Blog

Enderova igra (2013) – (još) jedan neuspeli pokušaj Holivuda

Uz roman Orsona Skota Karda „Enderova igra”, praktično sam odrastao. Dobio sam ga za deveti ili deseti rođendan od druga iz osnovne škole i ova knjiga mi je bila jedna od uputnica u svet fantastike. Zato sam se prvobitno veoma prijatno iznenadio informacijom da se snima film po njoj, pogotovo kada sam još da će u važnim ulogama biti Harison Ford i Ben Kingsli. Međutim, mnogi koji su film pogledali pre mene, uspeli su u tome da me obeshrabre. Nisam želeo da jedan roman koji mi je na izvestan način, u značajnoj meri obeležio detinjstvo, gledam kako holivudska produkcija jeftino kasapi zarad kojeg dolara zarade više. Tek pre nekih mesec dana, dakle deset godina nakon što je film izašao iz bioskopa, odvažio sam se da ga pogledam, a i to nakon zato što mi je bilo dosadno i bio je na televiziji. Utisak na kraju bio je pomešan, a tako će ići i veći deo ovog teksta.

Kasting je većim delom bio besprekoran. Hajrama Grafa igra Harison Ford, a Mejzera Rekhema igra Ben Kingsli, što su u oba slučaja fenomenalni izbori dvojice vrhunskih profesionalaca. Iako se lično bunim kada se menja pol ili opis likovima kada se konvertuje roman u film, jer to smatram na izvestan način čerečenje piščeve ideje, za majora Andersona, koga u filmu igra Vajola Dejvis, nemam nikakve zamerke. Većina dece koja glume u filmu to čine sasvim solidno, što uključuje i Ejzu Baterfilda koji igra Endera Vigina. Međutim, tu dolazimo do jedne od verovatno najvećih grešaka u kastingu svih vremena, a to je…. Bonzo Madrid. Nije mi jasna logika da kao kasting direktor ili reditelj, mrtav ’ladan zaobiđeš ključan momenat u knjizi, a to je činjenica da je Bonzo tridesetak santimetara viši od Endera tokom čitavog romana, što značajno određuje tuču u kupatilu, kao ključan deo romana. Umesto visokog, mišićavog pubertetlije, oni su doveli Moizesa Arajasa (koji je solidan glumac i ne krivim njega), ali je niži od Endera, i to skoro za pola glave. Scene u kojima bi Bonzo trebalo da zastrašuje Endera izgledaju kao da se Bonzo pre kočoperi pred Enderom koji to trpi stoički da ga ne bi umlatio. 

Sama radnja filma poprilično verno prati roman, to se mora priznati. Međutim, nije mi jasno zašto je ovo morao da bude film, a ne serija, jer roman se bavi rasponom događaja u trajanju od nekoliko godina. Sama Borbena škola je dosta dobro prikazana, kao i Komandna škola (ovo me je prijatno iznenadilo kako su zamislili komandnu sobu u kojoj se Ender i ostali „treniraju“ za borbu protiv insekata). Naravno, upravo zbog činjenice da je od romana napravljen dvosatni film, izvesna isecanja romana su bila i više nego neophodna. Tako je čitav segment romana gde Piter i Valentina Vigin grade političku karijeru kao Lok i Demosten u potpunosti izbačen, a mnogi likovi iz Borbene škole su isečeni (poput Dinka Mikera, koji je jedan od ključnih likova u romanu za razvoj Enderove ličnosti, podjednako važan kao Petra Akarnanijan, koja je pak dobila zapaženu ulogu u filmu). Bernard je od običnog siledžije kome još u šatlu na putu ka Borbenoj školi Ender polomi ruku (isto tako isečeno iz filma), postaje najednom neka vrsta „pokajnika“ i Enderovog prijatelja, iako je zapravo pripadao grupi onih koji su Endera mrzeli. Verovatno zbog činjenice da je film PG13, izmenjeni su momenti da je Endera ubio Stilsona, a ne samo ga pretukao, a od čuvene tuče u kupatilu, gde Ender nasmrt pretuče Bonza, pred punim kupatilom Enderovih neprijatelja, tuča se pretvara u borbu jedan na jedan u praznom kupatilu, gde Bonzo strada praktično nesrećnim slučajem. Drugi aspekti romana su manje izmenjeni. Recimo, borba sa insektima u asteroidnom polju, prebačena je u Zemljinu atmosferu, što mogu da razumem u svetlu činjenice da je bilo potrebno da se gledaocima filma približi smisao ugroženosti Zemlje od strane vanzemaljske vrste. Sa druge strane, Mejzer Rekhem je od komandanta flote u asteroidnom pojasu „degradiran“ na nivo pilota, koji je u samoubilačkoj misiji uništio kraljičin brod u bici u Zemljinoj atmosferi. 

Vizuelni efekti su zadovoljavajući i dosta se prijatno uklapaju u sam film. Filmska muzika je toliko neprimetna da se uopšte ne sećam same muzike što je poprilično razočaravajuće. Mada, ako uzmemo da film u biti nije bio pravljen kao naučnofantastični spektakl (Interstelar ili Dina, čak ni kao Odiseja u svemiru: 2001), dometi ovog filma, čak i u idealnim uslovima su značajno niži. Samim tim, ni muzika nije ono što bi trebalo da odgovara jednom blokbasteru. Činjenica je da je roman „Enderova igra“ jedan višeslojan, kompleksan roman i sam pokušaj da se od takvog romana, koji predstavlja izvestan naučnofantastični „roman odrastanja“, uz sve svoje podzaplete, stvori roman, u najboljem slučaju deluje nezgrapno. 

Ono što ostaje kao izvesna uteha, od jednog, na kraju krajeva, zaista mlakog filma, jeste činjenica da je izostalo masivno menjanje likova, do tačke neprepoznatljivosti, što je današnjim trendovima gotovo neizbežno. Kontroverza oko samog filma je i pisac romana, Orson Skot Kard, poznat u SAD po svom protivljenju legalizaciji gej brakova u svojoj otadžbini. Brojna LGBT društva su zahtevale bojkot filma 2013. godine, te je sasvim izvesno, da je Holivud sa „Enderovom igrom“ verovatno uhvatio poslednji voz da se taj film zapravo snimi, jer deset godina kasnije, takva ideja bi verovatno bila odbijena sa gnušanjem. Tako da nam ostaje, nadam se za sada, samo ova ekranizacija jednog remek-dela naučne fantastike, koja će u budućnosti, u nekim boljim vremenima, možda i dobiti ekranizaciju kakvu i zaslužuje.

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.


Foto kredit: Lionsgate-Summit Entertainment

Epska i naučna fantastika u stripu „Les Aventures de Tintin“

O autoru i figuri

Georges Remi (1907–1983, Belgija) je priznat kao jedan od najvažnijih strip-autora dvadesetog vijeka; njegovo glavno djelo, serija „Les Aventures de Tintin“ je ostavilo trajne tragove u stvaralaštvu belgijskih i francuskih umjetnika. Kao i mnogi drugi autori, i Remi je izabrao umjetničko ime pod kojim je objavljivao sve svoje stripove: „Hergé“ je transkripcija akustičnog doživljaja autorovih inicijala (Remi George – R.G., francuski izgovor).

Remi je rođen i odrastao u Belgiji, gdje je započeo novinarsku karijeru u „Le Petit Vingtième“, omladinskom dodatku konzervativnih katoličkih dnevnih novina „Le Vingtième Siècle“. Pored karijere kao izdavač i strip-autor, Hergé je cijeli život bio privržen izviđačkom pokretu. Ova strast objašnjava karakteristike njegovog glavnog junaka Tintina, neustrašivog, vječito mladog, iskrenog i socijalno angažovanog reportera.

Rane epizode Tintina, čiji „radni vijek“ trajaše od 1929 do 1981, pojavljuju se u „Petit Vingtième“ u crno-bijeloj tehnici. Stil crteža u prvoj (i najdužoj) epizodi „Tintin au pays des Soviets“ razlikuje se od stila u kasnijim epizodama. Kako je sâm autor potvrdio, prva epizoda je služila čisto kao antikomunistička propaganda, imajući u vidu da je autor do Drugog Svjetskog Rata pripadao katoličko-konzervativnim krugovima belgijskog društva.

Od druge epizode nadalje („Tintin au Congo“, 1930-1931), Tintin i njegov bijeli psić Milou su crtani mnogo pažljivije, detalji u pojedinačnim panelima su tačniji i autor bolje pazi na proporcije. Ogromna popularnost stripa od samog početka vodila je ka tome da su drugi autori počeli imitirati stil crteža u Tintinu, nazvan Ligne claire (jasna linija) zbog oštrog kontrasta i definisanih linija u crtežu. Ovaj stil vidimo kod praktično svih poznatijih frankobelgijskih autora, počevši od R. Macherot-a („Krcko“, „Sibylline“) preko autora „Taličnog Toma“ pa do Peyo-a i njegovih „Štrumpfova“; oblici u svim ovim stripovima su jasni, granice nacrtanih objekata i ličnosti su tačne i oštre, nema pastelnih prelaza, a autori većinom poštuju i crtana ograničenja oko pravougaono oblikovanog panela. Kasniji autori u Evropi razvijaju vlastite stilove crteža, neki od njih u eksplicitnom naporu da se odvoje od primjera belgijske škole. Dobar primjer bi bio Hugo Pratt i njegovo remek-djelo „Corto Maltese“, u kome autor koristi pastelne boje, puno nagoviještenih pokreta i događaja, višestruko kodirane slike i sekvence, kao kontrast jasnim konturama Hergé-a.

Za vrijeme Drugog Svjetskog Rata autor ostaje u okupiranoj Belgiji i radi za poznate dnevne novine „Le Soir“, gdje se prvi put objavljuje pet epizoda serije. Dok predratni i poslijeratni albumi Tintina komentarišu događaje iz aktuelne svakodnevnice, uključujući teme kao što su masovna produkcija u Americi, Al Kapone, pojava televizije u boji, politička previranja na Bliskom Istoku i u Južnoj Americi, epizode koje su crtane tokom nacističke okupacije Belgije bave se većinom utopijskim temama i vode čitaoce u prošlost, te nude fantastične zaplete. Ipak, nakon rata američke okupacione vlasti zabranjuju autoru objavljivanje bilo kakvih tekstova na dvije godine, zbog navodne kolaboracije. I autor i njegovi biografi, kao i brojni stručnjaci za strip vidjeli su ovu zabranu kao politički akt američkih vlasti u poslijeratnoj Belgiji, po mišljenju autora ovih redova je Hergé ovdje poslužio kao žrtveni jarac.

Poslijeratne epizode Tintina se još češće bave fantastikom i naučno-fantastičnim temama. Autor u više navrata tematizira (tek predstojeći) let na Mjesec i šalje svoje junake u svemir sa ovim ciljem. Od sredine 40ih godina, Tintin se pojavljuje i u boji, neki paneli predratnih epizoda su izmijenjeni ili u potpunosti odstranjeni iz novih verzija; pored antisemitski kodiranih likova u epizodi „L’Etoile Mysterieuse“, sve aluzije na Amerikance i Engleze kao „neprijatelje“ nestale su iz novih izdanja u boji. 

Početkom 60ih, autor usporava tempo izdavanja i učestalost novih epizoda Tintina se smanjuje. U par posljednjih epizoda jasno se vide promjene političkih i drugih stavova Hergé-a; Tintin čak nosi biciklistički šljem sa znakom anarhije…

Epizode Tintina u koje se bave (naučnom i/ili epskom) fantastikom

L’Étoile mystérieuse (1942) u kojoj meteorit sa posebnim svojstvima pada na Zemlju, nudi klasičnu SciFi temu kao pozadinu zapleta

U ovoj epizodi radi se o meteoritu koji se približava Zemlji i izaziva interes naučnika, ali i velikih sila (ovdje predstavljenih u ratnom kontekstu). Poznati reporter Tintin je, naravno, takođe zainteresovan za ovaj objekt koji se spušta u sjeverni Atlantski Okean i pluta po njemu, stvarajući veliko ostrvo blizu Islanda. Uskoro se na put ka meteoritu spremaju dvije ekspedicije praćene najeminentnijim stručnjacima za fiziku, biologiju i srodne discipline. Tintin je član „evropske“ ekspedicije, koja kreće na brodu čiji je kapetan Tintinov najbolji prijatelj, kapetan Haddock. Većina ove epizode stripa je posvećena otkriću meteorita, naučnim objašnjenjima, te utrci između Aurore (Haddockov brod) i njenog rivala, američkog broda „Peary“. Uz uobičajen tempo i vratolomne avanture na moru, Tintin uspijeva prvi stići na meteorit. Istraživanje istog i par avantura na njemu, prije nego potone u Atlantik, su opisani na svega petnaestak stranica ovog stripa. Autor se ovdje više bavi dinamikom utrke i aktuelnom politikom, nego fabulom. Tako su npr. Amerikanci u originalu ovog stripa apsolutni negativci, koji koriste sve trikove kako bi pobijedili u utrci do meteorita. 

Imajući u vidu kasnije epizode Tintina, za ovu se može reći da je među slabijima po fabuli; naučno-fantastičnih elemenata nema puno, osim samog meteorita i činjenice da sve što se na njemu nalazi biva višestruko uvećano. Ovo je istovremeno i jedna od epizoda stripa koje su nastale za vrijeme 2. Svjetskog Rata, u kojima je autor pokušavao da izbjegne aktuelne teme, baveći se eskapističkim ili utopističkim scenarijima, te izbjegavajući komentare o ratnoj realnosti. 

Hergé nam nudi samo dva crteža nebeskog tijela u totalnoj perspektivi, ostatak radnje na meteoritu je uvijek prikazan iz neposredne blizine. Sve u svemu, propuštena prilika – sa tačke gledišta zainteresovanih čitalaca. 

