Young Adult: živi šit ili novi život za knjige

Young adult literatura, u našim krajevima poznata još i kao omladinska književnost ili književnost za mlade(ž), već više desetljeća postoji kao samostalna kategorija, iako se teoretičari (a ni praktičari) još nisu uspjeli složiti je li u pitanju žanr, forma, ili nešto treće. I na nedavno (stvarno nedavno: festival se odvijao od 13. do 29. 8.) održanom međunarodnom festivalu knjiga u Edinburghu jedna od vrućih tema bilo je upravo pitanje kako definirati „YA“, te kako se prema njemu odnositi. Nažalost, kao što je to često slučaj, i ovom je raspravom pokušao zavladati onaj snobovski tip pisaca koji svaku književnost za mlade unaprijed odbacuje i prezire, pa je tako Anthony McGowan izjavio da „odrasli ljudi ne bi trebali čitati te YA stvari“ nego bi trebali „krenuti dalje i čitati Tolstoja i Dostojevskog i Dickensa, a prestati čitati Sumrak i Igre gladi.“

U sličnom je tonu bila postavljena i žalopojka koju je Joe Nutt objavio u časopisu za učitelje TES, konstatirajući da je sva YA literatura posvećena samo „tematici ogovaranja, beskrajnom recikliranju beznačajnih tjeskoba i ispovijesti selebritija koje ispunjavaju stranice časopisa strateški postavljenih kod blagajni u supermarketima“. Po Nuttovom mišljenju, YA romani su „opasna fantazija“ koja mlade čitatelje sprečava da postanu u potpunosti pismeni odrasli ljudi.

Ovakve optužbe za bezvrijednost, ispraznost i eskapizam nisu nepoznate ni čitateljima znanstvene fantastike, fantasyja i horora – svi spekulativni žanrovi dugo su vremena bili smatrani upravo takvim „opasnim fantazijama“ koje će izvitoperiti mozgove mladih čitatelja. Kad se tome doda još i činjenica da je veliki dio YA tematski smješten upravo u područje spekulativne fikcije, jasno je zašto se bavimo ovom pričom. A priča o omladinskoj književnosti, naravno, počinje davno prije Sumraka.

Pa ipak, ne onoliko davno kao što bi se možda pomislilo. Dugo vremena, naime, književnost se nije posebno dijelila na onu za odrasle i onu za djecu. Radovi koje danas svrstavamo u dječju literaturu, kao što su na primjer bajke braće Grimm, bili su podjednako namijenjeni i djeci i odraslima: to baš i nije čudno zna li se koliko su užasa imale izvorne verzije tih bajki, prije nego što ih je Disney pročistio.

Prvo djelo izričito namijenjeno djetetu – francuskom prijestolonasljedniku – nastalo je 1699. godine. Bile su to Telemahove pustolovine, koje je napisao prijestolonasljednikov tutor Fénelon. Ni Telemah nije bio baš potpuno dječji: kad je objavljen, roman je posve ispravno ocijenjen i kao vrlo oštra satira vladavine Luja XIV, te je prva naklada uništena, a roman je sačuvan tek zahvaljujući tajnom izdanju koje je objavio nizozemski nakladnik Adrian Moetjens.

U pravom smislu te riječi, međutim, omladinska književnost nastaje tek u 19. stoljeću, s francuskim nakladnikom Julesom Hetzelom. Hetzelova je velika želja bila da spoji znanstvene spoznaje i književnost te tako stvori literaturu koja će biti obrazovna za sve, a pogotovo mlade čitatelje, te istovremeno nuditi dovoljno zanimljive priče da bude popularna. Iako je upošljavao vrhunske ilustratore svoga doba, međutim, Hetzel nikako nije uspijevao pronaći pravog pisca s kojim bi mogao ostvariti svoju namjeru, sve dok nije upoznao  neuspješnog dramatičara i trgovca na burzi po imenu Jules Verne. Što se dogodilo kad su se njih dvojica susrela, zna svaki ljubitelj SF-a, a ovim se velikim trenutkom još jednom dokazuje i da su SF i omladinska književnost povezani zapravo oduvijek.

Ipak, ono što danas obično nazivamo YA – književnost u kojoj su protagonisti obavezno tinejdžeri, a sadržaj je na ovaj ili onaj način povezan s problemima odrastanja – pojavljuje se u punom smislu te riječi tek polovicom 20. stoljeća. Iako se dječja književnost pisala i prije, razdoblje između djetinjstva i pune odrasle dobi mladi su čitatelji morali popunjavati kako su znali i umjeli. Jedan od razloga za to bila je i činjenica da je tek u 20. stoljeću mladost definirana kao kategorija odvojena i od djetinjstva i od odrasle dobi.

Začetnicima suvremene omladinske književnosti smatraju se, ovisno s koje strane bare joj prilazite, Britanac Alan Garner i Amerikanka S.E. Hinton. Garnerovi romani imali su ključan utjecaj na mnoga imena koja danas prepoznajemo kao velikane: Philipa Pullmana, Neila Gaimana, Terryja Pratchetta, da spomenemo samo neke. Prvi svoj roman , The Weirdstone of Brisingamen (Sudbokamen Brisingamena) Garner je objavio još 1960. godine. U njemu, dvoje glavnih junaka, Susan i Colin, otkrivaju zlokobne zavjere nadnaravnih bića usred pitomog sela kraj Manchestera. Spajajući folklor i suvremeni život, Garner je tako na neki način bio najava suvremenog urbanog fantasyja, o brojnim YA romanima u kojima obični tinejdžeri otkrivaju da zapravo u obitelji čuvaju čarobni artefakt ni ne govorimo.

Za razliku od Garnera, Susan Eloise Hinton svoj je roman The Outsiders (Autsajderi) smjestila u posve realan svijet, opisujući život suparničkih bandi u jednoj školi u Oklahomi. Zanimljivo je da ga je Hinton napisala kao sedamnaestgodišnjakinja, nadahnuta stvarnim događajima iz svoje škole, no koliko je knjiga snažna govori i to da je još uvijek u tisku. Inače, roman je objavila 1967. godine, kao „S.E.“ Hinton jer se nakladnik bojao da će kritičari, vidjevši žensko ime, odbaciti knjigu kao neozbiljnu i pretjeranu, pogotovo s obzirom na velike količine nasilja koje su opisane u njoj.

Ovaj je podatak zanimljiv između ostaloga i zato što je potpuno isti savjet – da se potpiše inicijalima kako bi je kritičari shvatili ozbiljno – točno 30 godina kasnije dobila J.K. Rowling. Dapače, budući da Britanci nemaju običaj nadijevanja dva imena, Joanne Rowling čak je morala i izmisliti drugi inicijal da se skrivanje ženskog imena ne primijeti toliko. (Ako nekoga zanima, odabrala je K prema imenu svoje bake Kathleen.)

A upravo je J.K. Rowling i bila presudan faktor u eksploziji popularnosti koju je YA književnost doživjela krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Iako su, naime, još od polovice 20. stoljeća nastajali brojni naslovi za mlade čitatelje, ništa od toga nije se, jednostavno rečeno, prodavalo ni približno tako dobro kao što se YA prodaje danas, kad naslovi koji „nisu za odrasle“ pokrivaju gotovo trećinu tržišta knjiga. Istovremeno, ova kategorija ne privlači samo čitatelje ciljane dobi, nego i odrasle. A upravo je serijal o Harryju Potteru bio prvi koji je takvom lakoćom premostio jaz između „dječje“ i „odrasle“ književnosti. Tako se danas može pronaći i posebno izdanje serijala za odrasle, potpuno drukčijeg dizajna, na kojem ime Harryja Pottera više podsjeća na Jamesa Bonda nego na dječjeg junaka. ya

Je li to samo posljedica činjenice da je generacija koja je odrasla s g. Potterom dosegla zrelost i neugodno im je na policama izlagati dječje knjige, ili je stvar u tome što književnost za mlade pruža prostor za bavljenje ozbiljnim temama u obliku koji je istovremeno i zabavan, nećemo sad raspravljati. Podsjetit ćemo samo na slavnu izreku Oscara Wildea: „Ako se u nekoj knjizi ne može uživati čitajući je više puta, nema je smisla ni čitati.“

1 thought on “Young Adult: živi šit ili novi život za knjige

  1. Dobar tekst. Neverovatno je kako ljudi stalno imaju potrebu da dele sve živo na sitna crevca. Jednostavnije bi bilo deliti samo na ono što je dobro i ono što je loše, mada i za to može da se kaže da su subjektivne kategorije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *