Savjeti za pisanje

Tekst koji slijedi mogao bi se zapravo nazvati meta tekstom, pošto ću pisati o tome – kako pisati. Recimo da se radi o kompendij većih i manjih mudrosti skupljenih tokom niza godina pisanja i mozganja o pisanju. Stoga, čitaoče ovog i spisatelju prošlih i budućih tekstova – sretno i nadam se da ćeš izvući neku korist iz narednih pasusa.

Prva stvar koju treba reći odmah i na početku – čitaj. Ako želiš dobro zapovijedati, prvo nauči služiti. Za kvalitetno govoriti potrebno je prethodno naučiti kvalitetno slušati. A za dobro pisati jedini recept jest prvo čitati. Čitaj često i mnogo; čitaj esejistiku i beletristiku, romane, novinske članke, znanstvene eseje i dopise upravi vodovoda. Štogod da ti dođe pod ruku – čitaj. Savladavanje svake vještine, pa tako i pisanja, teško ide bez izlaganja radu majstora prije tebe. U ovom stadiju čak i nije bitno je li tekst koji čitaš osobito kvalitetan – jer od loših se djela često može naučiti jednako koliko i od dobrih.

Sljedeći korak bilo bi čitanje s razumijevanjem odnosno čitanje s kritičkim osvrtom. Nakon određene količine pročitanih djela kod čitatelja se neizbježno razviju neke početne natruhe čitateljskog senzibiliteta. Počinje polako razlikovati dobar tekst od lošeg, strukturu službenog teksta od neslužbenog, drukčije kanone kojima se pokorava drama za razliku od krimića. Ovaj je senzibilitet neophodan za nastanak onoga što će kasnije, u daljnjem toku razvoja, postati vlastiti spisateljski stil. Stoga ga razvijaj. Svaki put kad pročitaš bilo koji komad teksta, stani i razmisli o tome koliko su dobro određena knjiga, poglavlje ili rečenica ispunili svoju ulogu. Sama uloga još ovdje nije bitna, pošto različiti oblici djela imaju različite uloge koje moraju ispuniti: npr. popularno-znanstveni članak mora na jasan i razumljiv način približiti kompleksnu znanstvenu temu javnosti, novinski članak treba precizno i nepristrano prenijeti neku vijest, dok je uloga ljubavnog romana razvoj dvaju glavnih likova i ljubavne kompatibilnosti među njima. Koja je uloga – nije bitno; bitno je samo ispunjava li ju određeni tekst ili ne. Stoga, nakon pročitanog teksta ili dijela teksta, pokušaj donijeti svoj kritički sud o pročitanom. Je li bilo dobro napisan ili ne? Je li napravio ono što je trebao napraviti, bilo to prenijeti određenu informaciju ili probuditi neku emociju. Ako da – kako je to uspio? Koje riječi, rečenice i kakvu strukturu je koristio da bi uspješno ostvario svoj cilj? Ako ne – u čemu točno nije uspio? Što je trebao učiniti a nije učinio? I naposljetku – što je mogao i trebao napraviti bolje? Da ti pišeš isti takav tekst, kakve bi riječi i rečenice koristio da bolje postigneš željeni cilj teksta?

Sljedeće, razmisli ima li neki specifičan vid pisanja kojem bi se htio posvetiti? Bio on avanturistički romani ili recenzije filmova, svaki žanr teksta ima neke svoje zakonitosti i kanone koje mora poštivati da bi bio dobar. A čak i kada krši svoje zakonitosti, to može činiti jedino s pozicije njihovog poznavanja i namjernog zaobilaženja, a nikako s pozicije diletantske ignorancije. Koji god vid pisanja imaš na umu, posveti mu se. Pročitaj pet ili deset dobrih djela svoga žanra i uoči neke osnovne karakteristike po kojima se svi oni ravnaju. Iako, moram napomenuti da ovaj savjet ne implicira zanemarivanje ostalih alata pisanja. Pisanje kao takvo je u dobroj mjeri holistička stvar, gdje se vrlo lako može dogoditi da se pisac povijesne fikcije inspirira nečime što je pročitao u dobro napisanom primjerku stručnog pravničkog ugovora.

