Blog

Profesija veterinara postala je ugrožena. Ljudi su sve rjeđe držali životinje, farme su izumirale, a broj porodica koje su imale kućnog ljubimca bio je mali. Covid 19, a zatim i Covid 20, odnio je mnogo ljudskih života tokom skoro tri decenije. Iako je utvrđeno da je virus namjerno pušten iz laboratorije, niko se nije bavio odgovornošću, jer je svijet obuzelo kolektivno ludilo. Sve je bilo podređeno klimatskim promjenama, manjoj proizvodnji CO2, a u pokušaju da se smanji njegova emisija sve više ljudi okretalo se veganskoj ishrani.

Nekoliko decenija borbe sa virusom, koji je ujedno prepolovio populaciju, odrazilo se na ljude koji su živjeli novu realnost. Virus se od 2019. javljao u nekoliko navrata, svaki put jači i opasniji. Nastava se već decenijama odvijala putem internet platformi, uvedeni su pasoši za vakcinisane, vakcine su se mijenjale, usavršavale, a kompanija za kompanijom proglašavala je svoje vakcine najefikasnijom, Amerika i Evropa su ucjenjivale jedna drugu, a ljudi su bivali sve više zbunjeni, sluđeni i otuđeni. Vjerovali ili ne zvaničnoj medicini, koja je stalno podbacivala, ljudi su bili primorani da se vakcinišu i žive po utvrđenim pravilima. Većina je smatrala da je to odgovorno ponašanje dovelo do toga da se Covid virus, koji je decenijama mutirao u različite vrste sojeva, stavi pod kontrolu. Bilo je slučajeva da su vakcinisani i kućni ljubimci, koji su u više navrata proglašavani nosiocima virusa, a smatrano je bilo da je njihovo tijelo podobno za mutaciju. Upravo su takve teorije bile uzrok smanjenja broja kućnih ljubimaca u svijetu.

Tog majskog dana 2055. godine došao je Miloš u svoju veterinarsku ordinaciju, umoran od upornih i besciljnih rasprava sa Svetlanom. Osjećao se iscrpljeno, ali je mislio da se radi o proljećnom umoru i padu imuniteta. Pomalo je i kašljucao. Da nije imao zakazanu vakcinaciju labradora ne bi ni ustajao iz kreveta. Svetlana je svakako bila na poslu, a u ordinaciju je dolazio po potrebi. Dosadilo mu je da analizira kako i zašto, da li ostati sa njom ili ne i u šta se njihov odnos pretvara? Pitao se da li su konstantni napadi ludila, ljubomore i bijesa znak da se vole. Rastaće se po ko zna koji put i pomiriti isto tako. Razmišljao je da otputuje negdje na nekoliko dana i ne misli ni o čemu. Traženje rješenja odavno je postao uzaludan i besmislen posao, rješenja nije moglo biti između ljudi koji i ne pokušavaju da razumiju jedno drugo. Sve češće je koristio tablete za smirenje, pravio je koktele i trudio se da pobjegne iz realnog svijeta. Pogledao je na sat, bilo je oko 10 sati ujutru. Vakcinacija je bila zakazana u 11 sati.

„Odlično, imam vremena” pomislio je, a iz ormarića sa staklenim vratima izvadio je nekoliko ampula, od svake odvojio po nekoliko mililitara i smiješao sastojke u jedan špric. Skinuo je pantalone i dao sebi injekciju u venu na preponi. Bolan grč mu je stegao lice, ali se ubrzo ozario. Dan je mogao da počne.

Vlasnik je doveo labradora na vakcinaciju u tačno zakazano vrijeme. Miloš je dobro poznavao Lakija, vedrog i veselog psa uvijek spremnog za akciju i igru.

„Kako si lijep, Laki! Kako Laki sluša! Dobar pas, daj šapu” počinjala je igra.

Ubrzo je Laki bio smješten na sto i primio vakcinu. Miloš ga je potapšao po glavi i počeo da ga češka ispod vrata. Prstima je napipao neku kvrgu veličine jednog santimetra. Zabacio je psu glavu i prstima razvrnuo krzno. Iz kvržice je curila sukrvica. Zarezao je skalpelom, iz ranice su počele da ispadaju sitne larve. Stiskao je da gnoj iscuri iz rane, a potom se namrštio od silnog smrada koji je ispunio ordinaciju.

„Ne znam šta je ovo, neki insekt ga je ujeo i položio larve. Svašta… Je li bio negdje u prirodi skorije?” pitao je vlasnika.

„Nigdje, mimo parkova koje stalno obilazimo” odgovorio je.

„Čudno” promrmljao je Miloš i dezinfikovao pseću ranu.

Ispratio je pacijenta i odškrinuo prozor. Počeo je da sređuje instrumente koje je koristio. Larve koje su ispale iz rane još su mu bile pred očima. Dok je čistio skalpel sagao se do kante za smeće u koju je bacio larve. Na parčetu gaze, na površini kante, nepomično je ležalo nekoliko njih. Odlučio je da ih bolje prouči. Sagao se da dohvati gazu, pri čemu se neoprezno uboo na skalpel. Rana na kažiprstu desne ruke nije bila velika, ali krv nije mogla da se zaustavi nekoliko minuta.

„Uh!” uzviknu, „kako sam nespretan!

Nije mu bilo svejedno, ali računao je da je skalpel već dezinfikovan i da ništa loše ne može da mu se desi, a i njegove ampulice su već uveliko radile na njegovom raspoloženju. Larve je ubacio u epruvetu i u nju sipao neki rastvor pomiješan sa životinjskom krvlju koju je izvadio iz epruvete iz ručnog frižidera. Izašao je na trenutak iz ordinacije na trećem spratu zgrade sa pogledom na najljepši gradski park.

Oči umornog veterinara uveliko su kolutale pod zatvorenim kapcima, tako da nisu ispratile transformaciju larvi u leptire. Iz tečnosti u kojoj se čuvala krvna plazma micale su se larvice. Njihov izgled je počeo da se mijenja i uskoro je od larve postala lutka, a negdje pred zoru, kroz prozor su izletjela četiri leptira. Nebom je promakla crna zloslutna sjenka. Sjeme zla je bilo zasijano, a vječna borba između svijetla i tame, dobra i zla nastavljala se, a rastvor je samo ubrzao proces transformacije.

Danima nakon toga Miloš se osjećao loše, povećavao je dozu svojih narkotika, a počeo je više i da pije. Loše stanje pripisivao je napornoj vezi, neredovnim prihodima i tome što je sve više imao potrebu da odluta u svoje carstvo narkotika. Čulo mirisa mu se pojačalo, ali mu se svijest sve češće mutila i počeo je da osjeća neobjašnjiv strah.

„Taj miris me izbezumljuje, nepodnošljiv je. I zašto me prokleta kučka drži zaključanog i zašto me hrani ovim splačinama koje ne mogu da progutam. Sa mnom je sve u redu, samo mi treba neki krvav odrezak, treba mi nešto ukusno” mislio je u sebi, čekajući da Svetlana napusti prostoriju.

„Bože, pa ja sam osuđen na propast, osuđen na izgladnjivanje, osuđen na vječne muke sa vješticom. Moram nekako pobjeći odavde, moram” motalo mu se po glavi prije nego je utonuo u san.

„Halo, da li sam dobila dežurnu ljekarsku službu. Molim Vas, pomozite. Mom vjereniku nije dobro. Ne znam, ponaša se čudno, već nekoliko dana ne progovara, oči mu se cakle od temperature i kada priđem bliže njegovom krevetu čujem tiho režanje. Ne, nije bolestan, do sada nije imao nikakvih psihičkih poremećaja, veterinar je. Ne, ništa čudno u ranijem ponašanju nisam opazila. Adresa je Borislava Pekića 22.”

„Šta se to događa, ko su ovi zlotvori, ko su ovi ljudi koji mi navlače vreću preko glave. Ko je taj što me udara štapom. Hej, ne možete tako da se ponašate, nemate pravo!” izgovorio je prije nego mu je ubrizgana injekcija nakon koje je izgubio svijest.

Lučki gradić je već tri mjeseca bio u totalnoj izolaciji. Niti se moglo iz grada niti u grad. Luka je bila pod opsadom vojske koja je imala naređenje da puca ukoliko neko pokuša da pobjegne iz grada. Gradski stadion je bio ograđen žicama. U njemu se nalazilo preko hiljadu sugrađana koji su se međusobno klali oko živih kostiju i parčadi mesa koje im je čovjek, obučen u odijelo za krizne situacije, bacao preko ograde. Nekoliko njih ležalo je po ćoškovima ližući rane na rukama i nogama, neki su hodali četvoronoške, a neki su se, uspravljeni na dvije noge, pesničili. Novi virus nazvan je virus 21, a naučnici su ga u žargonu prozvali pseći virus ili pseći 21, kako su to novinari skratili na naslovnicama. Dvadesetak dana nakon što su četiri leptira kroz odškrinut prozor napustila veterinarsku ordinaciju povećan je broj kućnih ljekarskih posjeta. Zabilježen je sve veći broj slučajeva čudnog ponašanja, nalik bjesnilu kod životinja. Miloš se danima osjećao loše, pospano, rasijano, a zatim je počeo da gubi apetit. Sve oko njega događalo se u magnovenju i jednog jutra više nije mogao da ustane iz kreveta. Kako je Svetlana objasnila ljekarima, izgubio je odnos sa realnošću i počeo da se ponaša kao unezvjerena životinja. Labrador je pronađen preklan u stanu, a novinske stupce punili su naslovi o brutalnim napadima, pokoljima kompletnih porodica… Osim ludila, za koje se nije znalo šta ga izaziva, pacijenti su imali i kvrge na vratu. Prve preporuke bile su potpuno zatvaranje i zaključavanje pacijenata, ali se uskoro pokazalo da ih porodice ne mogu kontrolisati. Nadljudskom snagom uspijevali su da provale vrata, napadali su ukućane, komšije, i vlada je morala hitno da reaguje. Vojska je mrežama, nalik šinterskim, hvatala zaražene koji su slobodno hodali ulicama, njuškali po kontejnerima, napadali prolaznike… Po pozivu je vojska dolazila i zaražene odvodila iz kuća, prvo im stavljajući džak na glavu. U gradu je vladao potpuni haos i nije bilo izgleda da se otkrije na koji se način virus prenosi, a sumnjalo se na ujed insekta kojeg nisu mogli da identifikuju. Takođe, virus se prenosio i ugrizom zaraženih koji su imali stalnu potrebu za živim mesom i krvlju. Struka je bila nemoćna. Uveden je totalni karantin. Niko nije smio da izlazi iz kuće, osim u periodu od dva sata koliko je bio određeno za nabavku osnovnih namirnica, a kojih je u gradu bivalo sve manje, mada se i potreba za njima smanjivala jer se smanjivao i broj konzumenata. Osim bjesnila, u gradu se povećavao i broj leptira, na koje, u kompletnom ludilu koje je vladalo, niko nije obraćao preveliku pažnju.

