno, jasno je da nam se kroz vizuelna dela servira politička borba dveju strana, mesto da se nudi sadržajno kvalitetna priča.
Malo–malo pa neko kaže da Holivud više nema ideja, što je samo delimično tačno, jer ta teza ima dve strane medalje. Prva strana je da Holivud mesečno proizvede oko 1000 sati programa u periodu od oktobra do maja, i naravno da ideje presuše. Druga strana medalje je da su se agresivni liberali toliko uvukli u Holivud da se ljudi boje ponuditi ideje koje se kose sa njihovim pogledom na svet. Holivud je klizav teren, ceo život radiš a jedan promašaj ti može uništiti karijeru. Činjenica da aktivisti i radikalna politička klima u Americi, uz pomoć deset miliona pratilaca na socijalnim mrežama, mogu prouzrokovati opšte nezadovoljstvo proizvodom, filmom ili serijom i pre nego što one počnu s emotivanjem, čini studije veoma opreznim s tim koje će projekte uzeti za rad. To se umalo desilo Gvozdenoj Pesnici, sa optužbama da je ‘belo oprana’, ali je Netfliks pokazao da ima kičmu i istrpeo s produkcijom dve sezone, pre nego što su obustavili snimanje daljih nastavaka. Najbolji primer kako ta zatrovana klima deluje jeste slučaj Džejmsa Gana koji je morao napustiti mesto režisera Čuvara Galaksije, da bi ga godinu dana kasnije vratili, jer se tobož pokajao za svoje oglašavanje na Tviteru.
Pošto su sveže ideje presušile, a one koje se ne slažu sa ‘glasnom manjinom’ odbijene, pažnja Holivuda se okrenula na temu bitnu za sve nas književne sladokusce, a to je ekranizacija romana. Ovo nije novost u Holivudu, jer od kada je nastao, on se time bavi. U poslednjih deset-petnaest godina taj smer proizvodnje je dosegao bum. Po kvalitetu, videli smo stvarno dobre ekranizacije, pa i one koje su samo solidne, a bilo je i dela koje je bolje ni ne pomenuti. Međutim sad dolazimo do škakljivog dela cele te rabote, a to je političko upletanje i signalizovanje vrlina. U svojoj zelotskoj želji da operu svoju savest u Holivudu se insistira na inkluziji rasnih manjina, likova sa političkim karakterom i opredeljenjem, i po njima se prepravlja radnja u delu.
Poslednja žrtva ovoj klimi je obrada Male Sirene gde je za glavnu ulogu izabrana tamnoputa Hali Bejli. Andersen je ovog lika opisao da ima kožu „čistu i delikatnu kao ružin cvet“ sa „očima plavim kao najdublje more“. Takođe imamo i slučaj Bonda i najave da bi novi agent mogao biti crnac ili žena, iako ga je Ijan Fleming do detalja opisao u uvodnim pasusima prvog romana. U akcijama signalizacije vrlina, kasting je odabrao Idrisa Elbu za Revolveraša u Mračnoj Kuli, iako opis u knjizi podseća na Klinta Istvuda. Alba je odličan glumac, to je najbolje pokazao u Luteru i Žici, ali opet, čemu toliko odstupanja od onoga što se nalazi u delu? Nedostatak originalnih ideja možda postoji, ali inkluzija na uštrb dela i likova zasnovanin po delu, jednostavno deluje kao manjak truda da se stvori posebna ličnost. Možemo zaključiti da se Holivud ne interesuje za progres, što je neverovatna činjenica, ako kažemo da liberalni tabor upravlja studijima, pritom se hvali time da predstavljaju progresivnost.
Ima mnogo primera gde sami autori nisu bili zadovoljni ekranizacijom svojih dela. Kao prvi primer izdvojimo Foresta Gampa. Iako fantastičan film on je pretrpeo promenu karaktera glavnog lika. U romanu on ima seks, puno psuje, matematički genije je, itd. To naravno nije tako prezentovano na filmskom platnu. A, da ni ne pominjemo da u romanu Forest nije oženio Dženi. Winston Grum nije bio nimalo oduševljen promenom karaktera njegovog heroja, da nastavak romana počinje rečima: „Nikada nemojte dozvoliti da neko napravi film o vašem životu“.
Drugi primer je ekranizacija Džeka Ričera, Tom Kruz je upao u ulogu kojoj nije dorastao. Ne, naravno u glumačkom smislu, nego u smislu da je premali za tu ulogu. Ričer u knjizi je impozantan čovek, kad se nađeš u borbi sa njim nije ti sve jedno, a Tom Kruz to jednostavno nije mogao dočarati. Posle velikog besa čitalaca, on je otpušten i na ekrane stiže nova ekranizacija u vidu TV serije.
Onda, naravno, imamo i obrnuti primer, to je naravno famozna ekranizacija Zemljomorja od Ursule Le Gvin u produkciji Saj–Faj Kanala. Ona je toliko mrzela tu ekranizaciju da je imala što šta da kaže. Produkcija je u ovom ostvarenju krenula u suprotnom pravcu, tim da je belo oprana. Jedini glavni crni lik u priči je Deni Glover. Na to je ona rekla: „To je mnogo daleko od Zemljomorja koje sam ja zamislila. Shvatila sam da producenti ne razumeju o čemu je knjiga. Oni su samo hteli ime Zemljomorje, i neke scene iz knjige u nekom genetičkom Mekmagijskom filmu sa besmislenom radnjom, zasnovan na seksu i nasilju.“ Takođe je dodala: „Želim da kažem da mi je žao glumaca. Stvarno su se jako trudili. Nije mi žao ni mene, ni moje knjige. Hvala ali mi smo dobro. Ali mi je žao ljudi koji su odvojili svoje vreme da pogledaju seriju, misleći da će videti nešto moje, ili o Zemljomorju. Paziću da budem opreznija u budućnosti, da ne dozvolim da ni ja, ni gledaoci budemo prevareni“. Ovim slučajem je i ogoljeno svo licemerje liberalnog Holivuda.
Imamo i slučaj Tri Musketara gde su za ulogu Portosa kastingovali meleza. iako je lik detaljno opisan u knjizi. Pravdaju se time da su hteli da odaju poštu piscu. Aleksandar Dima je bio čovek koji se nije libio da izrazi svoje mišljenje. U svoje vreme bio je poznat kao gospodar Pariza. Da je hteo da napiše tako nešto, uradio bi to sa ubeđenjem. Ovako je to samo uvreda načinjena autoru i delu. Tu smo došli do velikog problema, jer liberalni lobi pokušava da na tuđem radu i trudu ostvari inkluziju, osim kad je roman pun inkluzije, a oni baš tada nisu raspoloženi za nju.
Jedan veći, možda i bitniji problem Holivuda, jeste čista nemarnost za dela koja se ekranizuju. Tri Musketara ima četi