Amazing, Astonishing, Astounding – Od pulpa do trasha i natrag

Da bismo shvatili uzroke zbog kojih je pulp SF u Americi dvadesetih godina, a i kasnije, takve loše kvalitete, moramo se vratiti nekih pedesetak i više godina u prošlost.

Harl Vincent, Miles J. Breuer, David H. Keller, A. Hyatt Verril, Leslie Stone, Otis Adelbert Kline….

Ovo su samo neka od imena koja su se najčešće pojavljivala u impresumima prvih znanstveno-fantastičnih američkih časopisa krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ti su pisci bili među prvim originalnim autorima SF-a, u povojima žanra. Časopisi u kojima su objavljivali (u to doba tek ih je bilo nekoliko, Amazing Stories, Air Wonder Stories i Science Wonder Stories) zvali su se pulp, prema lošoj kvaliteti papira na kojem su se tiskali, a koji se izrađivao od drvene pulpe. Takav se papir brzo mrvio, stario, korice su časopisa stršile preko stranica,  ali sve su to nadoknađivali živahnim slikama na naslovnicama, akcijskim, zastrašujućim pričama, štancanim prema obrascima koje su urednici voljeli, pričama koje nisu vodile računa o znanosti, karakterizaciji likova, vjerodostojnosti radnje, a ponajmanje o literarnoj kvaliteti. No, bilo bi krivo misliti da je samo SF u to doba bio takav.

Da bismo shvatili uzroke zbog kojih je pulp SF u Americi dvadesetih godina, a i kasnije, takve loše kvalitete, moramo se vratiti nekih pedesetak i više godina u prošlost.

Sredina je devetnaestog stoljeća i većina najpopularnijih pisaca ujedno su i najcijenjeniji literati toga doba. Charles Dickens, Washington Irving, Herman Melville, Thomas Hardy, Nathaniel Hawthorne, osim što su bili cijenjeni literati, bili su i popularni, poput Stephena Kinga ili Jo Nesboa danas.  Razvoj popularne i „lakše“ literature počeo je u punom mahu tek početkom tiskanja popularnih časopisa, čija je tiraža prelazila desetak tisuća primjeraka. Prvi su se takvi časopisi u Americi (jer ipak je ona odgovorna za žanrovsku trivijalizaciju) pojavili dvadesetih godina devetnaestog stoljeća. Bili su to Saturday Evening Post, Cosmopolitan Magazine, Atlantic, Harper’s Magazine i još mnogo njih. Karakteristika  američkih, ali i engleskih časopisa toga doba bila je relativno mala naklada i visoka cijena (tridesetak centi koliko su koštali bila je trećina prosječne dnevne nadnice), a i sadržaj je bio primjeren bogatijoj čitalačkoj publici. No, početkom šezdesetih godina devetnaestog stoljeća pojavili su se mnogo jeftiniji časopisi, koji su koštali pet ili deset centi, a objavljivali su nepregledne serijale, reprinte, priče iz života (tipa Moja tajna i slične). Ti su časopisi, a najpoznatiji je izdavač bio Irwin Beadle, dobili popularno ime dime novels, ili u prijevodu petparački časopisi i romani. Imena poput Beadle’s Half Dime Library, Beadle’s Boys Library, Beadle’s Pocket Library ili konkurentski Old Sleuth, Young Sleuth, Buffalo Bill Stories, Wild West Weekly, Secret Service, bili su najpopularnija izdanja osamdesetih i devedesetih godina pretprošlog stoljeća. U tim su romanima i časopisima najčešće teme bili Građanski rat, Divlji zapad, Američka revolucija, a kasnije detektivske, avanturističke i priče o poslovnom i životnom uspjehu momaka iz siromašnih obitelji. Te su knjižice kupovali uglavnom dječaci i čitali ih skrivećki, jer im reputacija nije bila baš na visokom glasu (nešto slično kako je moja generacija čitala stripove poput Velikog Bleka, Komandanta Marka, Zagora ili Laso romane].

Nekako u to vrijeme u tim su se časopisima pojavile i prve priče koje bismo mogli nazvati rudimentarnom znanastvenom fantastikom i to u časopisu izdavača Franka Touseya, Boys of New York. Već popularni lik, nazvan Frank Reade Jr. sa svojim je prijateljima proživljavao razne avanture, često po najudaljenijim krajevima zemaljske kugle, ali te 1879. pisanje njegovih avantura preuzeo je šesnaestogodišnji mladac Luis Philips Senarens, pa ga je vodio i u fantastične avanture i izvan realnosti. Senarens se najčešće potpisivao kao Noname, a koristio je još dvadesetak drugih pseudonima, napisao je preko tisuću i peststo priča te se smatra jednim od najplodnijih pisaca u povijesti.  Često je pisao i o izumima, pa su ga zvali i američkim Verneom. Najčešće je pisao (osim avanturističkih priča o Readeu) o raznim plovilima, naoružanim vozilima, letjelicama, a napisao je i najviše priča o robotima od bilo koga u  povijesti.  Kvaliteta pisanja naravno nije bila na visokoj razini, no Senarens je, premda je zapravo ostao nepoznat sve do svoje smrti, upoznao cijelu generaciju mladih čitatelja u Americi s čarima znanstvene fantastike.

Petparačke romane nije ubila ekonomija, ubila ih je cenzura. U današnjoj Hrvatskoj nekako možemo i zamisliti kako je izgledalo kad su se krajem devetnaestog stoljeća crkvene grupe pobunile protiv đavolskog utjecaja takve literature. Kao da nisu bile dosta nasilne priče o piratima, kriminalcima i detektivima, ratovima i avanture, sad su se pojavili i tenkovi, roboti, raznorazne letjelice (bilo je to prije braće Wright), podmornice i ostala djela samoga vraga. Krenuli su bojkoti izdavača, prodavaonica koje su držale te romane i u roku od par godina sva su ta izdanja ukinuta. Mjesto Franka Readea i Jacka Wrighta zauzeo je Tom Swift, a mjesto petparačkih romana pulp časopisi.