Priča u dva nastavka „Les sept boules de cristal“ (1948) i „Le Temple du soleil“ (1949)

Ovaj dvobroj se utoliko dotiče naučne fantastike, ukoliko upotrebljava naučne činjenice za spasavanje junaka i njegove trupe od lokalnih stanovnika (narod Inka). Potonji su predstavljeni kao pred-moderni domoroci, što nudi reference na raniju epizodu „Tintin au Congo“. Hergé koristi motiv upotrebe modernih aparata (filmska kamera u Kongu, astronomski proračuni u Peruu) da se impresioniraju ili prevare „primitivni“ i sujevjerni domoroci. Dok su stanovnici Konga u afričkoj avanturi prikazani kroz veoma kolonijalne oči (svi izgledaju isto, svi govore isti iskvareni francuski, svi su naivni, te ispunjavaju mnoge klišee), peruanska epizoda Inke predstavlja prije svega opasnijim. Tintin i prijatelji će se spasiti tako što će „prizvati“ pomračenje Sunca, o kojem je naš junak čitao prije putovanja. Autor je za ove svrhe istraživao astronomske podatke o pomračenjima Sunca vidljivim na južnoameričkom kontinentu, rasplet se dešava kroz sujevjerje Inka, koji na kraju oslobađaju Evropljane. 

Treba spomenuti i element neobjašnjivog: cijela avantura počinje kada Tintinov prijatelj profesor Tournesol biva „napadnut“ od strane misterioznih kristalnih kugli koje donose prokletstvo zadnjeg vladara Inka.  Njegovi mumificirani ostaci, te staro prokletstvo bačeno na svakoga ko ih uznemiri, predstavljaju elemente epske fantastike, koji se nalaze i u mnogim drugim djelima, često onima iz horor žanra. 

„Objectif Lune“ (1953) i „On a a marché sur le Lune“ (1954): ovaj nastavak predstavlja kompletni dvobroj o prvom letu ljudske rase na Mjesec.

Detaljno prikazana tehnika rakete i vozila za kretanje po satelitu, te reference na geografska imena regija na Mjesecu pokazuju autorov afinitet za svemirska istraživanja. Ova opsesija naučnim aspektima ranog istraživanja svemira Hergéa je navela na putovanja i mnoge kontakte sa naučnicima i astronomima. Belgijsko Udruženje Astronoma nagradilo je autora za njegov angažman: sredinom 1982. godine za njegov 75. rođendan, jednom planetoidu između Marsa i Jupitera dato je ime „Hergé“. Ovaj planetoid bio je „otkriven“ 1953, u godini kada je objavljen prvi dio Tintinove svemirske avanture… 

Za razliku od spomenute epizode sa meteoritom, Hergé u ovom dvobroju prikazuje sve elemente bitne za prvi let do trabanta: pripreme, čekanje na povoljne uslove, uzletanje rakete, vrijeme i stanje tokom leta, sletanje, poznate asteroide oko Zemlje, te imenovana područja na Mjesecu. Ideja za ovu priču i rad na njoj počinju oko 1950. godine, a autor obilato koristi stručnu i popularnu literaturu o Mjesecu i mogućim putovanjima svemirom iz 40-ih (Auguste Picard : „Entre Terre et Ciel“ 1949; Bernard Heuvelmans: „L`homme parmi les etoiles“ 1944; Pierre Rousseau: „Notre amie, la Lune“ 1943; Alexandre Ananoff: „L’Astronautique“ 1950). 

Ni u ovoj naraciji autor ne zaboravlja tempo i akciju, zaštitne znake ovog stripa od samog početka. Strani špijuni prokrijumčarili su se na raketu, što otvara prostor za dodatne zaplete, a čaplinovski stilizovani policajci Dupont i Dupond pružaju mnoge prilike za komične situacije. 

Ipak, zahvaljujući spomenutim istraživanjima i uloženom trudu kako bi se ispoštovali naučni postulati, ovaj dvobroj prije svega odiše naučnom fantastikom. Konstruktori su napravili raketu na atomski pogon; veličina istog svjedoči o tehničkim mogućnostima u vrijeme nastanka ovog stripa, autor nudi i detaljnu šemu rakete, kao i relativno realističan prikaz svemirskih odijela: 

Nakon mnogih (svemirskih, međuljudskih i životinjskih) peripetija, Tintinov tim stiže na Mjesec; drugi dio priče nudi zaista mnoge motive, od slijetanja rakete na Mjesec, preko predviđenih poteškoća zbog niže gravitacije, do primjerenih vozila i otkrića leda (=vode) na Mjesecu. Autor tematizira i opasnost od kolizije sa meteorima, kao i probleme pri slijetanju. Za razliku od ostalih epizoda koje se bave (naučno i epsko) fantastičnim elementima, ovaj dvobroj se definitivno može uvrstiti u „hard Sci-Fi“ stripove. 

U epizodi „Vol 714 pour Sidney“ (1968) autor tematizira „leteće tanjire“, vanzemaljce sa posebnim moćima, i time ponovo nudi naučno-fantastični zaplet.

Udaljavajući se od strogo naučnih premisa upotrebljenih u dvobroju o letu na Mjesec, autor ovdje uključuje i motive otmice od strane vanzemaljaca, njihovu tehničku (i telepatsku) nadmoć i time ovaj nastavak serijala obogaćuje spekulativnim elementima. 

Zaplet počinje bezazleno: Tintin i prijatelji lete za Australiju – u skladu sa već poznatim interesima autora, njihov cilj je Internacionalni Kongres Astronomije u Sidney-u. Nasi junaci slučajno ulijeću u otmicu ekscentričnog bogataša i njihov avion biva prisiljen sletiti na neko napušteno ostrvo u Indijskom okeanu, na kome postoji infrastruktura iz 2. Svjetskog Rata.  Za otmicu je kriv stari Tintinov antagonista Rastapopoulos, koji – kao ni naši junaci – ne zna ništa o aktivnostima vanzemaljaca na datom ostrvu. Nakon nekoliko sukoba i avantura u džungli, Tintin, Haddock i ostali se uspijevaju osloboditi i pronalaze pećinu koja ih vodi u podzemni labirint u kome sreću novinara i istraživača, izdavača revije „Comète“. On prvi spominje vanzemaljce i njihovu tehnologiju, tek na 48. strani stripa: ova stara napuštena pećina već im vijekovima služi kao sklonište i mjesto s kojeg promatraju Zemljane. Autor između ostalog koristi i „drevne crteže“ na zidovima pećine, koji prikazuju ekstraterestrijalnu tehnologiju.

Dok se većina zapleta tiče međuljudskih odnosa, sukoba između otmičara i naših junaka, te uobičajenih komedijantskih situacija, vanzemaljska tematika služi kao okvir naracije. Pred kraj epizode ispostavlja se da je spomenuti publicista zapravo benevolentni vanzemaljac, koji (nakon spasavanja i kulminacije) izazove erupciju vulkana na ostrvu i napušta Zemlju. Hergé se ne bavi suštinskim karakteristikama njegove tehnologije. Prije nego što će napustiti Zemlju, on našim junacima briše svako sjećanje na ovu avanturu, a njegov odlazak prikazan je en passant

U epizodi „Tintin au Tibet“ (1958-1959, album 1960), nazire se Hergéov interes za ezoteriku.

Tema ove epizode je dugogodišnje prijateljstvo Tintina sa kineskim studentom imena Tchang, kojeg je autor predstavio još u epizodi „Le Lotus Bleu“ 1935-1936. Vijest o padu aviona u Nepalu navodi Tintina, koji je upravo na odmoru u nekom alpskom hotelu, da se zabrine za svog prijatelja Tchang-a, čije pismo iz Hong Konga stiže tek nakon spomenute nesreće. Ovdje autor postavlja tezu da bliski prijatelji raspolažu nekom vrstom telepatije, kad se nađu u smrtnoj opasnosti; tako Tintin neprekidno misli na Tchang-a i nekontrolisano, glasno izgovara njegovo ime u više prilika. Iako novinski izvještaji o nesreći izričito navode da je Tchang poginuo zajedno sa ostalim putnicima i članovima posade, Tintin ne vjeruje da je njegov prijatelj mrtav, nego je ubijeđen da se nalazi u velikoj opasnosti i da telepatski doziva našeg junaka u pomoć. Uprkos snažnom protivljenju kapetana Haddock-a, Tintin naravno kreće za Nepal, kako bi pokušao pomoći Tchang-u. 

Nakon dugog leta i napornog uspona uz planinu na kojoj je nađen srušeni avion, Tintin i Haddock stižu do olupine letjelice i pronalaze dokaze da je Tchang preživio. Daljnje peripetije vode ih na još veće visine, gdje nalaze Tchang-ov šal. Nakon kratkog boravka u tibetanskom manastiru, u kome Tintin dokazuje vrijednost svog prijateljstva sa mladim Kinezom, jedan od sveštenika uz pomoć spomenutog šala, levitacije i nekog oblika telepatije, Tintina upućuje u pravom smjeru. Na kraju se ispostavlja da je Tchang-a spasilo legendarno biće Jeti, naš junak oslobađa svog prijatelja iz pećine u kojoj mitsko biće drži Tchang-a zatvorenim.

Razne legende o snježnom čovjeku postoje svuda gdje su ljudska društva konfrontirana sa snijegom i ledom; koristeći termin „Yéti“, Hergé ostaje vjeran lokalnom koloritu pejzaža koji opisuje, pošto je to riječ koja se koristi u Nepalu, Butanu, dijelovima Indije i Tibetu. Kao i druga „čudovišta“ iz narodnih predanja, i jeti je korišten kao motiv ili figura u književnosti i na filmu mnogo prije Hergé-ove avanture, te se može reći da spada u katalog klasičnih „monstruma“ kao džinovi, vampiri ili ljudske amfibije. Hergé-ov prikaz nije previše detaljan, „L’Homme du Neige“ se pojavljuje tek na nekoliko crteža.

Drugi element fantastike u ovoj epizodi je fenomen levitacije, koji je autora dugo i intenzivno fascinirao, imajući u vidu njegovo oduševljenje putopisima, knjigama i predavanjima poznate autorke tekstova o tibetskoj kulturi i istoriji, Alexandre David-Néel. Za crteže dekora, tibetskih manastira i monaha, Hergé je koristio skoro isključivo njene tekstove. Jedan od prikaza levitacije u ovom stripu upravo ima veze sa telepatskim kontaktom između Tintina i njegovog prijatelja:

Epilog

Hergéov junak je na početku bio koncipiran za upotrebu u okviru dnevenopolitičkih i ideoloških ciljeva desničarskog dijapazona belgijske (i internacionalne) politike. Zahvaljujući inicijalnom uspjehu ovog lika i drugih figura iz Tintinovog svemira, kao i dugovječnosti strip serijala, Tintin je postao jedan od najomiljenijih strip figura 20. vijeka. Ovo je autoru omogućilo izlete u mnoge teme i područja od interesa; njegova lična fascinacija aspektima epske i naučne fantastike nam je donijela neke od najuzbudljivijih i najboljih stripova svog vremena.


Foto kredit: Casterman izdavaštvo

Super Dimensional Fortress Macross – Klasik svemirske opere na crtani način

„Meča“ žanr je jedan od stubova japanskih animiranih narativa. U pitanju su priče čiji je jedan od glavnih elemenata džinovski robot sposoban za sprovođenje fantastičnih ili čak natprirodnih pojava. Svoje korene vuče iz inspiracije brojnih režisera, scenarista i animatora koji su ili imali neposredno iskustvo sa Drugim svetskim ratom i nuklearnom bombom ili su detaljno izučavali posledice, svedočanstva i tehnologiju vezanu za teška naoružanja i navedeno oružanje opšteg uništenja. Džinovski roboti, samim tim, predstavljaju komentar ili fascinaciju na račun nuklearnog naoružanja i svakog prethodno nezamislivog oružja koje može da se koristi ili u svrhu odbrane ili razaranja koje premašuje sve do tada zabeleženo u ljudskog istoriji. Rani predstavnici „meča“ žanra su većinom bili predstavnici takozvane „Super Robot“ struje, koja je definisan naslovima kao „Mazinger Z“ Go Nagaija.

Sa pojavom „Mobile Suit Gundam“ Yoshiuki Tomino-a 1979. godine se začinje „Real Robot“ struja meča žanra. Za razliku od svojih predstavnika, koji su se ticali takozvanih „Super Robota“, čiji su džinovski roboti odlazili u naučno fantastične i fantazijske borbe protiv čudovišta, kao samosvesni i nadmoćni entiteti, „Real Robot“ striktno se fokusirao na ljude, tako što bi se vrtelo oko politike, ratova, međuljudskih odnosa i psihologije, dok su roboti postajali alatke ili sredstva za borbu.

U „Real Robot“ struji su karakteristične teme antiratne poruke, sazrevanja i političke alegorije. Gundam franšiza je postala nosilac „meča“ žanra. Brojni tvorci mangi i animea su krenuli sličnim stopama. Tako je i nastala jedna serija iz vizije režisera Šoji Kavamorija zvana „Super Dimensional Fortress Macross“ (SDF Macross) 1983. godine, koja je došla na zapad u vidu amalgama od tri različite serije zvanog „Robotech“, koju je distribuirala kompanija „Harmony Gold“. Ubrzo su usledili i brojni nastavci Macross serijala, koji su se nadovezivali na kraj originalne serije, kao što su „Macross Plus“, „Macross 7“ „Macross Frontier“, „Macross Delta“, brojne video igre, filmovi i igračke. Shodno tome, najbolje je početi sa originalnom serijom iz 1983. godine.

U jeku Trećeg svetskog rata, 1999. godine na ostrvo Južna Atarija pada jedan ogroman objekat koji je digao cunamije i izazvao zemljotrese. Usled šoka, deklarisano je primirje između bitnijih sukobljenih frakcija na Zemlji kako bi se ispitao uzrok ovakvog talasa uništenja. Ispostavilo se da se na ostrvo srušio svemirski brod, koji sadrži naprednu tehnologiju. Novooformljena svemirska agencija „U.N. Spacy“ je rekonstruisala i popravila svemirski brod na osnovu nacrta i inženjerski principa i završila rad na objektu 2009. godine, pošto je postepeno sprovođen prekid svetskog rata. Svakog momenta je trebalo da počne ceremonija pozdrava za uzlet broda, koji su nazvali SDF-1 Macross.

Hikaru Ičijio, mladi, nadareni, civilni japanski pilot dolazi na ostrvo po pozivu njegovog starog prijatelja i mentora, vojnog pilotskog asa, Roja Fokera. Događaj protiče mirno i radosno, bez ikakvih smetnji.

Izvor: Dailymotion

Tokom ceremonije, u orbiti Zemlje se pojavljuju svemirski brodovi nezemaljskog porekla. Uprkos pokušaja komunikacije sa Zentradijima, pridošlim vanzemaljcima koji izgledaju kao džinovski ljudi, dolazi do okršaja između snaga „U.N. Spacy“ i Zentradi snaga. Zentradiji, bolje snabdeveni i brojniji, obaraju brodove Zemljana i spremaju se za invaziju u svrhu preuzimanja palog broda. Komandant Britai, jednooki predvodnik flote, insistira na sprovođenju plana po svaku cenu.

Tada, Macross, bez izdatih komandi, formira top koji ispaljuje plazma zrak i raznosi nekoliko Zentradi brodova. General Bruno J. Global zajedno sa posadom komandnog mosta SDF-1 i glavnom oficirkom Misaom Hajase bivaju zaprepašćeni postojanjem ovog automatskog mehanizma, ali shvataju da se Zemlja mora braniti. Sedaju za komande i naređuju opštu mobilizaciju.

Ubrzo počinje napad Zentradi mečova i opšta panika nastaje. Za to vreme, Roj Foker, zajedno sa Verateč eskadrilama uzleće sa Macross broda u avionima modela F-14 (Tomcat) i kreće u odbranu. 

Hikaru, koji se slučajno zatekao u jednom od tih aviona, poleće njime po naređenju oficirke Hajase i uleće u borbu, uspevši da pretvori avion u džinovskog borbenog meča sa kojim nema iskustva. Uprkos nedostatku poznavanja kontrola, uspeva da spasi mladu devojku, Lin Minmaj

Ulicama se odvijaju borba između formiranih mečova U.N.-a i Zentradija. Civili se sklanjaju u bunkere. Borbe ne prestaju, a Zentradi samo nastavljaju da šalju svoje snage.

Za to vreme, osoblje na komandnom mostu, predvođeno Brunom J. Globalom, pokušava da aktivira oružje Macrossa. Međutim, ispostavlja se da su aktivirali nešto slično Warp Drive-u, stvorivši mehur koji je obuhvatio i samo ostrvo. Zbog toga, oni bivaju poslati negde u orbitu Plutona zajedno sa velikim komadom ostrva Južna Atarija, kao i sa njenim stanovnicima. Svi su prebačeni na brod i, samim tim, počinje dug put kući, dok ih lovi Zentradi flota.

SDF Macross je prvenstveno svemirska opera i tužna antiratna priča, koja se odigrava u pozadini svemirskog sukoba između previše međusobno sličnih inteligentnih vrsta. Iako antiratne poruke su stare koliko i čovečanstvo, Macross to uspeva da uradi na posebno lep i melanholičan način. Generalna atmosfera, tempo, bitni događaji, kadrovi i ključne tačke priče uspevaju da dočaraju tragičnost opštih ratova na način koji ostavlja trajan utisak tuge prilikom pomišljanja na ovaj anime. Likovi koje zavolimo ginu. Neretko, čak iako ostaju žive, izvesne osobe nemaju srećan kraj. Gubitak i bol su nezaobilazni momenti toka ovog narativa.

Posle toga, Macross je i ljubavna priča, isto, ako ne i više bolna nego njen antiratni aspekat. Govori o ljubavnom trouglu između Hikarua, Minmaj i Mise. Iako postoje lepi momenti u ovom toku, zaključci koje izvlačimo iz praćenja razvoja odnosa između ovo troje likova su ponekad frustrirajući i obeshrabrujući. Hikaru, pilot jednog od navedenih mečova, se zaljubi jako rano u Minmaj, koja započne karijeru pevačice na SDF Macrossu, dok konstantno sarađuje sa svojom nadređenom, oficirkom Hajase. Međutim, nijedan deo ove postavke se ne odvija kako bismo očekivali shodno našim željama vezanim za romanse.

Autor ovog teksta priznaje da mu se nije sviđao ljubavni trougao u samoj seriji, jer nije ostavljao utisak ljubavnog trougla u smislu na koji smo navikli (problemi kompatibilnosti, na primer). Ali njegova vrednost ne jenjava, već je čak i mnogo uvećana kada se razmotri da ova ljubavna priča je komentar vezan za očekivanja ljudi od ljubavi, našu percepciju potencijalnog partnera, kao i naših ličnih motiva i nesigurnosti koji upravljaju tokovima naših romantičnih poduhvata. Razlog zbog kojeg je ljubavni trougao spomenut jeste zbog citiranja opisivanja samog tvorca, Kavamorija, koji je tako opisao priču.

Jedina stvarna mana narativa ove serije leži u nedostatku razrade obnavljanja gradova unutar SDF Macrossa kada se stalno transformiše. Nisu prikazani kadrovi rudarenja asteroida, pošto su verovatno resursi ograničeni na ovom brodu. Rekonstrukcija isto ima samo sa vremena na vreme. Međutim, ovo ne oduzima od kvaliteta celokupnog dela.

Izvor: AmineEigo

Likovi u ovoj seriji su verovatno njen najbolji adut. Pored troje spomenutih glavnih junaka, postoji i niz izuzetnih, zanimljivih i unikatnih sporednih likova. Roj Foker je jedan od najvoljenijih pilota u japanskoj anime industriji. General Global i dalje se održava kao kvalitetna vojna figura. Komandant Britai je jedan od omiljenih antagonista autora ovog teksta, kojeg se, priznaje, čak i plašio kao dete, kada je gledao „Robotech“. Maksimilijan Jenius je ubedljivo jedan od najkvalitetnijih muških likova koji postoje u animeu. Svako dalje opisivanje njih samih bi oduzelo od kvaliteta kojim odišu u svakom trenutku.

 S obzirom na vreme kada je stvarana serija, imamo takozvanu „cel“ animaciju, gde su korišćene transparentne folije kako bi se ručno crtane skice prenosile na plastiku (cel), potom bojilo i fotografisalo. Ovo je bio standardan proces za to vreme, ali je dug i skup. Međutim, to daje najautentičnije i najkvalitetnije rezultate, jer zahteva veliku veštinu animatora. Zbog toga, SDF Macross izgleda predivno, čak i kada koriste prečice da bi uštedeli na vremenu i novcu (dobar primer jeste nedostatak linija koje ukazuju na lokne kose u pojedinim kadrovima). Čak i kada dolazi do recikliranja, tj. ponovnog korišćenja kadrova ili sekvenci, to i dalje izgleda impresivno, pogotovo pošto je strateški korišćeno za poboljšanje borbi.

Borbe su intenzivne, kratke i redovno zanimljive. Gotovo svaki sukob ima drugačiji kontekst i posebnost koji ga izdvajaju. Komandanti obeju strana, pa i sami piloti, biraju svoje bitke, taktike i strategije, stoga vas, pored glavne priče, vuče da vidite kako će sledeći put da se odigra sukob. Usput, čovek ne može da odoli a da ne poželi da pilotira jednim od mečova.

Dolazimo do samih džinovskih robota ove serije – Variable Fighter-i (Veriteč lovci, VF-ovi). U pitanju su džinovski roboti koji se iz humanoidnog oblika transformišu u bateroid oblik (avion sa nogama) i sam avion F-14. Sama transformacija odlično funkcioniše, pošto su sam Kavamori i njegov saradnik, Kazutaka Mijatake, po originalnoj struci mehanički dizajneri. Shodno tome, VF roboti su logične celine. Ono što štrči i nezgodno je zamisliti jeste da u humanoidnom obliku se ovim robotima upravlja uz pomoć ručki i pedala. Humanoidni robot bi obavezno morao da ima žiroskop za održavanje ravnoteže i da poseduje sistem koji bi omogućavao lako koordinisanje između ručki koje pokreću različite udove ili menjaju raspored mase unutar robota. Razlog za ovakvo predstavljanje kontrola je trojak – detektovanje pokreta još uvek nije bilo dovoljno razvijeno, mečovi su tretirani kao tenkovi u „Real Robot“ žanru i u pitanju su roboti koji se pretvaraju u avione. Sve preko toga bi bila egzotika. 

Poslednji komentar na račun mečova bi bio da bi za njihovo funkcionisanje bio potreban izuzetno jak energetski izvor, verovatno u obliku nuklearne fuzije. Nažalost, još jedno od ograničenja mečova jeste da oni na jako maloj površini (nogama) drže ogromnu armaturu težine jednog tenka (ili aviona u ovom slučaju), pa se vrši veliki pritisak ne celokupnu metalnu konstrukciju same mašine. Između ostalog, avioni ne mogu da lete kao avioni u svemiru, već stalno moraju da koriste gorivo kako bi se zaustavljali, okretali ili menjali položaj. Nažalost, sa realistične tačke gledišta, mečovi nisu izvodljivi, niti praktični.

SDF Macross, pored svog uticaja na animaciju, meča žanra i na anime industriju generalno, je omogućio i prodor mnogih J-POP zvezda u muzičku industriju. Jedna od njih je Mari Ijima, koja je davala glas Lin Minmaj i pevala sve pesme koje je navedeni lik izvodio. Nažalost, time je i sprovedeno potpuno svođenje Macross franšize na J-POP promocije, čime je gotovo izgubljen značaj meča korena koji je i stvorio sve narative ovog giganta.

Ipak, SDF Macross, uprkos zastarelosti pojedinih sadržajnih elemenata, ostaje nezaobilazan klasik svemirske opere u bilo kom medijumu. Stoga, postoji topla preporuka za gledanje ovog serijala makar jednom, jer postoji mnogo što može da ponudi.

Vesti o knjigama

Dugo olujno leto i u tom maniru smo i mi odlučili da vam ponudimo nova e izdanja u žanru horora i mračne fantastike. Tek toliko da kažemo da se radi i da je uragansko zatišje…

 Rogovićeva zbirka priča je prodor drugosti što je veoma često oličeno u onostranim entitetima, duhovima umrlih, čuvarima kapija i sličnim stvorenjima koja spadaju u nešto eteričnije monstrume od uobičajenih creature feature protagonista tzv. natprirodnog horora. Jasno je da paranormalni horor nastaje iz najstarijeg oblika žanra – folklorne strave ili strašnih priča, narodnih predanja i mitova. Kako se fokus od ruralnog prebacivao ka urbanom i formalno-književnom, tako se i folklorna strava preoblačila u svoju noviju inkarnaciju – paranormalni horor, koji dobrim delom predstavlja iteraciju starih pripovesti.

Iz Reči urednika

Ekspanzija pisanja Aleksandara Z Stojanovića je otišla u smeru slipstrima i mračne fantastike, smatramo da je to veoma dobro, jer je to pogon na koji se ubrzava tradicionalni iracionalni horor. Na taj način se čini prijemčivim modernom čitaocu, iako ni to nije novonastalo ni inovativno, modifikovano je prema današnjem gastronomskom nepcetu konzumenta i njegovim receptorima. Ovaj žanr, takođe, unekoliko splašnjava jezu i stravu onostranog prozaičnim romantizovanjem nesaznatljivog i monstruoznog, što je i u okvirima strave i užasa često rabljen element.

Na primer, Brem Stoker personifikacijom i humanizacijom čudovišnih bezumnih bića iz slovensko-srpske mitologije, koja se rukovode fiziološkim porivima, učinio je enormnu participaciju u vitoperenju i ublažavanju legende zarad romanizovanja.

Iz Reči urednika

Dugo, toplo leto počinje – što opevaše Đavoli i u pravu su bili. Ovo je tek delić onog što vas očekuje u narednim mesecima. Ostanite uz nas, jer naša ambicija se poklapa sa vašom – gomile i gomile dobrih i vrednih knjiga želimo da čitate u našoj radionosti i naših pisaca naravno. Sa nadom da ćemo ih imati trocifren broj: pozivamo vas da pomognete fantastici i književnosti zajedno sa nama i da se sva godišnja doba transformišu u vrela leta prepuna novih dela.

Ruke koje vode ruke

We love the all, the all of you
Where lands are green and skies are blue
When all in all, we’re just like you
We love the all of you

Većina fanova ne želi heroje obogaćene bolom i traumama, ne želi da vidi nevine kako se muče, ne želi podsetnik koliko je svet okrutan. Većina fanova radije bi da isključi mozak i gleda kako heroji napucavaju negativce po milioniti put, žele zabavu punu fan servisa i Easter Eggova. Ali još jednom, Gan ne pruža fanovima ono što žele, nego ono što im je potrebno. Ne nije to film o bogovima među ljudima, već film o nama, ljudima. Čak iako većina likova zapravo nisu ljudi, mi možemo da osetimo njihove iskrene emocije, da ih razumemo i poistovetimo se sa njima.

Već na samom početku vidimo koliko su Čuvari sazreli kao tim i porodica. Iako se i dalje povremeno svađaju, oni rade kao tim, veruju jedni drugima, znaju koje su im uloge i koga treba slušati. Piter je glavni u lancu komande, ali autoritet koji ima je izgrađen na ljubavi, poštovanju i empatiji, umesto na strahu, poslušnosti i pretnjama, kao što da je to slučaj sa glavnim negativcem.

Ono što čini Visokog Evolucionara toliko dobrim negativcem nije samo koliko je okrutan i strašan, već koliko se tematski dobro uklapa u priču. Sve vreme pokušava da stvori savršenu rasu, ali ne razume svoje kreacije, ne vidi pravu lepotu i vrednost u njima. Umesto toga prezire svaki vid nesavršenstva, ne samo u drugima već i u sebi, kako u bukvalnom tako i u figurativnom smislu. Njegov ego mu ne dopušta da razume kako neko nesavršeno stvorenje kao što je Roket može biti inteligentnije od njega.

„Ne budi onakav kakav jesi, već kakav treba da budeš.“

Dobro napisani negativci često tematski imaju dodirnih tačaka sa junacima, tako i Visoki Evolucionar služi kao paralela Piteru u njihovim pokušajima da ponove „savršenstvo“ koje su imali. Iako obojica razumeju filozofiju i suštinu muzike – stvaranja savršenstva iz nesavršenstva, imaju problem da prihvate stvari kakve jesu i žele na silu ubrzati da promene prirodan proces, Piter sa Gamorom, a Visoki Evolucionar sa svojim kreacijama.

Gan ne romantizuje zlostavljanje i mučenje u ovom filmu, već ga prikazuje onakvim kakvo jeste – užasno i tragično. Skoro sve u vezi Roketove prošlosti je predvidljivo, ali ipak i dalje emotivno i relevantno. Gledati ga kao mlado i nevino mladunče koje drhti od bola i izgovara svoju prvu reč „boli“ je jedna od najpotresnijih scena za gledanje u MCU-u. U trenutku kada pokuša da spase sebe i prijatelje koje je stekao u tom zatočeništvu, Visoki Evolucionar ubija Lajlu pred njegovim očima. Sva radost, snovi i nade pucaju, i ceo Roketov svet se raspada. On se raspada dok se Visoki Evolucionar ruga i ismeva njegovu reakciju. I u tom trenutku možemo tačno osetiti emocionalnu promenu u njegovom glasu, kada krik i plač prerastu u režanje i vrisak. Trenutak kada Roket umire, a rađa se ovo novo stvorenje puno besa i mržnje. Stvorenje kome je nasilje jedini odgovor na traumu, kome je tuga slabost, i koje će i samo da ismejava tuđe emocije. 

Sve njegove traume se u ovom filmu reflektuju kroz bombu ugrađenu u njegovim grudima od strane Visokog Evolucionara. Metaforičku i bukvalnu bombu koju nosi sve vreme sa sobom, znajući da može da ga ubije u bilo kom trenutku a posebno kada neko pokuša da je ukloni. U prethodnom delu, Roket je naučio da prihvati da ga njegova nova porodica voli i brine o njemu, i u ovom delu vidimo koliko daleko su oni spremni da idu da bi ga spasili. Oni ga spašavaju ali njegovo konačno izlečenje na kraju dolazi iznutra. Dolazi u trenutku kliničke smrti kada sreće Lajlu na onom svetu. Ona mu govori da ono što se desilo nije njegova krivica, ali ne dopušta da im se još pridrži, još uvek ima svrhu među živima. Njegov spas dolazi u tom trenutku kada prihvata ono što je uvek bio, žrtva. Prihvata i time oprašta sebi.

Film je počeo okrutnom rukom koja grabi Roketa iz kaveza. To su ruke koje su nas stvorile – naši roditelji, zlostavljači, društvo… Svi oni što su nas formirali, ali postoje i ruke koje vode te ruke. Možda postoji razlog zašto je baš on izabran, zašto je morao da prođe kroz sav taj bol i patnju. Možda je to neka božanska sila, sudbina ili samo spletka slučajnosti koje su vodile ruke koje su ga stvorile. Bez obzira na tumačenje, činjenica je da sve što je doživeo nije bilo uzaludno, već ga je dovelo do toga da postane ovo što jeste sada, neko ko će spašavati i voditi druge.

Svi krajevi su novi počeci.

   Na kraju, Roket koristi ključ koji je stvorio pre toliko godina da pobegne, simbolički i bukvalni ključ, koristi ga sada da spase sve druge od onog bola koji je on doživeo. Zaustavlja Visokog Evolucionara, ali ga ne ubija, već mu oprašta. Ne zato što je ovaj zaslužio to ili se promenio, već zato što se Roket promenio. Više nije sebično i povređeno stvorenje puno besa, već je heroj i vođa novih Čuvara Galaksije. Roket Rakun.

   Piter je uvek imao problema da odraste, krio se iza te dečije eskapističke fantazije, jer se plašio da se suoči sa prošlošću. Njegova prevelika vezanost i zavisnost od Gamore ga je koštala toliko mnogo. Video je sebe u njoj, hteo je da popuni rupu stvorenu nedostatkom  majke, ali time je samo maskirao problem sa kojim je odavno trebao da se suoči, I bilo je potrebno da Gamora ne bude ono što je bila, da bi on to shvatio. Ponovo je rizikovao život da spase muzički plejer, ali ovog puta ne zato što je i dalje emotivno vezan, već zato što želi da ga pokloni Roketu. Želi da podeli deo sebe koji ga je inspirisao i činio srećnim, da sada služi isto njegovom prijatelju. Konačno na kraju Piter prestaje da beži, prihvata da ovo nije njegova Gamora, da se Čuvari rastaju, i da mora sam da se vrati se na Zemlju i suoči sa prošlošću.

  Istina nije u onome što govorimo, već u onome prećutimo. Kao Empata, Mentis ovo razume bolje od svih drugih. U prošlom delu, radije su je ismejavali zbog njene naivnosti i dobrote. Bila je lik kojoj je uvek bio potreban neko da je vodi. Nikada nije imala vremena i prostora da otkrije sebe van okvira drugih, prvo je služila Egu, a zatim je postala član Čuvara Galaksije… Na kraju konačno zna šta joj je potrebno i pronalazi svoj glas. Reči koje upućuje Piteru se odnose i na nju samu. Napušta grupu da pronađe sebe i nauči da pliva sama.

  Draks je lik čiji razvoj je skroz zapostavljen u prošlim delovima. Kroz decu koju spašavaju, ponovo pronalazi nežnu stranu, razume ih, animira i povezuje se sa njima. Njega su doživljavali kao „morona“ u grupi, ali na kraju Čuvari konačno uviđaju njegovu pravu vrednost. Više nije Draks uništivač već Draks roditelj, dobija drugu šansu i ostaje sa Nebulom da brine o deci i ostalim preživelim. Čak i njegov odnos sa Mentis je više bio roditeljski, što dobija jednu novu dimenziju kada ona napušta Čuvare, i on je ispraća kao kad roditelji ispraća decu

  Nebula se, od sebičnog i opsednutog ubice punog mržnje, razvila u nekog ko iskreno brine o drugima. Scena gde čuje Roketov glas, i ne može da kontroliše to olakšanje i radost je jedna od najdirljivijih scena koje smo videli u MCU-u. Na kraju postaje vođa novog grada, da brine o onima koje su zamalo prisiljeni da budu ono što je ona bila.

  Na kraju, Gamora shvata vrednost i ljubav koju Čuvari imaju, ali ovaj film ne ponavlja kliše da im se ona vrati i ponovo bude sa Piterom. Umesto toga, nastavlja dalje, stara Gamora je bila deo te porodica, ali ovo je nova Gamora i svoje mesto je pronašla među Ravedžerima.  

  Ja sam Grut.

 U stanju smo da potisnemo naša prava osećanja i probleme duboko u sebi. Mislimo da ako nastavimo da se pretvaramo i samo guramo napred, da će sve biti u redu. Ali od nekih stvari ne možemo doveka da bežimo, već se moramo suočiti sa njima direktno. Nekada nam je potrebna pomoć drugih da nam pomognu u tome, ali nekada to moramo sami učiniti.

Čuvari su i dalje porodica, i dalje se vole, i dalje će uvek biti tu jedni za druge, ali kao i u samim porodicama, došao je trenutak kada neki od njih moraju da nastave sami, da se osamostale, pronađu sebe, suoče se sa svojom prošlošću i nauče da plivaju sami.

Guardians of Galaxy 3 je film o važnosti empatije, ličnom razvoju, traumama, prihvatanju stvari kakve jesu i pronalaženju vrednosti u nesavršenstvu. Gan se trudi da kroz ovaj film dotakne što više ljudi i prenese poruke i odgovore na tolike stvari koje se dešavaju u kulturi i društvu danas… Volite i prihvatite druge nezavisno od inteligencije i razlika. Niko od nas nije savršen niti će ikada biti, ali to nas ne čini ništa manje vrednim i važnim, čak i oni „moroni“ kojima smo okruženi u porodici, grupi prijatelja ili na poslu zaslužuju ljubavi i imaju nešto posebno da pruže ovom svetu. Suprotstavite se svim ugnjetačima, nasilnicima i zlostavljačima koji ne puštaju drugima da žive u miru. Spasite i vodite one kojima je to potrebno. Ako ste pogođeni stravičnim scenama u ovom filmu, ne možete da ne vidite koliko se od tih stvari dešava u svetu. Bilioni nedužnih stvorenja prolaze kroz isti ovaj pakao na godišnjem nivou, čak i mnogo gore nego što je prikazano u filmu.

Hvala Ganu, na iskrenom i pravom uvidu u emocionalni svet ne samo ljudi već i životinja. Film je posvećen svima onima za koje treba da brinemo, a verovatno nikad nećemo.


Foto izvor: Dizni

Farma obitelji West – Tina Augustus

Promatram to umišljeno gradsko stvorenje kako maše rukama u nastojanju da otjera muhe koje su zadovoljno kružile oko raspadnutog trupla. Pokušavam ignorirati njegov savršeno uvježbani glas dok oponaša javljanje u središnji dnevnik što počinje za nekoliko minuta.

„Pobrini se da kamera bude u savršenom kutu“, daje mi jasne upute kao da sam student na praksi, a ne profesionalni kamerman s više od dvadeset godina iskustva.

Kimam u znak slaganja. Odavno sam naučio da ne valjda trošiti vrijeme na rasprave s tim ljubiteljima slike svoje – kako ih često nazivam u privatnim razgovorima.

Pomoćni asistent odbrojava i kreće javljanje uživo.

„Dobra vam večer poštovani gledatelji, upravo se nalazimo na mjestu koje je ponovno obavila tama sumnjive smrti lokalnog beskućnika.“ Mathias – moj mrski ljubitelj slike svoje, nabacuje lagani osmijeh pa zakoračuje nekoliko koraka u stranu dopuštajući gledateljima pogled na malu, napola urušenu kuću kakvu bi poželio svaki ljubitelj dobrog niskobudžetnog horora. Na mjestima gdje su nekoć stajali prozori sada je pribijeno nekoliko dasaka, ali i one su se počele raspadati. Nekoć masivna ulazna vrata, ili ono što je ostalo od njih, leže barem desetak metara dalje prema malom jezercu obraslom raslinjem. Krov je još uvijek na svom mjestu, ali moje budno oko uvjereno je da će sljedeću sumnjivu smrt dočekati napola urušen. Ovo je već četvrta smrt o kojoj izvještavam s iste ove pozicije. Dok se trudim ignorirati dosadne izvještaje koje Mathias iznosi, razmišljam o tome kako bi mi jednom netko mogao postaviti spomen ploču.

Na ovom je mjestu poznati kamerman Lucas Verluda čvrsto držao svoju ka…

„S nama je lokalni šerif koji će nam reći više o planiranom postupanju policije. Šerife, dobar Vam dan. U medijima se pojavila priča i nagađanje da se radi o serijskom ubojici koji…“

„Već desetak godina radim na ovom području kao glavni šerif, a živim koliko sam star, i usuđujem se reći kako su medijski natpisi o potencijalnom serijskom ubojici čista senzacija. Ipak, policija uzima sve mogućnosti u obzir pa stoga koristim ovu priliku da pozovem građane da se ne približavaju ranču West dok traje policijska obrada.“

„Šerife, kako…“

Šerif prekine Mathiasa oštrim pogledom i dubokim glasom zbog čega u meni izazove još više poštovanja. „Poznato je da kruže brojne priče o ranču nakon masovnog samoubojstva obitelji West prije tridesetak godina.“

„Kruže priče o izazovima…“

„Dobro su mi poznati izazovi kojima djeca i tinejdžeri tjeraju jedni druge da uđu u kuću i provedu u njoj neko vrijeme. Kao što sam rekao, odrastao sam ovdje i mnogo sam puta sudjelovao u njima. Nikad nisam vidio ili doživio ništa s onog svijeta – ako shvaćate što želim reći. Ako mi dopustite nagađanje, prije bi rekao da mnogi beskućnici zbog teških uvjeta života i beznađa odluče da će njihovo posljednje počivalište biti upravo kuća obitelji West zbog same priče… Okrutnost života i te stvari – ako shvaćate što želim reći.“

Priča obitelji West… Čuo sam je više puta nego što bi to želio. Čudno je to kako se ne sjećam svih detalja koji mi uporno promiču. Jedno je sigurno, bila je to obitelj kao svaka druga, roditelji i četvero djece koji su živjeli s muževom majkom. Nisu bili bogati, ali ne može se reći ni da su bili siromašni. Obitelj je godinama obrađivala zemlju, uzgajali su malo stoke i održavali voćnjak. Svake su nedjelje pohađali Svetu misu u mjesnoj župi, a majka je pekla pite koje su se prodavale za sakupljanje pomoći za siromašne građane. Drugom riječju, klasična seljačka obitelj sa sredine 60-tih godina. Nesreća ih je zadesila nakon kupnje stoke koju je netko otrovao nakon glasina da je otac stupio u ljubavnu vezu s ženom moćnog trgovca. Uskoro im je nestao veliki dio plodova, a stabla jabuka u voćnjaku bila su potpuno uništena. Glasine su se uskoro pokazale kao laž, ali šteta je bila učinjena. Rate kredita nastavile su nesmetano stizati svakog prvog utorka u mjesecu i obitelj je bila prisiljena napustiti dom koji su stvarale generacije obitelji. Grad je ustao da spasi obitelj, ali činilo se da zbog dobrog položaja ranča odlučila umiješati banka koje je na sve načine onemogućila otplatu. Na kraju je, jednog kišnog jesenskog dana na kućnu adresu stiglo pismo o nužnosti iseljenja u roku od tjedan dana. Tog istog jesenskog kišnog dana, cijela si je obitelj oduzela život za obiteljskim stolom. Kasnijom istragom utvrđeno je da su stariji oduzeli život djeci metcima, a sebi su kao kaznu oduzeli život otrovom za štakore.

***

„Zamisli samo“, euforično mi govori Mathias dok maše s dopisom uredništva. „Glavni urednik predlaže da ostanemo ovdje još nekoliko dana i snimimo kratku emisiju koja će se prikazati za tjedan dana u udarnim terminu.“

„Mislio da da nikoga ne zanima još jedan mrtvi beskućnik.“

Mathias je poskočio i počeo pokazivati na tijelo koje mrtvozornici upravo spremaju u crnu vreću. „Naš mrtvi beskućnik zapravo je sin  lokalnog bogataša. Shvaćaš li sad?“

Nije čekao moj odgovor. Dok sam stigao zaustiti, Mathias je stajao na drugom kraju kuće  veselo razgovarao sa šerifom koji nije pokazivao isto oduševljenje kao moj ljubitelj slike svoje. Umjesto toga, činilo da se nam se u međuvremenu pridružilo još barem desetak policajaca i ako me sluh dobro služi, odlučeno je da će pretražiti cijeli prostor obližnje šume. Tko bi rekao da jedno ubojstvo može toliko obradovati mog depresivnog prijatelja. Podsmjehnem se, vjerojatno sam jedini od ekipe koji zna da naš savršeni Mathias ima velikih problema sa samopouzdanjem, a otkako ga je ostavila djevojka pije teške lijekove koje ja nazivam pravim imenom – legalna droga. 

„Naravno da neću dopustiti da se potencijalni počinitelj izvuče bez kazne“, oštro je zarežao šerif na muškarca u odijelu.

„Dobio sam dopuštenje da se motamo ovdje“, pohvalio se Mathias.

Upitam ga od koga, ali odbio je odgovoriti. Nitko normalan ne bi dozvolio da se osrednji novinar i stari kamerman motaju mjestom zločina. Pogledao sam desetke krimi serija i znam da je takvo što nedopustivo. Pa ipak, urednik vijesti ima mnogo kontakta i čini se da sam  zaglavio ovdje još barem nekoliko dana. Prepuštam Mathiasa da radi svoj posao i povlačim se u sjenu šume gdje su sjedili stariji policajci.

„Neobično“, prokomentira najstariji od njih.

Naćulim uši, ne mogu sakriti da me zanima što namjerava reći.

„Prošli put sam rekao našem šerifu da mi se čini da vidim neku stariju ženu kako nas promatra iz šume. Sada sam siguran da sam vidio istu tu staricu dok je doktor pregledavao tijelo. Ne samo da sam je vidio – mahala mi je.“

Druga dvojica su se stala glasno smijati. „Vjerojatno su joj se svidjele tvoje velike brčine.“

Muškarac je ljutito ustao. „Smijete se vi, ali ne volim kad lude babe tumaraju našim mjestom zločina. Možda je prošli put sve prošlo bez ikakve medijske galame jer je riječ o običnom beskućniku, ali ovoga puta će se svi lokalni mediji okomiti na nas. Čekajte samo da se pročuje da naš lokalni beskućnik nije lokani beskućnik.“ Skrenuo je pogled prema meni kao da me odmjerava, a zatim ga vratio na svoje kolege. „Ponovno će početi kružiti priče o staroj Berti koja progoni nesretne duše. Ili o Bee koja je prema nekim pričama preživjela samoubojstvo i od tada obitava ovim prostorima.“

„Možda stvarno…“

„Ove su oči vidjele njezino mrtvo tijelo“, dramatično je pokazao na svoje stare oči čiji su se kapci gotovo preklopili preko njih. „Tek sam stupio u policiju kad se dogodilo to samoubojstvo. Vlastitim sam očima vidio tijela svih prisutnih.“ Podigao je ruku da zadrži riječ. „A vidio sam i sva sljedeća samoubojstva.“

„Zašto bi se jedan zlatni dečko ubio?“ Upitao sam ispod glasa.

„Tko od nas zna što osobu muči iza ove debele kože? Današnji mladi su posebna priča. Pogledaj tog dečka, dvadeset i pet mu je godina, a nema nijednu jedinu dlaku na tom svom dječjem licu. Nisu to čista posla.“

Nisam dobro vidio mladićevo lice, ali prema odjeći koju je imao na sebi znao sam da je jedan od onih koje nazivaju drugačijima. Stari policajac je govorio kao da dobro poznaje mladića i njegovu obitelj pa sam odlučio upitati za više detalja. Prvo je oklijevao, ali nakon što sam svečano prisegao da neću njegove riječi dijeliti s onom novinarskom budalom rekao mi je da mladića poznaje površno. Nekoliko su ga puta privodili zbog problematičnog ponašanja. Pričao mi je o njegovoj obitelji, a zatim mu je izletjelo da je nekoliko metara od tijela pronađen njegov dnevnik.

„Želite reći da je šerif namjeravao utišati cijelu ovu situaciju tako što je lagao da se radi o beskućniku?“

Stari policajac se blago nagnuo u mojem smjeru. „Jasno ti je da su to povjerljive informacije?“

Brzo sam kimnuo. „Naravno.“

„Ima nekoliko razloga za takav postupak, a između ostalog mladićev otac nije želio da se od sinovog samoubojstva napravi televizijski program kao što se upravo radi.“

„Mathias je ambiciozan, prokopat će sve što mu se nađe na putu da dođe do mjesta voditelja u studiju.“

„Ponekad nije dobro kopati preduboko“, mudro je ponudio savjet stari policajac.

„Hoće li policija postaviti noćnu patrolu?“ Upitam.

„Trebali bi, ali jao šerifu ako pomisli da će je uvaliti meni. Kunem vam se svima, ako me natjera da provedem još jednu noćnu patrolu u toj kući i sam ću se otrovati otrovom za štakore.“

„Još jednu?“ 

„Već sam jednom stražario u toj ludnici. Ne postoji mjesto koje bolje zavara tvoj zdrav razum od te kuće. Da, to je obična ruševina s tragičnom pričom, ako kada se u njoj nađeš noću – sam, a tvoj um počne smišljati stvari koje se kose sa zdravim razumom…“

Kasnije toga dana, Mathias me je obavijestio o svom genijalnom planu. On će se zavući u gradsku knjižnicu i prikupiti izvode iz starih novina, a ja ću – da ne gubimo vrijeme – snimiti nekoliko dobrih i jezovitih kadrova u kući i njezinoj okolici. Navečer ćemo se naći u lokalnoj gostionici i dogovoriti što ćemo dalje. 

Sama pomisao da se neko vrijeme nećemo vidjeti ulila mi je nadu pa mu nisam imao srca reći da njegov plan smatram glupim. Bacio sam se na posao i snimio „nekoliko dobrih kadrova“. Želio sam što ranije otići s tog mjesta. Upravo sam sjedio u sjeni kuće i premotavao snimke da se uvjerim da su dobre kada sam na jednoj od njih primijetio čudnu sjenu. Premotao sam je ponovno, ali smetnje na su traci postale jače. Pokušao sam još jednom i tada se dogodilo ono što svaki kamerman mrzi – traka je pokazala grešku. Sve što sam radio ovog popodneva nestalo je u nepovrat.

U tom trenutku žalio sam sve godine svoje duge karijere. Psujući skidam sve svece s neba, a potom se priberem i odlučim još jednom snimiti kuću.

„Sutra ću sam prespavati u kući“, oduševljeno mi govori Mathias. „Proučio sam sve zapise i znaš li što sam doznao?“

Umorno sam slegnuo ramenima.

„Svi beskućnici su se ubili otrovom za štakore“, oduševljeno je podjelio tu informaciju sa mnom. „Za najnoviju žrtvu još uvijek čekamo rezultate obdukcije, ali siguran sam da sam u jednom kutu kuće vidio otrov za štakore.“

Zatražio je da pregleda moje snimke, a ja mu nisam želio stati na put. Usredotočen sam na masni odrezak na svom tanjuru, ali povremeno bacim oko na njegove zapise. Na kraju mu dajem svoju pomoćnu kameru, a pomoćni asistent ga upućuje u način upotrebe.

„Glupo derište“, mrmljam sebi u bradu.

***

„Netko se nije najbolje naspavao?“ Zadirkujem ga. „Pitam se zna li šerif za tvoju noćnu avanturu na mjestu zločina. Pitam se što bi rekao na to?“

Mathias je mrzovoljno protrljao oči. „Ne gubi vrijeme, pogledaj kamere da možemo otići s ovog mjesta.“

Osjetim li ja ogorčenje i strah u njegovom glasu? S ovog mjesta. „Što misliš da su kamere otkrile? Duhove?“ Smijem se grleno i glasno, a zatim pregledavam kamere. Budala nije upalio noćno snimanje, ali čekam trenutak da mu to kažem. 

„Zar je sve ovo bilo uzalud?“ Pobunio se na rubu živaca. „Pogledaj snimku do kraja!“

„Sve što vidim je mrak“, okrenuo sam mu kameru da se uvjeri, ali ipak odlučim premotati snimku. „Nešto se dogodilo?“

Grebe si vrat gotovo prisilnim kretnjama. „Ne, naravno da ne.“ Laže i osjetim mu to u glasu. „Ali nema bube u krugu od nekoliko milja koja se nije pogostila mojim tijelom.“

„Hoćete li ponoviti to večeras?“

Gleda u daljinu kao da ne čuje moje riječi. I sam učinim isto pokušavajući otkriti što bi tako zanimljivo bilo na rubu šume, ali nakon nekog vremena odustajem. Ponavljam pitanje, a moj ljubitelj slike svoje pogleda me kao da sam sišao s uma.

„Možda bi bilo bolje da uz sebe imam profesionalnog kamermana… da se ne ponovi ovaj fijasko s pomoćnom kamerom.“

Profesionalni kamerman, da je mogao ulizao bi se na još podmukliji način, ali nije mogao. Odbijem njegov prijedlog kao čistu budalaštinu, a zatim se uputim prema svom automobilu. Kamere su bile spremljene kada mi je zazvonio mobitel. Uslijedio je neugodan razgovor s šefom koji me natjerao da promijenim mišljenje.

Možda sam kukavica, ali zahtijevao sam neko jamstvo da nas neće napasti grupa drogeraša. Ili još gore, da nas neće sustići šerifov gnjev ukoliko otkrije što radimo. Sljedeći poziv iz glavnog ureda bio je kratak i jasan: „Sve je sređeno.“

Proveli smo cijeli dan dogovarajući kutove snimanja kada nam se pridružio onaj isti stariji policajac s kojim sam pričao jučer i jedan mladi novak koji se bojao poput malog djeteta. Mathias nije bio najzadovoljniji izborom pojačanja, ali nezadovoljstvo nije izrazio naglas. Krenuli smo snimati uvodni dio pa su se policajci smjestili u drugi kut i bacili na krafne koje su ponijeli sa sobom.

„Ipak vas čeka još jedna noć“, spomenem starijem policajcu.

„I kunem se da će padati glave zbog toga! Proklet bio onaj tko je prodao dušu i omogućio vam ovo snimanje.“

Kreće snimanje.

„Dragi gledatelji, nalazimo se u kući u kojoj se odigralo samoubojstvo obitelji West. Upravo na ovom mjestu, u 60-tim godinama, stajao je stol na kojem je obitelj pojela svoj posljednji obrok. Siguran sam da ne govorimo o slučajnosti kada ću spomenuti da su sva tijela naknadnih samoubojstva pronađena upravo u ovoj prostoriji.“

Stariji policajac pozorno prati što govori. Siguran sam da je u jednom trenutku komentirao da je bio uvjeren da nije primjereno prenositi vijesti kada se radi o samoubojstvu – novinarska etika. Potpuno sam siguran da smo o tome učili na jednom od beskonačnih seminara, ali činilo se da su Mathias i urednik vijesti zaboravili na to pravilo.

„Možete li zamisliti taj trenutak? Članovi obitelji sjede na stolom. Gospodin i gospođa West drže se za ruku. Pogledi su im uplašeni, ali odlučni. Malena djeca uživaju u juhi ni ne sluteći da više nikada neće zaspati u svom krevetu. Starica gleda u svoja koljena. Zar će tako završiti jedna poštena radnička obitelj?“ Mathiasov glas je histeričan, a njegov pogled maničan, gotovo jeziv.

 Prelazi u susjednu sobu i dovlači nekoliko stolica, a potom tjera mladog policajca da mu se pridruži i pomogne mu unijeti veliki stol čija je ploha bila napola uništena.

„Što on to izigrava?“ Pobunio se stariji policajac. „Ovo je mjesto tragedije! Istog trena prekinite s tim“, zapovjedio nam je iako i sam stojim po strani i šokirano gledam što Mathias izvodi. „Nitko nije spomenuo da će se dirati…“

„Želim da svi sjednemo za stol i zamislimo na trenutak kako…“

„Ne mislim sudjelovati u ovoj budalaštini“, pobunio se stariji policajac, a zatim ponovno pogledao u mom smjeru. Kao da mu ja mogu na bilo koji način pomoći.

„Posjetila me… jučer… sve mi je rekla.“

Mladi policajac se zagledao u mene, a potom u svog starijeg kolegu. Skinuo sam kameru s ramena, ali nisam zaustavio snimanje pa oprezno priđem Mathiasu. „Jeste li dobro? Možda bi trebali prekinuti s ovime i vratiti se u grad.“

„Ne“, povikao je, a zatim posegnuo rukom u džep i strusio dvije doze svojih tableta.

„Rekla je da moram ispričati njihovu priču.“

„Baš sada nema signala“, progunđao je stariji policajac, a zatim uz glasno protestiranje mladog, odlučio da će otići do policijskog automobila i obavijestiti postaju o događajima. „Obolio je na živce.“ Zaključio je.

Pokušavam obuzdati Mathiasa i natjerati ga da sjedne, ali on se uporno izmiče mojem stisku. U tom mi je trenutku drago što sam ostavio upaljenu kameru. 

„Sjednite ovdje“, naredio nam je.

„Poslušajmo ga – zasad“, govorim mladom policajcu u nadi da će to smiriti Mathiasovu maniju.

Neko je vrijeme nervozno hodao oko nas, a potom sjeo na jednu od praznih stolica za stolom. Tek sam tada primijetio da je na svakom praznom stolcu stavio ubrano poljsko cvijeće. Ustao sam i provjero da možda ne sjedim na busenu, a zatim sam se uvjerio da je moja stolica prazna.

„Djeco moja“, obratio se Mathias praznim stolicama, a zatim im pružio ruku. „Moramo to učiniti ako želimo zadržati svoju dušu. Ova zemlja je naš život. Svaki grumen ove zemlje prošao je kroz ove stare ruke. Ja sam ova zemlja kao što si i ti – sine moj, ova zemlja.“

Podigao je ruke, a iz jedne šake mu je počela ispadati zemlja. Mladi policajac se gotovo ustao i otrčao kada se naglo uhvati na prsa i ponovno spusti na stolicu. Nadao sam se da je u pitanju samo napad panike, druga opcija bila je previše strašna. Obuhvatio sam mu ruku i šapnuo da je sve u redu – nas je dvojica. Trebamo se praviti da sudjelujemo u njegovoj predstavi dok se stariji policajac ne vrati.

„Naše smrtno tijelo samo je naš privremeni ogrtač – naša je duša besmrtna.“

„Berta je ušla u njega!“ Zajecao je mladi policajac. „Starica… Govori se da ih je ona nagovorila na samoubojstvo. Obitelj West… ona ih je…“

„Ššššš“, nastojim ga umiriti.

Stariji policajac se vraća i sjeda na jedno od praznih mjesta. Pokušavam doznati je li uspio stupiti u kontakt s postajom, ali samo zamišljeno promatra situaciju u kojoj nas je zatekao. 

„Imate li oružje?“ Upitao sam ispod glasa.

„Što?“

„Oružje“, glasnije ću. „Trebali bi obuzdati Mathiasa dok ne postane nasilan.“

Stariji policajac zbunjeno gleda u mene, a zatim svoju pozornost usmjeri prema jednom od prozora. „Mislim da sam je vidio – Bertu.“

Mladi policajac je ispustio glasan uzdah.

„Ja ću se pobrinuti za djecu“, Mathias odjednom promjeni ton glasa i zagleda se u njih.

Stariji policajac je istog trenutka posegnuo za pištoljem, ali je shvatio da mu je futrola prazna. Izraz šokiranosti na njegovom licu nije se mogao mjeriti s užasom koji je uslijedio nakon što smo shvatili da Mathias drži pištolj. Nježno nam se smješkao kao da nas ne želi uplašiti.

„Djeco, jeste li pojeli? Tata bi se volio igrati jednu igru.“

„Nedostaje Lydia i Jane“, začujemo ženski glas i shvatimo da u prostoriju ulazi starija žena. Haljina joj je iznošena i podsjećala me na… modu 60-tih godina.

Želim vjerovati da sanjam, ali bolno jasno shvaćam da sam svjedok Mathiasovog živčanog sloma. Žena preuzma pištolj, a Mathias nestaje u mraku. Možda smo i imali priliku, ali nitko od nas trojice nije se usudio pomaknuti. Mogao bi obuzdati Mathiasa kada bi dobio malo vremena, ali činjenica da postoji starica koju prvi put vidim odagnala me od te zamisli. 

Mučnu tišinu prekinuo je zvuk šuštanja, a u sljedećem trenutku Mathias unosi onesviješteno tijelo policajca i posjedne ga na praznu stolicu. Dok je mladi policajac doživljavao novi napad panike, stariji ustaje u nastojanju da razoruža ženu, ali ga je iznenadna bol natjerala da ponovno sjedne. Uskoro je Mathias donio mladu policajku i posjeo je na mjesto do sebe.

„Cijela obitelj na okupu“, razdragano reče starica.

„O Bože“, zajecao je mladi policajac. 

Starica, muškarac (Mathias) i žena (mlada policajka) te četvero djece (mladi i stariji policajac, ja te novodoneseni policajac). Pokušavaju li Mathias i ta luda starica rekonstruirati dan samoubojstva obitelji?

Starica je ponovno predala pištolj Mathiasu, a on prišao svakom od nas i pomilovao nas po obrazu. Ovoga sam puta ja bio taj koji je ustao. Posegnuo sam za njim u nadi da ću ga urazumiti, ali odjednom sam osjetio naglu i oštru bol koja je prostrujala mojim tijelom poput udara struje.

„Hoće li nas ustrijeliti?“ Kroz suze će mladi policajac.

„Djeca su već velika“, započela je starica. „Mislim da shvaćaju snagu zemlje i žrtvu koju moramo podnijeti zbog nje. Neka jedu s nama.“

Ne shvaćam njezine riječi, ali osjećam kako nemir raste. Dok sam panično gledao ljude oko sebe, nisam ni primijetio da je starica na stol stavila veliki lonac s pire krumpirom u kojem su se sjajile crvene kuglice otrova za štakore. U tom sam trenutku i sam počeo gubiti razum. Grabila je velike porcije koje su se crvenile poput kakvih žalaca smrti, a potom ih stavljala pred nas.

Zgrabio sam posudu i bacio je o zid. Ostali učine isto, iako se nitko od nas ni na trenutak nije ustao. Starica je otišla do zida i strpljivo pokupila sve zdjele, a potom ih napunila. Bacio sam ponovno, a za mnom i ostaloi. Starica se ljubazno nasmiješila i još jednom ponovila postupak. Uskoro je postalo jasno da je nemoguće da u jednom loncu bude toliko hrane, ali lonac je uvijek izgleda kao da ga je upravo donijela.

„Što želite od nas?“ Proderao sam se. 

Mathias je ovdje samo poremećena žrtva. Sjedio je mirno nad svojom zdjelicom hrane i molio. Naše molbe da se urazumi i pomogne nam nisu dopirale do njegovog razuma.

„Zemlja daje, zemlja uzima.“ Pjevušila je starica dok nam je grabila sve veće porcije.

Činilo se kao da traje vječnost. Osjećaj vrtoglavice i slabosti preuzimao je moje tijelo iako nisam pojeo nijednu jedinu žlicu otrova. Gledam u svoje ruke želeći se uvjeriti da slijede moje naredbe i odbijaju izvršiti samoubojstvo. Zamućena pogleda, gledam u starijeg policajca koji ponovno odguruje svoju zdjelicu. Učinio bi isto, samo kad bi imao malo snage. I ostali to čine. Moram učiniti isto, naređujem sebi. Još zdjela leti zrakom, ali moja stoji ispred mene i kao da me promatra.

Znam da haluciniram jer se nalazim u toplom obiteljskom stolu. Pored u pozadini vidim sunčev sjaj, a cijela kuća miriše na domaću hranu. Pokušavam upitati starijeg policajca vidi li isto što i ja, ali umjesto njega, zatičem malenog dječaka kako veselo jede svoju juhu.

Brzo skrenem pogled na drugu stranu i dočeka me sličan dječak guste smeđe kose koji je ubacivao koricu kruha u juhu, a potom se smiješi starici koja je sjedila do njega. Okrenem se i ugledam kalendar na kojem je velikim crvenim linijama zaokružen jedan datum.

„Vrijeme je da zaigramo jednu igru“, progovorio je nepoznati muškarac. Koža mu je tamnija od izloženosti suncu, a vrh glave ćelav. Uznemirio sam se što vidim da u ruci drži teški predmet koji skriva iza leđa.

„Igra“, veselo reče dječak s moje lijeve strane.

„Ovo je nova igra koju još nismo igrali. Sve što trebate učiniti jest zatvoriti oči i staviti ruke na uši. Čut ćete glasan prasak, možda ćete osjetiti kako tekućina teče po vama, a možda osjetite i udarac. Pobjednik je onaj koji ni u jednom trenutku ne otvori oči. Hoćemo li sada igrati?“

Dječaci veselo poskočiše. Poželio sam se ustati, ali shvatim da su mi ruke na ušima. Što se događa? Što se, za ime svega, događa? Oči mi se počnu sklapati i sve što osjećam jest srce koje prijeti da će iskočiti iz prsnog koša.

***

Svaki dio tijela gori u bolovima. Liječnici su odlučili da je vrijeme da me suoče s istinom.

„Zašto ste to učinili?“

Nastojim im ispričati što sam sve doživio, ali čini se da svakim trenutkom dodaju sve više teških dijagnoza. Luđak, tako me sada zovu iza leđa. Liječnici dolaze i dolaze, ali nitko mi ne nudi dokaz za ono što tvrde. „Kamera!“ Viknuo sam iz petnih žila. „Kamera. Sve je snimljeno!“

Tek tjedan dana kasnije, glavni psihijatar je odobrio da budem suočen sa sadržajem koji je moja kamera snimila. 

„Jeste li sigurni da ste spremni?“

Kimnem. Znam da nisam lud. Znam što se dogodilo. Berta nas je mučila, preuzela je Mathiasov razum i sve nas ubila. Dvojica patrolnih policajaca, mladi i stari policajac – svi su mrtvi. Otrovali su se otrovom za štakore. Mathias, moj voljeni Mathias tjednima je ležao u komi. Jučer je izgubio bitku za život.

Likujem jer želim da svijet sazna za našu muku.

Snimka je premotana, ali ne smeta mi. Želim vidjeti trenutak u kojem demonstrativno bacamo pire krumpir s otrovom za štakore. Valjda će to uvjeriti liječnike da nisam sudjelovao u grupnom samoubojstvu – nitko od nas nije. Smješkam se i čekam da svima kažem: Jesam li vam rekao?

Ali nema starice. Mathias nosi veliku zdjelu hrane, a policajka mu pomaže dijeliti hranu. Izgledaju sretno poput mladog para. Tražim staricu, ali sve što postoji jest veliki grumen zemlje na njezinom stolcu.

Tražim sebe. Hrana je podijeljena. Čekam trenutak u kojem protestiram i bacam hranu iako me samopouzdanje polako napušta. Siguran sam da će sada, samo za još nekoliko trenutaka. Strpljivo čekam i sve se više naginjem prema ekranu.

Ali posmatram kako opušteno grabim jelo i uzimam prvi zalogaj. Pa drugi. Pa treći. Pa četvrti.

Vrištim iz petnih žila i prije nego što se uspijem odmaknuti od ekrana, shvaćam kako su se dva gorostasna bolničara obrušila na mene i navlače mi luđačku košulju. Opirem se svim silama pa mi tijelo pritišću u tlo.

Dok mi vežu ruke, gledam u prizor na ekranu. Uzimam još jednu porciju, pa još jednu porciju. Tada zastajem, ali ostali uzimaju još. Pa još jednu. I tada mi sine zašto sam živ. Koliko smo posuda bacili, toliko smo ih zapravo pojeli. Da sam bacio još tri ili četiri posude poput starog policajca, sada bih i sam bio mrtav.

Shvaćam da se smijem histeričnim i abnormalnim smijehom, ali ne mogu to kontrolirati. Liječnici me gledaju ispod oka, a zatim šaraju penkalama takvom brzinom i žestinom da ih mogu čuti kako stružu po papiru.

Opasan za sebe i okolinu, crvenim je slovima dopisano.

„Doktore“, zazvao sam najmanjeg koji je krenuo prema izlazu. „Jesu li otkrili što je uzrok smrti onog mladića?“

Liječnik me pogleda ispod oka pa se nakašlja. „Otrov za štakore.“

Autor: Tina Augustus


Foto kredit: Borgvattnets Prästgård

Wonderful World of Eamon

Poslednjih godina smo čuli dosta praznih obećanja o novim platformama i tehnologijama koje će nam promeniti život na internetu: Crypto, NFT, Metaverse i najskorije neki marketabilni oblici generativne veštačke inteligencije, verovatno kao odgovor na početak kraja masovnog usvajanja mobilnih telefona i društvenih mreža. Velikim tehnološkim kompanijama i malim startupovima koji jure za njihovim uspehom potrebno je da osiguraju neprekidan i eksponencijalan rast, pa smo mogli čuti razne eksplozivne izjave o idejama i mogućnostima u budućnosti informacionih tehnologija, koje zapravo nikad nisu bile ni u fazi prototipa.

U sferi gejminga, jedna od argumenata za korisnost NFT-eva a i neke jedinstvene Metaverse platforme bio je da će NFT-evi omogućiti da koristimo asortiman oružja ili druge opreme iz jedne igre u drugoj, recimo, kada biste Lighsaber koji ste osvojili Star Wars igri (ne pričamo ovde o dekontekstualizovanim modovima) iskoristili da ubijete nekog zmaja u nekom od DnD realmova, jer dokle god je to jedinstven predmet na blockchainu zašto ne bi mogla bilo koja igra da pristupi njemu? Pa, ne. Svako ko i malo poznavanja kako funkcioniše pravljenje video igara, dizajn, produkcija, 3D grafika, ili samo ima dovoljno zdravog razuma, shvatiće da svaki decentralizovan račun poseduje neko digitalno dobro i ovo ne omogućava ništa više nego što je moguće bez blockchaina. Problem je logistički i svestran: autorska prava, sam dizajn sistema igre, potrebno ljudstvo, kompatibilnost softvera i fajlova… ali, šta ako bih vam rekao da su uz malo mašte i zajednički volonterski rad, entuzijasti za kompjutere ranih 80-ih ovu fantaziju uspeli da ožive.

Dobrodošli u „Wonderful World of Eamon”. Skraćeno poznat kao „Eamon”, ovo je tekstualni kompjuterski RPG sa elementima tekstualne avanture iz 1980. godine, koji je ujedno i jedan od najstarijih sistema u okviru video igre za kreiranje user-generated sadržaja, otprilike Mario Maker za RPG-eve. Već 70-ih, kompjuterski RPG-evi su osnovna matematička pravila borbe DnD-a izuzetno verno preneli u digitalnu formu, u početku na fakultetskim mainframe računarima po Americi (od kojih su neki bili čak preteče MMO-va i live service igara, ali to je priča za sebe), a zatim u svedenijem obliku na najranije PC-eve kao što su Apple II. Ovi rani RPG-evi bili su ono što bi smo danas nazvali dungeon crawler, sa strukturom koja je danas opstala u Diablo ili Persona serijalu, istraživanje velikih konfuznih lavirintova sa fokusom na konstantne borbe (obično, ali ne uvek, potezne) koje postaju sve teže kako prelazite na nove nivoe. Ono što im je nedostajalo je narativni i kreativni aspekt DnD-a, proces uživljavanja u okruženje i priču kroz dinamičnu naraciju Dungeon Mastera i interakcija kroz verbalne odgovore na prirodan način, ne davanjem mehaničkih komandi ATTACK, SPELL, GUARD itd.

Paralelno sa najranijim kompjuterskim RPG-evima, takođe su se razvile tekstualne avanture. Tekstualne avanture bismo najlakše opisali kao igre u kojima je glavni režim interakcije unos tekstualnih komandi za koje dobijamo tekstualne odgovore i opise okruženja u kome se nalazimo ili rekviziti koje koristimo, ali iza ovog skromnog imena za nešto što deluje kao artefakt vremena u kom su se kompjuteri teško mučili da prikažu bilo kakvu grafiku, zapravo se nalaze osnove čitavog avanturističkog žanra. Ako bismo avanturistički žanr sveli na osnove to bi bila serija ključeva i brava, (ovo ime se ne odnosi na avanturistički sadržaj narativa kao u filmovima ili literaturi već vodi poreklo od mainframe tekstualne igre Colossal Cave Adventure, kao što su pucačine iz prvog lica u početku često nazivane Doom klonovima), ova forma važi jednako za najranije tekstualne avanture, koliko za akciono avanturističke metroidvania igre, Zelda igre, ili moderne AAA blockbustere kao što su The Last Of Us ili Red Dead Redemption 2, ali suština ovog žanra je od početka bila za razliku od čiste puzle igre, što svojim ključevima i bravama i čitavom sledu u koje su postavljeni daje narativno značenje. To mogu biti bukvalni ključevi i brave, mogu biti raznovrsni inventar opreme iz Zelde, apstraktne šale ispričane kroz bizarne kombinacije predmeta iz Lucasarts igara ili prosto interakcije sa likovima kao u recimo Life Is Strange ili Ace Attorney serijalu („možeš li tom i tom da daš ovo pismo/preneseš informaciju” i slično). Sa ovim na umu, nije teško uvideti neograničen potencijal čak i najranijih tekstualnih avantura da izraze gotovo neograničen (bar na nivou bilo koje knjige, u zavisnosti od sposobnosti autora) nivo kompleksnosti narativa i dočaravanja nekog sveta u koji možemo pobeći bez ikakve grafike i time dopuni ono što je nedostajalo konvencionalnim kompjuterskim RPG-evima iz tog vremena u odnosu na DnD.

U ovom miljeu izašao je Eamon. Ova jedinstvena igra ne samo da je ukombinovala elemente oba žanra, već ju je autor Donald Braun izdao ne komercijalno nego u javni domen kao opšte dobro, i u uputstvu pružio svu potrebno dokumentaciju kako bi podstakao deljenje igre i kreaciju homebrew sadržaja. Ovim elementom je ispunio i treći aspekt DnD-a, ne igrača već dungeon mastera. Nikad nije ušao u mejnstrim ali je postigao kultni status i sredinom osamdesetih je počeo da radi Nacionalni klub Eamon korisnika, ljudi su preko pošte počeli da dele svoje avanture na disketama, i igra je zadržala popularnost i dobila portove za kasnije računare. Ove avanture su obuhvatale raznorazne svetove, tematike i žanrove prvenstveno u domenu klasične fantastike ali i sci-fi-a, horora pa i više realističnih okruženja. RPG sistem nije najkompleksniji, koristi samo 3 osnovna stat-a: hardiness (za odbranu), agility (za mogućnost korišćenja različitog oružja) i charisma (za socijalne provere) za likove ali je dovoljno kao osnova. Ono što gejmeplej čini znatno zanimljivijim je izuzetna raznovrsnost radnji koje igrač može da odradi osim same borbe u raznim modulima, neki recimo koriste interakcije i zagonetke sa korišćenjem vatre ili drugim fizičkim pojavama. Ono što čini stvar zaista uverljivom je što recimo možete bakljom da zapalite i drveni kovčeg i pokupite šta je unutra, ovaj nivo interakcije smo tek počeli da uočavamo u većoj meri u novijim igrama kao što su Minecraft i još skorije Breath Of The Wild, pravo je čudo šta su sve gejm-dizajneri mogli da urade kada je za kreiranje neke unikatne interakcije bilo samo nekoliko redova koda i koja rečenica, a ne kompleksni modeli, teksture, animacije.

Finalna stvar koja čini Eamon zanimljivim je ono što sam sugerisao na početku, kako joj svi moduli funkcionišu na istom sistemu, kada jednom napravite lika na početku, moguće ga je sprovesti kroz beskonačno avantura, i ne samo to već je moguće bilo koju opremu preneti iz jednog u drugi svet, jedina je mana što itemi sa specifičnim funkcijama neće moći da ih koriste u drugim svetovima. Mnoge avanture čak i jesu dizajnirane za likove većih nivoa. Ovaj pristup omogućava mnogo veći osećaj povezanosti sa vašim likom, iako ćete možda morati da zamislite da je neki putnik kroz multiverzum, kao u nekom od mnogih trenutno popularnih filmova, ipak ni ovo nije puno drugačije od onoga što vidimo u Fortnite-u. Ovde doduše možete da uživate u crossoverima bez komercijalnog cinizma. Treba napomenuti da su mnogi moduli i dizajnirani više kao interaktivni svetovi a ne linearna priče, ne pozivaju vas da odradite neki specifičan zadatak, već da prirodno istražujete šta vas interesuje. Upravo ova priroda igračeve motivacije dovodi do najvećeg uživaljvanja i savršeno se uklapa sa uskoči-iskoči sistem modula.

Ako bih nastavio dalje da vam pričam o Eamonu, to bi onda moralo da bude pregled individualnih avantura, ali umesto toga uputi ću vas na eamon-remastered.com .

Potpuno besplatno, remasterovano izdanje, koje možete igrati na brauzeru i sa nalogom sačuvati lika na bilo kojem uređaju. Istražite kulminaciju nekih od najranijih i najuticajnijih trendova najranijih video igara i uverite se kako nikako nisu bile primitivne. Uživajte u rezultatima čiste ljubavi a ne komercijalnog ulaganja i focus testinga.

 

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Marsovska princeza – Preteča svemirskih opera i svemirskih istraživanja

Na dan polaska u školu, 1875. godine, od potomaka brojnih boraca Američke revolucije, rodio se čovek po imenu Edgar Rajs Barouz. Kao potomak i izvornih engleskih doseljenika, ipak se više pronalazio među romantičnim i ratobornim precima koji su proterali vlast Velike Britanije i to je do te tačke uticalo na njega da je otišao na Filipsovu Akademiju u Masačusetsu, potom Mičigensku Vojnu Akademiju. Njegovo obrazovanje ga je odvelo i u službovanje u dalekim planinama Arizone, gde je bio u dodiru i sa Indijancima, raspaljujući njegovu strast prema avanturi. Međutim, njegovim fizičkim podvizima su stali na put zdravstveni problemi sa srcem 1897. godine, usled čega su njegovi vojnički dani ubrzo završeni.

Ipak je nastavio da radi brojne poslove koji su ga odveli do različitih delova SAD-a. Bio je kauboj, a potom radnik u fabrici baterija koju je držao njegov otac, da bi naposletku došao i do pozicije menadžera rudnika zlata,  koji je vodio sa svoja dva brata i pokušao da radi na Oregonskoj železnici. Sve ove poslove je radio do 1904. godine. U međuvremenu se i oženio i dobio dvoje dece, što ga je nagnalo da i dalje radi. Nažalost, nije se mnogo usrećio sa poslovima, pa je prodavao i rezače za olovke maloprodajama, kao putujući trgovac.

Tokom putovanja, imao je prilike da čita palp časopise. Specifičan, jeftin papir je imao na sebi ištampane brojne priče autora širom SAD-a, što bi utolilo žeđ Edgara za avanturom. Uspevalo je donekle, jer nije bio zadovoljan mnogim pričama koje je imao prilike da pročita. Onda, posle 7 godina sastavljanja kraja s krajem, tridesetpetogodišnjak, 1911. godine je odlučio da uzme i da piše na beležnicama roman, koji bi mu potencijalno doneo prihode, kada već toliko ljudi uspeva u pisanju. 

Delo je prihvatio Tomas Metkalf, jedan od pripadnika uredničkog odbora „The All-Story“ palp časopisa. Roman je objavljivan serijski, u delovima, od februara 1912. godine pod imenom Under the Moons of Mars, koja će kasnije postati jedno od najuticajnijih dela naučne fantastike i avanturističke fikcije svih vremena, zajedno sa ostalim delima iz opusa Edgara Rajsa Barouza, Gospodara avanture, A Princess of Mars.

Izvor: Delfi knjižare

Narator dela (verovatno sam Barouz), nam pripoveda o poznanstvu krajem 19. veka sa jednim bivšim američkim pukovnikom po imenu Džon Karter (John Carter). To je bio čovek koji je bio oličenje svega što je Barouz cenio. Visok, snažan, sposoban, vojno obučen i vešt čovek. Sukobljavao se sa Indijancima, borio se sa kriminalcima, preživljavao je pustinje, ledene pustoši i radio je silne poslove vezane za rudarenje. Pritom, bio je  hrabar i korektan čovek. Činilo se da ništa ne može ni da ga povredi, niti uzdrma.

Ali, ovo je i bio čovek koji je nestao na 10 godina. Navodno je poginuo u Arizoni, u jednoj pećini. Tako je i sam Džon Karter pripovedao, pošto su ga Indijanci bili presreli tokom transporta ruda.

Najčudnije od svega je bilo što je Džon Karter pričao o neverovatnim događajima – o četvororučnim vanzemaljcima, o mačevanju, o radonskim letelicama, o atmosferskim fabrikama, o princezama, o kanalima i propalim i prosperitetnim gradovima na Marsu.

Ljudi su ga otpisali kao ludog, ali narator je bio zainteresovan da sluša. Džon nije previše pričao o svojim događajima, iako je spominjao da ima ženu i dete na Marsu, posle čega bi rukom mahao ka crvenoj tački na nebeskom svodu.

Onda je jednog dana Džon Karter umro, ostavivši za sobom zahtev da mu grob ima bravu sa unutrašnje strane i, još bitnije,  beleške o svom desetogodišnjem boravku na Marsu, što je narator uredio i objavio, verujući da se to zaista dogodilo.

U odbranu naratora, bilo je toliko uverljivo da nije smelo da se propusti objavljivanje.

Kao što je spomenuto, Džon Karter je u Arizoni, bežeći od gomile Indijanaca, poginuo u jednoj pećini, Međutim, nisu ga Indijanci dokrajčili, već „crni entitet“ u samoj geološkoj strukturi koji je zaplašio i same Indijance. Džonovo telo je bilo celovito, ali njegova duša je izašla i bila je poslata na Mars, gde se „reinkarnirao“ uslovno rečeno.

Samim tim, počinje njegov dugi put i podvig vezan za snalaženje na drugoj, stranoj planeti.

Mars, na kojem se Džon Karter nalazio, je bio inspirisan posmatranjima Đovanija Skajparelija i Persivala Lovela, koji su pretpostavljali da su brazde na crvenkastoj planeti kanali za navodnjavanje, koje su stvarali stanovnici Marsa, kako bi imali vode koja dospeva sa polarnih kapa, koje su u stvari zaleđeni ugljen dioksid, ali su imale malo zaleđene vode. Iako je poznato danas da nema vode u tim kanalima, to jesu bile erozivne brazde od tekuće vode i tektonskih pokreta.

Atmosfera, iako zagušljivija nego na Zemlji, je i dalje bila stvarana u atmosferskim fabrikama koje su koristile prizme koje su delile sunčeve zrake na devet zraka, od kojih je sedam vidljivo ljudskom oku. Deveti zrak je bio skladišten, pa električno tretiran, pa je rezultat dovođen u kontakt sa etrom, te je nastajala ova atmosfera. Iako bi pre čistom elektrolizom vode (korišćenje elektriciteta za razdvajanje atoma u molekulu vode) bilo direktnije rešenje, vredi pohvaliti Džona (ili Edgara) na razumevanju principa vezanog za krajnji ishod.

Usled propadanja planete, suve stepe i pustinje napušteni i razrušeni gradovi ispunjeni velelepnim zgradama, suvim fontanama, starom tehnologijom koja je obuhvatala puške, letelice na radonski pogon, granate od radijuma, su bili opšte prisutni obrazac. Prostori uređene civilizacije i zelenila su bili izuzetak.

Daleko od ostataka civilizacije, borila su se plemena i gradovi države stvoreni iz pohlepe, očaja, težnje ka moći ili jednostavne želje za dokazivanjem. Džon Karter u ovom delu se susreće prvo sa Zelenim Marsovcima – visokim, četvororučnim stvorenjima, troprstih šaka i plemenskog uređenja, voljnih za borbu i željnih sukoba. Sa druge strane, tu su bili Crveni Marsovci – izuzetno nalik ljudima, sa izuzetkom crvene kože koja je bila specifične boje usled visoke koncentracije gvožđa u Marsovom zemljištu, većinom civilizovani i vešti u korišćenju tehnologije. Svakako, nisu svi striktno opisani, ali su obrasci tu.

Kao bledoliki došljak, snažan, brz i sposoban da visoko skoči, obučen u mačevanju i rukovanju vatrenim naoružanjem, bio je savršen za ratnika koji je u teškom i okrutnom, razrušenom svetu preživljavao shodno načelima časti, hrabrosti i plemenitosti. Delovalo je kao da će se večno sukobljavati.

Ali njegov put na crvenoj planeti kreće novim tokom kada se susretne sa izvajanom lepotom, crnokose Crvene Marsovke – Dežah Toris (Dejah Torris), princeze Heliuma, jednog od najmoćnijih gradova Marsa, zbog čega ona i nosi titulu „Marsovska princeza “. Njegova težnja prema njoj će ga odvesti u daleke i opasne avanture, koje mogu da promene i sudbinu samog Marsa.

Celokupna priča je uređeni pronađeni rukopis ispričan iz prvog lica. Jezik je elokventan, ali ne preterano zahtevan. Iako podseća na putopis, kao što je većina fantastičnih romantičarskih dela proze, ne gubi na tempu, čime se održava uzbudljivi tok niza sukoba, hrabrih poduhvata i zanimljive karakterizacije likova različitih rasa.

Svakako, Džon Karterove avanture su bile serijal od jedanaest romana, čime se implicira njegov uticaj i značaj.

Značaj Džon Karterove prve avanture je teško ukratko izložiti, ali se on mora spomenuti. Za početak, pokrenulo je karijeru Edgara Rajsa Barouza, Gospodara Avanture, kao jednog od najuspešnijih, najimućnijih i najuticajnijih pisaca svih vremena. Marsovska princeza  (od prošle godine prisutna i na našem jeziku, u izdanju Derete) je drastično popularizovala naučnu fantastiku i klasičnu fantastiku, kao i palp fikciju. Inspirisala je brojne autore Zlatnog doba naučne fantastike kao što su Džek Vens, Rej Bredberi, Artur Klark, Robert Hajnlajn, Džon Norman. Ali vrhunac značaja se nalazi u inspirisanju naučnika da se bave svemirskim istraživanjem i potragom za vanzemaljskim životom. Jedan od njih je Karl Sagan, koji je čitao ovo delo kada je bio dete.

Na kraju, vredi spomenuti da je ovo delo nastalo iz želje čoveka da iskaže svoju strast za avanturom, koja mu je delom uskraćena, kao i težnjom da zaradi više novca. Ispostavilo se da je ostvario uspeh preko svih svojih očekivanja. Shodno tome, treba uzeti Barouzov uspeh kao podstrek za bilo koga ko želi da se kreativno izrazi jer, ko zna, možda Vaše delo ostvari sličan uspeh.

 

A ukoliko volite unikatne ručne radove, posetite naše prijatelje na Epic Fantasy Shop-u.

Zalogaj – Marko Manevski

Smeškaju se jedno drugom blesavo i zaljubljeno. Noć je rasprskala odraz ulične svetiljke sa reke pravo na njeno lice.

Ne može da veruje koliko je lepa. Nije najlepša žena koju je video, čak ni najlepša sa kojom je spavao, ali je bila jedinstvena.

Promenila je njegov život, videla je u njemu svetlo onda kada je u sebi video samo tamu. Pored nje mogao je da bude svoj. Nisu mu potrebne više igrarije i maske koje je koristio da bi druge ljude držao na distanci.

Ovo što se između njih dešava je istina, a pred istinom se ne vredi skrivati.

Konačno je srećan.

Hodaju držeći se za ruke dok im vetar nanosi sneg u lice. Još uvek držeći isprepletane prste sa njenima, stavlja ih u prostrani džep svoga kaputa.  Pogledi su im se sreli i osmehe je odmah zamenio poljubac.

Vetar oko njih pleše sa pahuljama i oni se vrte sa njim na tom ludom balu emocija. Sve je onako kako treba da bude.

Noć miriše na karanfilić i kuvano vino, a poljupci su ukusa cimeta. Nebo se nadvilo iznad njih dok ga belina spaja sa zemljom.  Ceo svet se klanja njihovoj zaljubljenosti.

Vetar nastavlja da divljački razmahuje snežne pahulje po plesnom podijumu, kao da urliče od besa što ne može da ih zadrži, dok one veselo igraju oko njega.  U ludilu je  svalio bes na dvoje zaljubljenih koji se drže za ruke i povremeno ljube.

Navalio je na njih ali oni su nepobedivi, nesalomivi.

Ona je srećna. Ne smetaju joj ni zima ni vetar koji kao da se urotio protiv njih.

Dok drži njenu ruku u svome džepu ona oseća kako se toplina njegovog dodira širi celim njenim telom. Lagano joj vadi ruku iz kaputa i nežno je prislanja svojim usnama, da bi je zatim opet vratio.

Taj jednostavni gest nju čini presrećnom. Ovaj čovek voli celo njeno biće. Oseća se voljenom i sigurnom i ništa na svetu ne može to da poremeti.

Nema tog vetra, tog mraka, niti bilo kakve sile koja može da pokvari ovaj trenutak.

Dok tako šetaju kroz noć put ih sa obale reke nanosi nazad u grad.

Vetar je uspešno rasterao ljude sa ulice.

Naravno da mu je to uspelo sa tim usamljenim ljušturama, ali neće mu uspeti sa ovo dvoje zaljubljenih. Oni su nepobedivi.

Ipak, kako dublje zalaze u grad jasno je da ne šetaju bez cilja. Žure da se odazovu žaru koji tinja u njihovim telima.

Ulaze su u stan i konačno popuštaju pred naletom požude. Vatra koja gori u njima može se ugasiti samo potpunim sagorevanjem u njoj. Plamičak koji je tinjao napolju na vetru sada se rasplamsava u buktinju koja je boji sobu u crveno dok senke igraju na zidovima.

Vide se savršeno u mraku. Vene im pulsiraju dok se tela vrte na oblaku strasti.

Vode ljubav nežno, strastveno i razarajuće snažno u isto vreme. Njihova energija uznemiruje snove desetine hiljada ljudi oko njih. Ništa ne može da ih zaustavi. Ruše svetove uživajući jedno u drugom.

U trenutku potpune ekstaze oseća kako joj strašan bol cepa grudi. Otvara oči i vidi stranca. Vidi ga kako sa obe ruke drži nešto što je zariveno u njene grudi. Vidi poznato lice muškarca kojeg voli kako se menja i postaje oličenje zla, a nakon toga slede tama i tišina. 

Dok zabada veliki nož u njene grudi oseća kako oštrica prolazi i lomi grudnu kost, prolazi kroz pluća, kao kroz maslac, i zariva se u kičmu presecajući je. Neće se dugo mučiti.

U momentu kada je oštrica prodrla otvorila je oči. Njeno lice je izobličeno u grimasu uživanja i straha. Ekstaza požude i samrtni grč sklapaju predivan portret.

Na čas ga zaustavlja lepota tog portreta. Ushićenje života i neminovnost smrti na jednom licu. Trebali bi to nekako ovekovečiti.

Izvlači nož uz trzaj, a zatim ga još nekoliko puta snažno zabada u njeno već mrtvo telo. Krv pršti svuda po njegovom golom telu i po celoj sobi.

Iz rasporenih grudi izvlači srce koje je prestalo da kuca, a koje je svoje poslednje otkucaje dalo za njega. Drži ga na dlanu razmišlja o ironiji situacije.

Dok gleda u srce žene svoga života na dlanu ima neodoljivu želju da proba njegov ukus. Gotovo nesvesno, bez prave odluke, zubi kidaju parče i uzima zalogaj. Nakon prvog zalogaja nastavlja da jede sve halapljivije sve dok ga nije proždrao u celosti.

Pokušava krvavim rukama da se obriše, ali samo još više razmazuje crvenu masku. U strasti odbačenim komadom njene odeće briše lice. 

Nastavlja u kupatilu da se sprema rutinski, kao ujutru za posao. Deset minuta posle napušta stan u kome leži izmasakrirana najveća ljuba njegovog života.

Baca jedan poslednji pogleda na nju dok zatvara vrata. Na usnama mu igra osmeh.

Ponekad ni najveća ljubav od zveri ne napravi princa. Ponekad je zver samo zver.

Mijazakijev poslednji film

Teško da postoji upućeniji poznavalac japanske animacije koji nije čuo za slavnog reditelja Hajaa Mijazakija, a možda neki njegov film i pogledao. Autor se jasno seća da je do pre nekog vremena u ovim krugovima Mijazaki smatran lektirom. Čak i da se neko nije trudio svesno, teško je bilo odrasti a ne pogledati bar jednom Spirited Away ili Totoro. A sećamo se i da ovo nije prvi put da Mijazaki tvrdi kako pravi svoj poslednji film. Ipak, vreme prolazi, niko ne biva mlađi, te su se obožavatelji opravdano digli na noge kada je osamdeset-dvogodišnjak najavio svoje poslednje poslednje delo. 

Njegov naslov je pitanje: „Kako ćete živeti?“ (Kimitachi wa dou ikiru ka?) Ono po čemu se ovaj film razlikuje od svih ostalih Džiblijevih filmova je to da je Mijazaki izričito zahtevao da se ne vrši bilo kakva promocija. Sve što je javnost znala i videla od filma pre premijere jeste ova slika:

Čak i samim bioskopima je zabranjeno da prave bilo kakav promotivni materijal, te nas je dočekao istovetni poster, i ništa više:

Odmah po objavi postera, o filmu su se izrodile razne spekulacije. Ljudi su, znajući Mijazakijev temperament, u šali govorili da će samo sesti ispred kamere i sat i po vremena držati bukvicu. 

Međutim, Kako ćete živeti? je remek-delo kakvo smo samo mogli da poželimo.

Priča govori o dečaku po imenu Mahito, čija majka umire u bombardovanju Tokija tokom Drugog svetskog rata. Seli se na zabačeno imanje zajedno sa ocem i maćehom. Međutim, to imanje krije tajnu: čudnovati toranj za koji kažu da ga je izgradio još njegov pradeda. Ono što na početku sluti na jednu realističnu ratnu priču poput Grave of the Fireflies (1988) vrlo brzo se pretvara u raznobojnu, bajkovitu fantastiku, sa čak ponekim elementima naučne fantastike.

Ako se ovaj film ima uporediti sa nekim drugim Džiblijevim filmom, to je bez sumnje Spirited Away (2001). Slični su pre svega po tome što dele istu središnju temu – kamikakuši, odnosno misteriozne nestanke osoba usled nekog natprirodnog fenomena. Međutim, Kako ćete živeti? se po nečemu i jasno razlikuje, a to je nedorečenost. „Nedorečenost“ ovde koristim u pozitivnom smislu. Mijazaki je odlično uočio šta ne mora objasniti ili prepričati, već prikazuje samu srž priče i poruke, a ostalo nam ostavlja da tumačimo. Film je krcat najrazličitijom simbolikom – pre svega životinjskom – i definitivno se čini da ima prostora za poneku duboku analizu. To znači i da ga mlađa publika možda neće lako shvatiti.

Kroz sam naslov, kao i pojedine aspekte priče – pre svega lik pradede – Mijazaki kao da poručuje da je njegovo vreme prošlo, i da svet ostaje na mlađim generacijama. U tom smislu se ovo zaista čini „oproštajnim delom“, kako ga nazivaju mediji. Međutim, ovaj film nipošto ne pruža staromodan ili zastareo utisak. Osvežavajuće je videti animaciju u 2023. godini koja direktno nadgrađuje Džiblijevu tradiciju i nalazi se van svih tropa i tokova koji su zaposeli japansku pop kulturu. Ovde nećete naći mladića kome nos šiklja čim ugleda ženu, ili maćehu koja se pastorku neprimereno nabacuje. Čak i u samoj glasovnoj glumi prati se jedan stariji, manje afektirani stil izražavanja iz animacije osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, što je za umorne uši još jedno osveženje.

Pored glasovne glume, ne smeju se prenebregnuti ni drugi tehnički aspekti, kao što su odlična muzika, i prelepa, ručno crtana animacija. Ona se ne oslanja na 3D tehnologije, koje su danas prisutne čak i u većinski crtanim animacijama. Ovaj film je stoga u grafičkom aspektu jedno zaokruženje, jedan vrhunac do kog je Mijazaki dospeo. 

Ostaje videti da li će Mijazakijev zahtev za „nula promocije“ biti održiv kada se ovaj film nađe u ostatku sveta. Uzevši u obzir nedavno prikazivanje Suzume od Makoto Šinkaija u srpskim bioskopima, možda čak smemo da se ponadamo da ćemo i ovaj film gledati na velikom ekranu. Bilo kako bilo, uvereni smo da će način promocije minimalno uticati na njegov uspeh. On se već može brojati u Džiblijeve nezaobilazne klasike.