***

Mjesec dana prije dolaska u ordinaciju na vakcinisanje, bijeli labrador je ispred piljare njuškao po gajbi u kojoj su bili otpaci voća. Osim polutrulog voća, u gajbi se nalazilo i meso iz uvoza kojem je istekao rok trajanja. Vlasnik labradora razgovarao je sa prodavačicom. Bili su stari drugari iz komšiluka, odrasli zajedno, pa je imao slobodu da u trgovinu dolazi sa svojim ljubimcem. Razgovarali su o zajedničkom prijatelju i njegovom lošem braku kada se iz gajbe podigao manji crni leptirić i zavukao se psu ispod vrata. Radilo se o rijetkoj vrsti leptira koja dolazi iz Brazila i koji je bio prenosnik zarazne bolesti koja je prvenstveno napadala životinje. U kombinaciji sa vakcinom koju je Miloš ubrizgao psu došlo je do mutacije virusa koji je počeo da se prenosi na čovjeka i koji je izazivao blokadu jednog dijela nervnog sistema. Čovjeku je ostajao samo nagon za preživljavanje i vraćao ga u stanje duboke nesvijesti.

***

Nad gradom se nadvila eskadrila aviona. Prvo su iz poljoprivrednih aviona zaprašivali insekte, a desetak minuta kasnije nad lučkim gradićem od svega dvadesetak hiljada stanovnika nadvili su se vojni avioni koji su ispuštali bojne otrove. Nervni gas je bilo rješenje kojim je vlada pokušala da spriječi širenje opasnog virusa. Nekoliko minuta nakon posipanja nervnog gasa iz kuća su istrčavali malobrojni koji nisu bili zaraženi, gušeći se i kočeći na svojim kućnim pragovima. Zbog opšte opasnosti nije smjela da im se pruži šansa da prežive. Vlada nije smjela da rizikuje, a radilo se o opštem dobru. Ljudi iz obližnjih gradova su evakuisani u skloništa i van gradova, kako bi se smanjio rizik od prenošenja bojnih otrova vazdušnim putem do onih kojima nijesu bili namijenjeni.

Svetlana je u paničnom strahu istrčala ispred zgrade.

„Šta ovo rade, poubijaće nas. Ne mogu ovako sa nama, mi smo zdravi, nismo zaraženi! Gdje su naša ljudska prava!? Kakvo je ovo rješenje!?” vrištala je Svetlana.

Dok se grčevito hvatala za pluća, osjećajući da se guši, kroz glavu joj prođe sjećanje na Miloša sa pjenom na ustima, koji je režao na nju.

„Krvoločno pseto, ti si me ubio!” kroz glavu poče da joj se odvija film života, ređali su se neki naizgled banalni događaji, slike iz djetinjstva, njen prvi pas Mona dobijen za četvrti rođendan, a među slikama pred očima su joj iskrsnula i četiri jahača apokalipse. Negdje ih je već vidjela kako najavljuju skori kraj.

„Ili, ili lama savahtami” prošaputa prije nego je prestala da diše, a bolna grimasa zaledila joj se na licu. Srce je izdalo prije gušenja.

Danima posle tog događaja svijet je opet osjetio olakšanje. Opasnost je prošla, širenje najopasnijeg od svih virusa do sada spriječeno je. Žrtvovani životi značili su kupovinu slobode, mira i život sa manje straha, makar privremeno. Stradali su zaraženi i na njih se gledalo kao na one koji nisu zaslužili da žive. Predstavljali su opasnost za druge i time je svijet opravdao odluku o masovnoj eutanaziji, jer lakše je bilo smatrati da su ti mučenici zapravo spaseni, nego da je izvršen masovno ubistvo…

Nad lučkim gradićem danima se nadvijala gusta magla. Sunce se promaljalo kroz guste oblake, kao da pokušava da oživi grad. Ništa se nije micalo, nikakvog znaka života. U uglu jednog zapuštenog dvorišta čulo se zavijanje. Krik je prolomio mrtvu tišinu koju nije prekidao ni poj ptica. U uglu se jedno biće previjalo u bolovima, cviljelo, jaukalo… Iz utrobe jedne doge izašlo je i treće živo štene. Izmrcvarena majka zabacila je glavu u stranu, izmučena, krvava, umorna. Posljednjim naporima pomjerila se tako da su kućiči mogli da se nahrane. Spuštala je glavu na hladnu zemlju, iz grudi joj se oteo glasan jauk, a oči su zvjerski sijevnule. Nebom je prošla zlokobna crna sjenka.

Promatram to umišljeno gradsko stvorenje kako maše rukama u nastojanju da otjera muhe koje su zadovoljno kružile oko raspadnutog trupla. Pokušavam ignorirati njegov savršeno uvježbani glas dok oponaša javljanje u središnji dnevnik što počinje za nekoliko minuta.

„Pobrini se da kamera bude u savršenom kutu“, daje mi jasne upute kao da sam student na praksi, a ne profesionalni kamerman s više od dvadeset godina iskustva.

Kimam u znak slaganja. Odavno sam naučio da ne valjda trošiti vrijeme na rasprave s tim ljubiteljima slike svoje – kako ih često nazivam u privatnim razgovorima.

Pomoćni asistent odbrojava i kreće javljanje uživo.

„Dobra vam večer poštovani gledatelji, upravo se nalazimo na mjestu koje je ponovno obavila tama sumnjive smrti lokalnog beskućnika.“ Mathias – moj mrski ljubitelj slike svoje, nabacuje lagani osmijeh pa zakoračuje nekoliko koraka u stranu dopuštajući gledateljima pogled na malu, napola urušenu kuću kakvu bi poželio svaki ljubitelj dobrog niskobudžetnog horora. Na mjestima gdje su nekoć stajali prozori sada je pribijeno nekoliko dasaka, ali i one su se počele raspadati. Nekoć masivna ulazna vrata, ili ono što je ostalo od njih, leže barem desetak metara dalje prema malom jezercu obraslom raslinjem. Krov je još uvijek na svom mjestu, ali moje budno oko uvjereno je da će sljedeću sumnjivu smrt dočekati napola urušen. Ovo je već četvrta smrt o kojoj izvještavam s iste ove pozicije. Dok se trudim ignorirati dosadne izvještaje koje Mathias iznosi, razmišljam o tome kako bi mi jednom netko mogao postaviti spomen ploču.

Na ovom je mjestu poznati kamerman Lucas Verluda čvrsto držao svoju ka…

„S nama je lokalni šerif koji će nam reći više o planiranom postupanju policije. Šerife, dobar Vam dan. U medijima se pojavila priča i nagađanje da se radi o serijskom ubojici koji…“

„Već desetak godina radim na ovom području kao glavni šerif, a živim koliko sam star, i usuđujem se reći kako su medijski natpisi o potencijalnom serijskom ubojici čista senzacija. Ipak, policija uzima sve mogućnosti u obzir pa stoga koristim ovu priliku da pozovem građane da se ne približavaju ranču West dok traje policijska obrada.“

„Šerife, kako…“

Šerif prekine Mathiasa oštrim pogledom i dubokim glasom zbog čega u meni izazove još više poštovanja. „Poznato je da kruže brojne priče o ranču nakon masovnog samoubojstva obitelji West prije tridesetak godina.“

„Kruže priče o izazovima…“

„Dobro su mi poznati izazovi kojima djeca i tinejdžeri tjeraju jedni druge da uđu u kuću i provedu u njoj neko vrijeme. Kao što sam rekao, odrastao sam ovdje i mnogo sam puta sudjelovao u njima. Nikad nisam vidio ili doživio ništa s onog svijeta – ako shvaćate što želim reći. Ako mi dopustite nagađanje, prije bi rekao da mnogi beskućnici zbog teških uvjeta života i beznađa odluče da će njihovo posljednje počivalište biti upravo kuća obitelji West zbog same priče… Okrutnost života i te stvari – ako shvaćate što želim reći.“

Priča obitelji West… Čuo sam je više puta nego što bi to želio. Čudno je to kako se ne sjećam svih detalja koji mi uporno promiču. Jedno je sigurno, bila je to obitelj kao svaka druga, roditelji i četvero djece koji su živjeli s muževom majkom. Nisu bili bogati, ali ne može se reći ni da su bili siromašni. Obitelj je godinama obrađivala zemlju, uzgajali su malo stoke i održavali voćnjak. Svake su nedjelje pohađali Svetu misu u mjesnoj župi, a majka je pekla pite koje su se prodavale za sakupljanje pomoći za siromašne građane. Drugom riječju, klasična seljačka obitelj sa sredine 60-tih godina. Nesreća ih je zadesila nakon kupnje stoke koju je netko otrovao nakon glasina da je otac stupio u ljubavnu vezu s ženom moćnog trgovca. Uskoro im je nestao veliki dio plodova, a stabla jabuka u voćnjaku bila su potpuno uništena. Glasine su se uskoro pokazale kao laž, ali šteta je bila učinjena. Rate kredita nastavile su nesmetano stizati svakog prvog utorka u mjesecu i obitelj je bila prisiljena napustiti dom koji su stvarale generacije obitelji. Grad je ustao da spasi obitelj, ali činilo se da zbog dobrog položaja ranča odlučila umiješati banka koje je na sve načine onemogućila otplatu. Na kraju je, jednog kišnog jesenskog dana na kućnu adresu stiglo pismo o nužnosti iseljenja u roku od tjedan dana. Tog istog jesenskog kišnog dana, cijela si je obitelj oduzela život za obiteljskim stolom. Kasnijom istragom utvrđeno je da su stariji oduzeli život djeci metcima, a sebi su kao kaznu oduzeli život otrovom za štakore.

***

„Zamisli samo“, euforično mi govori Mathias dok maše s dopisom uredništva. „Glavni urednik predlaže da ostanemo ovdje još nekoliko dana i snimimo kratku emisiju koja će se prikazati za tjedan dana u udarnim terminu.“

„Mislio da da nikoga ne zanima još jedan mrtvi beskućnik.“

Mathias je poskočio i počeo pokazivati na tijelo koje mrtvozornici upravo spremaju u crnu vreću. „Naš mrtvi beskućnik zapravo je sin  lokalnog bogataša. Shvaćaš li sad?“

Nije čekao moj odgovor. Dok sam stigao zaustiti, Mathias je stajao na drugom kraju kuće  veselo razgovarao sa šerifom koji nije pokazivao isto oduševljenje kao moj ljubitelj slike svoje. Umjesto toga, činilo da se nam se u međuvremenu pridružilo još barem desetak policajaca i ako me sluh dobro služi, odlučeno je da će pretražiti cijeli prostor obližnje šume. Tko bi rekao da jedno ubojstvo može toliko obradovati mog depresivnog prijatelja. Podsmjehnem se, vjerojatno sam jedini od ekipe koji zna da naš savršeni Mathias ima velikih problema sa samopouzdanjem, a otkako ga je ostavila djevojka pije teške lijekove koje ja nazivam pravim imenom – legalna droga. 

„Naravno da neću dopustiti da se potencijalni počinitelj izvuče bez kazne“, oštro je zarežao šerif na muškarca u odijelu.

„Dobio sam dopuštenje da se motamo ovdje“, pohvalio se Mathias.

Upitam ga od koga, ali odbio je odgovoriti. Nitko normalan ne bi dozvolio da se osrednji novinar i stari kamerman motaju mjestom zločina. Pogledao sam desetke krimi serija i znam da je takvo što nedopustivo. Pa ipak, urednik vijesti ima mnogo kontakta i čini se da sam  zaglavio ovdje još barem nekoliko dana. Prepuštam Mathiasa da radi svoj posao i povlačim se u sjenu šume gdje su sjedili stariji policajci.

„Neobično“, prokomentira najstariji od njih.

Naćulim uši, ne mogu sakriti da me zanima što namjerava reći.

„Prošli put sam rekao našem šerifu da mi se čini da vidim neku stariju ženu kako nas promatra iz šume. Sada sam siguran da sam vidio istu tu staricu dok je doktor pregledavao tijelo. Ne samo da sam je vidio – mahala mi je.“

Druga dvojica su se stala glasno smijati. „Vjerojatno su joj se svidjele tvoje velike brčine.“

Muškarac je ljutito ustao. „Smijete se vi, ali ne volim kad lude babe tumaraju našim mjestom zločina. Možda je prošli put sve prošlo bez ikakve medijske galame jer je riječ o običnom beskućniku, ali ovoga puta će se svi lokalni mediji okomiti na nas. Čekajte samo da se pročuje da naš lokalni beskućnik nije lokani beskućnik.“ Skrenuo je pogled prema meni kao da me odmjerava, a zatim ga vratio na svoje kolege. „Ponovno će početi kružiti priče o staroj Berti koja progoni nesretne duše. Ili o Bee koja je prema nekim pričama preživjela samoubojstvo i od tada obitava ovim prostorima.“

„Možda stvarno…“

„Ove su oči vidjele njezino mrtvo tijelo“, dramatično je pokazao na svoje stare oči čiji su se kapci gotovo preklopili preko njih. „Tek sam stupio u policiju kad se dogodilo to samoubojstvo. Vlastitim sam očima vidio tijela svih prisutnih.“ Podigao je ruku da zadrži riječ. „A vidio sam i sva sljedeća samoubojstva.“

„Zašto bi se jedan zlatni dečko ubio?“ Upitao sam ispod glasa.

„Tko od nas zna što osobu muči iza ove debele kože? Današnji mladi su posebna priča. Pogledaj tog dečka, dvadeset i pet mu je godina, a nema nijednu jedinu dlaku na tom svom dječjem licu. Nisu to čista posla.“

Nisam dobro vidio mladićevo lice, ali prema odjeći koju je imao na sebi znao sam da je jedan od onih koje nazivaju drugačijima. Stari policajac je govorio kao da dobro poznaje mladića i njegovu obitelj pa sam odlučio upitati za više detalja. Prvo je oklijevao, ali nakon što sam svečano prisegao da neću njegove riječi dijeliti s onom novinarskom budalom rekao mi je da mladića poznaje površno. Nekoliko su ga puta privodili zbog problematičnog ponašanja. Pričao mi je o njegovoj obitelji, a zatim mu je izletjelo da je nekoliko metara od tijela pronađen njegov dnevnik.

„Želite reći da je šerif namjeravao utišati cijelu ovu situaciju tako što je lagao da se radi o beskućniku?“

Stari policajac se blago nagnuo u mojem smjeru. „Jasno ti je da su to povjerljive informacije?“

Brzo sam kimnuo. „Naravno.“

„Ima nekoliko razloga za takav postupak, a između ostalog mladićev otac nije želio da se od sinovog samoubojstva napravi televizijski program kao što se upravo radi.“

„Mathias je ambiciozan, prokopat će sve što mu se nađe na putu da dođe do mjesta voditelja u studiju.“

„Ponekad nije dobro kopati preduboko“, mudro je ponudio savjet stari policajac.

„Hoće li policija postaviti noćnu patrolu?“ Upitam.

„Trebali bi, ali jao šerifu ako pomisli da će je uvaliti meni. Kunem vam se svima, ako me natjera da provedem još jednu noćnu patrolu u toj kući i sam ću se otrovati otrovom za štakore.“

„Još jednu?“ 

„Već sam jednom stražario u toj ludnici. Ne postoji mjesto koje bolje zavara tvoj zdrav razum od te kuće. Da, to je obična ruševina s tragičnom pričom, ako kada se u njoj nađeš noću – sam, a tvoj um počne smišljati stvari koje se kose sa zdravim razumom…“

Kasnije toga dana, Mathias me je obavijestio o svom genijalnom planu. On će se zavući u gradsku knjižnicu i prikupiti izvode iz starih novina, a ja ću – da ne gubimo vrijeme – snimiti nekoliko dobrih i jezovitih kadrova u kući i njezinoj okolici. Navečer ćemo se naći u lokalnoj gostionici i dogovoriti što ćemo dalje. 

Sama pomisao da se neko vrijeme nećemo vidjeti ulila mi je nadu pa mu nisam imao srca reći da njegov plan smatram glupim. Bacio sam se na posao i snimio „nekoliko dobrih kadrova“. Želio sam što ranije otići s tog mjesta. Upravo sam sjedio u sjeni kuće i premotavao snimke da se uvjerim da su dobre kada sam na jednoj od njih primijetio čudnu sjenu. Premotao sam je ponovno, ali smetnje na su traci postale jače. Pokušao sam još jednom i tada se dogodilo ono što svaki kamerman mrzi – traka je pokazala grešku. Sve što sam radio ovog popodneva nestalo je u nepovrat.

U tom trenutku žalio sam sve godine svoje duge karijere. Psujući skidam sve svece s neba, a potom se priberem i odlučim još jednom snimiti kuću.

„Sutra ću sam prespavati u kući“, oduševljeno mi govori Mathias. „Proučio sam sve zapise i znaš li što sam doznao?“

Umorno sam slegnuo ramenima.

„Svi beskućnici su se ubili otrovom za štakore“, oduševljeno je podjelio tu informaciju sa mnom. „Za najnoviju žrtvu još uvijek čekamo rezultate obdukcije, ali siguran sam da sam u jednom kutu kuće vidio otrov za štakore.“

Zatražio je da pregleda moje snimke, a ja mu nisam želio stati na put. Usredotočen sam na masni odrezak na svom tanjuru, ali povremeno bacim oko na njegove zapise. Na kraju mu dajem svoju pomoćnu kameru, a pomoćni asistent ga upućuje u način upotrebe.

„Glupo derište“, mrmljam sebi u bradu.

***

„Netko se nije najbolje naspavao?“ Zadirkujem ga. „Pitam se zna li šerif za tvoju noćnu avanturu na mjestu zločina. Pitam se što bi rekao na to?“

Mathias je mrzovoljno protrljao oči. „Ne gubi vrijeme, pogledaj kamere da možemo otići s ovog mjesta.“

Osjetim li ja ogorčenje i strah u njegovom glasu? S ovog mjesta. „Što misliš da su kamere otkrile? Duhove?“ Smijem se grleno i glasno, a zatim pregledavam kamere. Budala nije upalio noćno snimanje, ali čekam trenutak da mu to kažem. 

„Zar je sve ovo bilo uzalud?“ Pobunio se na rubu živaca. „Pogledaj snimku do kraja!“

„Sve što vidim je mrak“, okrenuo sam mu kameru da se uvjeri, ali ipak odlučim premotati snimku. „Nešto se dogodilo?“

Grebe si vrat gotovo prisilnim kretnjama. „Ne, naravno da ne.“ Laže i osjetim mu to u glasu. „Ali nema bube u krugu od nekoliko milja koja se nije pogostila mojim tijelom.“

„Hoćete li ponoviti to večeras?“

Gleda u daljinu kao da ne čuje moje riječi. I sam učinim isto pokušavajući otkriti što bi tako zanimljivo bilo na rubu šume, ali nakon nekog vremena odustajem. Ponavljam pitanje, a moj ljubitelj slike svoje pogleda me kao da sam sišao s uma.

„Možda bi bilo bolje da uz sebe imam profesionalnog kamermana… da se ne ponovi ovaj fijasko s pomoćnom kamerom.“

Profesionalni kamerman, da je mogao ulizao bi se na još podmukliji način, ali nije mogao. Odbijem njegov prijedlog kao čistu budalaštinu, a zatim se uputim prema svom automobilu. Kamere su bile spremljene kada mi je zazvonio mobitel. Uslijedio je neugodan razgovor s šefom koji me natjerao da promijenim mišljenje.

Možda sam kukavica, ali zahtijevao sam neko jamstvo da nas neće napasti grupa drogeraša. Ili još gore, da nas neće sustići šerifov gnjev ukoliko otkrije što radimo. Sljedeći poziv iz glavnog ureda bio je kratak i jasan: „Sve je sređeno.“

Proveli smo cijeli dan dogovarajući kutove snimanja kada nam se pridružio onaj isti stariji policajac s kojim sam pričao jučer i jedan mladi novak koji se bojao poput malog djeteta. Mathias nije bio najzadovoljniji izborom pojačanja, ali nezadovoljstvo nije izrazio naglas. Krenuli smo snimati uvodni dio pa su se policajci smjestili u drugi kut i bacili na krafne koje su ponijeli sa sobom.

„Ipak vas čeka još jedna noć“, spomenem starijem policajcu.

„I kunem se da će padati glave zbog toga! Proklet bio onaj tko je prodao dušu i omogućio vam ovo snimanje.“

Kreće snimanje.

„Dragi gledatelji, nalazimo se u kući u kojoj se odigralo samoubojstvo obitelji West. Upravo na ovom mjestu, u 60-tim godinama, stajao je stol na kojem je obitelj pojela svoj posljednji obrok. Siguran sam da ne govorimo o slučajnosti kada ću spomenuti da su sva tijela naknadnih samoubojstva pronađena upravo u ovoj prostoriji.“

Stariji policajac pozorno prati što govori. Siguran sam da je u jednom trenutku komentirao da je bio uvjeren da nije primjereno prenositi vijesti kada se radi o samoubojstvu – novinarska etika. Potpuno sam siguran da smo o tome učili na jednom od beskonačnih seminara, ali činilo se da su Mathias i urednik vijesti zaboravili na to pravilo.

„Možete li zamisliti taj trenutak? Članovi obitelji sjede na stolom. Gospodin i gospođa West drže se za ruku. Pogledi su im uplašeni, ali odlučni. Malena djeca uživaju u juhi ni ne sluteći da više nikada neće zaspati u svom krevetu. Starica gleda u svoja koljena. Zar će tako završiti jedna poštena radnička obitelj?“ Mathiasov glas je histeričan, a njegov pogled maničan, gotovo jeziv.

 Prelazi u susjednu sobu i dovlači nekoliko stolica, a potom tjera mladog policajca da mu se pridruži i pomogne mu unijeti veliki stol čija je ploha bila napola uništena.

„Što on to izigrava?“ Pobunio se stariji policajac. „Ovo je mjesto tragedije! Istog trena prekinite s tim“, zapovjedio nam je iako i sam stojim po strani i šokirano gledam što Mathias izvodi. „Nitko nije spomenuo da će se dirati…“

„Želim da svi sjednemo za stol i zamislimo na trenutak kako…“

„Ne mislim sudjelovati u ovoj budalaštini“, pobunio se stariji policajac, a zatim ponovno pogledao u mom smjeru. Kao da mu ja mogu na bilo koji način pomoći.

„Posjetila me… jučer… sve mi je rekla.“

Mladi policajac se zagledao u mene, a potom u svog starijeg kolegu. Skinuo sam kameru s ramena, ali nisam zaustavio snimanje pa oprezno priđem Mathiasu. „Jeste li dobro? Možda bi trebali prekinuti s ovime i vratiti se u grad.“

„Ne“, povikao je, a zatim posegnuo rukom u džep i strusio dvije doze svojih tableta.

„Rekla je da moram ispričati njihovu priču.“

„Baš sada nema signala“, progunđao je stariji policajac, a zatim uz glasno protestiranje mladog, odlučio da će otići do policijskog automobila i obavijestiti postaju o događajima. „Obolio je na živce.“ Zaključio je.

Pokušavam obuzdati Mathiasa i natjerati ga da sjedne, ali on se uporno izmiče mojem stisku. U tom mi je trenutku drago što sam ostavio upaljenu kameru. 

„Sjednite ovdje“, naredio nam je.

„Poslušajmo ga – zasad“, govorim mladom policajcu u nadi da će to smiriti Mathiasovu maniju.