Jedan od glavnih razloga zašto su i dime novels, a kasnije i pulp časopisi bili popularni i zašto im je naklada stalno rasla, bila je i odluka da se osnovna škola nakon završetka Građanskog rata proglasi obaveznom, pa je pismenost populacije stalno rasla (kurikularna reforma).

Osamdesetih godina popularnost je časopisa rasla sve više,  a Ladie’s Home Journal je s nakladom većom od 400000 primjeraka bio jedan od najuspješnijih kad je u tek pet-šest godina od podlistka u farmerskim novinama dospio do najprodavanijeg magazina u Americi. I Saturday Evening Post, koji je krajem osamdesetih jedva opstajao s 35000 prodanih primjeraka, krajem devetnaestog stoljeća skočio je na 600000. U isto doba u Engleskoj nakladnik George Newnes, inače vlasnik vrlo uspješnog časopisa Tit-Bits (nije ono o čemu ste sad pomislili), započeo je 1891. s izdavanjem časopisa The Strand u kojemu je glavnina sadržaja bila literarna. The Strand je vrlo brzo doživio i američko izdanje. Časopis je i danas poznat jer su se u njemu prvi put pojavile priče Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu, a tu su objavljivali i H.G. Wells, E. Nesbit, R. Kipling i mnogi drugi poznati pisci.

U takvoj klimi 1896. pojavio se i prvi pravi pulp časopis koji je objavljivao isključivo priče i romane. Frank Munsey već je desetak godina prije toga pokušavao  izdavati dime novels, a glavni se trebao zvati Golden Argosy i biti posvećen dječacima, kao i mnogi tadašnji najpopularniji romani. Ispočetka je časopis donosio samo gubitke, kao i kasnije osnovani Munsey’s Magazine. Munsey je mijenjao distributere, cijene, pa i formate, naposljetku se odlučujući na distribuciju putem pretplate i ostvario zgoditak. Časopis je odjednom zabljesnuo, ostvarujući glavninu prihoda od reklama (cijena je bila 10 centi), pa je Munsey krajem stoljeća postao glavni nakladnik u Americi. Argosy, Munsey’s Magazine, McClure’s i Cosmopolitan bili su glavni časopisi toga doba, a uključujući i ostale magazine koji su se prodavali za 10 centi činili su skoro 90% tržišta časopisa.

Takva je klima pogodovala i pojavi fantastičnih priča, koje su ti časopisi sve više počeli objavljivati. Prednjačio je The Strand koji je objavio i Vernea, ali i do tada nepoznatog M.P. Shiela čiji su romani The Empress of the Earth, The Lord of the Sea i posebno The Purple Cloud, bili začetak moderne američke znanstvene fantastike. The Purple Cloud kasnije je doživio mnoga knjiška izdanja, ali i reprinte u brojnim pulp časopisima iz tridesetih, četrdesetih i pedestih godina dvadesetog stoljeća.

Drugi časopisi toga doba koji su objavljivali SF i fantastiku bili su britanski The Idler i The Pall Mall Magazine iz kojih je SF priče reprintao McClure’s u Americi. U Pall Mallu se pojavila i velika većina ranih priča mladoga Herberta Georgea Wellsa. Možda prijelomni trenutak SF-a devetnasetog stoljeća, nakon romana Mary Shelley Wollstonecraft i Verneovih djela, bilo je izdavanje Wellsovog The Time Machine u pet nastavaka u časopisu The New Review.  I drugi pisci toga doba koji su objavljivali SF činili su to u časopisima. Među najznačajnijima bili su George Griffith, Fred M. White, Grant Allen, Frank Aubrey, William Wallace Cook i mnogi drugi.

Prijelaz stoljeća bio je vrlo plodno doba za novi žanr koji je sve više hvatao maha, ali i za nove pulp časopise. Munsey je 1905. izbacio i All Story Magazine koji je objavio i prva djela Garreta P. Servissa (američkog Wellsa i Vernea, no još manje literarno potkovanog) The Moon Metal i A Columbus of Space, a Popular Magazine novog izdavača Street&Smith (kasnije izdavača legendarnog Astoundinga) serijalizirao je H. Ridera Haggarda.

Blue Book, još jedan novi časopis, objavljivao je Williama Hopea Hodgsona i Georgea Allana Englanda  (dvojicu pionira fantastike i SF-a).

Početak dvadesetog stoljeća bio je doba industrijskog zamaha, izuma aviona, automobili su ulazili u široku uporabu, željeznica se širila Amerikom, otvoren je Panamski kanal,  stanovništvo Amerike je s nekoliko milijuna početkom devetnaestog stoljeća naraslo na  76 milijuna početkom dvadesetog. Znanstvena su otkrića bila još brojnija, Einstein i teorija relativiteta, dioda, radio valovi itd.

Onda je došao Prvi svjetski rat koji je opustošio Europu, ali Amerika nije toliko patila. Industrija je cvjetala, kako samo ratna industrija zemlje koja nije direktno pogođena ratom može cvjetati.

Prvi specijalizirani časopis za određenu vrst fikcije pojavio se 1906. Pogađate, izdavač je bio Munsey i zvao se Railroad Man’s Magazine. Drugi je bio The Ocean.

Serviss i England nastavili su pisati. Servissov roman A Columbus in Space bio je dijelom inspiracija za Asimovljevu legendarnu priču The Nightfall, a u Englandovom The Elixir of Hate znanstvenik smućka napitak od kojeg junak postaje sve mlađi (sjetite se Fitzgeraldovog Benjamina Buttona). Njegov kasniji roman Darkness and Dawn je o New Yorku daleke budućnosti kojega u ruševinama nalaze inženjer i njegova tajnica koji u stanju hibernacije ožive u to doba.