Paralelno s konzumacijom književnosti, valja se malo-pomalo početi baviti i njezinim aktivnim stvaranjem tj. pisanjem. Jedna od glavnih svrha pisanja je polagani razvoj svog vlastitog stila. Svaki pisac bi jednom trebao doći do točke u kojoj bi mogao nepogrešivo prepoznati svoj tekst među stotinama drugih. Pri tom je normalno da na početku nečiji stil posuđuje ideje ili čak doslovno kopira stilove njemu omiljenih pisaca (ista je stvari s arhitekturom, kiparstvom ili glazbom, na primjer), no, kroz vrijeme i vježbu svačiji će stil dobiti neke samo njemu karakteristične osobitosti. Svoj bih stil na primjer, do te mjere koliko sebe mogu nazivati piscem, okarakterizirao natprosječno dugim i složenim rečenicama s dosta ubačenih digresija i odudaranja od osnovne misli, uz često korištenje višestrukih atributa kako bih pojačao emocionalni dojam pojedine rečenice. Ante Tomić – jedan od mojih omiljenih autora; pisac za kojeg ću se smatrati sretnim ukoliko ikada budem pisao i upola dobro kao on – se oslanja na metafore i primjere-digresije, s odličnim darom za komponiranje mini-priča od par rečenica koje snažno dočaravaju poantu koju želi postići; sve prožeto uz popriličnu dozu topline i dobrog humora. Jurica Pavičić je, primjerice, posve drukčiji – jer riječ je o piscu koji odlično barata s nekoliko linija argumenata i sve ih na kraju svrsishodno objedini u jedinstvenu poantu na kraju teksta; autor za kojeg niti u jednom trenutku ne sumnjam da je izgubio osnovnu nit svog teksta kojom će efektno poentirati na kraju. Friedrich Nietzsche, nadalje, piše vrlo epskim, rekao bih arhetipskim i bezvremenskim stilom s puno metafora, alegorija i općenito apstrakcija. I tako dalje, i tako dalje. Stil svakog pojedinog pisca nastaje kao prirodna ekstenzija njegovog karaktera i temperamenta. Nečiji spisateljski stil, je baš kao i način govora, odijevanja ili ponašanja, samo manifestacija njegove osobnosti prema svijetu. Neka ta manifestacija bude dobra i iskrena.

Što se teorije samog pisanja tiče, ona se ugrubo može podijeliti na dva elementa: sadržaj – što se piše; i izraz – kako se piše. Naravno da ova podjela nije čvrsta i nepromjenjiva, pošto se izrazom može dočarati sadržaj i obrnuto; no recimo da je njezino usvajanje u nekim crtama nužno za razumijevanje strukture različitih žanrova knjiženosti. Poezija ili epika, na primjer, stavljaju znatno veći naglasak na izraz od proze i to je nešto što se mora uvažiti.

Krenut ću od izraza, točnije raznih stilskih alata kojima pisac realizira svoj sadržaj na što bolji, što ispravniji i što ljepši način. I tu, za početak, moram reći koju riječ o poznavanju gramatike i pravopisa. Kao prvo, riječ je o stvari koja se ne može naučiti napamet odjedanput, već jedino vježbom i ponavljanjem. Jedino tako će pisac postepeno raditi sve manje i manje pravopisno-gramatičkih grešaka, te ih na kraju u potpunosti eliminirati iz svog pismenog vokabulara. Kao drugo, oni jesu bitni, ako ništa drugo iz razloga da upadaju u oči i odvraćaju pažnju od samog sadržaja. U 95% slučajeva, čim vidim napisano nešto poput „Kanadski“ (posvojni pridjev s velikim početnim slovom) ili „neču“ odmah znam s kakvim neukim i nepismenim čovjekom imam posla i sa sigurnošću pretpostavim kako se ne isplati ulagati u njegovo mišljenje. Što je šteta, jer se u preostalih 5% slučajeva možda radi baš o inteligentnom čovjeku koji može i ima što zanimljivo za reći; no čija pamet ne dolazi do izražaja baš zbog ovakvih ili sličnih pravopisnih odnosno gramatičkih pogrešaka.