Neko je vrijeme nervozno hodao oko nas, a potom sjeo na jednu od praznih stolica za stolom. Tek sam tada primijetio da je na svakom praznom stolcu stavio ubrano poljsko cvijeće. Ustao sam i provjero da možda ne sjedim na busenu, a zatim sam se uvjerio da je moja stolica prazna.

„Djeco moja“, obratio se Mathias praznim stolicama, a zatim im pružio ruku. „Moramo to učiniti ako želimo zadržati svoju dušu. Ova zemlja je naš život. Svaki grumen ove zemlje prošao je kroz ove stare ruke. Ja sam ova zemlja kao što si i ti – sine moj, ova zemlja.“

Podigao je ruke, a iz jedne šake mu je počela ispadati zemlja. Mladi policajac se gotovo ustao i otrčao kada se naglo uhvati na prsa i ponovno spusti na stolicu. Nadao sam se da je u pitanju samo napad panike, druga opcija bila je previše strašna. Obuhvatio sam mu ruku i šapnuo da je sve u redu – nas je dvojica. Trebamo se praviti da sudjelujemo u njegovoj predstavi dok se stariji policajac ne vrati.

„Naše smrtno tijelo samo je naš privremeni ogrtač – naša je duša besmrtna.“

„Berta je ušla u njega!“ Zajecao je mladi policajac. „Starica… Govori se da ih je ona nagovorila na samoubojstvo. Obitelj West… ona ih je…“

„Ššššš“, nastojim ga umiriti.

Stariji policajac se vraća i sjeda na jedno od praznih mjesta. Pokušavam doznati je li uspio stupiti u kontakt s postajom, ali samo zamišljeno promatra situaciju u kojoj nas je zatekao. 

„Imate li oružje?“ Upitao sam ispod glasa.

„Što?“

„Oružje“, glasnije ću. „Trebali bi obuzdati Mathiasa dok ne postane nasilan.“

Stariji policajac zbunjeno gleda u mene, a zatim svoju pozornost usmjeri prema jednom od prozora. „Mislim da sam je vidio – Bertu.“

Mladi policajac je ispustio glasan uzdah.

„Ja ću se pobrinuti za djecu“, Mathias odjednom promjeni ton glasa i zagleda se u njih.

Stariji policajac je istog trenutka posegnuo za pištoljem, ali je shvatio da mu je futrola prazna. Izraz šokiranosti na njegovom licu nije se mogao mjeriti s užasom koji je uslijedio nakon što smo shvatili da Mathias drži pištolj. Nježno nam se smješkao kao da nas ne želi uplašiti.

„Djeco, jeste li pojeli? Tata bi se volio igrati jednu igru.“

„Nedostaje Lydia i Jane“, začujemo ženski glas i shvatimo da u prostoriju ulazi starija žena. Haljina joj je iznošena i podsjećala me na… modu 60-tih godina.

Želim vjerovati da sanjam, ali bolno jasno shvaćam da sam svjedok Mathiasovog živčanog sloma. Žena preuzma pištolj, a Mathias nestaje u mraku. Možda smo i imali priliku, ali nitko od nas trojice nije se usudio pomaknuti. Mogao bi obuzdati Mathiasa kada bi dobio malo vremena, ali činjenica da postoji starica koju prvi put vidim odagnala me od te zamisli. 

Mučnu tišinu prekinuo je zvuk šuštanja, a u sljedećem trenutku Mathias unosi onesviješteno tijelo policajca i posjedne ga na praznu stolicu. Dok je mladi policajac doživljavao novi napad panike, stariji ustaje u nastojanju da razoruža ženu, ali ga je iznenadna bol natjerala da ponovno sjedne. Uskoro je Mathias donio mladu policajku i posjeo je na mjesto do sebe.

„Cijela obitelj na okupu“, razdragano reče starica.

„O Bože“, zajecao je mladi policajac. 

Starica, muškarac (Mathias) i žena (mlada policajka) te četvero djece (mladi i stariji policajac, ja te novodoneseni policajac). Pokušavaju li Mathias i ta luda starica rekonstruirati dan samoubojstva obitelji?

Starica je ponovno predala pištolj Mathiasu, a on prišao svakom od nas i pomilovao nas po obrazu. Ovoga sam puta ja bio taj koji je ustao. Posegnuo sam za njim u nadi da ću ga urazumiti, ali odjednom sam osjetio naglu i oštru bol koja je prostrujala mojim tijelom poput udara struje.

„Hoće li nas ustrijeliti?“ Kroz suze će mladi policajac.

„Djeca su već velika“, započela je starica. „Mislim da shvaćaju snagu zemlje i žrtvu koju moramo podnijeti zbog nje. Neka jedu s nama.“

Ne shvaćam njezine riječi, ali osjećam kako nemir raste. Dok sam panično gledao ljude oko sebe, nisam ni primijetio da je starica na stol stavila veliki lonac s pire krumpirom u kojem su se sjajile crvene kuglice otrova za štakore. U tom sam trenutku i sam počeo gubiti razum. Grabila je velike porcije koje su se crvenile poput kakvih žalaca smrti, a potom ih stavljala pred nas.

Zgrabio sam posudu i bacio je o zid. Ostali učine isto, iako se nitko od nas ni na trenutak nije ustao. Starica je otišla do zida i strpljivo pokupila sve zdjele, a potom ih napunila. Bacio sam ponovno, a za mnom i ostaloi. Starica se ljubazno nasmiješila i još jednom ponovila postupak. Uskoro je postalo jasno da je nemoguće da u jednom loncu bude toliko hrane, ali lonac je uvijek izgleda kao da ga je upravo donijela.

„Što želite od nas?“ Proderao sam se. 

Mathias je ovdje samo poremećena žrtva. Sjedio je mirno nad svojom zdjelicom hrane i molio. Naše molbe da se urazumi i pomogne nam nisu dopirale do njegovog razuma.

„Zemlja daje, zemlja uzima.“ Pjevušila je starica dok nam je grabila sve veće porcije.

Činilo se kao da traje vječnost. Osjećaj vrtoglavice i slabosti preuzimao je moje tijelo iako nisam pojeo nijednu jedinu žlicu otrova. Gledam u svoje ruke želeći se uvjeriti da slijede moje naredbe i odbijaju izvršiti samoubojstvo. Zamućena pogleda, gledam u starijeg policajca koji ponovno odguruje svoju zdjelicu. Učinio bi isto, samo kad bi imao malo snage. I ostali to čine. Moram učiniti isto, naređujem sebi. Još zdjela leti zrakom, ali moja stoji ispred mene i kao da me promatra.

Znam da haluciniram jer se nalazim u toplom obiteljskom stolu. Pored u pozadini vidim sunčev sjaj, a cijela kuća miriše na domaću hranu. Pokušavam upitati starijeg policajca vidi li isto što i ja, ali umjesto njega, zatičem malenog dječaka kako veselo jede svoju juhu.

Brzo skrenem pogled na drugu stranu i dočeka me sličan dječak guste smeđe kose koji je ubacivao koricu kruha u juhu, a potom se smiješi starici koja je sjedila do njega. Okrenem se i ugledam kalendar na kojem je velikim crvenim linijama zaokružen jedan datum.

„Vrijeme je da zaigramo jednu igru“, progovorio je nepoznati muškarac. Koža mu je tamnija od izloženosti suncu, a vrh glave ćelav. Uznemirio sam se što vidim da u ruci drži teški predmet koji skriva iza leđa.

„Igra“, veselo reče dječak s moje lijeve strane.

„Ovo je nova igra koju još nismo igrali. Sve što trebate učiniti jest zatvoriti oči i staviti ruke na uši. Čut ćete glasan prasak, možda ćete osjetiti kako tekućina teče po vama, a možda osjetite i udarac. Pobjednik je onaj koji ni u jednom trenutku ne otvori oči. Hoćemo li sada igrati?“

Dječaci veselo poskočiše. Poželio sam se ustati, ali shvatim da su mi ruke na ušima. Što se događa? Što se, za ime svega, događa? Oči mi se počnu sklapati i sve što osjećam jest srce koje prijeti da će iskočiti iz prsnog koša.

***

Svaki dio tijela gori u bolovima. Liječnici su odlučili da je vrijeme da me suoče s istinom.

„Zašto ste to učinili?“

Nastojim im ispričati što sam sve doživio, ali čini se da svakim trenutkom dodaju sve više teških dijagnoza. Luđak, tako me sada zovu iza leđa. Liječnici dolaze i dolaze, ali nitko mi ne nudi dokaz za ono što tvrde. „Kamera!“ Viknuo sam iz petnih žila. „Kamera. Sve je snimljeno!“

Tek tjedan dana kasnije, glavni psihijatar je odobrio da budem suočen sa sadržajem koji je moja kamera snimila. 

„Jeste li sigurni da ste spremni?“

Kimnem. Znam da nisam lud. Znam što se dogodilo. Berta nas je mučila, preuzela je Mathiasov razum i sve nas ubila. Dvojica patrolnih policajaca, mladi i stari policajac – svi su mrtvi. Otrovali su se otrovom za štakore. Mathias, moj voljeni Mathias tjednima je ležao u komi. Jučer je izgubio bitku za život.

Likujem jer želim da svijet sazna za našu muku.

Snimka je premotana, ali ne smeta mi. Želim vidjeti trenutak u kojem demonstrativno bacamo pire krumpir s otrovom za štakore. Valjda će to uvjeriti liječnike da nisam sudjelovao u grupnom samoubojstvu – nitko od nas nije. Smješkam se i čekam da svima kažem: Jesam li vam rekao?

Ali nema starice. Mathias nosi veliku zdjelu hrane, a policajka mu pomaže dijeliti hranu. Izgledaju sretno poput mladog para. Tražim staricu, ali sve što postoji jest veliki grumen zemlje na njezinom stolcu.

Tražim sebe. Hrana je podijeljena. Čekam trenutak u kojem protestiram i bacam hranu iako me samopouzdanje polako napušta. Siguran sam da će sada, samo za još nekoliko trenutaka. Strpljivo čekam i sve se više naginjem prema ekranu.

Ali posmatram kako opušteno grabim jelo i uzimam prvi zalogaj. Pa drugi. Pa treći. Pa četvrti.

Vrištim iz petnih žila i prije nego što se uspijem odmaknuti od ekrana, shvaćam kako su se dva gorostasna bolničara obrušila na mene i navlače mi luđačku košulju. Opirem se svim silama pa mi tijelo pritišću u tlo.

Dok mi vežu ruke, gledam u prizor na ekranu. Uzimam još jednu porciju, pa još jednu porciju. Tada zastajem, ali ostali uzimaju još. Pa još jednu. I tada mi sine zašto sam živ. Koliko smo posuda bacili, toliko smo ih zapravo pojeli. Da sam bacio još tri ili četiri posude poput starog policajca, sada bih i sam bio mrtav.

Shvaćam da se smijem histeričnim i abnormalnim smijehom, ali ne mogu to kontrolirati. Liječnici me gledaju ispod oka, a zatim šaraju penkalama takvom brzinom i žestinom da ih mogu čuti kako stružu po papiru.

Opasan za sebe i okolinu, crvenim je slovima dopisano.

„Doktore“, zazvao sam najmanjeg koji je krenuo prema izlazu. „Jesu li otkrili što je uzrok smrti onog mladića?“

Liječnik me pogleda ispod oka pa se nakašlja. „Otrov za štakore.“

Autor: Tina Augustus

---

^{Foto kredit: Borgvattnets Prästgård}