A onda se u All Storyju pojavio roman Edgara Ricea Burroughsa Under the Moons of Mars, pod pseudonimom Norman Bean.  Znanstveno je roman bio čista glupost, literarno ništa bolji od Servissovih, no imao je osjećaj začudnosti, pun akcije, romanse, neobičnih aliena. Bio je tipični produkt pulp fikcije, pomalo inspiriran knjigama astronoma  Percivala Lowella (predvidio je postojanje Plutona) o Marsu koje su se pojavile desetak godina ranije, premda ih Burroughs vjerojatno i nije baš čitao, možda tek poneki prikaz u tadašnjim novinama, jer je njegov Barsoom dosta drugačiji od Lowellovih pseudoznanstvenih  objašnjenja i priviđenja u obliku kanala.

argosy

Već sljedeće godine Burroughs je u All Storyju objavio prvog Tarzana, i ti časopisi danas vrijede pravo malo bogatstvo. Burroughs je postao zvijezda pulp fictiona, te se procjenjuje da je narednih godina zarađivao oko 20000 dolara godišnje, što u ono doba nije bilo malo.Burroughsov uspjeh, naravno, proizveo je gomilu  klonova, tako da su se pojavili romani slične tematike Charlesa B. Stilsona, J.U. Giesyja i Austina Halla.

Uskoro su se pojavili i pravi rivali Burroughsu, prije svega Ray Cummings sa svojim romanom The Girl in a Golden Atom, u kojem znanstvenik s novim izumom jakog mikroskopa promatra minijaturni svijet  i u njemu vidi prekrasnu djevojku, te se pomoću novog izuma smanji i uđe u taj svijet. Iste godine pojavila se i prva priča Willa F. Jenkinsa, kasnije poznatijeg pod pseudonimom Murray Leinster, ali najveći Burroughsov konkurent po popularnosti bio je Abraham Merritt, poznatiji kao A. Merritt, čiji je prvi roman The People of the Pit objavljen 1918. Iste je godine objavljena i priča The Moon Pool, koja je bila njegovo najpopularnije djelo. Za nastavak je dobio čak dvije tisuće dolara, što je u ono doba bilo pravo malo bogatstvo.

Tih su se godina pojavili i prvi specijalizirani krimi časopisi, Detective Story Monthly i Mystery Magazine, kao i Western Stories, Love Stories. Cijene su časopisa rasle zbog nestašice papira, ali se to nije bitnije osjetilo u nakladi.

Znanstveno fantastične priče u poraću bile su ponešto drugačijeg karaktera od dotadašnjih, pa se pojavio novi podžanr, scientific romance. Bile su to priče i romani koje su manje naglaska stavljale na znanost, a više na romansu, manje na kvalitetu pisanja, a više na akciju. I nekako u to doba počinje difamacija znanstvene fantastike kao eskapističke literature upitne vrijednosti,  čega se žanr ni do dana današnjeg nije u potpunosti riješio. Banalni zapleti, pretjerano kičasto pisanje, nepoštivanje osnovnih pravila pisanja, ponavljanja (da bi priče bile što duže jer plaćalo se po broju riječi), duga pseudoznanstvena objašnjenja usred priče, sve to karakteriziralo je djela žanra nazvanog scientific romance. No te su priče bile popularne i časopisi koji su ih objavljivali imali su visoku nakladu, te su ih urednici sve više tražili.

I tako, malo po malo dolazimo do specijaliziranih SF časopisa.

Glavni krivac, o kome su napisane brojne knjige i eseji, jest Hugo Gernsback, useljenik iz Luksemburga, radio frik, kojega su baš knjige Percivala Lowella o Marsu potakle da zavoli znanstvenu fantastiku. Pravoga prezimena Gernsbacher, Hugo se doselio u Ameriku, zemlju koja je obećavala mladiću, zainteresiranom za radio tehnologiju, telefon, električnu struju i izume, sve ono što u Europi nije mogao ostvariti. Nakon nekoliko propalih biznisa, krenuo je u posao s radio opremom i praktički postao prvi radio amater u Americi, osnovao i prvo udruženje radio amatera,  bio opsjednut izumima (sam je izumio prvi prijemnik koji je i odašiljao, prvi put upotrijebio riječ televizija za nešto što će tek biti izumljeno, i pokrenuo prvi časopis za radio, Modern Electrics, 1908). Kao zaljubljenik u SF, posebice Wellsa i Vernea, počeo je 1911. pisati i svoj prvi roman, Ralph124C +41, serijaliziran u Modern Electricsu. Roman je zapravo bio više futuristička knjiga mogućih budućih izuma (vrlo vjeran opis radara), nego beletristika. Kako je Gernsback više bio zainteresiran za funkcioniranje raznoraznih spravica, tako je i roman postao arhetip kasnije podvrste SF-a, tzv. gadget SF-a kako ga je nazvao  Asimov. Takvih priča imamo i danas, posebice u Analogu. Druga je vrsta SF-a toga doba bila avantura (kaubojac, hororac ili krimić u svemiru], što je već od ranije bilo popularno, a tzv. socijalni SF, u kojem su se uzimale implikacije mogućih izuma na društvo, počeo je tek smještanjem Johna Campbella u uredničku stolicu Astoundinga krajem tridesetih (zapravo, koju godinu ranije, za urednikovanja F. Orlina Tremainea u istom časopisu).

pokrenuo je Gernsback novi časopis The Electrical Experimenter, u kojemu su se, uz njegove prilično loše pokušaje, nalazile često i SF priče drugih pisaca. 1920. časopisu je promijenio ime u Science and Invention, te još češće objavljivao SF priče, uz futurističke članke. Bio je to časopis velikog formata, korica u boji, glatkog papira, različit od pulp gomile toga doba. 1923. jedan je cijeli broj posvetio scientific fictionu, punih šest priča s naslovnicom na kojoj je bio astronaut.

Te iste godine pokrenut je još jedan vrlo bitan časopis za razvoj SF-a, Weird Stories, u kojemu su objavljivali pisci poput Edmonda Hamiltona, tvorca Conana Roberta Howarda, legendarnog Lovecrafta i danas nešto manje poznatoga, no jednako važnoga, Clarka Ashtona Smitha. Zapravo je Weird Stories bio prvi žanrovski časopis koji je objavljivao fantasy, horror i znanstvenu fantastiku, pretežno avanturističkog tipa, no Hamiltonove priče koje su ondje izlazile bile su prve prave u podžanru space opere, kojima je cijeli svemir bio platno, a junaci uništavali planete i cijele galaksije.

No, unatoč Weird Tales, kao prvi pravi SF specijalizirani časopis u povijest je ušao Amazing Stories iz travnja 1926. Prvi su brojevi sadržavali uglavnom reprinte Verneovih i Wellsovih romana i priča, te starijih američkih i britanskih pisaca, poput Poea, Englanda, Servissa i drugih, a sve ukrašeno zanimljivim naslovnim ilustracijama legendarnog Austrijanca Franka R. Paula. Gernsback je vrlo brzo shvatio važnost fandoma, kojega je zapravo i osnovao, kao i novih pisaca koji bi pisali za časopis, te je ubrzo pokrenuo i rubriku pisama čitatelja. Takvo što bilo je nezabilježeno u povijesti izdavaštva.  Prvi se put dogodilo da fanovi obožavaju cijeli žanr. Ljubitelji krimića nikad se nisu okupljali u društva, više su bili orijentirani na određenog pisca ili detektiva, no sada je cijeli žanr, kojega je Gernsback krstio scientifiction, bio predmet dopisivanja, obožavanja, razgovora i druženja. Prvo je sve to bilo na nivou dopisivanja, a nekoliko godina kasnije osnovani su i prvi klubovi ljubitelja.

No, kakva je literarna ostavština Huga Gernsbacka?

Mnogi će danas reći da je svojim jednostranim viđenjem SF-a u samom startu unazadio i ograničio žanr sve do današnjeg doba. I danas ćete naći ozbiljne mainstream kritičare koji SF guraju u kategoriju eksploatacijske eskapističke tehnološke literature koja graniči s trešom, ako već i nije treš. No je li sve baš tako? Gernsbacku se dakako može zamjeriti forsiranje gadget podvrste SF-a, no u prvim brojevima Amazinga izlazile su i literarnije priče Wellsa, Poea i drugih pisaca. Popularnost avanturističkog fantazija (Merritt, Burroughs] utjecala je i na pisce SF-a, poput Williamsona, koji su kao temu vrlo rado uzimali izgubljene civilizacije. Dakle, cijela tadašnja klima forsirala je upravo takvu vrst pisanja, prenaglašeni kičasti stil, karakterističan za pulp časopise, „over the top“ radnju, lošu karakterizaciju i što bržu akciju ili opise izuma. Tako da je teško koriti samo Gernsbacka za getoizaciju SF-a. Prvi fandom jednako je kriv za zatvaranje žanra u svoje granice. No, Gernsback je doslovno kreirao ukus publike sam, cijele tri godine. Jer bio je izdavač i urednik jedinog specijaliziranog SF časopisa. Ali da budemo pošteni, Gernsback uopće nije birao priče u Amazingu. Činila su to dvojica drugih ljudi za koje danas znaju vrlo rijetki, Nijemac C.A. Brandt i već stariji gospodin Thomas O’Connor Sloane, koji je krajem tridesetih bio najstariji urednik nekog SF časopisa u povijesti s 86 godina, Amazinga, koji je tada bio pred umiranjem.

Danas kukati kako bi bilo bolje da su Britanci prvi izdavali SF časopis ili da je prvi pravi SF časopis, ruski Mirpriklusheniya (World of Adventure), izdavan od 1903.,  bio preveden u cijelom svijetu jednako je onoj narodnoj da je baba muško…  Istina je da je SF svoj djetinji hod započeo u Americi dvadesetih godina dvadesetog stoljeća i da su časopisi, točnije Amazing, bili ti koji su diktirali razvoj žanra. Tih godina knjiška SF izdanja bila su rijetka poput kiše u Atacami, pa su i pisci i čitatelji ovisili o Gernsbacku, a povremeno i o Munseyu i Weird Talesu (tada je bio na rubu ukidanja)  koji su objavljivali SF priče prilično redovito.

u Amazingu pojavio se i prvi roman novoga pisca E.E. Smitha, The Skylark of Space, koji je popularizirao žanr space opere, i uz Edmonda Hamiltona, te kasnije Johna Campbella bio i prvi predstavnik tzv. super science podvrste priča. Većinu pisaca iz prve rečenice ovoga teksta u SF doveo je Gernsback i dao im priliku da objavljuju. Te je godine počeo izdavati i Amazing Quarterly koji se pojavljivao svaka četiri mjeseca, na većem broju stranica i s dva romana.

zbog proceduralne greške Gernsback je ostao bez Amazinga, ali je vrlo brzo osnovao nova dva časopisa, Air Wonder i Science Wonder Stories. Opet nije bila riječ o klasičnim pulpovima, nego o tzv. bedsheet magazinima poput Amazinga, s kvalitetnim papirom. 1930. objedinio ih je u jedan, Wonder Stories, uz redovna kvartalna izdanja Quarterlyja, no važnije je da se te godine pojavio i novi časopis posvećen uglavnom SF-u, legendarni Astounding. Ispočetka, Astounding je prije bio konkurencija Weird Tales, no sa svakim novim brojem rastao je broj SF priča, a sve je manje bilo „weirda“ i „horrora“. Kvaliteta pisanja u Astoundingu nije bila veća nego u Amazingu i Wonderu, no časopis je uskoro našao svoje mjesto pod suncem i dobro napredovao.

Gernsback je tada počeo izdavati i seriju džepnih SF romana, prvu u povijesti, ali i časopis Scientific Detective Monthly, a malo kasnije i još neke, poput Radio Craft, Pirate Stories, pa čak i Sexology.

Tih godina pojavile su se i preteče superherojskog stripa, prvi je bio Buck Rogers Philipa Nowlana, koji je u literarnom obliku debitirao u Amazingu 1928., a tu su bili i The Shadow i Doc Savage.

amazing

U to su se doba počeli pojavljivati i časopisi s eksplicitnijim seksualnim sadržajem priča (za današnje doba prilično čedni) i tu vjerojatno leži začetak onoga što zovemo treš literaturom, premda je tanka granica između „pulpa“ i „trasha“, ako je uopće ima. Dime  Mystery, Terror Tales, Spicy Mystery Stories, samo su neka od imena časopisa koji su objavljivali seksploatacijske horor priče, povremeno i s primjesama SF-a ili fantastike.

Kad biste me pitali koja je razlika između treša i pulpa, rekao bih da je treš literatura namjerno kopiranje uzusa i pravila pulp priča i fikcije, dakle svjesno, pa i ironično spuštanje standarda kvalitete pisanja da bi se postigao željeni efekt. Tih tridesetih godina počeli su se snimati i prvi pravi treš   filmovi, a žanr je ne samo preživ danas   nego upravo cvjeta, no o tome malo kasnije.

Sjetimo se da je početak tridesetih doba velike krize u Americi, a tu krizu osjetilo je i izdavaštvo. SF časopisi najgore su stradali 1933. Amazing i Wonder Stories učestalo su mijenjali formate, cijenu, kvalitetu papira, a naposlijetku su postali dvomjesečnici,  a oba Quarterlya su nestala. Astounding se bio početkom godine sasvim ugasio. A onda je nekoliko mjeseci kasnije uskrsnuo. Kupio ga je već spominjani izdavač Street & Smith, urednik je postao F. Orlin Tremaine i legenda je ponovo rođena.

Tremaine je počeo objavljivati i tzv. sociološki SF, pod njegovim urednikovanjem izvrsne su priče objavili i C.L. Moore, Murray Leinster, John Russell Fearn, bili su tu i Donald Wandrei, Jack Williamson, John Campbell, Don  A. Stuart (opet Campbell pod pseudonimom i puno kvalitetnijim pričama od dotadašnjih), Raymond Gallun, Nathan Schachner i mnogi drugi. SF se radikalno mijenjao. Većina tih najboljih priča danas djeluje poprilično naivno, no u ono su vrijeme bile radikalno drugačije. Naravno, nisu bile bolje od Wellsa ili Poea, čiji su se reprinti još povremeno pojavljivali, no nosile su druge vjetrove u znanstvenu fantastiku. U to su se doba pojavili i prvi fanzini, kao i prvi klubovi ljubitelja žanra, a uskoro i prvi prijepori unutar fandoma, no to je neka druga priča.

Astounding

Tih je godina zabljesnula i brzo se ugasila i prva zvijezda repatica na nebu SF-a, Stanley Weinbaum. Prvu je priču, možda i najpoznatiju, The Martian Oddyssey objavio 1934. u Wonder Stories, a sljedeće je godine objavio još desetak priča i umro. Weinbaum će ostati upamćen po prvom opisu simpatičnog vanzemaljca, ali i po vještini skladanja priče, stilu koji se razlikovao od uobičajenog. Svojim je kratkim djelovanjem uspio postaviti nove kanone kratke SF priče. Gernsback je u to doba još nekako preživljavao, no 1936. je Wonder Stories nakon katastrofalne procjene da može živjeti samo od pretplate prodao i koncentrirao se na Sexology i druge časopise, potpuno izašavši iz žanra sve do pedesetih godina.

Paralelno sa svijetom pulpova postojao je i drugi svijet znanstvene fantastike, izvan Amerike. Tako je Zamyatin u SSSRu napisao Mi, bio je tu i Bulgakov, u Češkoj Čapek, u Engleskoj Stapledon, u Njemačkoj je Fritz Lang snimio Metropolis, u Švedskoj je postojao još 1916. časopis Hugin koje se bavio SF-om, a Sam Lundwall kaže da je još 1886. postojao i podlistak jednog časopisa zvan Stella koji je objavljivao isključivo SF. Sličan je časopis postojao i u Njemačkoj, no svi ti časopisi i pisci, osim možda Stapledona, imali su vrlo malo utjecaja na razvoj žanra.

Vrijeme pred Drugi svjetski rat donijelo je pravi procvat znanstvene fantastike i rođenje tzv. zlatnog doba. Još je to bilo doba dinosaura (pulpova), no  vrijeme banalnih priča polako je prolazilo.

Uređivanje Astoundinga preuzeo je John W. Campbell negdje krajem 1937. i od časopisa u par godina napravio instituciju koja je znanstvenu fantastiku iz djetinjstva odvela u pubertet i  adolescenciju.

Premda izgledom još uvijek pulp, Astounding je od 1939., kada su prve priče u časopisu objavili Heinlein, Sturgeon, Asimov i  Van Vogt, postao institucija procvata kvalitetnije znanstvene fantastike. Campbell od autora nije zahtijevao samo vrsno poznavanje znanosti i kvalitetu napisanoga, zahtijevao je i maštovite sociološke ekstrapolacije. Astounding, a i drugi Campbellov časopis Unknown, koji je obajvljivao isključivo fantastiku, postali su premium časopisi u kojima je bila čast objavljivati. Nije to sve došlo preko noći. Pa ni spomenuti pisci nisu, osim Sturgeona, bili baš neki vrhunski stilisti, no njihove su teme, obrade i osjećaj začudnosti udaljile znan fan miljama od pulpa i loše literature. Nije to bilo dovoljno da se mainstream kritičari obrate ili počnu gledati na žanr drugim očima (krimići su četrdesetih već pobjegli iz geta), no ipak, SF je dobijao sve širu i raznovrsniju čitalačku publiku, pa se od skoro stopostotno muškog žanra krajem dvadesetih, primijetilo da SF počinju čitati i žene.