Slična se primjedba odnosi i na interpunkcijske znakove. Svaki od njih: točka, zarez, povlaka, dvotočka, točka-zarez i ostali – imaju svoju svrhu i značenje koje bi pisac morao poznavati. Njihovom ispravnom uporabom jedan te isti komad teksta može uvelike dobiti na snazi i izražajnosti. Na potpuno suprotnom kraju spektra, njihovo nepoznavanje i ignoriranje obično su znak lijenog i nepismenog uma koji u pravilu nema reći ništa vrijedno spomena (uz malobrojne iznimke).

Nešto suptilnije i naprednije poznavanje izraza pokazuje se kroz direktno ili intuitivno poznavanje određenih zakonitosti strukture riječi, rečenica, poglavlja ili cijelih knjiga; a koja se opet, stiču samo i isključivo kritičkim čitanjem. I duga i kratka rečenica, na primjer, imaju drukčiju ulogu, značenje i intenzitet unutar članka. Dugu bih rečenicu, primjerice, koristio za uspostavljanje scene, za siže i detaljnije opise, za izricanje digresija ili složenih misli koje se jednostavno ne bi osjećale ugodno u kraćoj rečenici. Kratka je rečenica, s druge strane, spisateljski ekvivalent napete triler scene; pogodna za primjere gdje je naglasak na radnji (a ne na npr. osjećajima, filozofiranju ili uspostavi scene), za zadržavanje čitateljeve pozornosti i nagle promjene spisateljskog ritma i tona. Svaka od njih ima svoje mjesto unutar strukture teksta i pisac bi to trebao naučiti raspoznavati. Slično je i sa drugim stilskim figurama – primjerice aliteracijom, rimom ili ponavljanjem riječi. Posvetit ću koju rečenicu ovom potonjem, pošto je to jedna od najčešćih boljki koju vidim kod prosječnih tekstova.

Ponavljanje riječi u pravilu treba izbjegavati, i to je nešto na što obraćam naročitu pažnju pišući svoje tekstove. Umjesto toga, radije koristim sinonime, opise ili drukčiju formulaciju rečenice. Određena širina vokabulara ovdje je prilično korisna, pošto proširuje mogući fond iskoristivih riječi u svakoj danoj prilici. Primjera radi, banalno loše ponavljanje vidi se u rečenici poput: Marko najviše voli jabuke, Ivan najviše voli limune a Josip najviše voli marelice: rečenica koja se beskorisno opterećena riječima koji loše zvuče i ničemu ne pridonose ljepoti teksta. Već samim njihovim izbacivanjem dojam se značajno popravlja: Marko najviše voli jabuke, Ivan limune, a Josip marelice. No najbolja je ona varijanta koja pokazuje raznolikost i bogatstvo hrvatskog (ili nekog drugog) jezika te istu stvar kaže kroz nekoliko načina: Marko najviše voli jabuke, Ivan preferira limune, dok su Josipu najdraže marelice. Ovo već zvuči književno.

Naravno, kao i svako pravilo, tako i ovo ima svoje iznimke. Mogao bih sad pisati kao ponavljanje riječi može uspostaviti lajtmotiv, povezati naizgled nepovezane dijelove u jedinstvenu cjelinu ili smisleno naglasiti neku poantu, no umjesto toga ću samo dati izvrstan primjer od uvijek dobre Pjesme Leda i Vatre. Rečenice glase: Rhaegar fought valiantly, Rhaegar fought nobly and Rheagar fought bravely. And Rheagar died. Ove dvije rečenice ne bi imale ni približnu jednaku snagu bez imena „Rhaegar“ ubačenog ispred svake njezine pod-rečenice. No kao i u svemu ostalom vezano za pisanje i umjetnost općenito, pravila se moraju poznavati da bi ih se moglo kršiti.

Što se spisateljskog sadržaja tiče, mogu dati samo vrlo općenite smjernice i pravila. Kao prvo, nema pravila o temi pisanja, dobar roman ili znanstveni članak mogu se napisati i o životu Martina Luthera Kinga i o dozrijevanju sloja bakterija na podlozi u Petrijevoj zdjelici. Ima naravno, zahvalnijih i manje zahvalnih spisateljskih tema, no čvrsto vjerujem da kvalitetan pisac može napraviti ako ne dobar, onda barem solidan tekst o skoro bilo čemu. Jasnoća izraza, zanimljivost likova, napetost radnje, višeslojna problematika, te svi ostali elementi koje bi većina čitatelja odredila kao nosioce kvalitete nekog djela mogu se više-manje ubaciti u bilo koju priču o bilo čemu. Stoga, nemaj straha i samo piši, o čemu god da to bilo.

Što je jednako dobar savjet i za sljedeću ideju vezanu za sadržaj. Piši i stavljaj svoje misli na papir. Misao je mutna i kaotična, riječ jasna i precizna. Nikad ne znaš kako će neka apstraktna misao koju imaš u glavi izgledati na papiru dok ju tako i ne staviš. Često će biti drukčija od onoga kakvom je zvučala u glavi – bit će bolja ili gora, odražavat će jasno osnovnu ideju ili neće; no u svakom slučaju bit će određenija. Pisanje zapravo i jest manifestacija misli, poveznica između nedefinirane struje svijesti u glavi i preciznog jezika na papiru kojeg drugi ljudi moraju moći pročitati s razumijevanjem. Vježbaj tu poveznicu. Kad god imaš neku ideju vrijednu pisanja, piši o njoj i vidi šta ispadne. Možda bude katastrofa; no često bude i nešto itekako vrijedno daljnje razrade. To se odnosi jednako i na jednu rečenicu kao i na cijelu knjigu.

I naposljetku, koncept koji bih mogao nazvati tok ili flow zaslužuje nekoliko riječi, jer radi se o jednoj od ključnih spisateljskih komponenti na kojoj se svaki dobar tekst zasniva. Tekst, ukratko, mora teći. Svaka riječ teče u sljedeću riječ, rečenica u rečenicu, paragraf u novi paragraf. Svaki element nužno izvire iz prethodnog elementa i jednako se prirodno ulijeva u sljedeći. Slijedeći element možda može donijeti potpuno novu lokaciju, POV lika, temu ili promjenu tona; no svejedno mora izvirati iz prethodnog. Tekst nije poput dječjih labirinata, za skretanjima i promjenama na svakom uglu; tekst je poput rijeke gdje svaki njezin dio čini cjelinu sa svima ostalima i smisleno teče prema kraju. Kao i svugdje drugdje, ni ovo pravilo nije apsolutno – smisleni prekidi toka odlično funkcioniraju kod twistova, izmjena tonova ili drugih naglih promjena – no njegovo ignoriranje dovodi do čitatelja koji se sav zbunjen pita što je to točno pisac htio reći i ima li njegov tekst ikakav smisao.

Jednom kada je tekst, koji god tekst da to bio, završen, pročitaj ga. Primjeni na njega istu onu kritičku pronicljivost koju si primjenjivao na tekstove drugih autora koje si čitao. I nemoj si sam biti jedini sudac – daj svoja djela drugim ljudima i pitaj ih za mišljenje. Misle li oni da je tvoj tekst dobar i da postiže štogod da želi postići? Često će ti upravo drugi ljudi dati savjete i ideje koje tebi samom nikada ne bi pali na pamet. Duboko vjerujem u snagu brainstromanja, u moć različitih ljudi da zajedno stvore bolju gestalt cjelinu nego li što bi inače bio zbroj njenih dijelova – i ovo je samo još jedan njegov vid.

Ukratko – čitaj, piši: i ne zaboravi uživati u tome. To je najvažnije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *