Povijest je prokleta. Svi mi osuđeni smo na neprestano ponavljanje grešaka iz naše vlastite i kolektivne prošlosti – te čak i ako ih uspješno izbjegnemo, samo ćemo upasti u novi i drukčiji tip grešaka i propusta. Naša serija, punog imena: „Fate Stay/Night: Unlimited Blade Works“ samo nam pokazuje ovaj već ustaljeni obrazac. Smješten kronološki desetak godina poslije originala, ovaj nam anime također predstavlja nekolicinu protagonista odlučnih da osvoje novi rat za Sveti Gral. Baš kao i njihove majke te očevi desetak godina ranije, tako se i naši UBW-ovski epigoni osjećaju snažno i samouvjereno. I oni imaju velike ideje o ljepšem i boljem svijetu koji će se ostvariti jednom kad osvoje Gral. I oni kuju velike planove i strategije. No, postoji i jedna bitna razlika – oni imaju i benefit iskustva onih pre njih. Mogu naučiti nešto te ne ponoviti propuste i greške starije generacije. Stoga, naši protagonisti trebali bi biti bolji i uspješiji od vlasititih predaka.
Možda bi netko s optimističnim pogledom na povijest tako i pomislio, no naša serija definitivno ne drži ovaj stav. Baš kao što je stara generacija problematična i prepuna krivih ideja, tako ni nova nije ništa bolja. Samo što su problematični na drukčiji način, s novim i drukčijim krivim idejama.
Ukratko – povijest se ponavlja, u većoj ili manjoj mjeri. Seting apsolutno identičan Fate/Zerou: opet pratimo sedmero čarobnjaka, odlučnih da osvoje Gral te si ostvare bilo koju želju po izboru. I ovdje je svaki od njih prizvao po jednog moćnog Herojskog Duha iz prošlosti (Heraklo, Cu Chulainn i drugi) da mu pomogne. Naglasak je po drugi put na karakterima glavnih likova, njihovom razvoju i međuodnosima.
S obzirom da se prequel događa samo desetak godina ranije, možda je neobično da su samo tri glavna lika preživjela dovoljno dugo da se pojave i u UBW-u. Tako i ovdje imamo Kireija – nihilističkog gada koji jedini užitak i smisao nalazi u spletkarenju i sabotiranju drugih; Gilgameša – dozlaboga arogantnog i megalomanskog Herojskog Duha; te Artoriju – plemenitu kraljicu Britanije opterećenu vlastitim greškama iz prošlosti. Većina ostalih likova potomci su ili nasljednici protagonista iz Fate/Zero-a, osuđeni da ponavljaju njihove greške i k tome još i dodaju svoje vlastite.
Možemo recimo krenuti od Ilyasviel von Einzbern – koja je još kao djevojčica u prethodnom ratu izgubila majku Irisviel (koja je poginula) i oca Kiritsuga (kojem je zabranjeno da je vidi). Baš kao i ostali glavni likovi, tako se ni jadna Ilya ne može osloboditi utega povijesti: cijelu seriju provodi ljubomorna na Shira, tinejdžera kojeg je njezin otac posvojio, i za kojeg smatra da je nezasluženo dobio ljubav njenog oca koja je po pravu trebala pripadati njoj.
Ili bismo mogli progovoriti koju riječ o Rin Tohsaki, Tokiomijevoj kćeri i nasljednici. Iako po prirodi prilično topla i emocionalna osoba, Rin od svojih početaka odrasta i živi s idejom čarobnjaka kakvom joj ju je usadio njezin otac: kao nekog hladnokrvnog i distanciranog, pragmatičnog oportunista koji ne formira iskrene odnose s drugima već ih isključivo koristi kao pijune u svojim planovima. Je li takva persona u skladu s njezinim karakterom – naravno da nije. No upravo to je persona koju Rin pokušava emulirati i ponašati se u skladu s njom. Centralni dio njezinog razvoja kao lika zpravo je odvajanje nje kao osobe od ideje hladnog pragmatičnog čarobnjaka s kojom je odrastala i po kojoj je mislila da mora živjeti.
No najviše možemo pričati o Shiru Emiyi – glavnom protogonistu serije. Nakon što je u prijašnjem ratu za Gral ostao siroče, Shira je još kao dječaka posvojio Kiritsugo. Od svog posvojenog oca Shiro je nasljedio veliki idealizam i želju za pravdom, no potpuno lišenu Kiritsugovog pragmatizma i prljavih metoda. Shiro (jap. shiro = bijel) oličenje je plemenitosti, pravednosti i visokih moralnih načela. Centralno je pitanje stoga je li njegova inačica čistoće i želje za ljepšim svijetom bolja i ispravnija od Kiritsugove?
Za početak – u nekim je okolnostima svakako korisnija. Za razliku od Kiritsuga – kojega je njegova smjesa visokih ideala i niskih metoda učinila pustinjakom koji se nespsoban povezati skoro ni sa kim – Shiro lakše i brže nalazi saveznike. Tako recimo Artorija, iako zgrožena Kiritsugovim oportunizmom – njegovog sina smjesta razumije i cijeni. I nije jedina: podosta je likova bilo privučeno i pozitivno utjecano od snage, postojanosti i nepokolebljivosti Shirove vizije ljepšeg i sretnijeg svijeta kojeg on svojim riječima i djelima svakodnevno propovijeda.
No jednako tako, Shirova ideja ima i poveći broj značajnih mana, koje se serija ne libi pokazati i koje njegovi neprijatelji nemilice iskorištavaju. Pošto o spoznaji i suočavanju s tim manama ovisi cijela koncepcija Shira kao glavnog lika – ovdje je korisno stati na loptu i obraditi ih.
Kao prvo, Shirova je utopistička vizija svijeta potpuno nerealna. Idealna budućnost kakvom ju Shiro zamišlja nikada nije i nikada neće postojati. Umjesto da gradi svoju sliku svijeta na čvrstim i postojanim temeljima, Shiro ju umjesto toga postavlja na muljevito tlo, koje svako malo propadne i pritom uzdrma svog graditelja kao i njegovo djelo.
Jednako tako, dok mu njegova plemenitost i navika da u drugima uvijek vidi ono dobro pomažu u sklapanju saveza i povezivanju s drugima – i više od jednom mu se strahovito obiju o glavu. Nisu svi ljudi jednako vrijedni povjerenja, štaviše neki od njih su i više nego spremni ga izigrati na razne načine. Na sve mračne strane ljudske osobnosti Shiro je isprva poptuno slijep – i ta će ga naivnost koštati više puta tokom serije. Ostat će izigran i iznevjeren, dovest će sebe i drage mu osobe u tešku poziciju i izgubit će će borbe koje nije morao izgubiti – samo da je svijetu pristupao s malo više opreza i sumnjičavosti.
Zadnja kritika na račun Shira tiče se njegovog identiteta – odnosno individuacije u odnosu na stvari koj mu je Kiritsugo ostavio u naslijeđe. Nekoliko puta tokom serije ostali likovi zlurado primjećuju kako Shirovi ideali ljepšeg i boljeg svijeta uopće nisu njegovi nego Kiritsugovi; dok Shiro, kao nedorasli nasljednik, nije u stanju stvoriti ništa novo ni originalno – već je osuđen na polovično kopiranje ideja koje mu je netko drugi dao.
Svi te „optužbe“ na račun Shira itekako drže vodu i manifestiraju se na neočekivan način u vrlo zanimljivom plot twistu pred kraj serije. Stavio bih ovdje spoiler alert upozorenje, no onaj tko je došao do ove točke u tekstu vjerojatno nionako ne mari za spoilere. Dakle: misteriozni Strijelac, Rinin Herojski Duh čiji identiet dosada nismo mogli dokučiti, nije nijedan junak iz prošlosti – već Shiro iz budućnosti. Da, onaj cinični i oportunistički Herojski Duh koji s podsmjehom gleda na Shira zapravo prezire mladu, idealističku i strahovito naivnu verziju samoga sebe. Kako ispada, Strijelčev životni put odveo ga je točno onim stazama kakve je Shiro utabao. Kao tek osrednji čarobnjak stekao je veliku moć isključivo krvavim radom i požrtvovnošću. Činio je plemenita i junačka djela i stekao slavu kao takav. U svakoj je prilici nastupao nesebično i hrabro – nastojeći spasiti što više života. Stajao je na braniku pravde i zaštite slabijih, riskirajući svoj život nebrojeno mnogo puta. Ako je netko zaslužio biti nazvan herojem na račun svojih postupaka – onda je to upravo Strijelac.
I taj heroj je zatim izdan, i to na više načina. Izdan je od strane saveznika, čak i od ljudi koje se trudio zaštititi. Još gore, izdan je od svijeta koji se pokazao kao okrutno i pokvareno mjesto, posve nedostojno plemenite vizije koju su Strijelac i Shiro imali u svajoj glavi. I najgore od svega – izdan je od strane svog ideala: jedinog čemu je neprikosnoveno vjerovao i što je davalo smisao njegovoj žrtvi. Stoga nije ni čudo da je Strijelac postao takav kakav je, okorjeli cinik koji bez osjećaja lojalnosti manipulira drugima kako mu se prohtije i prezirno gleda na Shira dok se ovaj sprema krenuti putem koji ga je i samog uništio.
Sve u svemu, narativ serije nemilice napada Shira i stavlja ga pred težak izazov. Ideologija mu je prepuna rupa koje njegovi protivnici rado iskorištavaju dok ga vlastita budućnost (doslovno) osuđuje, de facto ga upozoravajući da put kojim je krenuo vodi samo u jad i nesreću. To je trenutak u seriji gdje Shiro kao lik ili ojača ili se slama. On mora naći neki način da odgovori na gornje kritike – i na taj način potvrdi valjanost vlastitih ideala koji čine osnovicu njegovog karaktera.
Shirov odgovor na prvu ruku je jednostavan, no pokazuje stupanj promišljenosti i zrelosti do kojeg je razvojem svojeg lika došao: internalizacija ideala. Shiro je naučio prestati promatrati idealni svijet kao neki imaginarni mutni konstrukt na čijem oltaru žrtvuje svoju životnu sreću i zdravu pamet – već kao nešto što mora doći iznutra, za što se svaki dan vrijedi boriti stotinama malih akcija i gesti u svojoj neposrednoj okolini. Ideja ljepšeg svijeta prestala je biti neki apstraktni ideal koji sliom prilika obitava u Shirovoj glavi te je zaista i postala Shirov ideal. Čak je i cinični Strijelac, suočen s nepoklobljivošću i iskrenošću Shirovog ideala, morao priznati da Shiro griješi samo u svojoj naivnosti – no ne i zbog toga što vjeruje.
Kritiku da ideal nije njegov, nego iskopiran od Kiritsuga, Shiro objeručke prihvaća i tako prvobitnu slabost pretvara u snagu. Činjenica da je ideal naslijeđen, a ne samostalno steknut ne govori ništa o snazi i vrijednosti tog ideala ukoliko je on adekvatno internaliziran (a Shirov to deifnitivno jest, pri kraju serije). Sve ove osobine dobro se ogledaju i u jedine dvije magije koje Shiro koristi tokom serije: projekciji i fortifikaciji. Projekcija mu omogućuje da fizički materijalizira kopiju bilo kojeg oružja koje vidi, dok fortifikacijom iznutra rekonstruira i uvršćuje neki objekt (recimo navedeno oružje). Te dvije magije sažimaju čitav model kako Shiro pristupa svijetu: iskopira neku drugu ideju, zatim je internalizira i očvrsne iznutra te ju na kraju iskoristi kao moćno oružje. U fantastici je vrsta magija koju čarobnjak koristi često prikladna manifestacija njegove osobnosti (mag koji manipulira vatrom često je karakterom temperamentan i stravstven, da navedem banalan primjer) – i Shiro u ovome nije iznimka.
I tek taj i takav Shiro je sposoban da pred kraj serije nešto konkretno i postigne, da bude od koristi umjesto na štetu svojim ciljevima i svojim saveznicima. Prešao i dug put od naivnog mladog dobronamjernika do efikasnog borca za bolje sutra – i pritom nije žrtvovao svoje ideale koji čine srž njega kao lika; već je samo postao pametniji i mudriji u načinu kako ih ostvariti.
Te za kraj, treba reći još i koju o samoj Fate franšizi. Serijal koji je počeo prilično mlako brzo se popravio te zahvaljujući kvalitetnom Fate/zero-u probio u sam vrh akcijskih animea. No, kako to često biva, popularnost neke serije ušla je u obrnutu korelaciju s njezinom kvalitetom. Producenti su zaključili kako će musti zlatnu kravu dokle god stignu odnosno dokle god je Fate serija dovoljno popularna među fanovima. Pritom je nekako kvaliteta pala u drugi plan, slično kao recimo i Star Warsu posljednjih godina (kapa dolje iznimkama poput Mandaloriana). Ako vas zanima Fate serijal, pogledajte Zero, bacite oko na UBW i dajte šansu Heaven’s Feel filmovima – i slobodno preskočite cijeli sijaset nastavaka, dodatnih priča i spin-offova čijim propuštanjem zaista nećete puno izgubiti.
Stoga će i Anime pod lupom ovime zaključiti analiziranje Fate serijala i u sljedećem nastavku pažnju posvetiti nekom od mnoštva drugih zanimljivih animea. Do pisanja i čitanja.
About Author