No, uz Astounding tih je godina bio pravi bum novih specijaliziranih SF časopisa, uglavnom lošije kvalitete. Bio je tu stari Wonder Stories, sada preimenovan u Thrilling Wonder Stories, Startling Stories istog izdavača, Marvel Science Stories, Dynamic Science Stories, Famous Fantastic Mysteries, Fantastic Adventures, Future Science Fiction, Planet Stories (prototip časopisa koji je objavljivao „bug eyed monsters“ na naslovnicama i priče pulp kvalitete koje su se često mogle svrstati i pod trash), Science Fiction, Comet, Astonishing Stories (prvi urednički pokušaj Frederika Pohla), Science Fiction Quarterly, Siper Science Stories, Uncanny, Cosmic Stories, Stirring Science Stories i još neki, a u Britaniji su se pojavili Tales of Wonder i Fantasy, i to sve u tek tri godine, od 1937. do 1940.

Većina je tih časopisa objavljivala eskapističke priče, kakve su obajvljivali još Wonder Stories ili Amazing, s različitim uspjehom, no i u njima bi se povremeno našla kakva kvalitetna stvar. Neke od svojih najboljih priča Ray Bradbury objavio je upravio u Planet Stories koji je najčešće objavljivao stvari s imenima poput  The Dark Swordsmen from Saturn, Moon Terror, Buccaneer of Star Sees, Phantom of the Seven Stars, Asteroid of the Damned i slične avanturističke, kaubojske i gusarske priče u Svemiru. Bio bi to vjerojatno prvi pokušaj trasha u SF-u, da nije bilo časopisa Marvel Science Stories . Već u prvom broju  koji je izašao u ljeto 1938. pojavile su se čak tri priče velikana SF-a Henryja Kuttnera (dvije pod pseudonimom), od kojih je jedna, Avengers of Space,  imala scenu aliena koji slini od požude nad golom Zemljankom, a u sljedećem broju bila je i Time Trap ( s još više seksualnog i sadističkog sadržaja) istog autora, nakon koje su počela stizati bijesna i uvrijeđena pisma čitatelja i dežurnih dušobrižnika. Te se dvije priče s pravom mogu uzeti kao počeci treša u znanstvenoj fantastici, a jedan ih je pogođeni čitatelj (William Hamling, kasnije i sam urednik nekih SF časopisa) upravo tako i nazvao. Urednik Erisman („nomen est omen“) dobio je opomenu pred isključenje, no časopis je nastavio sa sličnim pričama, a Kuttner, kažu, više nije smio neko vrijeme pisati pod vlastitim imenom, pa su vjerojatno zato i njegove najpoznatije priče bile potpisane raznim pseudonimima, a u ovom časopisu nije se više poajvljivao.

Među svim tim brojnim pulp časopisima ističu se još tri. Astonishing Stories i Super Science Stories koje je uređivao mlađahni Frederik Pohl i kojemu je to bio prvi urednički zadatak, i Stirring Science Stories kojega je uređivao njegov prijatelj i kolega iz Futuriansa, najutjecajnijeg SF udruženja prije Drugog svjetskog rata, Donald Wollheim. Bili su to časopisi bez budžeta, pa su se Pohl i Wollheim dovijali i raznim smicalicama nabavljali priče. Astonishing je bio i najjeftiniji na tržištu. Cijena mu je bila samo deset centi. No, kako je Pohl birao uglavnom dobre priče, popularnost i naklada su mu rasli, pa su u časopisu objavljivali i Asimov, Blish, Kuttner i drugi poznati pisci, a specijalnost sva tri časopisa bile su pričice koje su pisali Pohl i  teenager Kornbluth, a povremeno i Wollheim pod različitim pseudonimima, najčešće S.D. Gottesman, a pojavio se i Heinlein, također pod pseudonimom.

Negdje 1943. zbog ratne nestašice papira došlo je do pravog pomora pulp časopisa. Pomrli su skoro svi osim pet šest najustrajnijih. Čak se i Campbell morao odreći Unknowna, a Astounding je postao prvi SF časopis u digest formatu (to je format kakvog i danas imaju SF časopisi, od Siriusa i Siriusa B, do Fantasy & SF-a). Preživjeli su samo Thrilling Wonder, Startling Stories, Planet Stories i još par manje značajnih, ali i stari, poput Amazinga. Amazing je, uz Fantastic Adventures, svoga kompanjona, od 1938., kad je časopis kupila izdavačka kuća Ziff Davis, uređivao lokalni fan, aktivan još od početaka fandoma i Amazinga, Ray Palmer. Preuzeo ga je u lošem stanju, pred umorom, no uskoro je, orijentiravši se na mladu publiku željnu avanturističkih, poprilično naivnih i loših priča, podebljavši broj stranica i promijenivši naslovnice, digao časopis u neslućene visine. Rat je i njemu naštetio, pa je časopis ponovo izlazio dvomjesečno, no kad je od 1945. počeo objavljivati priče čudaka Richarda Shavera u skoro svakom broju, naklada je ponovo skočila i časopis je počeo izlaziti mjesečno. Shaverove „priče“ bile su pravi primjer nenamjernog treša. Uvjeravao je i Palmera i čitatelje da su njegovi ljudi gušteri, stare rase ljudi koji žive pod Zemljom u gradovima pećinama i povremeno otimaju ljude, zapravo njegova proživljena stvarnost. A Palmer je priče kao takve i objavljivao. Postoji i cijeli broj Amazinga posvećen Shaveru, no vrlo brzo počeli su se javljati brojni čitatelji koji su zahtijevali da časopis prestane objavljivati takve gluposti. Shaverov fanklub preživio je još desetak godina, a pojavljivali su se i časopisi koji su objavljivali novije Shaverove priče. Shaver je svojim bulažnjenjima dosta utjecao na teorije zavjere koje i danas žive, a svojim je pisanjem ponovo derogirao SF, koji je barem dijelom, ponovo vraćen u doba početaka i loše „trash literature“.

Krajem četrdesetih i početkom pedesetih ponovo je uslijedio bum u SF izdavaštvu. Revitalizirali su se ugasli časopisi, počinjali izdavati novi, a u novom zamahu optimizma uslijedilo je vrijeme koje je zauvijek promijenilo lice SF-a . Uslijedila je smrt pulp časopisa. Dva bitna događaja bila su izdavanje dva nova časopisa, Fantasy&SF-a  i Galaxyja. F&SF pokrenula je izdavačka kuća Mercury Publications koja je izdavala Ellery Queen’s Mystery Magazine. Kao urednici izabrani su pisac SF-a i krimića Antony Boucher i J. Francis McComas koji je pet godina ranije uredio Adventures in Time and Space, jednu od najboljih SF antologija do tada u suradnji s Raymondom Healyjem. Urednici su odmah stavili naglasak na literarno, objavljujući u skoro svakom broju klasike literature, kao i pisce koji inače nisu pisali SF i prije su pripadali književnoj matici. Već u prvih nekoliko brojeva postavili su standarde kakve je teško bilo pratiti. Niti godinu dana kasnije, u listopadu 1950. pokrenut je i Galaxy, kojega je uređivao još jedan manje poznati SF i krimi pisac, Horace Gold, i on je kao programatsko načelo iznio da u Galaxyju neće biti kaubojaca u svemiru, niti pulp i trash literature. U startu su i Galaxy i F&SF pomeli konkurenciju, učinili Campbella pomalo zastarjelim (te iste godine Campbell je gurao Hubbardovu dijanetiku, preteču scijentologije,  u Astoundingu), a i preoteli mu glavne pisce, poput Asimova, Sturgeona i Kuttnera.

I pulp časopisi su se pokušali prilagoditi. Posebno dobro išlo je Thrilling Wonderu i Startlingu, sestrinskim časopisima, koji su kvalitetom parirali barem Astoundingu, a povremeno i Galaxyju i F&SF-u. Objavljivali su priče koje su izazivale prekretnicu u žanru, poput Blishovih Lovers, Bradburyjevih i Dickovih priča, Jack Vance je prvu priču objavio u Thrillingu, a Frank Herbert u Startlingu, Clarke je tu objavio Grad i zvijezde (Against the Fall of the Night). Naslovnice su i dalje bile djelo legendarnog Earla Bergeya, počesto s oskudno odjevenim djevama koje spašavaju spretni i zgodni mišićavi bijeli astronauti, no sadržaj je definitivno bio ozbiljniji.

A onda su 1954. i 1955. prestali izlaziti skoro svi pulp časopisi.

Bilo je više uzroka. Papir na kojem su se tiskali nije više bio tako jeftin, konkurencija digesta bila je sve jača, priče i naknade autorima bile su sve tanje,  knjige, koje su se masovno počele izdavati početkom pedesetih bile su sve čitanije, a jeftinije. Zadnji SF pulp časopis koji je preživio do 1958. bio je Science Fiction Quarterly. Te je godine pomrla i velika većina digest časopisa zbog propasti velikog distributera novina, no to je već druga priča. Tada je SF iz časopisa prešao u knjige, a preživjela nekolicina preuzela je svu kvalitetu. Pisci su se orijentirali više na pisanje romana, stigao je i novi val koji je pokušao zabiti zadnji čavao u lijes pulp SF-a, no začudo, stalno se provlačila ideja revitalizacije pulpa, pa se tijekom šezdesetih pojavilo nekoiko reprint časopisa koji su objavljivali uglavnom priče iz ranog Amazinga i Wonder Stories. Sjetimo se, to je bilo nepunih četrdeset godina od pokretanja Amazinga. Kad danas pogledamo što je bilo prije četrdeset godina, naći ćemo se u sedamdesetima, vremenima poslije novog vala, prepunim literarnog, visoko kvalitetnog SF-a, ne baš puno lošijeg od današnjeg, no i vremenu kad su umirali Galaxy, If i još neki veliki časopisi, a rodio se Asimov’s.

Ideja avanture i zabave u SF-u nikad nije umrla, pa je i sam Gernsback 1953. pokušao s novim časopisom Science fiction +, kada je uz svoje nemušte pokušaje probao pridobiti i tada popularne pisce da pišu za njega. Prije toga je krajem tridesetih pokušao i s izdavanjem strip časopisa Superworld Comics, no bio je to pokušaj ispred vremena koji nije zaživio. Kad smo već kod supeheroja, jedan od najzanimljivijih pokušaja kreiranja nečega što bi mogli svrstati pod taj podžanr  u SF-u, bio je Captain Future. Dogodovštine  Curtisa Newtona, znanstvenika i avanturista, i njegove neobične ekipe zamislio je isprva urednik Startling Stories Mort Weissinger, a većinu zgoda napisao Edmond Hamilton, zvan i „Uništavač svjetova“, prema svojim ranim pričama. Bile su to prave pulp avanture, a posebni pulp časopis koji je izlazio od 1940. do 1944. (kad je zbog nestašice papira ugašen) danas je prava kolekcionarska rijetkost, a postoje i reprinti.

Pulp SF nikad zapravo nije umro. Danas postoje specijalizirani izdavači (npr. Adventure House)koji reprintaju faksimile originalnih časopisa, nekih tako rijetkih da originale ne možete naći ispod tisuću dolara, pa možete kupiti i prvi broj Astoundinga ili Planet Stories) . Postoje i izdavačke kuće koje objavljuju knjige nekad najvažnijih pisaca pulpova. Možda i najpoznatija je Haffner Press, zaljubljenika i poznavatelja ranog SF-a, Stephena Haffnera koji objavljuje sabrana djela Edmonda Hamiltona, a već je to učinio s pričama Jacka Williamsona, Leigh Brackett, dobrim dijelom i Henryja Kuttnera, a reizdaje i Captain Futurea. Sve su to luksuzna izdanja, tvrdoukoričena, sa vrlo zanimljivim bilješkama, predgovorima, zapažanjima, faksimilima originalnih ilustracija i pisama čitatelja, esejima.

Pa i u časopisima se i dan danas potkradu i nove priče napisane u duhu pulpa, od ovih ozbiljnijih najviše u Analogu (nasljedniku Astoundinga).

No, postoje i neke zablude o kvaliteti i nekvaliteti pulp SF-a. Danas je uvriježeno mišljenje da je sav SF objavljivan u ranim godinama koje smo opisivali bio literarno nekvalitetan, isključivo orijentiran zabavi mlade adolescentske i pubertetske publike. No, je li baš tako? U većini slučajeva bilo je tako, no postojali su i tada pisci čije su literarne kvalitete nadilazile konkurenciju. Problem je bio što stil, pismenost, literarnost i nisu bili baš traženi. Čitate li danas neke priče Raymonda Galluna, Stanleyja Weinbauma, Catherine L. Moore, Clarkea Ashtona Smitha, pa i Jacka Williamsona, Henryja Kuttnera iz sredine tridesetih, uvidjet ćete da su ti pisci i te kako dobro baratali riječima, pa čak i za današnje pojmove bili kvalitetni pisci. I danas imate veliki broj pisaca koji uspješno barataju tematikom, stilom i logikom pulpa, a njihova djela nisu manje kvalitetna od tzv. literarnog SF-a. Naš primjer jest Aleksandar Žiljak, no možemo baciti oko i preko granice, pa vidjeti da i jedan izvrsni Adam Roberts u nekoliko svojih romana, a i u zadnjem izvrsnom The Thing Itself, barata poetikom pulpa, to je činio i Philip Jose Farmer, možda i najeklatantnije, a njemu pripada i čast biti jedan od najvažnijih pisaca SF trasha, sjetimo se njegovih eksploracija seksualnog (bio je prvi koji je pisao o grupnom seksu u svemiru – Image of the Beast i Blown) , ali i Tarzana, Doc Savagea koji su se u njegovim knjigama pojavili i zajedno. I Robert Silverberg, kao  i Harlan Ellison bili su među piscima koji su pedesetih pisali trash seksploatacijske romane i potisivali ih pseudonimima. Pa i Theodore Sturgeon pisao je priče, a i romane koji su graničili s trešom (njegova je kovanica ona o 90% smeća u svemu, ali i u namjernom pisanju treša možete biti u onih 10% kvalitete, apsurdno, zar ne?), kao i cijeli niz drugih poznatih pisaca.

Treš je od tridesetih godina svakodnevni pratitelji i filmskog SF-a. Danas je i njegov nezaobilazni dio.

Jedan od prvih treš filmova, legendarni i zapravo izvrsni Freaks Toda Browninga iz 1932. izazavao je i velike kontrovrze kad se pojavio. Bio je zabranjivan, uništavan, difamiran, no ostao je poznat kao arhetip treša, premda je i prije njega bilo filmova koji bi se mogli svrstati u tu kategoriju. Nikako ne možemo zaboraviti Eda Wooda i njegove „filmove“ poput Plana 9 iz Svemira ili Night of the Ghouls . Filmovi legendarnog producenta Rogera Cormana koji i danas, u poodmakloj dobi od 90 godina nimalo ne posustaje i producira filmove poput Sharktopus, Cobragator, Dinoshark i slične, ali i drugih poput  Petera Jacksona čiji je Bad Taste jedan od primera (ne primjera) modernog treša, svjesni su svog treša, koji je tu namjeran, po principu što je gore to je bolje. Većina tih filmova kombinira horror i SF, s puno krvi, smrti i namjerno loših specijalnih efekata, a možda i najkvalitetniji primjeri modernog filmskog treša su tri filma (a bit će ih još) serijala Sharknado.

Danas je treš publika brojnija nego ikad, postoje specijalizirani sajtovi, časopisi, festivali, programi (još od legendarnog Mystery Science Theatre, koji je išao desetak godina), koncerti posvećeni trešu. Treš je fenomen koji danas uzima sve više maha, pa moderna kultura i ne može bez samoparodiranja i podsmjehivanja samoj sebi. Vjerojatno postoji određeni broj fanova koji sve to i ozbiljno doživljavaju, pa i kritičara koji takvim filmovima daju negativne ocjene ocjenjujući ih jednakim mjerilima kako to čine i za ozbiljne holivudske filmove, no današnji je treš urnebesna parodija, koja je za razliku od Eda Wooda svjesna svoje nesvijesti, da se tako izrazimo.

Pulp i trash, da zaključimo, nisu nikako izgubili svoje mjesto u današnjem svijetu, dapače, čini mi se da dio budućnosti, i to onaj od 90% pripada trešu. Ne zato jer je zabavan, nego zato jer je nužan (pogledajte film Idiocracy). Pulp i trash živjet će punim plućima i dalje, ne samo zahvaljujući Tarantinu i Peteru  Jacksonu (može i Michaelu], nego i sve brojnijoj vojsci sljedbenika koji svake godine snimaju, pišu, čitaju, sviraju i žive treš.

Do čitanja.

 

Zdeslav Benzon

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *