Pod zvezdama – Dimitrije Golubović

„Je l’ si bio nekad ovde?“, pitala je, navaljena na automobil bez tablica, paleći cigaru. Još jedna pauza na dugoj vožnji.

„Valjda, jednom. Ni ne sećam se.“

Leđima okrenut njoj, gledao je u zvezde. Noć je trajala večno.

„Nekim poslom?“

„Ne… bio sam dete“, rekao je i okrenuo se. Sve vreme pokušavao je da dokuči odakle je poznaje. Možda su se samo jednom videli u prolazu i zapamtio je njen lik. Šta ako je neka davna poznanica na koju je zaboravio?

„Dete? Šta deca traže u ovakvim predelima?“

Nasmejao se.

„Kažem ti, ne sećam se. Sve su to isprekidane slike… slika ovog puta, slika zvezda, slika neke… ne znam čega, valjda deponije pored reke. I, uvek je tu zvuk, lavež pasa.“

„Koliko si godina imao?“

„Možda pet, nisam siguran.“

Klimnula je glavom i nastavila da zuri u daljinu.

Na početku puta rekla mu je da će vožnja biti duga. Bilo je to ublažavanje, jer osećao se kao da je dane proveo u suvozačkom sedištu, posmatrajući monotoni predeo. Nikako da dođe izlazak sunca.

„Još koliko?“, upitao je.

„Ne mnogo. Najveći deo smo već prešli.“

Odgovarala je u kratkim crtama. Reči su je zamarale, kao da je nadljudski napor ulagala u svaku. Gledao je u njene oči dok je govorila. Nije se sećao ni zašto je tačno došao ovde. Namera je valjda bila posetiti neko mesto zanimljivo i drugačije. Toliko o tome.

Blagi povetarac mrsio mu je kosu. Bacila je cigaru na asfalt i zgnječila je potpeticom, pa otvorila prednja vrata i ušla.

„Ne treba da se zadržavamo“, rekla je.

Pridružio joj se na suvozačkom sedištu. Otvorio je prozor i nastavio da zuri u zvezde. Kola su naglo ubrzala. Gledao je u isprekidane trake na auto-putu kako se pojavljuju i nestaju pod kolima. U toj ritmičnosti pojavila se misao. Pokušavao je da se seti života pre tog trenutka. Ništa. Video je samo isti predeo, slike bezbroj puta ponovljene.

Ćutala je. Zavezani pojas, duga kosa spuštala joj se niz leđa, ruke je držala na volanu. Ko je ona? Zaborav je opet prekrio sve. Ali zašto se onda vozi s njom? Zašto je u kolima sa strancem? Nije se sećao ni trenutka kad ju je prvi put video, kao da mu je čitav život počeo vožnjom.

Uhvatio se za rukohvat jer je počeo da oseća mučninu. Želeo je da povraća. Odjednom, njegovo telo se promenilo. Ruke mu postaše naborane i stare, a noge oslabiše. Glava ga je bolela. Neravnomerni puls, kao udarci čekićem. Mutno je video put pred sobom.

„Približavamo se kraju.“, rekla je, ne otvorivši usta.

Laveži pasa postajali su bliži, isprva ih je čuo kao sećanje, a sad ih osećao pored sebe. Glasno, previše glasno. Nije mogao da smiri pulsirajuću buku, sveopšti haos. Učinilo mu se da vidi svetlo pravo ispred sebe, blještalo je toliko jako da je morao da skrene pogled.

Kroz prozor je video da su zvezde i zemlja zamenili su mesta, prelili se jedno u drugo u njegovom uskovitlanom umu. Vozio po noćnom nebu posmatrajući sazvežđa vegetacije u pustinji. Psi, nije znao koliko njih, trčali su pored automobila. Njihovo krzno bilo je mračno, zubi oštri. Plamenocrvene oči tragale su za plenom, dok su im šape udarale o zvezdano nebo. Čuo je njihov lavež, kao reči, kao da pokušavaju nešto da mu kažu.

Šta je radio ovde kao dete? Uspomene je prekrivao veo magle. Svi događaji su se sjedinili u jedno, kao da vreme ne postoji, samo mesto. Samo ovo prokleto mesto koje je stvaralo sopstvena sećanja i svest. Nije više mogao da je vidi kako vozi, izgubila se u tami. Uzaludno je tražio kvaku ili pokušavao da otvori prozor. Drao se. Psi nisu posustajali. Neizdrživa hladnoća obujmila mu je telo.

Pao je u vodu, slušao šum reke dok se borio za vazduh. Sećao se.

Kao mali šetao je obalom, gledao kako voda mirno teče, svetla kako se presijavaju po površini. A kad su se svetla ugasila reka je naličila mraku što curi i deli zemlju na dva dela. Sećanje se prekida vriskom. Glas je bio majčin.

Promolio je glavu iznad površine i duboko udahnuo. Neko je šaputao. Nije više osećao telo. Ruke ga nisu slušale, noge su mirovale, glava mu je klonula na desno rame, a reka ga nosila daleko. Šapat je postajao glasniji.

„.Zalutali putniče zaboravljenog sveta.“

Opet je video. Sedeo je na obali reke, u odrazu lik starca, lik sebe.

„Oprosti se.“

Šapat, opet. Nije znao odakle, niti je mogao da odredi da li je glas bio muški ili ženski.

„Put je sećanje. Put je tvoj život.“

Reka je nestala i ostao je samo mrak.

„Ovo je mesto praznina. Ispunio si je najlepšim i najbližim, poslednjim trenucima. Seti se, jer ubrzo ćeš zaboraviti. Odlaziš na mesto gde prošlosti nema, u večni zaborav.“

Vozio se sa svojom ženom i kroz prozor posmatrao noćno nebo. Jurili su auto-putem kroz pustoš, ne mareći ni za šta. Vetar im je mrsio kosu i muzika zujala u ušima. Pogledao ju je, zadržao se na nežnim očima. A ona mu je uzvratila pogled i nasmejala se.

Udarila su ih kola koja su išla suprotnim smerom. Videli su se, ali bilo je kasno reagovati pri toj brzini. Sudarili su se pod zvezdama.

„Sada znaš. Bio si ovde i kao mali, nakratko, ali spasili su te. Davio si se u reci, majka te je izvukla.“

Video je. Čuo. Svaki trenutak izgledao je tako živopisno u sećanju.

„Ovde se naši putevi razilaze. Moraš poći.“

„Kuda?“

Tišina je bila odgovor.

 

Autor: Dimitrije Golubović

About Author