Blog

Centar galaksije dio 11

Ušla sam u razne grupe gdje sam se nadala da ću upoznati ljude slične sebi. Svjetlosne radnike i slično, no nisam očekivala da ću naići na toliko nerazumijevanja. I zaista sam sretna što sam na kraju upoznala tebe, koja si još iz istog grada kao i ja. Koja slučajnost!“

Kai je gledala neobičnu djevojku bijele kose preko puta sebe. 

Da, i ja sam imala slično iskustvo. Do tog dana nisam ni znala da postoje grupe na našim područjima. Sve grupe u kojima sam bila su van naše države. Svakako je lakše kad nisi sama na svijetu.“ Osmjehnula se, a piercinzi s obje strane lica su se pomaknuli na čudan način. 

Bila je lijepa no od svih ukrasa kojima je bila okićena, ljepota je posljednja došla do izražaja. 

Kako zanimljivo. Do tog dana nisi bila član grupe?“

Nisam. Iskreno se ne sjećam kako sam došla do nje, no u jednom trenu sam čitala tvoju objavu i slagala se sa svim napisanim, pa sam otišla pogledati tvoj profil. Ostalo je povijest.“ Ponovo se široko osmjehnula, a metalna kuglica između prva dva zuba je bljesnula na Suncu. Imala je velike zelene oči obrubljene crnom olovkom, a na vanjskoj liniji trepavica crvenu zakrivljenu liniju sve do crnih, gustih obrva.

Kako si ti saznala da si starseed?“ upitala je Zora između dva zalogaja čokoladnog kolača. 

Trenutak je zurila u nju. Nije znala kako ispravno odgovoriti na to pitanje, pa je kupila malo vremena dugim ispijanjem gutljaja kave. 

U stvari nisam sigurna da ja to jesam“, iskreno je odgovorila.

Na njeno zaprepaštenje Zora je prasnula u glasan smijeh.

Kako to misliš? Pa što onda radiš u toj grupi ili ovdje sa mnom na kavi?“

Ne razumijem…“

Ako nisi starseed! Kako bi drugačije došla u kontakt s ljudima kao što sam ja?“ 

Zora ju je promatrala sa zaigranim izrazom lica. 

Pa u pravu si…“, rekla je gledajući u rub šalice pred sobom. 

Zora je mirno čekala da nastavi ne skidajući pogled s njenog lica.

Na to sam naišla mnogo puta, ali mi nije lako povjerovati u to…“

Na što si naišla mnogo puta? Oprosti nisam te razumjela.“

Na to da ako nisam starseed ne bi nikad saznala da to postoji…“

Aha, to, da, to je istina.“ Ponovo se glasno nasmijala.

Na trenutak je razmišljala o tome bi li je upitala zašto se toliko smije, jer njoj nije bilo smiješno ništa što govori, no tada joj je sinulo. Djevojka preko puta nje životu pristupa opuštenim stavom, neopterećena nepotrebnim brigama. Njezina bezbrižna priroda sada joj je bila toliko očita da se začudila što je nije primijetila iste sekunde. Dok ju je promatrala iz ove nove perspektive vidjela je koliko je u stvari otvorenog uma, i više nego se čini na prvi pogled. Činila se u isto vrijeme dalekom, vanzemaljskom, a opet nevjerojatno pristupačnom. 

Isti tren kada je to pomislila, osjetila je i strah da osjećaji možda nisu obostrani. Kratko se pomolila svojim anđelima da to ne bude istina. U tom trenu kroz misli joj je projurila slika besanih noći u kojima je plakala i molila za prijateljicu.

U tišini je promatrala ovo čarobno biće koje joj je svemir ponudio kao odgovor na te molitve, gledala je prema zaljubljenom paru na klupi nedaleko od njih. Na licu joj se jasno očitavala radost zbog mladog para koji se doimao kao da je na početku veze.

Usporedila je njenu blistavu energiju sa svojom teškom, tromom i tmurnom. Poželjela je za sebe lakoću srca za koju je smatrala da ona ima. Očekivala je u ovom trenu osjetiti ljubomoru ili zavist prema njoj, no na njeno iznenađenje, osjetila je toplinu i utjehu u njezinoj prisutnosti. Prisjetila se odluke da će prakticirati zahvalnost, stoga je u sebi brzo zahvalila na tome što je dobila priliku razgovarati s nekim tko se ne boji biti autentičan, i sa kim može razgovarati otvoreno o svim temama koje je zanimaju, jer Zora svakako potiče otvorenu i iskrenu komunikaciju više od svih ljudi koje je upoznala kroz svoj život.

Zora je odlijepila pogled od zaljubljenog para i sa širokim osmjehom upitala: „Imaš li ti nekog posebnog u svom životu?“

Nemam, ti?“

Prvo se glasno nasmijala, a tada odgovorila brišući suze: „Pronaći nekoga tko može pratiti moju vibru je kao da tražiš jednoroga!“

Na to se i ona morala nasmijati. Suosjećala je s njom jer se slično osjećala. Kada su utihnule, upitala ju je pomalo bojažljivo ono što je, u stvari, cijelo vrijeme najviše zanimalo.

Kako si ti tako lako povjerovala u cijelu tu priču sa starseedsima i slično? Mislim… živiš li tako? Znaš, pričaš li sa svemircima, ili kako to točno ide? Ne razumijem taj dio. Jako sam zbunjena da budem iskrena…“

Uh, kakav skok s teme!“ Nasmijala se kratkom, a potom se kratko zamislila. „Ne znam baš da je bilo lako“, napravila je znakove navoda u zraku. „Davno je to bilo. Meditirala sam i pojavila mi se riječ Plejade u mislima.“ Zastala je na tren blago se osmjehujući na tu uspomenu. „Onda sam potražila na internetu da vidim što je to, i tako je sve krenulo. Pomalo sam se počela spajati sa svojim vodičima, onda sam naučila astralno putovati i to ti je to, ukratko.“

Samo to?!“ Obje su se nasmijale.

Znači ti si Plejađanka?“ Pomalo preentuzijastično je pogledala u nju. „Ja ne znam odakle sam, sa svime rezoniram…“

Ni ja ne rezoniram s tim da sam Plejađanka“, odgovorila je Zora. „Osjećam se kao da sam sve.“

A…“, oklijevala je trenutak, nije bila sigurna je li pitanje pre osobno, no odvažila se pokušati „Jesi li razgovarala o tome sa svojim Višim Ja?“

Pa ne razgovaramo baš na takav način kao ti i ja sada.“ Nasmijala se.

Zaista ne znam kako ta komunikacija izgleda.“ Uzdahnula je Kai. „Ponekad kada čitam tekstove drugih ljudi zvuči kao da je tako… a ponekad…“

Nemoj se zamarati s time!“ Prekinula ju je. „To je najgore što si možeš učiniti. Uspoređivati se s drugim ljudima. Svatko ima svoj način, pa ćeš tako i ti pronaći najbolji za sebe.“

A zašto si onda vidjela riječ Plejade?“

Mislim da je to bila aktivacija. Inicijacija. Ta riječ me potakla da potražim značenje i vodila me dalje do mnogih otkrića. Možda i zato što su Plejađani začetnici projekta kontaktiranja ljudi u svrhu ponovnog obnavljanja njihovih moći i manifestiranja.“

Manifestiranja čega?“

Ma znaš, manifestiranje!“

Kai ju je gledala sa nerazumijevanjem, pa je nastavila.

Zakon privlačenja… kreiranje bolje realnosti…ne? Ništa od toga ne znaš?“

Čula sam za to, i malo istraživala, ali nisam znala da vanzemaljci imaju veze s time. Mislim, zašto bi njima bilo stalo do toga imam li kuću ili auto?“ Slegnula je ramenima.

Ne radi se o materijalnom dijelu, već vibracijskom. Oni su neka vrsta ambasadora iz drugog svemira koji pomažu u tranziciji planeta Zemlje u višu dimenziju.“

To sam isto pročitala, ali i dalje ne razumijem iskreno. Jako je puno pomiješanih informacija.“

Mislim da je prije do toga da je sve jako kompleksno.“

Moguće je i to. Dakle imaš baš dobru komunikaciju sa svojim vodičima?“

U komunikaciji smo.“ Osmjehnula se

Sjedile su u tišini svaka u svojim mislima, a tada je Zora predložila: „Želiš li da te ubacim u grupu koja je meni najviše pomogla da se povežem s tim dijelom sebe?“

Vampir kao odraz vremena – deo IV

Pun Naziv: Vampir kao odraz vremena: Kratka evolucija vampira od drevnih narodnih predanja Balkana, preko romantizma i realizma Viktorijanaca, do prozapadnog modernizma i liberalizma (4)

U našem folkloru vampirizam nije izražen kroz dominantno erotski odnos (osim uslovno, u pričama o prevari lažnog vampira koji zastrašivanjem seljana dolazi do nedozvoljene ljubavi). Tek je pisana književnost upustivši se u razvijanje psihologije kobne ljubavi mogla doći i do erotskog preznačenja vampira (Ajdačić, 2007). Odnos žrtve kao živog bića, i nasilnika kao oživljenog mrtvaca, pokazuje se u svetlosti opsednutosti vladanjem i moći. Zbog toga se vampirizam razvija u književnim delima kao unutrašnji sukob greha i savesti, kao dvosmisleni slučaj kobne vezanosti brata i sestre ili pobratima, kao nerazdvojna vezanost ljubavnika, ili kao bolestan odnos potčinjenog i nadređenog bića.

Srpskim vampirima su se bavili Volter, Gete, Bajron, Ruso, Igo, Balzak…

Zanimljivo je da se u našim delima vampir ljubavnik pojavljuje ređe nego u drugim evropskim književnostima. U Kostićevoj sladunjavo orijentalnoj priči „Maharadža“, u kojoj se iz balkanskih okvira egzotizam ostvaruje vezivanjem radnje za Indiju, Maharadža koji prezire ljubav zaljubljuje se u Mejmu i ljubeći je zubima – ubije. U romanu „Nišči“ Vidosava Stevanovića pustog Mladena premlate, a nakon njegove smrti pojavljuje se grdna senka na raskrsnicama, na kućnim vratima počinje neko da lupa i zavija, a cvetojevačke žene pričaju o čivitnim ugrizima na vratovima. Makedonski pisac Vlada Urošević u priči „Višnjev liker“ („Lov na jednoroge“) prikazuje studenta koji tražeći sobu ulazi u tajanstvenu kuću tri sestre. Kada legne u krevet jedna mu prilazi obnažena, a zatim nasrću i druge dve, da bi potom osetio da ga je neko ujeo za vrat. Pripovedač koristeći fantastiku čudesnog prikazuje studenta koji se ne budi u sobi u kojoj je zanoćio, već ispod vedra neba, i utvrđuje da su tri sestre nastradale u zemljotresu istog dana kada su objavljene novine po kojima je on našao njihovu adresu. Motiv vampirizma provučen tek u jednoj polurečenici daje smisao i celoj pripoveci.

S druge strane, u Geteovoj „Korintskoj nevesti“, zasnovanoj i na pisanjima Fortisa, hrišćanska devojka, zavetom zaručena za paganina, izlazi iz groba da pije krv dragom, ali potom poručuje da mora ići i drugima – jer mladi uvek podležu njenom besnilu. Geteova balada je još u svom vremenu ispraćena brojnim pohvalama i osudama. Mnogi prevodi raširili su njenu slavu širom Evrope. Ona je inspirisala Gotjeovu pesmu „Žuta mrlja“, i novelu „Zaljubljena pokojnica“. Mrtvu kurtizanu Klarimondu poljubi mladi sveštenik, a ona tada želi da voljenom isisa krv iz srca, a potom pređe na druge mladiće. Opat opasnu pokojnicu posipa svetom vodicom i ona se pretvara u pepeo i kosti. Žena-vampir javlja se i u priči iz četvrte knjige Hofmanove „Serapionove braće“, kao i kod Šeridana Le Fanua, o čemu će u nastavku biti više reči. U priči „Berenis“ Edgara Alana Poa prelepa devojka koju junak voli se razboli i umre. U trenutku kada on čita, u biblioteku ulazi prebledeli zastravljeni sluga koji priča o oskrnavljenom grobu i još živom srcu. Sluga skreće pažnju gospodaru da mu je odeća blatnjava i krvava, a iz kutije ispadaju zubi kojima je junak bio opsednut još dok je Berenis bila živa. U Poovoj priči atmosfera jezovitog događaja se do krajnosti pojačava neobjašnjivom posetom grobu i samo naznačenom opsednutošću žene-vampira i njenog dragog. Bodlerova predstava o ženi-vampiru u pesmi „Preobražaji vampira“ se već potpuno udaljila od balkansko-slovenskog demona (Ajdačić, 2007). Ovde pesnik prikazuje nezasitost ljubavnice i njenu samo prividnu lepotu i strast kroz pretvaranje pohotne žene u smežuranu, gadnu mešinu i kostur. U Merimeovoj baladi „Vampir“, koju je slavni mistifikator navodno zabeležio kao fragment, leš Mlečanina porasle brade i noktiju, koji ne prestaje da krvari, a od koga beže gavrani zove prevarenu devojku Mariju da poljubi njegove blede i krvave usne. Pisac neutaženu želju vampirizovanog zavodnika predstavlja poređenjem njegovog osmeha sa osmehom usnulog čoveka koga muči grozna ljubav.

Gledajući genezu vampira u književnosti, radovi Bajrona, Polidorija i ostalih pisaca iz tog ranog viktorijanskog perioda će umnogome uticati na druge književnike da se takođe pozabave ovom temom te se tako javljaju priče „Vampir ili devica Mađarske“ (1825) Etijen-Leona de Lamot-Langona, „Upir“ (1841) od Alekseja Konstantinoviča Tolstoja, „Praznik krvi“ (1845) autora Džejmsa M. Rajmera i Tomasa P. Presta, i „Tajanstveni stranac“ (1853) nepoznatog, tajanstvenog autora iz čijeg je pera potekla priča o čudnovatom grofu i grupi putnika zarobljenih u zabranjenoj srednjovekovnoj tvrđavi smeštenoj negde u Karpatskim planinama (kasnijem domu Drakule i ostalih vampira), „Istinita priča o vampiru“ (1894) grofa Erika Stanislausa Stenboka itd. Naime, čitav XIX vek obeležen je modom „crnog romantizma“ – „gotičke pomame“ koja se zanosi svime zakopanim ispod zemlje pod devastiranim dvorcima, te koketira s onim što tadašnji moral osuđuje. Vreme tehničke modernosti i izgubljenih revolucija je uzdrmano pojavama senzualnih mrtvo-živih likova od „Zaljubljene smrti“ Teofila Gotjea (1836) do „Blede dame“ Aleksandra Dime (1849), preko „Vampirske grofice“ (1865) i „Grada vampira“ (1875) Pola Fevala, i dalje do „Priča o sablastima i vešticama iz rajnskog antikvarijusa“ (1924/1925), zbirke pripovedaka koju je uredio Herman Hese, a u kojoj se nalazi priča o slučaju vampira Jura Granda iz Kringe u središnjoj Istri 1672. godine.

Iz tog perioda moramo napraviti digresiju i istaći pripovetku „Porodica vurdalaka“ ruskog pisca Alekseja K. Tolstoja, koja je izvorno bila napisana na francuskom 1839. da bi na ruskom jeziku bila objavljena tek 1884. godine. Ova Tolstojeva priča je važna i zanimljiva jer pruža krajnje retku priliku da vampire sagledamo iz bliže, slovenske perspektive – neokaljane anglocentričnom kolonijalističkom, rasističkom ksenofobijom i slovenofobijom, te možemo videti jednu devetnaestovekovnu horor priču o vampirima smeštenim baš u Srbiji. Reč „vurdalak“ kao sinonim za vampira, kako izgleda, prvi put se pojavila početkom XIX veka, a postala je uobičajena zbog istoimene pesme Aleksandra Puškina iz 1836. godine, kao dela ciklusa „Pesme zapadnih Slovena“ o kojem je već bilo reči. Doduše, postoje neka mišljenja da u jugoistočnoj Srbiji postoji stvorenje po imenu vurdalak, koje se navodno hrani isključivo vurdom (vrstom domaćeg krem sira), ali za sada još nemamo definitivnu potvrdu ove ruralne legende (Ognjanović, 2015). „Porodica vurdalaka“ poslužila je kao predložak za izuzetan segment u italijansko-francuskoj horor filmskoj antologiji Marija Bave „Tri lica straha“ (1963), poznatoj i pod međunarodnim naslovom „Crna subota“, kao i za ruski film „Porodica vurdalaka“ (1990) koji prilično trapavo pokušava da „modernizuje“ ovu priču i smesti je u današnje vreme. Na osnovu Tolstojeve fabule je Sem Dž. Miler napisao kratku priču „Ako je neko koga voliš postao vurdalak“, u čijem je fokusu zavisnost od droge i ranjivost zbog koje gradimo toksične zidove oko sebe povređujući ljude koje volimo, a koja je objavljena u časopisu „The Dark“ i 2023. godine nominovana za „Nagradu za vrhunsko dostignuće u kratkoj fikciji Brem Stoker“.

Ne smemo da preskočimo nijednog istaknutog viktorijanskog vampira u književnosti koji se pojavljuje u romantičnom hororu „Karmila“ (1872), irskog pisca Džozefa Tomasa Šeridana Le Fanua koji drsko feminizira ovo noćno stvorenje i izmišlja ličnost lovca na vampire. Ovaj serijal priča je objavljivan u časopisu „The Dark Blue“, pripoveda o ženskom vampiru u Štajerskoj, kao i o zastrašujućoj i opsesivnoj romantičnoj vezi sa mladom devojkom. Prema mišljenju književnika prevodioca i novinara, Borisa Perića, vrlo je verovatno da je Barbara Celjska (1392-1451), carica Svetog rimskog carstva i kraljica Ugarske i Češke, uticala i inspirisala Le Fanua (Bousfield, 2018; Balija, 2018). Naime, francuski književnik Robert Ambelen (1907-1997) u knjizi „Vampirizam – od legende do stvarnosti“ (1976) prenosi beleške neimenovanog engleskog člana Teozofskog društva koji je putovao kroz Jugoslaviju 1938. godine. Navodno je dve godine ranije kraj oko Varaždina u Hrvatskoj bio pogođen serijom misterioznih smrti. Zaraze su se na varaždinskom području javljale periodično, i uglavnom su se odnosile na živote mnogih mladih ljudi. Sve žrtve su na svojim vratovima imale jednu ili dve neobične plavkaste markacije nalik ugrizu vampira. Pre misteriozne smrti, žrtve su patile od učestalih noćnih mora. Stariji svedoci tvrdili su da su se takve pojave dešavale i u prošlosti, doduše kroz duže vremenske periode, otprilike svakih 40 ili 50 godina (Daraboš, nedatirano). Vrlo je verovatno da se radilo o epidemiji tuberkuloze ili nečeg sličnog pa su ljudi izgledali ispijeno. Ipak, lokalci zagonetnu epidemiju pripisuju „vampirici“ sahranjenoj u varaždinskom dvorcu još u XV veku – Barbari Celjskoj, ćerki grofa Hermana II Celjskog i unuci grofice Katarine Kotromanić Celjske. Međutim, Ambelen u knjizi ne navodi da je za to kriva Barbara Celjska, ali zato tom informacijom barata njegov sunarodnik, pesnik i novinar Žan-Pol Bur (1946-2023), koji u knjizi „Vampiri“ (1986) piše da je upravo Barbara Celjska, takozvana Crna kraljica, bila žena koja je ustala iz groba u selu Kneginec kod Varaždina i ispijala meštanima krv. U knjizi se navodi i da je Varaždin od njenih krvoločnih pohoda oslobodio pravoslavni sveštenik, ali ne objašnjava podatak koji odmah upada u oko – kako je ova vladarka ustala iz groba u Knegincu ako je sahranjena u kraljevskoj kripti u Pragu? Naravno, malo je verovatno da Žan-Pol Bur samostalno Barbaru podiže iz mrtvih, već je sasvim izvesno da je tu informaciju dobio od žitelja u okolini Varaždina, što je samo potvrda koliko je dubok trag ta žena ostavila u ovim krajevima, ali i u svetu.

Prelepa Barbara duge crne kose je i za života bila omrznuta: težak karakter koji su krasile ambicioznost, oholost, okrutnost, razuzdanost i poročnost njen muž Žigmund Luksemburški nije trpeo, bila je poznata i kao lihvarica, bavila se alhemijom, vradžbinama, crnom magijom, navodno je bila s nečastivim, a prema nekim predanjima je bila u vezi sa transilvanijskim grofom Vladom Drakulom (verovatno još jedna glasina nastala zato što je ona sa svojim suprugom bila osnivačica i jedina žena Viteškog reda Zmaja, kojem je pripadao i njen otac hrvatsko-dalmatinski i slavonski ban Herman II grof Celjski), što je sveukupno poslužilo da postane istorijski predložak za legendu o Crnoj kraljici (Vampirice su bile među nama, 2009). Njenoj negativnoj reputaciji pridonela je i činjenica da je preživela kugu što je u to doba bila velika retkost. Najviše razloga za izmišljanje takvih afera su imali plemići koji su se kod nje zaduživali i ostajali bez svoje zemlje zahvaljujući visokim kamatama na dugove koje nisu mogli da joj isplate, kao i dinastički konkurenti – Habzburgovci. To je otišlo toliko daleko da su se kasnije pojavile legende da je ona bila vampir za vreme sabora u Konstancu na Bodenskom jezeru (15. ekumenski u katoličkoj crkvi, 1414-1418), te na osnovu njih u Varaždinu, Zagrebu, Samoboru i drugim mestima u današnjoj Hrvatskoj još uvek strahuju od nje (Wissenswertes aus vergangenen Epochen, 2020). Koliko je prodrla u svest ljudi pokazuje i dalje prisutna dečja igra u današnjoj Hrvatskoj – u kojoj je jedno dete, određeno kao Crna kraljica, okrenuto leđima prema ostalim igračima i, dok ono zastrašujućim tonom, brzo ili sporo izgovara: „Crna kraljica jedan, dva, tri“, drugi pokušavaju da joj se približe pre nego što se Crna kraljica okrene prema njima. Ukoliko kraljica spazi nekoga u pokretu, tada se taj igrač vraća na početak, dok je prvi koji dotakne kraljicu pobednik i u sledećem krugu je to dete Crna kraljica.

U zapadnu književnost Le Fanu je dodao elemente poput probadanja koca kroz srce koji su se pojavili u žanru – i poigrao se dvosmislenom seksipilnošću noćnih scena ugriza u spavaćoj sobi, što će uticati na dalju evoluciju vampira u književnosti i kasnijoj kinematografiji. Naime, Karmila je, poput svog muškog parnjaka Drakule, kada su vampiri u pitanju, bila uzor za sve kasnije vampirice u popularnoj kulturi. Književni stručnjaci uočavaju brojne sličnosti između „Karmile“ i „Drakule“ Brema Stokera objavljenog dvadeset i pet godina kasnije. Svakako, „Karmila“ i „Drakula“ tako postaju rodonačelnici žanra, arhetipovi, čije će emanacije biti nezaobilazne u potonjoj literaturi kao i, kasnije, u izdancima pop-kulture (Jovićević, 2012: 224). S druge strane, srpska književnost XIX veka je umnogome kasnila za evropskim literarnim pokretima i pravcima. S obzirom na to da smo naviknuti da nacionalnu istoriju posmatramo izdvojeno od istorije Evrope ili sveta, ponekad nam je teško da za jednu istu godinu ili deceniju naizmenično navedemo najznačajnije događaje koji su se zbili u Srbiji i, na primer, u Engleskoj, Nemačkoj ili Francuskoj. Nije mnogo drugačije ni sa književnom istorijom, pa ako bismo i hteli da paralelno pratimo rad srpskih i pojedinih evropskih pisaca, lako bismo uvideli da jedan srpski romantičarski pesnik objavljuje svoje prve stihove onda kad u zapadnoj Evropi već stvaraju pesnici moderne. Ali, ako osmotrimo malo drugačije, pa uvidimo da je srpski realista Milovan Glišić (1847-1908) svoju pripovetku horor-fantastike „Posle devedeset godina“ (1880) objavio svega osam godina nakon dotada najpoznatije gotske novele „Karmila“, a čitavih sedamnaest godina pre „Drakule“, onda nećemo moći da prenebregnemo činjenicu koliko su se srpski pisci trudili da svojim radom prevaziđu jaz izazvan viševekovnim ropstvom i kulturnom stagnacijom.

Kod nas o Glišiću nije mnogo pisano, ali kod nekih istraživača preovladava mišljenje da je on pisac fantastike koji je za motive koristio srpski folklor i da je osnovu za svoje priče nalazio uglavnom kod Nikolaja Gogolja (Kukić, 2010). Možemo misliti da je to pogrešna tvrdnja iz prostog razloga jer je sâm Gogolj rekao: „Moj predmet je bila stvarnost.“ Ali ni Gogolj ni Glišić „stvarnost“ nisu shvatali kao puku „realnost“, budući da ona u stvaraocu i u njegovoj imaginaciji kao takva ne postoji, već je reč o imaginarnom prostoru „kad se ne zna dokle je mračni vilajet i dokle krštena zemlja“ (Glišić u priči „Noć na mostu“). Dakle, to što je Glišić pisao nije fantastika. To je opis zlih sila, to su metafore za zle duhove izašle iz čoveka da prošetaju okolo, da ih svi vide, jer zlo ne podnosi skrovitost. Njihova vidljivost – koju neki pogrešno nazivaju priviđenje – jeste zla kob čovečanstva. Kod Glišića se najmanje radi o praznoverju i utvarama mašte – kod njega je reč o večnom zlu koje kruži, izlazi i ulazi, žari i pali, lažno gradi i ruši ne pitajući koliko košta. U tim scenama Glišić obznanjuje da je suština sveta – strah. Prilog ovoj tvrdnji je njegovo interesovanje za Gogolja. Naime, nije njega Gogolj privlačio nadnaravnim pričama – on je preko njega spoznao đavola, i taj đavo ga je progonio i vijao, pokretao u njemu jezu, bacao ga sa paklenih visina u još paklenije ponore. Savu Savanovića je Glišić na svojim leđima uneo u srpsku književnost, potvrđujući staro pravilo da nijedan narod nije preživeo bez vampira. Preko Save Savanovića, veličanstvenog vampira, istovremeno je izrazio strah od stvarnosti i od samog sebe. Opisujući događaje u gluvo doba noći – a sve se kod Glišića, kako i dolikuje, dešava u ponoć – on u stvari opisuje pakao: uzvitlane nakaze, crnu decu noći, krike ludila i pomame, užas i jezu, vreme koje se vrti oko prostora kao oko nekog planetarnog poprišta, infernalnog gumna u plamenu… Ti opisi pripadaju najboljim primerima iz srpske književnosti. Međutim, vreme je učinilo svoje. I zli dusi su se kamuflirali. Željni promena i svesni duha vremena, uzeli su nove oblike, promenili su strategiju, postali su državno i crkveno dobro, čuvari sefa i pečata. Što bi Glišić, ne bez sarkastične nostalgije, rekao: „Svet se danas izopačio, pa ni zmajevi ne dolaze više“ (Kukić, 2010).

Početkom XX veka srpska književnost je nagovestila da će „vampir u njoj ponovo doživeti veliki obrt“ (Radin, 1996: 12). Nasuprot tradicionalnom tumačenju vampira kao demonskog bića, književnost tog perioda predstavlja ovo biće kao „sredstvo za modelovanje negativnih aspekata svega što  pripada ljudskoj delatnosti“ (Radin, 1996: 20). Dobar, ali još uvek nedovoljno poznat predstavnik tog vremena je priča Danice Marković (1877-1932), „Vampir Pantelija“, objavljena u „Politici“ 31. jula 1927. godine, a koja, nasuprot nekim veštim tumačenjima, nije imala povoljnu čitalačku recepciju kod svojih savremenika. Uprkos pripovedačkom daru, autorka je više stremila „književnoj tradiciji, nego što je to novoustanovljena poetika dozvoljavala“ (Kulić, 2018: 14-15), a u svojim tekstovima je nesumnjivo ostavila pečat narodne tradicije. U poređenju sa najpoznatijim vampirom iz srpske književnosti, Savom Savanovićem iz pripovetke „Posle devedeset godina“, ova pripovetka Danice Marković može se posmatrati kao anahrona. U tom smislu je paradigmatičan zaključak Zorice Hadžić, koja kao osnovnu razliku između Milovana Glišića i Danice Marković otkriva specifičan pripovedni postupak, tzv. tehniku skaza: Danica Marković je „zapisivač priča iz naroda, te je kraj tetkinih kazivanja, kraj njene pripovetke, dok Milovan Glišić folklornu fantastiku koristi u fragmentima, eventualno puštajući da fantastika bude zastupljena paralelno sa glavnim tokom“ (Hadžić, 2007: 204). U nizu književnog modifikovanja ovog motiva, nesumnjivo je da bi pripovetka Danice Marković pripadala upravo realističkoj pripovetki sa okvirnom pričom koju vodi pripovedač. Dakle, može se zaključiti da se pripovetka „Vampir Pantelija“ ipak uklapa u „razgranat motiv vampira koji je transponovan u srpsku književnost i time zaslužuje istraživačku pažnju“ (Bjelić, 2013: 113-114), jer predstavlja interesantnu i bogatu riznicu folklornih elemenata i ukazuje na jedan od razvojnih puteva srpske pripovetke s obzirom na njene tematsko-motivske i sižejne elemente, kao i  na evoluciju određenih narativnih postupaka.

U pripovetki „Vampir Pantelija“ Danica Marković se postavlja kao zapisivač tetkinih kazivanja. Dok je tetka „živa riznica folklora“ i bez pogovora veruje u istinitost pripovednih događaja, spisateljica na pojedinim mestima provlači sopstvenu nevericu i sumnju (v. Garonja Radovanac, 2014: 264). Ova priča počinje parodiranjem usmenog iskaza: „Sećam se, počinje tetka da priča, bila sam već odrasla, kad smo odlazili na groblje čumićko“ (Marković, 2003: 36). Jedna od bitnih karakteristika ove pripovetke je da se zasniva na isticanoj verodostojnosti  događaja, potvrđenoj ličnim iskazom („Oko groba Pantelijinog stoji prazno. Boga mi, koliko najveća soba okolo. Nikog nisu želeli da sahrane u blizini“), kao i rodbinskim odnosima („Pantelija je bio četvrti muž moje babe“), čime se doprinosi uverljivosti pripovedanja (Garonja Radovanac, 2014: 257). U središtu ove priče, sudeći po zaključcima književnih proučavalaca (poput Zorice Hadžić i Slavice Garonje Radovanac), nalazi se zloba i osveta, koje istrajavaju i nakon smrti. Pantelija je prikazan kao „tip genetski zlog čoveka“, koji za života naginje onostranom i želi da se povampiri da bi se svetio: „Da mi je da se povampirim, kad umrem, da se svetim kome znam“ (Marković, 2003: 34).

Pantelija je umro na Božić, a počinje da se javlja na Svetog Jovana, obuhvatajući na taj način takozvane „nekrštene dane“, odnosno vreme demona. Po rasprostranjenom verovanju, u tom periodu otvarale su se kapije onog sveta i na zemlju su dolazili demoni svih vrsta (aveti, karakondžule, veštice, đavoli, vampiri). Svako ko umre u ovom periodu smatra se potencijalnim vampirom i tako su se ponašali prema njemu (v.  Bandić, 2004: 307). Neposredno pre smrti, Pantelija je želeo da zakolje dvisku, odnosno mladu ovcu koja se nije jagnjila (šiljegu), ali mu njegova supruga nije dozvolila. Posle smrti, on je jedino dvisku ubio. Taj detalj neke istraživače navodi na zaključak da je on želeo da se osveti svojoj ženi, te je upravo zbog toga uznemiravao porodicu i pravio štetu u kući (v. Hadžić, 2007: 203). Dakle, vampir Pantelija nije jedan od onih vampira koji se, po tradicionalnom verovanju, „vraća svojoj mladoj i lepoj ženi da bi sa njom spavao“, već želi da joj se osveti (Hadžić, 2007: 203-204). Taj atribut velikog ljubavnika ovde izostaje. Takođe, on nije poput nekih vampira u narodnom verovanju sisao krv ljudima, već je, kako bi naudio svojoj ženi, mešao i rušio sve što se našlo u dvorištu. Baba iz ove pripovetke je, međutim, bezbedna od vampirske seksualne gladi, uverena da njoj ne može da naudi jer će se vratiti svojoj prvoj ženi. Tu pretpostavku da je željan da se osveti babi potvrđuje i činjenica da je samo dvisku zaklao. Ono što može, potencijalno, da opovrgne ovu ideju o osveti ženi je činjenica da je Pantelija i pre svađe sa njom govorio da želi da se povampiri.

Prvo interesovanje za objavljivanje pripovedaka Danice Marković je poteklo od Božidara Kovačevića (1902-1990). On je 25. oktobra 1952. godine preporučio Srpskoj književnoj zadruzi da objavi zbirku pripovedaka Danice Marković, ali je u toj nameri osujećen i nije uspeo (v. Hadžić, 2007: 190). Podržavajući književnost Danice Marković i uočavajući izvesnu vrednost istog, Božidar Kovačević je pokazao interesovanje za tradiciju, mitsko i folklor, što je primenio i na svoje književno stvaralaštvo, koje se uglavnom opisuje kao književnost između tradicije i avangarde (Kulić, 2018: 20). Afirmativan odnos prema folklornom nasleđu autor je pokazao ne samo u književnim kritikama, već i u svojoj mladalačkoj pripovetki „Vampirica“ (prvobitno naslovljenoj kao „Gospođa Vampirica“ u časopisu „Misao“ 1923. godine, a zatim preimenovanoj i tako objavljenoj u Kovačevićevoj zbirci pripovedaka „Najveći sevap“ iz 1928.), za koju istoričar književnosti Radovan Vučković uočava književnu i folklornu vrednost ističući da je ovo „najbolja Kovačevićeva fantastična pripovetka, koja je neodvojiva od savremenog čoveka i njegovih iskušenja u otuđenom i ohlađenom svetu“ (Vučković R, 1990: 130). Oslanjajući se na simbolizam i avangardu, Kovačević je ovu priču napisao predstavivši u liku glavne junakinje „tri karakterološka tipa podložna vampirskoj simbolizaciji: fatalna ljubavnica, posesivna majka i zla žena“ (Radin, 1996: 136). Iako je nakon objavljivanja i ona naišla na negativnu recepciju (npr. u kritici Isidore Sekulić objavljenoj u Srpskom književnom glasniku 1928. godine), može se smatrati da je reč o jednom od najznačajnijih pomena vampira u srpskoj književnosti, bar kada je reč o pripovetkama s početka XX veka, i da moderna vampiristika nije potpuna bez ovog literarnog ostvarenja.

U „Vampirici“ se primećuje menjanje izraza i pogleda kod Ane Tarnih, vampirice, što predstavlja čestu karakteristiku i oznaku vampira: „Telo vampira je groteskno, ono je stalno u procesu nastajanja, nikad dovršeno“ (Šarović, 2008: 107). Dok je Bogdan Nikolajević, protagonista i naratorov ujak, čeka na železničkoj stanici, Ana se pojavljuje kao „žena od četrdeset godina, ostarela, naborana, sa prugama oko očiju i sa uvelom kosom“, tako da se Nikolajeviću u tom trenutku učini da ona može da stari i da se podmlađuje, uveren da su to samo njegove halucinacije. Junak uskoro otkriva tajnu njene lepote i čulnosti, kao i razloge njenih čestih fizičkih promena, koje deluju mistično i onostrano. Naime, zatiče je „dugih opuštenih kosa i raskrvavljenih usta“ kako ispija krv svojoj ćerki Eleni „koja je sukljala preko čaršava, čudnim odsjajem, u polutami“. Aktivnost vampirice bila je usmerena samo na konzumiranje ćerkine krvi, ali nije poznato da li je pila i krv druge dece. Svaki put kada bi progutala gutljaj Elenine krvi, njeno telo je postajalo sve sjajnije i zaobljenije, a lice sve zamamnije i lepše. Nikolajević se uz užasavanje prisetio svih svojih znanja o vešticama, vampirima i onostranim pojavama sa sličnim osobinama. Zgrožen, u neverici, preispitujući sopstvenu svest koja je sklona halucinacijama „zgrabio je životinju, ugušio, premlatio, ubio na mestu to telo što je nekada voleo“ (Kovačević, 1928: 50).

Negativna određenja ove (jedine imenovane) žene u priči uslovio je i moto priče: „Kada bi žena mogla da povrati svoju mladost i lepotu po cenu života, ona bi ga žrtvovala“ (danska novinarka i spisateljica, Karin Mihaelis 1872-1950). Time se naglašava, najpre, osobina Ane Tarnih, koja izbija u prvi plan i kojoj se ne prašta – ona je loša majka. Takvom osobinom junakinja je odstupala od „normalnog“ u jednoj zajednici, te se ovo (krajnje jednostavno) uništavanje vampirice može posmatrati i kao „simbolično uništenje aberantnog pojedinca“ (Bandić, 1997: 110-111). Iako je ženskih vampira više u svetskoj književnosti, u srpskoj književnosti se izdvaja slika povampirene Dafine u „Seobama“ Miloša Crnjanskog, istovremeno predstavljajući vampiricu sa ključnim osobinama môre.

„Vampirica“ Božidara Kovačevića svojim osnovnim motivom pripada grupi književnih dela svetske književnosti koja su se bavila sličnom tematikom: Teofil Gotje „Mrtva draga“, Merion Kroford „Jer krv je život“, Klark Ešton Smit „Ilalutina smrt“, Edgar Alan Po „Pad kuće Ašera“ (v. Šarović, 2008: 170). Time ova pripovetka zaslužuje više od običnog beleženja u istoriji srpske književnosti jer će slika vampirice, utemeljena u komparativnom kontekstu (Karmila i dr.), u nešto drugačijem obliku, istrajati i dobiti nova umetnička rešenja, u savremenoj srpskoj književnosti XXI veka.

Drakula – rezultat balkansko-slovenske tradicije i evropske mode crnog romantizma (1)

Kada je objavljen „Drakula“ (1897), evropska publika je već bila dobro upoznata sa pričama o vampirima. Iako se Brem Stoker živo zanimao za narodna predanja i praznoverice, prateći s velikom pažnjom novinske vesti o povremenim epidemijama vampirizma, poput one o „Vampirima u Novoj Engleskoj“ koju će iz Pulicerovih „žutih“ novina „New York World“ od 2. februara 1896. godine gotovo čitavu preneti u tekst svog najpoznatijeg romana (Perić & Pletenac, 2015, Uvod), smatra se da je i „Karmila“ veoma uticala na Abrahama Stokera u stvaranju „Drakule“ – prvenstveno zbog mistične atmosfere koja se jednakim intenzitetom oseća u oba dela, premda je na ovu zastrašujuću Le Fanuovu priču prethodno uticala legenda o carici Barbari Celjskoj (Bousfield, 2018; Balija, 2018), kao i pripovetka „Vampir“ (1819) Džona Vilijama Polidorija. Pored njih, i mnogi drugi poznati britanski književnici poput Artura Konana Dojla, Roberta Luisa Stivensona ili Herberta Džordža Velsa su decenijama pre pisali priče kroz koje su prožimali elementi fantastike što je nesumnjivo podstaklo i inspirisalo Stokera da pođe njihovim stopama.

Tako je, istražujući za svoj roman koji će ga proslaviti, Bremu Stokeru habsburški izveštaj „Dokumentovano i detaljno saopštenje o vampirima koji su se ove godine i prethodnih godina pojavili u Kraljevini Srbiji sa razmatranjem o tome i rukopisom jednog oficira iz puka princa Aleksandra iz Medveđe u Srbiji upućenom čuvenom doktoru univerziteta u Lajpcigu“ iz 1732. godine poslužio kao predložak (Matković, 2019). Ovaj izveštaj pruža detaljan opis verovanja o bićima na granici dva sveta, ovostranog i onostranog, te se može smatrati etnografskim opisom ili bar izvorom za proučavanje srpskih običaja i verovanja (naročito kada je reč o beleženju usmene tradicije, narodnih verovanja i predanja). Takođe, tvorac „Drakule“ je uzimao beleške iz knjige „Zemlja iza šume“ (1888) koja pripoveda o transilvanijskom folkloru, što je izvršilo jedan od najvećih uticaja na njega, te je upravo ovaj roman zaslužan za upoznavanje Stokera sa konceptom „nosferatua“ – vampirskog stvorenja koje pije krv nevinim žrtvama. Rođena u imućnoj porodici u gradu Erdri u Lanarkširu, Emili Džerard je ovu knjigu napisala pošto je sredinom 1880-ih provela dve godine u Rumuniji sa mužem, raspoređenim tamo kao oficirom austrougarske vojske. U knjizi je napisala: „Izrazitije veće zlo predstavlja nosferatu, iliti vampir, u koga svaki rumunski seljak veruje onoliko čvrsto kao što veruje u Raj ili pakao“ (Alison, 2021). Deceniju kasnije, Stoker je objavio „Drakulu“, zasnovanog na prethodnom sedmogodišnjem istraživanju o ovoj temi. Šeststo kilometara od Erdrija, stručnjaci Londonske biblioteke, čiji je Stoker bio član, otkrili su kojih je 25 knjiga tvorac Drakule koristio kao izvorni materijal. Na marginama mnogih od njih se jasno vide beleške ispisane njegovim rukopisom, kao i stranice sa „magarećim ušima“ kad bi pronašao neke relevantne odlomke. Prema Filipu Spedingu iz Londonske biblioteke, Emili Džerard je bila jedna od dva glavna Stokerova izvora. Štaviše, knjiga koja je poslužila kao glavni izvor za irskog pisca, „Zemlja iza šume“, zapravo se nalazila u njegovom posedu, da ne bi morao stalno da je pozajmljuje iz biblioteke.

Kao što je poznato, Brem Stoker nikada nije posetio Transilvaniju. Pojedini izvori tvrde da je ime za svog grofa pronašao u knjizi Vilijama Vilkinsona „Pregled kneževina Vlaške i Moldavije: sa različitim političkim zapažanjima s njima u vezi“ (1820). Zna se da je Stoker pravio beleške i o ovoj knjizi (The Origins of Count Dracula, 2012), premda neki smatraju da je Stoker literarni portret svog antijunaka preuzeo od pisca, diplomate i biskupa, Nikole Modruškog (1427-1480), inače papskog legata na dvoru Matije Korvina, koji je mogao da preuzme iz „Dnevnika putovanja iz Carigrada u Poljsku“ Ruđera Josipa Boškovića s obzirom na to da su opisi nekih prostora (Bukovine, Moldavije, Transilvanije, Dobruđe i drugih) i života domaćeg stanovništva te teritorije zajednički i Stokerovom romanu i Boškovićevom „Dnevniku“ (Sambunjak, 2008). Pored toga, u istraživačkim krugovima i dalje se vode rasprave da li je književni grof Drakula „rođen“ u razgovoru između Stokera i Armina Vamberija, profesora orijentalnih jezika na Univerzitetu u Budimpešti (Norton-Taylor, 2005). Rođen u Slovačkoj pod imenom Herman Vamberger, ovaj učitelj jezika uglednim osmanskim porodicama i prevodilac (tečno je govorio dvanaest jezika), putnik, avanturista, publicista, diplomata i jedan od prvih stranih agenata britanske tajne službe (pre nego što je osnovan MI6) koristan za osmanski, habzburški i engleski dvor je krajem XIX veka postao slavna ličnost u Engleskoj kao rezultat svojih spektakularnih putovanja na Orijent. Iza kulisa, Vamberi je dve decenije, do svoje smrti 1913. godine, davao britanskoj vladi informacije o ruskim kolonijalnim ambicijama, savetovao britansku spoljnu politiku u Centralnoj Aziji u okviru anglo-ruske borbe za vlast u Aziji i podsticao poboljšanje anglo-turskih odnosa (British spy inspired Stoker’s vampire slayer, 2005). Naime, 30. aprila 1890. godine nakon predstave u Liceum teatru, ovoga puta kao gost Stokera i njegovog šefa, glumca Henrija Irvinga, tokom večere u londonskom „Bifstejk“ klubu, ovaj mađarski naučnik navodno je upoznao Stokera sa legendom o Drakuli na osnovu svog ogromnog poznavanja Istočne Evrope. No, i dalje postoji mnogo više dokaza da je Stoker dobio ime „Drakula“ iz knjige Vilijama Vilkinsona. Neki čak tvrde da je ozloglašeni profesor Van Helsing, lovac na vampire, zasnovan na ličnosti Armina Vamberija zbog njegovog neverovatnog života. Međutim, nema dovoljno snažnih argumenata kako bi se to potvrdilo. Ipak, postoje dva poglavlja u Stokerovom romanu (18 i 23), gde Van Helsing govori o svom „prijatelju Arminijusu, sa Univerziteta Budim-Pešte“ (Vambery Armin, 2017). Iako Arminijusa uopšte ne srećemo u romanu, njegov uticaj na Van Helsinga čini veliku razliku u priči i kako će se ona završiti. Istraživači „Drakule“ su godinama opsednuti ovim pitanjem.

Stoker pominje Vamberija dva puta u svojim ličnim reminiscencijama (Hreno, 2013). Pored toga, ovaj irski pozorišni upravnik sa ambicijama pisanja i mađarski orijentalista su se ponovo videli na proslavi Tristogodišnjice Dablinskog univerziteta 1892. godine (Ruthner, 1997, str. 8). Ali nije sigurno da li je došlo do razmene pisama između njih dvojice. A šta je tačno Stoker naučio od Vamberija može se samo nagađati; da li su to bile činjenične informacije o Vladu Cepešu, priče o vampirizmu ili informacije čiste društveno-geografske prirode (nagađanja biografa Vamberija Lorija Aldera i Ričarda Dalbija nemaju nikakav dokaz). Osim što je dostigao sličan nivo obrazovanja, Vamberi nema ništa zajedničko sa Van Helsingom i nije izgledao uopšte zainteresovan za grofa Drakulu. Iako je Vamberi opširno pisao o Matiji Korvinu, Hunjadijevima, sultanu Mehmedu II i drugim ličnostima čija je poveznica Vlad Cepeš, nikada nije napisao ni reč o Drakuli. Verovatno nije imao nikakve informacije koje bi mogao da kaže Stokeru; a i ne zaboravimo da je dobar deo njegovog života bio strogo poverljiv zbog prirode posla kojim se bavio 20 godina (Hreno, 2013).

Ovde je zanimljiva još jedna podudarnost. Naime, nakon što je „ludilo“ za vampirima u akademskim i vladinim krugovima iz 1700-ih „isparilo“, jedan čovek se poprilično potrudio da iznova pridobije pesnike i autore kako bi ponovo misli usmerili prema vampirima. Bio je to Džon Herman Merivejl (1779-1844), engleski advokat i antikvar koji je voleo da pronalazi staru literaturu (Tremor, 2021). Ono što Merivejla čini intrigantnim kandidatom da bude Stokerov „Arminije“ jeste njegovo interesovanje za vampire. Pisao je o vampirima u engleskim književnim časopisima pre nego što je lord Bajron napisao svoj „Fragment romana“ (1816) i svakako pre nego što je Džon Polidori napisao „Vampira“ (1819) – dva teksta koja se često navode kao zaslužna za rođenje književnog vampira. Ono što je još važnije, Merivejl je pisao i pesme o vampirima. No, ovde ćemo istaći pesmu „Mrtvaci iz Pešte“, publikaciju iz 1808. godine o postojanju vampira u Istočnoj Evropi, jer nam pažnju privlači kraj pesme u kojem stoji njegov potpis: Arminius (Tremor, 2021). Da li je antikvar i književnik Džon Herman Merivejl zvani Arminije zapravo ličnost kojoj Stoker daje omaž u svom gotičkom remek-delu? Na osnovu naslova pesme i potpisa, može se pretpostaviti. Svakako, ovaj dokaz je snažan koliko i argument da su Stoker i Vamberi razgovarali o Vladu Drakuli. No, sâm Stoker je ispričao da je posle preobilne večere u jednom londonskom ekskluzivnom restoranu gde je jeo kuvane rakove imao noćne more o bićima koja piju krv, te je upravo ta noćna mora bila inspiracija da stvori svog vampira (Aranđelović, 2022). Još zanimljivija i duhovitija verzija, koja u novije vreme dobija posebno na težini, glasi da mu je roman diktirao lično Drakula, otkrivajući mu istinu ko je on zapravo bio (Jovićević, 2012: 222).

Nastaviće se…

Izvori:

  • Ajdačić, Dejan (10. avgust 2007). Motiv Vampira u evropskoj književnosti i književnosti balkanskih Slovena. Rastko.rs. Preuzeto 12. jula 2023. sa: https://www.rastko.rs/rastko/delo/10047
  • Alison, Dejvid (26. maj 2021). Grof Drakula, vampiri i horor: Škotska spisateljica koja je inspirisala „Drakulu“, roman Brema Stokera. BBC. Preuzeto 5. avgusta 2023. sa: https://www.bbc.com/serbian/lat/svet-57221889
  • Aranđelović, Milan (23. jun 2022). Da li je grof Drakula irskog porekla? Bookmate Žurnal. Preuzeto 2. avgusta 2023. sa: https://zurnal.bookmate.com/drakula/
  • Balija, Petra (11. jul 2018). Priča o Crnoj kraljici: On je imao 38, a Barbara Celjska tek 13 godina. Večernji list. Preuzeto 22. aprila 2024. sa: https://www.vecernji.hr/zagreb/prica-o-crnoj-kraljici-on-je-imao-38-a-barbara-celjska-tek-13-godina-1257711
  • Bandić, Dušan (1997). Carstvo zemaljsko i carstvo nebesko. Beograd: XX vek
  • Bandić, Dušan (2004). Narodna religija Srba u 100 pojmova. Beograd: Nolit
  • Barešin, Sandra (30. oktobar 2015). Vampiri u popularnoj pučkoj kulturi. Ethnologica Dalmatica, 5-14. Preuzeto 2. januara 2024. sa: https://hrcak.srce.hr/file/240949
  • Bjelić, Aleksandra (18. mart 2013). Folklorna predstava vampira u srpskoj drami. Završni rad iz kursa Pevač i tradicija Katedre za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Beograd: Filološki fakultet u Beogradu
  • Blanchard, Kaitlin (april 2009). Dracula: The Reproduction of History and the UnDead Myth. PBworks.com. Preuzeto 3. jula 2023. sa: http://engl358dracula.pbworks.com/w/page/18970609/Dracula%3A%20The%20Reproduction%20of%20History%20and%20the%20UnDead%20Myth
  • Bošković, Dragana (2010). Amalgam književnosti: između mita i istorije. Vampir i grof Drakula. Mons Aureus, časopis za književnost, umetnost i društvena pitanja, VIII (30), 37-47. Preuzeto 16. jula 2023. sa: http://www.biblioteka-smederevo.org.rs/sites/default/files/30-20102.pdf
  • Bousfield, Jonathan (8. novembar 2018). Vampire Country. Time Out England Limited. Preuzeto 22. april 2024. sa: https://www.timeout.com/croatia/travel/vampire-country
  • Daraboš, Predrag (nedatirano). Boris Perić, književnik Tranzicijski vampiri haraju Hrvatskom. Pikok. Preuzeto 22. aprila 2024. sa: https://pikok.org/peric/
  • Đorđević, Tihomir (1953). Srpski etnografski zbornik, LXVI. Beograd: Srpska akademija nauka, 149-219
  • Garonja Radovanac, Slavica (2014). Od Carigrada do Budima. Novi Sad: Akademska knjiga
  • Gliński, Mikołaj (jul 2015). Polish Vampires: Bloody Truth behind Dark Myth. Culture.pl. Preuzeto 8. decembra 2023. sa: https://culture.pl/en/article/polish-vampires-bloody-truth-behind-dark-myth
  • Glover, David (jesen 1993). Travels in Romania: Myths of Origins, Myths of Blood. Improbable Dialogues: Encounters in Cultural Studies, 16 (1), 126-144. Preuzeto 10. avgusta 2023. sa: https://www.jstor.org/stable/41389304
  • Goldsworthy, Vesna (1998). Inventing Ruritania. New Haven: Yale University Press
  • Hadžić, Zorica (2007). Istorija jedne samoće – poezija i proza Danice Marković. Novi Sad: Akademska knjiga
  • Jordison, Sam (27. april 2012). Twilight v Dracula: vampires – readers’ responses. The Guardian. Preuzeto 12. jula 2023. sa: https://www.theguardian.com/books/2012/apr/27/twilight-dracula-vampires-reading-group
  • Hitchens, Christopher (28. jun 2010). The Narcissism of the Small Difference. Slate. Preuzeto 2. avgusta 2023. sa: https://slate.com/news-and-politics/2010/06/in-ethno-national-conflicts-it-really-is-the-little-things-that-tick-people-off.html
  • Hreno, Tine (2. jul 2013). The Arminius Vambery Myth. Writers in London in the 1890s – Blogspot. Preuzeto 31. januara 2024. sa: https://1890swriters.blogspot.com/2013/07/the-arminius-vambery-myth.html?m=1
  • Jovanović, Bojan (2004). Vampir kao metafora. Knjiga LII. Beograd: Glasnik Etnografskog instituta SANU
  • Jovićević, Dragan (2012). Tražeći vampire – od arhetipa do eksploatacije. Kultura, br. 136, str. 220-236. Preuzeto 25. oktobra 2023. sa: https://scindeks.ceon.rs/article.aspx?artid=0023-51641236220J
  • Kirtley, Bacil F. (proleće 1956). „Dracula,“ the Monastic Chronicles and Slavic Folklore. Folk Literature Issue, 6 (3), 133-139. Preuzeto 10. avgusta 2023. sa: https://www.jstor.org/stable/4317579
  • Kleut, Marija (2018). Vampiri u Srbiji u XVIII veku – knjiga i komentari. Beograd: Službeni glasnik
  • Knežević, Vesna (5. jun 2016). Vampir kao imperijalna kategorija. Beč: RTS.rs. Preuzeto 20. jula 2023. sa: https://www.rts.rs/lat/vesti/merila-vremena/2341703/vampir-kao-imperijalna-kategorija.html
  • Kovačević, Božidar (1928). Najveći sevap: pripovetke. Beograd: Geca Kon
  • Kukić, Branko (3. mart 2010). Milovan Glišić juri suštog leptira. Vreme. Preuzeto 21. aprila 2024. sa: https://vreme.com/kultura/milovan-glisic-juri-sustog-leptira/
  • Kulić, Milena (2018). Folklorne predstave o vampiru i njihova transformacija u pripovetkama Vampir Pantelija Danice Marković, Vampirica Božidara Kovačevića i Vampirović Ivana Pavića. Lipar – časopis za kwiževnost, jezik, umetnost i kulturu, XIX(67), 11-31. Preuzeto 21. aprila 2024. sa: https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=771733
  • Lazarević di Đakomo, Persida (2016). „U njegovim ustima se videlo nešto sveže krvi”. Razlozi ukaza carice Marije Terezije o vampirizmu. U: Mirjana Detelić & Lidija Delić (ur.), Krv: književnost, kultura (s. 129–150). Beograd: Balkanološki institut SANU. Preuzeto 18. oktobra 2023. sa: https://dais.sanu.ac.rs/handle/123456789/3921?locale-attribute=en
  • Longinović, Tomislav (25. novembar 2008). Vampiri poput nas: gotske maštarije i “Srbi”, u: Tomislav Z. Longinović, „Vampires Like Us: Gothic Imaginary and ‘the Serbs'“, Balkan as Metaphor. Between Globalization and Fragmentation, eds. Dušan I. Bjelić & Obrad Savić, The MIT Press, Cambridge, Masschusetts & London, England, 2002, pp. 39-59. Prev. Vesna Bogojević. Peščanik.net. Preuzeto 11. jula 2023. sa: https://pescanik.net/vampiri-poput-nas-gotske-mastarije-i-srbi/
  • Marjanić, Suzana (24. septembar 2015). Boris Perić i Tomislav Pletenac – Rešetke, zamke i kolci vampirskog mita. Zagreb: Zarez – Dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja. Preuzeto 4. januara 2024. sa: http://www.zarez.hr/clanci/resetke-zamke-i-kolci-vampirskoga-mita
  • Marjanović, Vesna. Predstave o vampiru. (2012) U: Vesna Marjanović, Dejan Stojiljković, Živi pokojnik (s. 7–52). Beograd: Službeni glasnik
  • Marković, Danica (2003). Kupačica i zmija. Čačak: Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis“
  • Matković, Vladimir (9. april 2019). Vampiri su imali političku težinu. Danas. Preuzeto 20. aprila 2024. sa: https://www.danas.rs/kultura/vampiri-su-imali-politicku-tezinu/
  • Meletinski, E. M. (1985) Poetika mita. Prev. Jovan Janićijević. Beograd: Nolit. Preuzeto 11. septembra 2023. sa: https://www.scribd.com/doc/312522046/Meletinski-Poetika-Mita-1983#
  • Mikota, Jana & Planka, Sabine (24. avgust 2012). Der Vampir. Revidirani i skraćeni članak. Duža verzija se može naći u: Mikota, Jana/Planka, Sabine: Vampir. U: Kinder – und Jugendliteratur – Ein Lexikon. 44. Februar 2012, str. 1-39. Preuzeto 4. oktobra 2023. sa: https://www.kinderundjugendmedien.de/begriffe-und-termini/kinder-und-jugendliteraturwissenschaft/stoffe-und-motive/414-der-vampir-in-der-kinder-und-jugendliteratur-1?highlight=WyJkZXIiLCJ2YW1waXIiXQ==
  • Munitić, Ranko (1973). Fantastika na ekranu (knjiga druga): Vampiri i galaksije (1931-1973). Beograd: Jugoslovenska kinoteka
  • Mutavdžić, Predrag (2009). Vlad Cepeš Drakula i motiv vampira u književnosti i folkloru. U: Mirjana Deletić (ur.), Moć književnosti: in memoriam Ana Radin. Beograd: Balkanološki institut SANU, str. 151–167. Preuzeto 13. septembra 2023. sa: https://dais.sanu.ac.rs/bitstream/handle/123456789/3968/bitstream_12560.pdf?sequence=1&isAllowed=y
  • Neimenovani autor. (1. april 2005). British spy inspired Stoker’s vampire slayer. ABC.net.au. Preuzeto 31. januara 2024. sa: https://www.abc.net.au/news/2005-04-01/british-spy-inspired-stokers-vampire-slayer/1543774
  • Neimenovani autor (31. mart 2009). Vampirice su bile među nama. She.hr. Preuzeto 22. aprila 2024. sa: https://she.hr/vampirice-su-bile-medju-nama/
  • Neimenovani autor (23. jun 2010). Vampire Phenomenon Feeds Both on Social Change and Tradition, Says Professor in Book. News Wise. Preuzeto 17. jula 2023. sa: https://www.newswise.com/articles/vampire-phenomenon-feeds-both-on-social-change-and-tradition-says-iu-professor-in-book
  • Neimenovani autor (1. jul 2012). The Origins of Count Dracula. The Tin Man Blog. Preuzeto 31. januara 2024. sa: https://the-tin-man.com/2012/07/01/the-origins-of-count-dracula/
  • Neimenovani autor. (8. jun 2017). Vambery Armin. Danube on Thames – The New Eastenders. Preuzeto 31. januara 2024. sa: https://danubeonthames.wordpress.com/slovakia/slovakia-team-2017/slovak-personalities/vambery-armin/
  • Neimenovani autor. (15. maj 2021). Smrt je strašna, ali u viktorijansko doba, sa ovim običajem – bila je još gora. Istorijski zabavnik. Preuzeto 9. jula 2023. sa: https://www.istorijskizabavnik.rs/blog/oklop-oko-groba
  • Nev (31. oktobar 2019). Why is Dracula Catholic? The Influence of Eastern European Folklore on the Modern Vampire. Ginevra lee. Preuzeto 12. jula 2023. sa: https://ginevralee.com/2019/10/31/why-is-dracula-catholic-the-influence-of-eastern-european-folklore-on-the-modern-vampire/
  • Norton-Taylor, Richard (1. april 2005). From Dracula’s nemesis to prototype foreign spy. The Guardian. Preuzeto 31. januara 2024. sa: https://www.theguardian.com/politics/2005/apr/01/highereducation.artsandhumanities1
  • Ognjanović, Dejan (26. april 2015). Porodica vukodlaka – Aleksej K. Tolstoj. The Cult of Ghoul. Preuzeto 21. aprila 2024. sa: https://cultofghoul.blogspot.com/2015/04/porodica-vukodlaka-aleksej-k-tolstoj.html?m=1
  • Orlomoski, Caitlyn (2011). From Monsters to Victims: Vampires and Their Cultural Evolution from the Nineteenth to the Twenty-First Century. Honors Scholar Theses, 208. Preuzeto 2. jula 2023. sa: https://opencommons.uconn.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1174&context=srhonors_theses
  • Otašević, Đorđe (19. april 2019). Balkanski vampir, Srbija i Crna Gora. Otvoreni kulturni forum – Cetinje. Preuzeto 27. jula 2023. sa: https://okf-cetinje.org/dorde-otasevic-balkanski-vampir-srbija-crna-gora/
  • Pavičić, Jurica (21. novembar 2009). Drakule iz susjedstva: Moderni vampiri postali su duhovni vođe mladih u krizi. Jutarnji.hr. Preuzeto 5. jula 2023. sa: https://www.jutarnji.hr/vijesti/drakule-iz-susjedstva-moderni-vampiri-postali-su-duhovni-vode-mladih-u-krizi-2870606
  • Pajović Dujović, Ljiljana & Vučković, Dijana (mart 2017). Vampir kao kulturološki konsturkt – od čudovišta gotske književnosti do romantičnog vampira novomilenijumskog doba. Journal of Language and Literary Studies, 45-55. Preuzeto 3. jula 2023. sa: https://www.researchgate.net/profile/Ljiljana-Pajovic-Dujovic/publication/335834363_VAMPIR_KAO_KULTUROLOSKI_KONSTRUKT_-OD_CUDOVISTA_GOTSKE_KNJIZEVNOSTI_DO_ROMANTICNOG_VAMPIRA_NOVOMILENIJUMSKOG_DOBA/links/5d7f3c52299bf1d5a980903a/VAMPIR-KAO-KULTUROLOSKI-KO
  • Perić, Boris & Pletenac, Tomislav (2015). Zemlja iza šume : Vampirski mit u književnosti i na filmu. Zagreb: TIM Press
  • Perić, Dragouljub (30. decembar 2022). Povampirenje kao zaraza – prvi vojni izveštaji o vampirima i njihovo literarno transponovanje u savremenoj srpskoj prozi. Slavica Wratislaviensia, 177, 329–341. Preuzeto 15. oktobra 2023. sa: https://wuwr.pl/swr/article/view/14773
  • Radin, Ana (1996). Motiv vampira u mitu i književnosti. Beograd: Prosveta
  • Ranft, Mihael (2020). Traktat o žvakanju i mljackanju mrtvaca u grobovima, u kojem se daje veran prikaz svojstava ugarskih vampira i krvopija i ujedno vrši procena svih do sada objavljenih spisa o njima. Čačak: Gradac
  • Rickels, Laurence A. (1999) The Vampiric Lectures. Minneapolis: University of Minne-sota Press. Preuzeto 4. jula 2023. sa: https://sabrinasoyer.files.wordpress.com/2016/05/laurence-a-rickels-the-vampire-lectures.pdf
  • Ruthner, Clemens (1997). Bloodsuckers with Teutonic Tongues: The German Speaking World and the Origins of Dracula. U E. Miller, Dracula: The Shade and the Shadow. Papers presented at ‘Dracula 1997’ at Los Angeles, August 1997. A Critical Anthology (str. 54-67). Westcliff-on-Sea: Desert Island Books. Preuzeto 31. januara 2024. sa: https://www.academia.edu/539414/What_s_in_a_Name_The_German_Speaking_World_and_the_Origins_of_Dracula_
  • Sambunjak, Slavomir (2008). Stokerov „Drakula“ i Boškovićev putopis. Croatica et Slavica Iadertina (4), 309-318. Preuzeto 5. januara 2024. sa: https://hrcak.srce.hr/file/51993
  • Schuller, Dorothea (2009). ‘Something Black and of the Night’: Vampirism, Monstrosity, and Negotiations of Race in Richard Matheson’s ‘I Am Legend’. U D. Petzold (Ur.), Der Vampir: Von der Dämmerung der Gothic Novel bis zum Morgen-Grauen des Teenieromans (str. 78-94). Moers: Brendow. Preuzeto 9. avgusta 2023. sa: https://www.researchgate.net/publication/235448390_’Something_Black_and_of_the_Night’_Vampirism_Monstrosity_and_Negotiations_of_Race_in_Richard_Matheson’s_’I_Am_Legend’
  • Šarović, Marija (2008). Metamorfoze vampira: komparativna analiza motivskog kompleksa vampira u delima R. Metisona, B. Pekića, B. Vijana i S. Lukjanjenka. Beograd: Institut za književnost i umetnost
  • Širan, Robin (18. januar 2020). Rumunija i Drakula: Zaboravite na Transilvaniju – „najpoznatiji vampir je bio Irac“. BBC Njuz Severna Irska. Preuzeto 19. septembra 2023. sa: https://www.bbc.com/serbian/lat/svet-51157411
  • Tenenbaum, David (22. maj 2012). Tracking the vampire in myth, culture and politics. University of Wisconsin-Madison. Preuzeto 16. jula 2023. sa: https://news.wisc.edu/tracking-the-vampire-in-myth-culture-and-politics/
  • Tremor, Brain (15. decembar 2021). Arminius – an aberrant history. Amino. Preuzeto 31. januara 2024. sa: https://aminoapps.com/c/horror/page/blog/arminius-an-aberrant-history/qkDF_RudezGZdwmDELLb3xl1nvoMPeN
  • Vučković, Dijana & Pajović Dujović, Ljiljana (2016). The Evolution of the Vampire from Stoker’s Dracula t acula to Meyer’s Twilight Saga wilight Saga. CLCWeb: Comparative Literature and Culture, 18 (3). Preuzeto 2. jula 2023. sa: https://docs.lib.purdue.edu/clcweb/vol18/iss3/4/
  • Vučković, Radovan (1990). Moderna srpska proza: kraj XIX i početak XX veka. Beograd: Prosveta
  • Wissenswertes aus vergangenen Epochen (2 mart 2020). Barbara von Cilli. Facebook. Preuzeto 24. aprila 2024. sa: https://www.facebook.com/Wissenswertes.aus.vergangenen.Epochen/photos/a.1834901409885617/3490078891034519/?type=3

Recke smrti – Lepote kosmosa i političke intrige

Izvor: Urban Reads

Nemam više naviku da čitam dela koja spadaju u književnost za mlade (YA, tj. young adult fiction), ali roman Recke smrti je dugo stajao netaknut na mojoj polici, pa sam htela da mu pružim šansu. Spisateljica Veronika Rot se proslavila serijalom knjiga Divergentni i u ovoj duologiji nastavlja da se bavi konceptom naučnofantastične distopije. Ovaj prikaz obuhvata prvi deo duologije, a o drugom možete čitati u nekom budućem članku.

Mesto radnje jeste galaksija u kojoj se nalazi devet različitih planeta-nacija. Svaka planeta je autonomna, ima sopstvenu tradiciju i način funkcionisanja, ali se generalno drže odluka Sabora koji, međutim, lagano gubi kredibilitet usled sve teže korupcije. Sabor budnim okom nadgleda one kojima su proročišta prorekla sudbine od velike važnosti. Akos i Sajra žive na planeti koju pripadnici jedne strane zovu Tuva, a pripadnici druge, šotetske strane, Urek. Jaz između Tuvanaca i Šoteta je oduvek bio veliki, jedni drugima pripisuju krivicu za određene istorijske događaje i saradnja nije opcija. Međusobna mržnja i nepoverenje će dodatno eskalirati kada podanici Sajrinog brata Rizeka, vladara Šoteta, po njegovom naređenju otmu Akosa i njegovog brata Ajdžea, decu trenutnog proroka Tuve, čije su sudbine javno objavljene. Spletom okolnosti, Akos i Sajra, nekadašnji neprijatelji, udružuju snage kako bi spasili Ajdžea i zbacili tiranina Rizeka.

Svet je veoma detaljan i živopisan, a ono što mi je najviše privuklo pažnju jeste jedan interesantan koncept, Strujanje. Strujanje je energija koja protiče kroz sva živa bića i može se opaziti kao Strujomlaz, fizička manifestacija energije u obliku šarene svetlosti koja se obavija oko planeta i putuje galaksijom. Ta energija svakoj osobi daruje njen jedinstveni strujodar, npr. Rizek može da razmenjuje sećanja sa drugima, Akosov dodir prekida tok strujanja u tuđim telima, samim tim i njihove strujodare. Međutim, ti darovi nisu uvek naklonjeni onome ko ih poseduje: Sajrin strujodar joj zadaje neprekidne fizičke bolove i iscrpljuje je.

Čitaoci imaju uvid kako u tuvanske, tako i u šotetske običaje. Roman se otvara pripremom porodice Kerezet za doček Cvetanja tokom kojeg Tuvanci posmatraju cvetanje prvih pupoljaka tihocvasti u ledu. S druge strane, Šoteti kreću na godišnji put Boravka: na osnovu jačine svetlosti Strujanja biraju destinaciju sa željom da učvrste odnose s drugim nacijama, i da nastave tradiciju prikupljanja materijala koji ne trebaju domaćinima planete. Sama knjiga je dobila naziv po reckama koje Šoteti urezuju na sopstvenu kožu kako bi označili živote koje su uzeli. Ponekad ritam radnje pati od obimne ekspozicije, ali Rotova je uspela da stvori svet o kojem je zanimljivo čitati i učiti, te nije naporno.

Izvor: Art-Anima

Priču doživljavamo iz Sajrine i Akosove perspektive naizmenično, gde je Sajrina u prvom licu, a Akosova u trećem. S obzirom na to da su oni glavni likovi, najveći uvid imamo u njihove psihe, ali to ne znači da su ostali likovi zapostavljeni. Većina njih je dobro napisana i u stanju su da pokreću radnju katkad više i dalje od protagonista. Zanimljiv je način na koji obelodanjene sudbine utiču na likove i diktiraju im život. Ajdže je otet zato što mu je suđeno da postane sledeći prorok Tuve, i Rizek veruje da mu baš on može pomoći da izbegne svoju sudbinu koja mu nagoveštava da će umreti od ruke porodice vladara Tuve. Akosu je suđeno da umre u službi Sajrine porodice, što je još jedna stvar koja ih vezuje pored njihovog plana i osećanja koja se rađaju među njima. Postoji osetna tenzija između njega i njegove majke Sife. Kao trenutni prorok Tuve, Sifa je znala da će joj Šoteti oteti decu i ubiti muža, zbog čega Akos postaje sve nepoverljiviji, dok ona pokušava da manipuliše situacijom u korist nekog neopipljivog višeg dobra, a porodica joj ispašta. Pored toga što je Sajrina svakodnevnica verni prikaz života sa hroničnom bolesti, ona je suočena sa još jednim problemom: njen strujodar je u stanju da zadaje bol i drugima, zbog čega je Rizek koristi kao smrtonosno oružje protiv svojih političkih protivnika.

Glavna zamerka koju imam i koja je mnogo uticala na uživanje u priči jeste loš kvalitet srpskog prevoda. Transkripcija imena nije ista, pokatkad se menja od stranice do stranice. Česte su rečenice koje su nejasne i neprirodne na srpskom, kao da su prevođene van konteksta romana, pa potom ubačene u finalni prevod. Toplo preporučujem čitanje originala na engleskom jeziku (možete ga naći pod nazivom Carve the Mark) ako imate priliku da nađete takvu kopiju knjige i naravno, posedujete znanje engleskog. Nijedno delo ne zaslužuje ocenu koju narušava kvalitet faktora van same suštine i priče.

Sve u svemu, Recke smrti je roman koji me je zaintrigirao i oduševio. S nestrpljenjem iščekujem kraj ove sage i nadam se da ću vam uskoro preneti kompletne utiske. Ako vas je zainteresovao ovaj prikaz, verujem da neće zažaliti ako biste dali šansu ovom zanimljivom svetu.

PRIČE IZ BRETANJE – Srednjovekovni festival u Žoslenu

Ah, ta Bretanja, obavijena maglom i kišom (300 dana godišnje, verujte mi na reč!), opervažena magijom i misticizmom proizašlom iz sveprisutnog arturijanskog mitosa. Kad se uz to doda da su Bretonci dosta slični Srbima jer su tvrdoglavi kao mazge, gostoprimljivi, tradicionalni, a pre svega vole dobar zalogaj i gutljaj, nije ni čudo što se osoba s prostora bivše Juge može osećati dobrodošlo. Zamkovi, parkovi i muzeji čine Bretanju drugim Avalonom, naročito zbog povezanosti i očuvanja srednjovekovnih zanata i načina života. Poslednje se naročito ogleda u festivalima, koji su leti vrlo česti i uvek otvoreni za posetioce. A kad govorimo o festivalima, jedan od najvećih je svakako srednjovekovni festival u Žoslenu, gradu porodice Rohan (ne taj Rohan!).

Festival se održava na svake dve godine i pripreme su sveobuhvatne: ulice se dekorišu zastavicama i draperijama u žuto-crvenim bojama. Građani iznajmljuju kostime od švalja. Program je bogat, te broji sve od žonglera do kontorcionista. Ovde možete sresti umetnike maskirane u faune i akrobate kojima smo se divili, plesačice Orijen i Loren Burlo iz „Arabeske“, koje su nas veselo uvodile u kolo, grupe koje sviraju srednjovekovnu muziku uz koje noge nisu htele da stanu. Uz to srešćete i hrabre vitezove i samostalne zanatlije čiji je talenat ovekovečen u oružju, nakitu, đakonijama, kostimima i ukrasima koji plene poglede.

Kao i prošlih godina, viteška družina „Ar Groaz Du“ pod vođstvom Aleksa Burloa je prikazivala svoje veštine u duelima, dok su prekoputa njih orlovi obletali nad publikom. Dugački redovi ljudi su čekali ispred kioska sa hranom, svi restorani Žoslena su do poslednjeg mesta bili dupke puni. Čak je i vreme, taj večiti nepredvidljivi faktor, bio na usluzi festivalu, mnogobrojnim volonterima koji su danonoćno vredno radili na organizaciji i, naravno, posmatračima. Posetioci su noge odrali šetajući, parili oči, uzvikivali s oduševljenjem, otvarali buđelare trošeći poslednji evro i uživali u mogućnosti da pobegnu od običnih, dosadnih svakodnevnica u svet koji je postojao samo na trenutak, svet koji je mirisao na čaroliju.

Upravo zbog te čarolije posetioci nisu zamerili što je ulaznica koštala deset evra, nisu im smetale ogromne gužve, sveprisutno guranje, predugo čekanje na iće i piće, a cene povišene. Istraživanja pokazuju da se na odmoru troši više upravo zbog povišenog nivoa serotonina, a posetioci su tu tvrdnju i potvrdili, ne žaleći ni jedan jedini cent jer su na taj način mogli da uživaju u nečemu nesvakidašnjem i makar na trenutak osete kako je to opet biti dete u svetu punom lepote i čuda.

Pogledajte kako je bilo na videu ispod:

https://medieval-josselin.com

Skrivena kamera – Dušan Stojmenović

S prozora se odavno ništa zanimljivo ne može videti. Svi ti ljudi koji monotono šetaju ulicama i žure, zastajkuju da bi međusobno razmenili po koju reč, a neretko se i bez reči osvrću jedni za drugima, blenu u mobilne telefone ne obazirući se gotovo ni na šta. Svesni su, ipak, da su izloženi pogledima, da nisu sami i, koliko-toliko, paze na ponašanje. U ovoj zemlji i dalje smo tradicionalni, verujemo da je jedini pravi pogled onaj koji dolazi od živog čoveka koji je tu, u našoj neposrednoj blizini. Zaboravljaju da se mnogo više o njima može saznati dok ih posmatrate preko kamere na ulazu zgrade, ispred lifta, a ponajviše preko kamere u liftu, koju sam – čemu to da krijem – u zgradi gde živim ja postavio, ne pitajući nikog, niti obaveštavajući bilo koga o tome. Svestan sam da je to i krivično delo, ali sam ipak rizikovao. Kamera u liftu je mala, lepi se kao žvaka, a neverovatno koliko malo košta. Skoro da svaki srednjoškolac sa prosečnim džeparcem može doći do ovakve jedne tačkice i svega ostalog što ide uz nju, pa preko mobilnog telefona, a radi boljeg ugođaja i preko LCD televizora. Pri instaliranju opreme za posmatranje čudnovatih prizora iz ovog pokretnog albuma. pripomogao mi je prijatelj koji raducka s one strane zakona, sa dodatnim instrukcijama i savetima.

Mnogi bi mogli reći da sam još samo jedan zaluđenik koji se zamajava glupostima umesto da radi nešto pametno, ili dokona budala koja ne zna šta će sa sobom, a možda i nešto mnogo gore od toga. Nije nikakav problem da se čak donekle i složim s njima. Ali ja na to gledam ovako: Ako su nam kamere postavljene po ustanovama u kojima radimo, ispred svakog, pa i najneuglednijeg dragstora ili prodavnice brze hrane; ako nas šef na poslu preko monitora u kancelariji posmatra svakodnevno sa ciljem da vidi da li kasnimo i sa kim se „družimo“ po hodnicima firme, te da li su to oni „njegovi“ ili oni koji mu „o glavi rade“; ili sutradan, kada se tenzija zbog nekog događaja slegne, šef sa poslušnicima vraća snimak da bi se uverio u njihova potkazivanja, itd., zašto i ja ne bih sebi dao oduška da malo „istražim“ komšije i sve one koji ovde dolaze iz različitih razloga?

Namera mi je valjana i u njoj se, bar u osnovi, ne krije nikakva nerazumna akcija. Posebno još kada se uzme u obzir i to da među mojim komšijama ima svakojakih ljudi.

Uzmimo za primer Budimirovića sa drugog sprata. Glava porodice, otac – vojno lice. Žena, fina, lepuškasta gospođa, preminula jednog leta od ujeda stršljena. Mlađi sin, sitan mangup. Stariji sin – samoubica osvetnik. Ubio se jer je, navodno, bio u sukobu sa ocem. Zbog devojke. Možeš misliti, zbog devojke! Ona, po proceni Bude starijeg, beše narkomanka, problematična fukara zanemarena od strane razvedenih roditelja koja će njegovog sina odvesti na stranputicu. U to je naš oficir bio uveren. Jednom se sa njom sreo u liftu i iskoristio priliku da joj sve otvoreno kaže. Došlo je čak i do fizičkog obračuna. Mala doperka je dobila šamar od sredovečnog majora i izašla iz zgrade uplakana. Posle nekoliko sati je i Buda mlađi otišao za njom i nekoliko dana se nije vraćao kući. Ali onda kada se krišom vraćao kući, neočekivano je naišao na oca koji je upravo izlazio iz lifta. Pokušao je da ga zaobiđe kao da je u pitanju nepoznata persona, otac ga je uhvatio za ruku, otimao se, koprcao kao mladi majmun i, onda, u klinču, obojica su ušli u lift i krenuli da se obaraju, udaraju i dave. Da sam znao da me takva predstava čeka, otvorio bih pivo i zavalio se u fotelju da gledam, ali ovako sam to odgledao u uspravnom položaju, u raskoraku između dnevne sobe i terase. Desilo se to da je sin odneo pobedu, i to sasvim slučajno, jer je lift neočekivano krenuo, otac se zbog toga uznemirio i krenuo da pritisne dugme STOJ, verovatno da slučajno ne nabasaju na nekog svedoka. Sin je to iskoristio i bam-bum-tras, predstava je završena, dođite nam opet. Glavni glumac se razboleo, ali snimatelj je uvek tu, uvek spreman, čak i dobru muziku pušta, starijim gospođama se uredno klanja i kapute pridržava, da ne poveruješ…

Šta se dalje dešavalo ne znam pouzdano, ali se ubrzo posle toga mladi Buda ubio. Očevim službenim pištoljem, naravno.

Ili da vidimo šta se to desilo sa porodicom Trajković. Sine, kakva je to porodica! Ćerka jedinica sa pirsingom i drečavo ofarbanom kosom, majka bludnica koja posećuje lokalne svirke, a njen drugi muž (očuh ove male) radnik obezbeđenja u Apelacionom sudu. Eto, ne bi me trebalo pre vremena osuđivati. Svakoga bi interesovalo šta se sa njima dešavalo jednako kao mene, pogotovu od onog trenutka kada sam video da mala klošarka sa društvom puši kanabis na međuspratu – a gde sam ja, naravski, stavio još jednu kamericu! Pa još kada sam video da njena mama na tom istom međuspratu, a jednom i u liftu…, ali polako, nisam još ništa rekao o njemu, tom patrijarhalnom mužu koji je i glavna ličnost ove scene.

Ovde je već dve godine. Pre toga je stanovao u radničkom delu grada, u naselju D. sa roditeljima, i onda je upoznao moju komšiku (mogu misliti kako i gde) i u početku je ovde dolazio povremeno, pa sve češće i češće, ulizivački se smešeći svakome od nas „starosedelaca“, sve dok je nije odveo pred oltar, a onda se ubrzo i odomaćio kao da je predsednik kućnog saveta, retard tetovirani. Nešto od ovoga sam saznao iz njene priče, a neke stvari mi je njegova poćerka ispričala, žaleći se na orangutana koji joj je „pravog“ tatu zamenio. Sve to me je nagnalo da zalepim još jedno „okce“ ispred njihovog stana.

Naravno, u početku je ljubav cvetala između njih dvoje; svedok sam kako su se vaćarili u liftu, dok su još bili u vezi, pa kako su se umiljavali jedno drugom pred vratima njenog stana, dok bi se ona, polupijana, trudila da gurne ključ u bravu, a on je štipka otpozadi, otkopčavajući joj bluzu jednom i zadižući joj suknju drugom rukom. Zatim, jedne takve besane noći, uočio sam ih kako užurbano izlaze iz stana; ona nervozna, on naizgled smiren. Ona mu nešto objašnjava, rukama signalizira kao sabraćajac početnik, a on klima kockastom glavom. Trajalo je to dva-tri minuta, i onda – bum-brate-bum! Eto i ćerke! Polugola, sa unezverenim licem, izleće iz stana s nožem u ruci i pravo na njega! Sine, rekoh sebi, šta će ti filmovi, koj’ će ti serije i lažirani dokumentarci o ovom i onom liku iz podzemlja! Ovaj kadar, bejbi, ovaj ugao, napušena slonice! Udri klipana koji hoće tvojoj mami drugo kopile da napravi!

Ali, nećeš ga majci… Život nije film, a ja nisam Hičkok… Ovaj je malu travarku lako savladao, obrlatio ju je u dva-tri poteza, i posle nekoliko sekundi ju je držao u naručju dok je patetično plakala. Plakala joj je i majka, prekrivši rukama lice, dok sam ja otvorio novu limenku piva, podigao je visoko, nazdravljajući velelepnoj sceni kao da gledam Dinastiju.

To kao da je bila tačka preloma, priča je krenula drugim tokom, jer posle toga se i ćerka dovela u red. Nekako je prihvatila novog tatu, i ovakvih scena, bar pred okom kamere, nije bilo. Ali je ubrzo bilo novih scena sa mamom. Ili, bolje da kažem, starih scena na koje smo svi iz zgrade sporadično nailazili, ali novih od kada sam celu zgradu, kao božićnu jelku, nakitio kamerama. Pojavio se jedan novi, mlađi lik, pa još jedan primetno stariji, pa neki doterani i ozbiljan tip sa naočarima, pa onda opet neki roker/panker/epileptičar, i sve tako, u liftu ovo, na međuspratu ono, u stanu, ispred vrata, sve dok se ljubomorni muž jednom prilikom nije sakrio na međuspratu, verovatno pre toga slagavši da je opet treća smena.

Čoveče, kakvo je to veče bilo! Gledam ja njega u mraku, gleda on odozdo na ulaz zgrade. Beše mi ga žao… Došlo mi je da se spustim do mezanina, da ga pozovem na pivo kod mene i da mu bratski kažem: „Sine, brate moj, ne muči se, ne ćoravi dole kao sova. Evo, pogledaj, pogledaj ovo…“, pa da krenem da mu puštam snimke njegove izabranice: mrežaste čarape kojima je i njega dovlačila, isti pokreti, opet kao traži ključ, i opet nekom govori – ćerka mi je kod drugarice. Da mu listam snimke kao album „gresi moje ženice“, ali ne, odlučio sam da se suzdržim. Spontanost je majka kreacije! Neka ga, nek’ čeka, sisoje prgavi!

I, dočekao je. Ili, bolje rečeno, dočekali smo zajedno. Već nam se bilo prispavalo; seo je na stepenik i oborio glavu; ja se zavalio u fotelju i lagano kunjao. I, eto je! Stigla nam je naša dugo očekivana koketa! Pa gde si ti, komšika, sunašce mu žarko! Već smo se zabrinuli! Sad kada je sve pripremljeno, ti da izneveriš!

Nekoliko minuta suprug nije mogao da dođe sebi. Gleda ih kako čekaju lift, sluša kako žubore i kako se ljube, pa i pored svega toga kao da se nada da neće doći do najgoreg, da je ovo samo neka šala (skrivena kamera, ha-ha-ha..!), da će ipak nešto da ga razuveri da to nije to što vidi. Ali, lift stiže, njih dvoje ulaze unutra kao u limuzinu i ono šta sada gledam ja, ne može da vidi on, ali, kao da naslućuje, što je možda još i gore. To mu je što mu je, dragi komšija, prohujalo s vihorom!

I dok se njih dvoje gegaju u liftu, ona se ogledajući, povremeno baca pogled na svoga pevca, a on monotono blene u brojeve koji označavaju promicanje spratova. Ja istovremeno pratim njih i „lovim“ očerupanog kokošara koji nije imao strpljenja da sačeka lift, nego žuri do sedmog sprata, preskačući po dva-tri stepenika, zajapuren i kivan, povređen i obeščašćen. Kad su oni na trećem, on je na drugom spratu, a kad stigoše do petog, eto njega na trećem i, u svom stilu sredovečna nevernica opet počinje da se umiljava pred vratima stana, šatro se mučeći da ih otključa, i baš kad krenuše polako da ulaze posle nekih desetak sekundi, istovremeno se naglo okreću ugledavši razjarenog bika koji se zaduvao, iskolačenih očiju i stisnutih pesnica, trzajući glavom kao bokser pred penzijom.

Nisam primetio, ali sam se totalno rasanio. Zaboravio sam čak i cigaretom da upotpunim događaj. Blenuo sam u scene kao sumanut. I dok oni tako stoje nekoliko metara udaljeni jedni od drugih, gde ih iznevereni suprug posmatra kao mačka miševe, ja, ne prekidajući da gledam u ekran, tražim rukom paklu cigareta, izvlačim jednu, stavljam je u usta i stižem da je pripalim, jer radnik obezbeđenja krenuo je da „pripaljuje“ njih dvoje!

Komšika je krenula da plače; čini mi se još kada ga je ugledala, a sada se već hvata za glavu i naslonjena na zid polako kreće da se spušta dole, dok njen zakoniti suprug ovoga drži za gušu, pa glavom o glavu, pa noga u dupe, skroz galantno: „Gubi se jajaro, da te više nisam video ovde, ubiću te, gade, kunem ti se, samo li te još jednom vidim, u crkvu da ideš svake nedelje, sveću da pališ, a ti – kurvo, ti – spodobo jedna, ulazi unutra, sa tobom ću posebno popričati, znao sam ja, tačno sam znao, nešto mi je govorilo, imam ja njuh za takve, sve ti jebem najmilije.“

Tako je komšija, tako se to radi, nisi me razočarao, kučkin sine!

Ovo su neprocenjivi trenuci, tako mi svega na svetu… Konačno pripaljujem cigaretu, otvaram limenku piva, stavljam noge na tabure i kroz kolutiće duvanskog dima posmatram opustelu scenu bez zavese. Dok gledam u zatvorena vrata njihovog stana, i u njenu otpalu narukvicu kako tužno počiva ispred otirača, tačno mogu da zamislim šta se unutra dešava.

Ali se tim prizorom ne zamajavam mnogo, jer uočavam onog jadnička, tu kolateralnu štetu moje slavne komšinice, kako ubrzanim korakom silazi stepenicama zgrade; pa čas ide-ide, pa čas zastane, kao da se pita: „Šta ovo bi, ljudi moji, gde sam se ovo ja zatekao?“ Pa onda opet, korak po korak, nastavlja dalje. I pojedine komšije uočavam, kako kao pilići, polako, stidljivo i diskretno, pomaljaju glavice iz stanova. Čula se galama i do kabineta našeg predsednika, mislim se, ali nije prvi put, a ni poslednji.

Još nam u glavama traje ludilo od pre nekoliko sekundi, kad evo još jedne zanimacije. Na trećem spratu, policajac u penziji, stoji ispred svog stana, otpozadi osvetljen kao neki superheroj i dočekuje nepoželjnog gosta. Ovaj zastaje, objašnjava nešto rukama, vidi se da se trudi. Ali zato pandur stoji mirno, klima glavom i jedva ispušta: „Hm, da, da.. Hm-hm… Tako znači..?“ U sledećem trenutku mu prstom daje znak da ućuti, jer sad državna služba ima reč i da penzija za njega ne važi. Jednom policajac, uvek policajac. Dijagnoza je to, a ne zanimanje. I posle nekoliko njegovih reči, ovaj odlazi; pokunjen, ali nekako smireniji.

I kao što se dalo naslutiti, već posle nekoliko sati, kada se razdanilo, eto mlađih kolega moga komšije kako dolaze kod njega, pa onda svi zajedno do sedmog sprata, gde se davala predstava samo za moje oči. Posle upornog zvonjenja i treskanjem pesnicama o vrata, neko im je otvorio. Ušli su i ubrzo izašli sa njih dvoje, i tek se uveče polovnjača vratila, a njega više nikad nismo videli. Tužan kraj jedne pacovske ljubavi.

Njega sam svega dva puta posle toga video, ali on više nije važan. Ove dve lujke manje-više. On je svoju ulogu, bar u ovoj zgradi, odigrao.

Bolje nešto da kažem o komšijama koji su nam svima zagorčavali život u zgradi, time što im je policija, jedno vreme, danonoćno upadala u gajbu, raspitivala se kod svih nas o njima, istovremeno nam sugerišući da i sami pripazimo na braću narko-dilere. Ovo poslednje je, razume se, ispoštovao samo pomenuti penzioner-entuzijasta sa trećeg sprata, dok smo se mi ostali držali po strani.

Dvojica braće, zauvek ostavljeni od oca sadiste i nedovoljno kontrolisani od strane nedozrele majke, dosta rano su ušli u taj posao. Okom kamere gledao sam kako se policija, nekad u uniformi, a nekad i u civilu, raspituju za njih, kako upadaju u njihov stan; ponekad ih odvodeći zajedno, ponekad samo jednog dok bi drugi bio u bekstvu. Pre nekoliko meseci ovaj mlađi je imao toliko urnebesan ispad, da ne prođe nijedna nedelja, a da snimak ne vratim da ga pogledam, i sam zavaren gandžom. Elem, sredovečnom bračnom paru na osmom spratu je često dolazio jedan simpatični ćelavko u goste. On je ženin brat, ujka njene dece, i oni su ga svi rado primali. Nekoliko puta sam – što uživo, a što preko kamere – video kako on i sestra zajedno sa njenom decom, odlaze u park ili do obližnjeg tržnog centra. Jednom za vreme restrikcije, kada ni prst pred nosom nisi mogao da vidiš, ovaj se, lagano, nogu pred nogu, peo stepenicama, kao kornjača. I onda, iz mraka, kao đavo, kao metak iz pakla, eto sumanutog đankija, hvata ovog otpozadi, drži ga čvrsto i nešto mu šapuće, i to baš na mom spratu. U početku je bio paralisan, ali u nekom trenutku počeo je da se otima, moglo se to videti, i tu počeli da se vozaju kao pijani ljubavnici u mraku.

Napušen, u ludačkom tripu, nisam mogao da izdržim; izašao sam i ja, kao da ispušim cigaretu u hodniku, i šatro se začudim i pitam onu budalu: „Komšija, je l’ sve u redu?“, a ovaj će: „Brate, zovi komšije! Ovde se opasne stvari dešavaju! Pogle’ ovog ćelavog, pogle’ ga kakav je! Doš’o da krade, da obija naše stanove! I lepo mu kažem da sve prizna, a on mi kuka da ga pustim! Šta mi cviliš, pičko lopovska, ne mož’ mene da lažeš!“ Jedva sam izdržao da ne eksplodiram od smeha! Samo sam se okrenuo na drugu stranu, ušao u stan i počeo da se cerekam. Zamalo da se upišam!

Ostali događaji jedva da su bili vredni gledanja, ali ne previše; čak i onda kada bih ih gledao kako od murije beže požarnim stepenicama, ili kako jure na tavan i zaključavaju se unutra dok murija konačno ne uspe da provali vrata i traži ih po mračnim hodnicima prašnjavog tavana. Iz dana u dan, iz meseca u mesec, dok se jednom nije desio spektakl, događaj kao na filmu. Samo da napomenem da sam malo pre toga već postavio i zvučne kamere, tako da sam mogao i da čujem šta moje komšije čavrljaju.

Sve je zapravo krenulo sa osušenom plavušom koja se družila sa ćerkom one zavodnice, pušile su travu na međuspratu, ponekad odlazeći i do nje dok bi joj mama bila u provodu, da bi se u nekom trenutku zbližila sa ovom dvojicom profi-krimosa; tačnije, sa starijim batom. U početku je, koliko sam mogao da vidim, radila za njega. Jasno sam čuo kako joj je, jednom prilikom na požarnim stepenicama rekao: „Ovde ti je osam paketića. Potrudi se do kraja nedelje da ih uvaljaš. Ako sve ide kako treba, svaki četvrti paketić je tvoj“.

To je trajalo neko vreme, dok se jednom nije desilo da je plavuša iz njihovog stana izašla uplakana. Usredsredio sam se da vidim šta će dalje da bude i video kako njen dečko i poslodavac izleće iz stana za njom, ispred lifta je hvata za ruku i govori joj držeći je obema rukama za ramena: „Samo ćeš da odeš kod njega u posetu, razumeš, u posetu, i daćeš mu to, ništa više, razumeš, ništa više!“ Koliko sam uspeo da razumem, mlađi brat je bio u zatvoru, a ova jadnica je trebalo da mu da…, jasno je šta. „To ćeš dole da staviš, da ti ne ponavljam, ja ću da ti uguram što dublje, a onda preko stavimo tampon, nema da brineš…“, govorio joj je, dok se u jednom trenutku nije pojavio komšija pandur sa trećeg sprata, rekavši: „Dobro veče, gospodo.“ Gledajući ih netremice. „Ti, mala, beži dole i čekaj me“, rekao je odsečno pokazujući prstom šta i kako, pa se obratio komšiji: „A tebi… tebi da nije palo na pamet da nešto pokušavaš!“ Opipao se po džepu sakoa, jasno stavljajući do znanja šta ga čega ako ne bude bio poslušan. Po tome što se gegao i pridržavao za gelendar dok je ulazio u zgradu, mogao sam da zaključim da se vraćao iz kafane, pa čuo prepoznatljiv glas dok je otključavao vrata stana.

Malo je falilo opet da izađem pa da se umešam, da upadnem na scenu kao neki kikirez. Ovo su već ozbiljne uloge, čoveče! Pandur, kome nije bilo više od pedesetak godina, učesnik rata na Kosovu, ponosni pripadnik službe i policajac od renomea, stoji kao spomenik i ne posustaje. „Jesmo li se razumeli“, reče, „ti odlazi, a ti polako da se vratiš u svoj stan.“

I onda, nešto što se uživo ne može videti, nešto što me je nagnalo čak i da ustanem. Krimos obuhvati obema rukama klinku, izvadi nešto iz džepa, prisloni joj tu stvarčicu preko vrata i reče: „Odlazi, jajaro. Gubi se, mamicu ti pandursku, da je ne bi’ ovde pred tobom zaklao!“ Pandur se malo spustio u kolenima, gledao ih iskolačenih očiju, zinuvši malo, ili se to meni samo učinilo. Utom se ugasi svetlo, pa se posle nekoliko sekundi opet čulo: „Odlazi, mamicu ti…“.

Onda je murkan upalio svetlo i tu sam video da je malo pribraniji. Tada mi se u trenutku opet javila jaka želja da se uključim, da stanem s one strane kamere, ali sam ipak iskulirao. Shvatio sam da to nije pametno.

Nisam pogrešio. Malo pošto je upalio svetlo, jedva da sam stigao i da „odgledam“ celu situaciju, kad se mala nekako uspela iskobeljati iz kandži i odjurila nazad u stan. Tu je krenulo prepucavanje.

I šta ćemo sad?“, upita pajkan. „Jednu balavicu ne možeš da zadržiš, kako misliš sa mnom, a, je li, delijo, mamu li ti narkomansku.“

Nemoj sa mnom tako da razgovaraš“, odgovori mu. „Pazi šta pričaš, čuješ, ja sam za tebe gospodin, na vi da mi se obraćaš, nemoj da ti…“

Šta ćeš ti, smrade narkomanski, takve kao ti sam ja… sad lepo da baciš taj perorez i da siđeš dole ispred zgrade, da ne budimo komšije, a posle, posle me se čuvaj, sutra ćemo drugačije da razgovaramo. Nemaš gde, doći će momci, a sad silazi dole, previše sam ja tebi dopustio, smekšao sam od kako sam u penziji. Čuješ li! Kreći, ispred mene“, izdavao je naređenja kažiprstom bivši ratnik sa Kosmeta gledajući zbunjenog krimosa.

Na moje iznenađenje, okrenuo se i počeo polako da silazi, i taman kada sam mislio da će ispred zgrade njihov obračun da krene drugim, zanimljivijim putem, mala narkomanka je stala na sims da skoči, da poleti. Obojica su stala, gledaju gore, nešto viču, narkoman mlatara rukama, i uspevam da čujem: „Nemoj to da radiš, mala moja, nisam hteo da te povredim, zezao sam se samo sa onim nožem. Šta ti je, vrati se unutra, sad ću da dođem. Ti si za sve kriv, da, da, ti si kriv, gledaj šta si uradio, uplašio si mi devojku, pandurčino dosadna, maltretiraš celu zgradu, svima si nam se na kurac popeo. Malecka, nemoj to da radiš, biće sve ok. Kapiraš, samo se vrati u stan, ne izmotavaj se“, urlao je jadni komšija. Preznojavao se i paničio. Pa on je voli, da li i pravu romansu imamo ovde? Pre će biti da je ovo samo panika izazvana opijatima. Sve je to od droge, đaneru ludi, pogledaj samo šta si od svoje devojke napravio, manijače, mada jesi donekle u pravu za ovo što kažeš za gospodina drota…

Po tome što je seo na ivicu travnjaka i spustio glavu na obe ruke, ukapirao sam da cela priča ima happy end i da je vreme za jedno pivo i još po nešto. Još malo pa će da svane, a ne moram da gledam kako murkani dolaze i privode ovu budalu.

Nismo više viđali naše „Daltone“. Jedino što im je majka i dalje tu živela, od penzije, crkavice, a mi smo se prema njoj odnosili kao da je sve u redu, kao da su joj sinovi, u najmanju ruku, studenti i bivši gimnazijalci.

Razume se da su svi, ili bar skoro svi iz zgrade, kao i iz okolnih zgrada, videli/čuli delić predstave; tačnije, završnicu, kada se ona jadnica spremala da skoči u naručje svom „dobrotvoru“. Tihih komentara je bilo na kilo, ali sve se na tome i završilo. Pandur je dobio nekolicinu komplimenata od starije gospode, kao i, razume se, od kolege, Bude starijeg, koji se čak i za detalje raspitivao.

Ma sve te narkomane treba pobiti, da se ja pitam, jedna takva mi je sina u grob oterala, znaš sve, da ti ne pričam.“

Kako da ne, prijatelju, u njima ti je veći problem nego što je u ovima koji prodaju, nego ljudi to ne znaju“, razmenjivali su neko vreme mudrosti službenika kojima je uniforma u srcu ostala.

Posle ovoga se sve vratilo u neku normalu. Tu i tamo bih ugledao opet neke klince kako se okupljaju na međuspratu; onu lujku gde se u liftu nešto prepucava sa ćerkom; pa muža i ženu sa desetog sprata – poznati privatnik u kraju i manje poznata lekarka – i kako je on, vidno nakresan, u liftu drži za sise, dok ona nervozno traži ključ od stana u torbici, kao i oficira Budu kako priča sam sa sobom dok u liftu namešta kragnu na sakou, gledajući se u ogledalo, pa komšiju doseljenika sa Kosova, koji ni „dobar dan“ ne ume da kaže kao čovek, sve te gleda sa visine…

Donekle je ta monotonija bila narušena kada su sektaši krenuli da nas posle nekog vremena ponovo obilaze – te pogledajte naš sajt, te imamo i biblioteku. Naporni, i ne biraju vreme kad će da smaraju. Dobro se namestilo kada su njih dvoje zakucali na vrata našeg di-džeja koji živi odmah ispod mene, u istoj vertikali. Posle uobičajenih pitanja s njihove strane, rekao im je da sačekaju malo, vratio se u stan i vratio se sa nožem u ruci. Naravno, odmah su skontali i trčećim korakom odjurili gore, dok se cerekao pred vratima još nekoliko sekundi, vidno oraspoložen. Sedeli su neko vreme na mom spratu i pošto su se povratili od šoka, zakucali su i na moja vrata. Nisam oklevao. Izašao sam odmah, ali ne sa nožem nego sa viljuškom u ruci. „Dole vas koljemo, ovde vas ručkamo!“ rekao sam im. Oni da presvisnu. Odmah bežanija! Pobegli su iz zgrade, i nisu se vratili.

Uz sve te prizore ponajviše mi se uklapao glas Majka Patona, svejedno da li je Faith no More ili Mr. Bungle u pitanju. Jednostavno, njegov glas i stil pevanja mi je dodatno davao boju ovim scenama, da sam registrovao neke scene kao delove koji komotno mogu da se nađu u nekim njihovim spotovima, i da bi se i sam Paton, kao i njegovi momci iz benda, oduševili bogatstvom mogućih kombinacija.

Gledam kako se muž i žena sa mog sprata prepucavaju u liftu, prebacuje mu što je opet kupio vinjak, pokušava da mu uzme flašu iz ruke, dok je on ne da, pa onda uz pesmu Take this Bottle premotam taj snimak i previjam se od smeha. Ili gledam kako naša atraktivna crnka sa šestog sprata, pošto joj je cvećar doneo ogroman buket na vrata, a ona pročitala poruku koju joj je dao, kreće da rastura taj buket, uz siktanje i psovke, razbacujući sveže latice kao ružičastu kišu oko sebe. Uz taj prizor najbolje ide pesma Ashes to Ashes.

Bilo je perioda i kada se bukvalno ništa nije dešavalo. Sedim pred monitorom, ponekad i celu noć, uključujem se preko mobilnog telefona kada nisam kući, kada sam u kafani, u pivnici i, ništa… Ona mala travuljarka se na međuspratu ljubi sa nekim momkom, Buda mlađi, koji i nije loš lik, ispija limenku piva u liftu… Čista monotonija, da se uspavaš. I onda sam se dosetio šta bih mogao da uradim, nešto mnogo kvarnije od ovoga do sada, što bi mi životni prostor osvežilo više nego bilo šta drugo. Nije to bilo baš tako lako da se izvede, jer većina nas u zgradi se nismo posećivali privatno; poneki su samo folirali ortakluk, dok mi ostali jedva da smo i po koju reč razmenjivali međusobno kada bismo se sreli, pa mi je zato trebalo poprilično da se namučim da sprovedem naum u delo, uz to da pazim da me neko ne provali, kao i gde bi to moglo da bude najzanimljivije, a istovremeno i najbezbednije.

U međuvremenu, dok sam bio u fazi osmišljavanja početnih koraka za tu akciju, desio se zanimljiv događaj koji me je lagano obrađivao i uvlačio u jednu novu priču. Ona crnka radila je u privatnoj firmi koja se bavila promocijom elektronskih cigareta. Radila je i za neke druge firmice honorarno, kozmetika, garderoba, ali ovo joj je ipak bilo glavno. Jednom me je startovala u liftu, predloživši mi da i ja pređem na tu „plastiku za sisanje“, navodeći mi pogodnosti, i prednosti: „Komšija, uzmeš ovoliko, dobiješ toliko, mnogo je praktičnije, manje štetno, nema dima, nikome ne smeta. Evo, ako hoćeš, možeš da uzmeš ovu kratkoročnu pa da vidiš…, i komšija, ne viđam te nešto u poslednje vreme, jesi li okej.“ Dok sam gledao kada će da zazvoni za moj sprat, da je se otarasim.

Posle toga, kada sam se raskomotio, pripalio cigarilos, otvorio limenku piva i ispružio se na sofi, uključim televizor, vratim snimak nekoliko minuta unazad, čisto da bacim pogled na nas. Izgledali smo kako smo izgledali, ali video sam da se na njenom spratu krije neki lik koji je, čim je video da izlazi iz lifta, krenuo da se sakrije, spustivši se koji stepenik niže. Kad je ulazila u stan, eto i njega za njom, uguravši je brzinski, pomalo trapavo koristeći priliku. Opa bato, pomislio sam. Život piše romane, ili kako se to već kaže, jebem li ga…

Dugo je ostao kod nje. Već se spustilo veče, spremao sam se da kupim neke ovčije kobaje po preporuci ortaka, i eto fantoma kako izlazi. Pratio sam ga preko fona i, kakao je ušao u lift, pozvao sam lift i ja. Ulazim unutra, a baja namršten, ni da mi otpozdravi, ni da me pogleda iznevereni ljubavnik, polumanijak, poluromantik, jebo sliku svoju, mamicu ti, sirovu, ovčarsku…

Kad smo stigli u prizemlje, pustio sam ga da izađe i bez pardona pritisnuo dugme za šesti sprat. „Dobro veče, komšika! Kako beše, šta ono nudiš za pušenje?!“

Ali, ništa ne beše od mog „istraživačkog“ rada. Naša lepotica mi nije otvorila vrata. Video sam kako se posle nekih minut-dva zatamnila špijunka, bacila je pogled, čisto da proveri da li se govnar od malopre možda vratio i, toliko… Nisam hteo da insistiram, crnokosa lutka je verovatno pod stresom. Sa njim nije mogla onako kao sa onim buketom cveća.

Pratio sam je još neko vreme, ali mi ništa u vezi nje, osim njenog izgleda, nije držalo pažnju. Misteriozni posetilac se više nije pojavljivao, a na njeno lice se ubrzo vratio veštački sjaj Instagram osmeha.

Što se mog plana tiče, na kraju sam nekako uspeo da ga ostvarim. Hteo sam prvo da pokušam tamo gde je to najmanje rizično. Prvo sam otišao do jednog penzionera, kao da vidim nešto sa terase, bila sinoć neka galama ispred zgrade, u blizini kafane, pa da vidim da li se to sa njegove terase dobro vidi.

Hvala vam, komšija, samo ću da bacim pogled, moj prijatelj koji radi u policiji me je zamolio da pogledam, kaže da to nije bilo naivno, ne znam da li ste čuli.“

Samo izvoli sinko, pogledaj slobodno, ja ti odavno ništa više ne čujem, dobro da sam i tebe čuo sad kad si zvonio.“

Nikakav problem… aha, evo, vidim, sve je u redu. Kafana skoro da se i ne vidi. Kako ste vi inače? Kako beše, sin vam je u Sloveniji, a ćerka?“

Ćerka mi je u Amsterdamu, uskoro dolazi, dobro joj je tamo, ali nema dece, nadam se da će sad na leto da mi dođe. Hoćeš kafu, komšija?“

Neka hvala, čika R. Žurim, samo sam ovo hteo, mnogo ste mi pomogli.“ I cap zalepim mu ja jednu kamericu tik ispod natkasne, u trenutku kada je penzos krenuo da trlja oči pošto je skinuo naočare, čisto za probu. Odradio sam to kao da godinama radim u KGB-u, kao da mi je Putin ujka. Uspelo je, dobro se videlo, još bolje čulo, ali nisam špijunirao matorog usamljenika. Ako mu stvarno dođe ćerka možda i bacim pogled ponekad, naročito u noćnim satima, sigurno je mnogo što-šta naučila u zemlji vutre i kuravela…

Pošto sam se posle ovoga opasno primio, zakucao sam na vrata crnokose, crnooke. Kažem joj da još ništa nisam odlučio, ali ako može da mi pozajmi katalog, čisto da vidim, da razmotrim stvari, pušenje nije šala. Odjurila je do sobe i posle minut, eto nje sa nekakvom šarenom knjižicom u ruci i osmehom na licu. Zahvalio sam joj se na servilnosti i posle dva-tri glupa pitanja sa njene strane, rastali smo se preljubazno, pozerski, kao da se fotkamo za neku usranu društvenu mrežu. Dva dana posle toga, vratio sam katalog: „Videću“, rekao sam, „razmisliću, mislim da uopšte nije loše.“ Taman kada sam mislio da ću morati još neki put da glumatam, eto nje: „Komšija, hoćeš možda da uđeš?“

Oh, da… Oh, još kako..!, mislim se. „Samo ako ti ne smetam“, rekao sam.

Ma kakvi, gledam neku glupu seriju.“ Prebacila je kosu sa desnog na levo rame.

Prvo sam je pustio da mi smuti nes-kafu, i kada se našla u kuhinji, krenuo da osmatram teren; na prvi pogled sve je bilo savršeno za moj naum. Mogao bih bar deset okica da postavim, da je gledaju sa svih strana, gde god se dene. Taman kada sam krenuo da guram ruku u torbicu, eto nje, pita me kakav nes želim, da li možda hoću i nešto „konkretno“, neko piće, te šta mislim o ovome, da li bih ovako-onako, a ja joj davao neke – razume se – uobičajene odgovore, i kad mi je poslužila nes i neke čajne kolačiće-kolutiće, ustao sam.

Samo ruke da operem, komšika.“ Sa kamericom u šaci, otišao sam do toaleta, pustio vodu da ističe iz slavine, a kameru postavio iza veš mašine, ali pod odgovarajućim uglom, taman da može da se vidi to što treba da se vidi. Mada nisam bio dovoljno siguran da li će to biti dovoljno precizno. Imao sam čak i tremu, ipak nije ona kao onaj penzos, ovo je nešto mnogo, mnogo bolje, ali i rizičnije. Zar ne, draga moja lepotice?

Popio sam nes, „sa malo šećera, komšika, vrlo malo šećera“, i pustio nju da priča, posmatrajući kako ukršta prste, kao da ima tremu. Spustio se do stana i pošto sam sve odradio sa tehničke strane preko kompa, povezao ovo sa onim, namestio rezoluciju i desetak minuta gledao u tuš-kabinu koja prosto kao da mi peva neku pesmu vlažnu, bezobraznu, otišao sam do dnevne sobe i seo najzad u fotelju sa slatkim iščekivanjem u grudima. Imamo li toplu vodu za tuširanje, komšika moja brbljiva?!

Već je bilo devet sati uveče kada je ušla u kupatilo, samo sa gaćicama na sebi, a onda je i njih odstranila, kao suvišan materijal, što one na neki način i jesu, posebno kada joj ugledaš telo. Baš kao što sam i očekivao, nisam se razočarao, draga moja, vidi se da treniraš, fitnes, pilates, kardio, sisice špicaste i pomalo razroke, kao i kada ulicom šetaš, bradavice kao divlje jagode, a možda si samo malo više zimogrožljiva, sunce moje, ili imaš osećaj da te neko posmatra, nikad se ne zna. Intuicija je, kažu, čudo, znam i ja ponešto o tome, nisam sisao vesla kao većina drugih, to si i sama mogla da vidiš , ali nikad ne bih rekao da ti je dupe tetovirano.

Odsedela je nekoliko minuta na ve-ce šolji, što ja nisam mogao iz ovog kadra da vidim, pa sam odgledao njenu levu nogu u savijenom položaju. Pošto je pustila vodu i nekoliko sekundi se posmatrala u ogledalu, ušla je u tuš-kabinu, koju je delimično zatvorila, i krenule su kapljice da padaju po njoj, kao da nikad neće prestati, kao da je kiša, kao da je ovo njen ples, sine, još ću da postanem i romantičan.

Nisam se kolebao, već sam za ovu priliku imao spremljen nastup Majka Patona, tačnije, pesmu Evedince od Faith no More, koju sam ubrzo i pustio, ne previše glasno, taman koliko treba, toliko mi je sve bilo autentično kao da smo deo njihovog spota. Kao da zajedno sa mnom sluša tu pesmu, tako se uvija pod tušem, jednom rukom prelazi preko levog boka, usta su joj poluotvorena, jedna noga blago savijena, pa onda rukom dodiruje ribić. Čoveče, pa ona kao da ovu pesmu bolje čuje od mene, zapevaj, komšika, zapevaj, lutko neodoljiva. Pa onda trlja kosu, podiže je mokru i otežalu kao i svoje lice i direktno ga prepušta kapljicama koje prodiru iz tuša. Obe ruke spušta do pokošenog brežuljka, da bi onda jedna ruka ostala dole kojom prodire sve više i više, i kao da kaže: „Dođi, komšija, da se tuširaš sa mnom, vidiš kako mi je lepo, dođi, slobodno dođi.“ Uvija sa celim telom, okreće se lagano sa poslednjim refrenom, pušta da je muzika nosi, bolje nego što to umem ja, u odnosu na nju ja sam samo kurčevi amater. Dupe u prvom planu, a na njemu pauk, jezivi, brutalni pauk, i kao da čujem i Patona koji dobacuje: „Ovo je ta scena, brale, ovu su moji tonaliteti u slici, Nek’ si jebe mater!“

Onda je, nešto posle završetka pesme, izašla iz tuš-kabine, ovlaš se obrisala peškirom, još malo odstajala pred ogledalom, krajnje ozbiljna, tužna, jedva da sam to mogao da vidim, ali jeste tužna.

Reci mi, malena moja, ko te je to naljutio, šta ti je, kaži mi, hoćeš da dođem, hoćeš da te poljubim, da budemo zajedno, da nas dvoje zajedno…“ Okrenula se, uzela neki omanji peškir, ljubičast, nezainteresovano prešla njime preko grudi i izašla iz kupatila, ugasila svetlo, a mene ostavila da još dugo gledam u mrak.

Još je bilo mračno kada se začulo zvono. Nisam imao predstavu koliko je sati, ali s obzirom na to da je bio mart mesec, i da su mi roletne kao i uvek bile spuštene, nije bilo isključeno da je već počelo da sviće. Nisam mogao to da proverim odmah, jer u dnevnoj sobi ne držim sat, a mobilni telefon mi nije bio pri ruci. Noge su mi bile otežale, glava isto tako. Nastavio sam da sedim, ne videći skoro ništa ispred sebe. Opet se začulo zvono. Osetio sam blagu jezu; ne pamtim kada mi je neko u ovo vreme došao u posetu. Prebacio sam kanal na kameru ispred mojih vrata i ugledao – Nju! Stajala je ispred, drhtavom rukom pritiskajući zvono, držeći glavu oboreno, tužno, kao i kada je stajala pred ogledalom. Došlo mi je da zaplačem, da poskočim od radosti. Knedla u grlu, neverica, osmehivanje… Ustao sam i prišao vratima. Ključ je bio u bravi, upalio sam svetlo u predsoblju, vrata kao da su se sama otvorila i… i opet sam ugledao mrak – tišinu i mrak na monitoru.

Zraci sunca su me probudili. Bio sam mamuran kada sam shvatio da se nisam makao iz fotelje. Piljio sam u televizor kao klen. Tama koja je ispunjavala njeno kupatilo kao da je postala gušća, dublja… Piksla ispred mene je bila puna, oko nje nekoliko praznih limenki piva, a mobilni telefon je sa taburea dva-tri puta iritantno zapištao, oglašavajući da je baterija pri kraju.

Nekoliko narednih dana sam je izbegavao, što u hodnicima zgrade, što preko kamere. Ne samo zato što su me one scene iz tuš-kabine ozbiljno iscimale, već i zato što me je neko vreme pekla savest zbog toga. Nisam znao kako to sebi da objasnim. U takvom stanju nisam skoro bio, morila me je potreba da priđem, da joj se izvinim zbog svega lošeg što sam uradio. Poželeo sam da je opet posetim i priznam joj sve: da sam je snimao, da znam za onog bezobraznika koji je maltretira, da sam je posmatrao čak i kada se tušira, i…, i da je volim. Ne mogu da verujem, ali tako mu je, poludeo sam preko noći.

Uspeo sam da iskuliram. Ne znam kako. Verovatno zato što sam u tom periodu često izlazio da šetam. Bilo mi je teško kada sam je sreo u gradu. Razmenili samo nekoliko reči i svako svojim putem. Učinilo mi se tada da je neko, kao fantom, videći nas izdaleka, naglo zaokrenuo i vratio se nazad, i to je bio sam tren. I još nekoliko dana posle toga nisam prebacivao kanal na nju, i ubeđivao sebe da je tako bolje. Ali opet, kako da odolim da ne bacim pogled preko kamere? Kako?!

Mislim da je prošlo nekih sedam-osam dana kako joj nisam zavirivao u kupatilce; za to vreme sam sporadično pratio ove budale koje okružuju nju i mene: one zanimljive supružnike sa desetog sprata, kako čekaju lift, i kako je on opet vaćari unutra, lupa je po dupetu, a ona ne reaguje; pa pandura kako se u pola noći šunja po zgradi; majku one braće-debila; onda majku debilku što je debilku rodila, ovog-onog, pa mutavog Kosovara kako nalickan izlazi iz stana i seda u Audi A8. Sve nešto dosadno, a kad bi izašao sa nekim na piće, preko mobilnog ništa i ne gledam.

I onda predaja! Morao sam da skrenem pogled ka njoj! Bilo je oko osam sati uveče kada sam pogledom ispunio njeno prokleto kupatilo. Sedeo sam, grickao neke gluposti, lagano lokao pivo, i čekao. U jednom trenutku sam pomislio da je možda bolje da se nikada više i ne pojavi. Idiotska misao, znam. Naravno da će doći, nije se odselila, naravno da će opet biti tu i da će sve biti isto, ako ne i bolje nego što je bilo, samo bez gospodina Patona. Neka romantična pesma bi sad mnogo više odgovarala.

I, eto je! Dobro mi došla, draga! Skoro da smo i zaboravili jedno na drugo!

Gornjim delom tela sam krenuo napred; kao klinac u školi kada se trudi da što bolje čuje šta mu priča učiteljica, il’ kad hoćeš nešto sa daljine da pročitaš. I uši sam načuljio. Jebote, koj’ sam ja kreten, sine! Blenem u nju, u kruškasto dupe, u pauka koji samo što ne krene od dupeta da se penje ka leđima, očekujem da će da krene pesma, da krene šaputanje. Ali ona se samo rukama naslonila na lavabo, i dugo se gledala u ogledalo. Onda je počela da plače, da podrhtava celim telom. Oborila je glavu, kao u mom snu, držeći se za lavabo, pa je podigla naglo; sva uplakana, faca iskrivljena od tuge, a meni je sve to bilo pomalo mučno. Ubrzo sam „izašao“ odatle. Vratio sam se na glavni ulaz zgrade da pratim monotoniju ulazaka/izlazaka. Nisam hteo da je gledam u onakvom stanju. Nisam mogao. Ozbiljno sam počeo da razmišljam da odem do nje, da je pitam nešto, šta-god, da je pozovem na piće, pa neki poklon, nešto bar da preduzmem, baš sam se ubacio u mod romantike.

Ali sam ipak ostao prikovan za fotelju. Sutra, oko pet-šest sati popodne, uključio sam se opet kod nje, video je kako pere ruke, i opet beše gola. Pauk je, na moje veliko iznenađenje, ostao da krasi dupe, kao po dužnosti. „Dobro je“, rekao sam sebi, „svakako je ovo bolje nego ono od juče.“ Kad se okrenula, kada sam mogao da je vidim i odnapred, shvatio san da nije prala samo ruke, već i dildo. Držala je dildo u ruci i izašla iz kupatila, da bi se posle nekoliko trenutka vratila, sela na ve-ce šolju. Šta ću više ovde, napustio sam kanal.

Te večeri smo nešto duže sedeli na ve-ce šolji, da bismo nakon ubrzanog tuširanja, počeli i sa doterivanjem, koje je trajalo, otprilike, pola sata. Prekinuo sam sa posmatranjem tog rituala, pa krenuo i ja da se spremam brzinski; i onda, kada je izašla iz stana i pozvala lift, pozvao sam ga i ja, i tu se kao iznenadio što je vidim.

Komšika, pa gde si ti, što lepo izgledaš.“

O, hvala ti, baš ti hvala, evo, posle sto godina idem da se vidim sa drugaricama, dogovaramo se već neko vreme, pa te ne može jedna, pa posle ne može druga, ali sad se usaglasismo nekako, kako si ti?“

Nije loše, izađoh cigarete da kupim, malo ću i da prošetam.“

Ako, lepo je vreme, izvini, nikako da te pitam, je l’ radiš negde?“

Ma ne, već nekoliko godina, ali pravo da ti kažem, i ne trudim se nešto po tom pitanju.“

Užas. Potpuno te razumem, ‘ajde, videću sa šefom, mogu da ga pitam, da probam, on zna ljude, on ti je okej lik, hoće da pomogne, daćeš mi tvoj broj telefona.“

Okej, cimni me da mi ostane tvoj broj, a šefa pitaj ako ti nije teško, hvala ti u svakom slučaju, divno izgledaš, lepo se provedi.“

Važi, hvala ti, vidimo se, veliki pozdrav.“ Rastali smo se uz obostrani osmeh, i tu su se pojavili Kosovar i Buda stariji. Ušli su u zgradu, i srali nešto kao po običaju, velike patriote, šatro rodoljubi, stavim ih na kurac, ceo život usta puna svinjetine i škembića, ali i proseravanja o borbi za Kosovo, za svetu srpsku zemlju, a ni jedan ni drugi metak nisu ispalili u životu. Bitno da seru, oficir jajara, treba da se ugleda na sina starijeg, za bolje i nije, a ovaj dođoš rasprodao Šiptarima sve što ima za pet puta veću cenu, ovde kupio posao u Upravnom okrugu, žena mu drži lanac kioska brze hrane, a on gospodin je tržišni inspektor. Dao bi taj i Gračanicu za jedan Roleks, mamicu mu korumpiranu jebem.

Seo sam u obližnji kafić da se malo smirim, koliko atmosfera u bilo kom kafiću kod nas može tome da posluži. Sve neki frikovi, premazotine, duduci – što bi moja baba rekla; klonirane fufice se fotkaju, selfiraju, galame kao sumanuti…, jedino što muzika nekad zna da iznenadi. Lagano je išao neki džez, bilo je prijatno, a kako sam našao mesto pored prozora, mogao sam da posmatram ljude kako prolaze ulicom, što me je donekle smirivalo. Nisam čak osetio potrebu ni da se uključim preko mobilnog telefona, da bacim pogled na komšiluk. Sve to mi je polako postajalo dosadno; skoro pa predvidljivo. Mislim da je to zbog toga što mi je komšika sve više okupirala pažnju. Jebem li ga, nisam pametan.

Popio sam dva viskija, dva piva, pogrickao kikiriki, i taman kada sam rešio da krenem, stiže mi na Vajber poruka od prijatelja. Pisalo je:

Lepi, šta mi radiš? Mogli bismo neki dan da se vidimo. Neki tip se raspituje za tebe. Da ti ne kucam, bolje je da se vidimo, pa uživo. Javi se sutra.

Odgovorio sam mu da ću se javiti, zainteresovalo me je ko bi to mogao da bude, ali sam ipak odustao od toga, jer već sutradan ujutru, kada sam izašao da kupim cigarete, bio sam zaustavljen od onog komšije privatnika-muljatora, koji vaćari svoju ženu u liftu.

Komšija, kako je, baš dobro da sam te sreo, izvini, molim te, možeš li da mi pomogneš nešto, malo kasnije mi stiže veš-mašina, pa ako bi hteo, ono, zajedno da je unesemo, ovi iz prodavnice samo istovaruju ispred zgrade. Ako ti nije problem, ako nisi zauzet.“ Taman da mu kažem kako ću uskoro morati da se vidim sa prijateljom, meni proradi kefalo. Brate!

Svakako, komšija, tu sam ti ja, samo pljuge da kupim i dolazim.“

Polako, ne žuri, to će biti tek za nekih sat vremena, možemo kod mene da posedimo malo, a i posle, kada uguramo tovar, neko piće, imam odličnu domaću, a i viski.“

Morao sam prvo do svog stana da svratim, materijal da uzmem, ovu priliku neću da propustim, eto šanse da odgledam naše supružnike i van lifta, to je ono što mi treba.

I gledao sam ih. Možda ne baš onako kako sam ja to hteo, ali sam delimično video ono što sam očekivao. Pre toga, komšija je bio galantan, sused za primer – što bi se reklo, i viski i maslinke, i zanimljive priče, gradska dešavanja, i olajavanje dobrog dela komšiluka, te ovog-te-onog, i pandur i oficir, i narkomanka i sifiličarka.

Nek’ se teraju, zagađuju nam život, muka mi kad ih sretnem, pavijani“, deklamovao je uglavnom ono što i ja mislim, ali sam ja ovoga puta više klimao glavom. Uneli smo veš-mašinu, namestili je gde treba.

Sedi ti, komšija, ja samo pločice u kupatilu da obrišem, da mi žena ne kljuca mozak posle, a ti se posluži, sipaj viski koliko hoćeš, sipaj i meni malo, ja ću posle da nam naseckam i ricotta sir i malo tartufe.“

Samo polako, ne žurim nigde, ne stidim se ja, ne moraš dvaput da me nudiš, uživaj.“

Komšija u kupatilu, a ja sa svojim „trećim okom“ na njegovom lusteru, ništa se ne vidi, neupadljivo skroz, luster se drži na nekakvim šatro-lancima, a lanci crni, iskrzani, sve je ovde moderno i skupo, a kamera gviri, postavljena između dve karike, care, odavde ću da imam pogled najbolji do sad, nema da fali, samo da mi komšije budu poslušne i nova serija romantike može da počne – koj’ kurac romantika, ovde će domaće ludilo da počne, kroz suze piva i uzdahe gandže ima da se gleda moj ljubazni komšija preduzetnik i njegova gospođa lekarka.

Kako sam samo kameru postavio, i Džejms Bond da mi pozavidi.

Stigla i domaćica: „Dobar dan, komšika, kako ste?“

Oh, zdravo, nemoj da mi persiraš, molim te, sedi slobodno, nikako da te pitam za mamu, kako je ona, verovatno uživa u Skandinaviji, ma sedi, zašto ideš.“

Moram, komšika, već sam dugo ovde, tvoj muž i ja se zapričasmo.“

Da, maco, komšija mi je pomogao da unesem veš-mašinu, pa smo malo popili, sedi, bre, komšija, hoćeš još neki tartuf, može još jedno pivo.“

Posedeo sam još malo, trabunjao nešto, a skroz sam zaboravio da se javim onom prijatelju, i viski me uzeo pod svoje, saplitao sam jezikom, krišom bacao pogled na kameru, kao da je nema, kao da se sama sakrila gore, luče moje, samo ostani tako sakrivena i blagoslovena.

Idem, večeras bih malo ranije da legnem, treba i da se istuširam.“

Važi, prijatelju.“ Ustajem lagano, a osećam da me njegova žena gleda kao paćenika, cupka u sebi i jedva čeka da mi vidi leđa, nervozna, rad u Domu zdravlja nije baš zahvalan, zar ne, od podmićivanja samo sto grama kafe, ništa evri, nakit, noćna švaleracija, pa sam ti sad ja kriv što sam se zatek’o ovde da loše utičem na tvog mužića, džaba on finansira stranku na vlasti kad ne može da te prebaci u Klinički, ali polako, sestro, možda ćete još večeras da mi priredite predstavu za pamćenje, treba se pripremiti za to, i ono malo vutre da smotam, da se doteram za tvoje grimase.

Svako dobro, zovi ako ti još neki put nešto zatreba, tu sam ja.“

Važi, komšija, hvala ti još jednom.“

Čoveče, baš sam bio pijan. Rekao sam sebi – ako sad zahrčeš, ništa od iščekivanja koje možda pruža i najveće zadovoljstvo. Tuširanje me je malo osvežilo, kao i čokoladica koja mi je na frižideru ostala od pre neki dan. I, uspeo sam! Uspeo sam sve da namestim i da povežem, pa sad i ako zakunjam, ništa strašno.

Te večeri se ništa nije desilo. Bez potrebe sam toliko žurio. Lekarka se samo jednom pojavila u dnevnoj sobi da pokupi bluzu sa kreveta. Sutradan opet ništa. Što kažu ovi sa juga – muljo! Ni moja ljubav sa šestog sprata me nije obradovala. Čak je i tuš-kabinu skroz zatvarala, tako da sam mogao da je viđam samo u prolazu, da pozdravim njene sisice kolutovima duvanskog dima. Kao da se cela zgrada po dogovoru primirila, kao da i cigle mogu da se uspavaju. Takav sam nekakav osećaj imao. Leto se bližilo, a ovde svi kao da će da se roknu.

Od bračnog para skoro da sam digao ruke, što me je samo dodatno razdražilo. U tom periodu sam svako veče po jedan jači džoint uzimao.

Ali, ipak su mi izašli u susret. I to baš scenama kakve sam i očekivao. Čoveče, znao sam da nisu normalni. Ugledao sam njega kako se go golcat kreće četvoronoške, i nju kako mu jaše na leđima. I ne samo da ga jaše, nego ga nekakvim prutom lupa po dupetu. On je nosio naočare za sunce, a ona je na licu imala masku – iskeženo i duguljasto lice crveno-crne boje, sa ogromnim i izbečenim očima, i sa rogovima od deset-petnaest centimetara. Toliko sam se istripovao, da mi se učinilo da me ona baš tim očima posmatra i da mi kaže: „Vidim te, maleni; vidim te, glupavi… Hoćeš da nas gledaš, a? Pa, gledaj! Vidi šta umem! Pozdravi mamu!“

Nekoliko su krugova napravili po dnevnoj sobi, i za to vreme ga je ona sve jače lupala po dupetu da sam očekivao da će to nekako da se vidi na njemu; ono, da će da jaukne, da poskoči… Ali, ne. Ništa. Pravi magarac. Konjina.

Onda ih neko vreme nije bilo, da bi se posle nekih desetak minuta vratili. Sada je i on imao masku na licu – klovnovska maska sa širokim osmehom na licu, sav drečav, ružičast, crven. Pustili su i muziku preko televizora, dark metal, sporovozeći ritam, himnično pevanje, pa jaukanje, i sve se to, što bi rekli, sablasno uklapalo u zatamnjenu dnevnu sobu, za koju sam tek tada video da je prekrivena crnim ponjavama. Plesali su neko vreme onako goli; njena leva ruka je, kao u klasičnom plesu, držala njegovu levu ruku; onako, blago savijeno u laktu; a drugom rukom ga je držala za Pižona i po pokretima video sam da mu navlači kožicu; a on je, razume se, svojom rukom mazio njenu ribu. I to je tako trajalo i trajalo; pesma se završila, pa druga, i kada je treća pesma počela – a koja beše malo brža i energičnija od prethodne dve – ona ga je, držeći ga i dalje za patku, povela dva-tri koraka unazad i posadila na krevet.

Kao skamenjen sam sve posmatrao. Koliko god da sam negde u malom mozgu ovako nešto očekivao, opet sam isfleširao. Pripalio sam cigaretu i, ne skrećući pogled sa ekrana, otvorio limenku piva. Komšija je sedeo na krevetu, lekarka ispred njega otplesala solo tačku, da bi u jednom trenutku masku sa rogovima stavila na zatiljak i krenula da mu dudla. Gledao sam kako me đavo posmatra, ceri mi se u lice i dok puši kao pomahnitao, dok mu glava ide gore-dole, gore-dole, sa sve onom muzikom, osećao sam se kao da me zove, kao da mi peva: „Dođi, sine, dođi, jajaro, nije ovo ništa, nije ovo ništa…“, i ne znam zašto mi je ta rečenica probijala glavu, ali tako je: Nije ovo ništa, nije ovo ništa.

Ubrzo je Đavo uzjahao Klovna i opet me je gledao, i dalje mi se cerio, dok je Klovn sa plačnim očima molio za milost. Skoro da sam mogao da ga čujem, kako mi i on govori: Nije ovo ništa, nije ovo ništa, pozdravi mamu, nije ovo ništa, i ja sam Đavo i Đavo je Klovn, i ti si Đavo i Klovn si ti. Nije ovo ništa, vidiš koliki mi je kurac, dođi kod mene, vidiš da plačem, vidiš da se smejem, i Đavo si ti, pozdravi mamu

Brate, ozbiljna panika me je uhvatila. Nisam primetio da mi je cigareta skroz izgorela u piksli, a meni se to ne dešava; novčanik sam zaboravljao, pa čak jednom i mobilni, ali cigaretu nikad.

Sutradan sam, onako pogubljen, pisao onom drugaru. Imao sam potrebu da se vidim sa nekim, čisto da se malo prozajebavam, a i nešto iznutra me je teralo da se baš njemu javim; ali nije mi se dalo. Odgovorio mi je:

Ja sad nisam u gradu, kod mojih sam. Jebi ga, ja ti rekoh prekjuče da se javiš. Ajde, zovem te kad se vratim.

Na moje pitanje o čemu se tu radi, ko je taj ko se raspituje za mene, odgovorio mi je:

Ma otkud znam. Tip radi za muriju. Kaže da mu ulaziš u privatan prostor. Zna da se znamo, reče gde mu živi devojka i ja mu rekoh za tebe, da i ti tu živiš. Pričaćemo kad se vidimo. Zovem te za neki dan.

To me je samo dodatno unervozilo. Ona ćurka mi nije rekla da ima momka, ili šta već, da je u nekom odnosu sa onim što je na silu upao kod nje. Spucao me je flashback; setio sam se u trenutku onog fantoma, onog što se pojavio i nestao kada sam pričao s njom. Jebem ti budalu, pandursku! Nisam znao da je i on pandur. Komšika, usrećila si se samo tako!

Klovn i Đavo su samo dva dana posle imali još jednu predstavu koju sam uspeo da odgledam. Tada sam smanjio posmatranje komšiluka. Nekako me je sve to pritiskalo. Da l’ zbog vutre, da l’ zbog svega ovoga, počeo sam da se nerviram, i pomalo paničim. Trudio sam se da projurim kroz ulaz, nikog da ne vidim, niko da me ne vidi. Jedva da sam i otpozdravio penzosu kada sam prošao pored njega i komšije pandura. Pitanje da l’ bih ih i primetio, da me pandur nije pogledao iskosa, držeći nešto između tri prsta. Tako i sa onim Kosovarom, kada sam primetio da me i on gleda kao majmun iz kaveza. Trudio sam se da budem nevidljiv. Da, to je prava reč – nevidljiv.

Ono dvoje sam sledeći put video kako se ludiraju sa nekom njihovom gošćom. Jedna mala, plavokosa debeljuca; kao lopta, čoveče, sva napumpana, ali uopšte nije odbojna. Iako je i ona nosila masku veštice, sa ogromnim nosom, primećivalo se da je mlada, baš mlada. Obe su jahale Klovna, obe su ga lupale po dupetu, a posle – obrt, on je krenuo da lupa njih. Muzika je bila slična kao i one večeri.

Ali je sad sobom dominiralo crveno osvetljenje.

Ovoga puta su njih dvoje ponovo plesali, a Veštica je to posmatrala, i ubrzo su se spojili na krevetu. Klovn je zauzeo poluležeći položaj, Đavo se opet bacio na pušenje, a Veštica je Đavolu (tačnije, Đavolici) gurala dildo otpozadi, da bi se posle toga zamenili.

Bio sam kao pod hipnozom, u neverici da se ovako nešto dešava na samo stotinjak metara od mene. Zamalo da vrisnem kao žena, kada mi je zvrcnuo telefon. Pogledao sam i video da mi crnokosa komšika piše:

Komšija, zdravo! Izvini što ti pišem ovako kasno. Imam dobre vesti. Moj šef mi je danas rekao da posle ovog vikenda dođeš kod njega na razgovor. Adresa je… Slobodno možeš da me pitaš šta želiš, ali ja mislim da će sve biti u redu.

Ništa joj nisam odgovorio. Neka misli da spavam, pa ću sutra da joj pišem, pomislio sam i kad sam podigao pogled video sam da je Klovn masku stavio preko dupeta, Đavolicu kako ga ljubi otpozadi u usta, a on kako jebe Vešticu.

Sutradan popodne sam izašao iz zgrade u želji da malo duže šetam, a posle da sednem negde na večeru. Komšiki sam se zahvalio, onog prijatelja podsetio na dogovor i pošto sam ispred zgrade udahnuo svež vazduh, krenuo sam lagano da koračam. Iako sam bio u patikama, imao sam utisak da mi koraci odzvanjaju. Što da ne, rekoh sebi! Zašto da ne pokušam da radim kod komšike? Dokle više da trošim samo kevine pare? Mogu bar neko vreme da šljakam, pa ću tako lakše i da utičem na nju, da odjebe ono pandursko govedo, a ona i ja da se još više zbližimo.

Taman kada sam to pomislio, stiže mi poruka od prijatelja:

Ja sam ti večeras slobodan. Dogovorio sam se i sa M. da se vidimo. Idemo sva trojica negde na piće, na neka rebarca, ovo-ono… Planiraj oko osam da se vidimo ispred njegove zgrade, pa idemo dalje.

To mi je istog trenutka povratilo raspoloženje, lepo mi je legla ova poruka, kad se odjednom s moje leve strane pojavio Buda mlađi i lupivši me rukom po ramenu reče:

Što nas snimaš?“

Šta…, š-šta kažeš?“

Rekoh: Što se cimaš?! Nešto si mi nervozan, komši. Je l’ sve okej?“

Da, da…“, odgovorio sam mu. „Sve je okej, familijo… Kako si ti?“

Odgovor na ovo pitanje nisam sačekao. Krenuo sam da se ubrzano udaljavam od njega. Nisam se okrenuo za njim, ali kao da sam čuo, kao da sam osetio da mi se podsmeva.

Šetao sam i trudio se da ni o čemu ne mislim. Naravno da to nije bilo lako, jer su mi ono troje i dalje brujali i skakali u glavi, sa sve onom muzikom; ali posle nekog vremena sam se ipak doveo u red.

Došao sam do periferije grada. Tamo sam se našao spontano, bez plana; pustio sam da me noge same vode. Prolazio sam nekim uličicama za koje nisam znao ni da postoje. Iznenadio sam se kada sam ugledao velike kuće, bogate; sa smešnom fasadom, ali bogate. Bilo je i onih skromnih, sa zapuštenim dvorištima, ali ja sam više posmatrao ove prve. Pomislio sam, eto, sigurno su i ovde, bar kod ovih platežnijih, postavljene kamere. Svuda gde god da kreneš, videćeš po neku kameru. I sve što ponekad treba da se uradi, to je samo da ih okreneš na suprotnu stranu, da snimaju i unutrašnjost, našu unutrašnjost, samo to, ništa više, ništa manje od toga. Posle nekog vremena nastavio sam dalje, zastavši jednom da sednem na klupicu da ispušim cigaretu.

Dva sata kasnije, kada sam se vratio da se istuširam i da se spremim za kafanu, video sam da je na ulaznim vratima zgrade zalepljen papir i da na njemu piše:

Poštovane komšije,

U stanu jednog od nas je pronađena skrivena kamera. Stanar ju je pronašao u svom stanu i pre neki dan me obavestio o tome. Pretpostavlja od koga je to moglo da dođe, ali, naravno, još uvek ništa ne možemo da tvrdimo bez dokaza. Proverite i vi vaše stanove, i neka svako proveri zidove i gelendere sprata na kojem živi, ali nemojte ništa da dirate! Uskoro će policija sprovesti istragu.

P. J.

Tačno sam znao; odmah sam proverio! Jebeni penzos! Baš on da me prejebe! Pogledao sam, uključio kanal kod njega i nema kamere. Kako, jebote, kako?! Prošao sam pored njega kada je prokletom panduru pokazivao kameru, a ovaj je držao u ruci, i tom istom ručerdom napisao ovo obaveštenje. Ko zna koliko uživa u ovome, mamicu mu nenormalnu jebem! Još se kljakavi starac hvali kako zna ko mu je to uvalio! Naravno da zna, niko drugi mu ne upada na gajbu!

Nisam se tuširao, odmah sam izašao i išao lagano. Nonšalantno, što se kaže.

Na izlazu iz lifta sam se sreo sa onim ljubomornim pavijanom koji se raspituje za mene; sa onim fantomom koji se devojci šunja iza leđa i na prepad joj upada u stan. Nisam se iznenadio što ga vidim; kao da sam ga očekivao. Ali tek sad mi je privuklo pažnju da lik uopšte ne liči na mene. Ovoga puta su se uloge promenile; sad je on mene pažljivo odgledao, čak je i zastao, pustio mene da izađem, pridržavajući mi vrata i, mogu da se zakunem, da je tako još neko vreme ostao da me zagleda dok sam se hodnikom približavao izlazu.

Pre nego što sam se našao sa ortakom, seo sam usput u kafić da se malo smirim, da se preispitam – a šta koj’ moj da se preispitujem, nisam znao. Samo sam gledao u jednu tačku i srkao nes i kiselu vodu. Usta su mi bila suva, kao i mozak. Nisam ulazio preko mobilnog da gledam šta se dešava u zgradi, uopšte nisam imao živaca za to; samo sam izbrisao sve snimke koje sam sačuvao. Jedino sam još jednom, kao za oproštaj, bacio pogled na snimak na kom komšika ispred ogledala u kupatilu maže sise nekom kremom, pući usta u ogledalo, a posle uzima dildo i palaca jezikom po njemu i, toliko… Sa svih kanala sam se isključio, sve snimke izbrisao i odlučio da sutra uzmem novu karticu za telefon. Na šta me je naterao matori jarac, ne mogu da verujem!

Sačekao sam prijatelja ispred njegove zgrade, jer sam se u međuvremenu predomislio za kafanu, kakva crna kafana u ovakvom stanju.

Nije mi do toga, bratac, nije mi ni do čega.“

Daj, koj’ ti je, idemo da se opustimo, nismo dugo.“

Znam, znam, ali ne mogu, nije mi sad do kafane, drugi put, kaži mi, šta je to bilo sa onim pajkanom.“

Ti li si se zbog toga ufrkisao?“

Ma ne, samo mi kaži.“

Ništa posebno, video te je kako jednom ulaziš kod njegove devojke u stan i kako dva-tri puta nešto ćaskaš s njom, nije mu pravo, slučajno smo došli do toga da se znamo. To sam ti napisao u poruci, pa mi je poručio da ti kažem da je se maneš. Veza im je u nekoj krizi, kako sam ga razumeo, ali sad je kao sve okej, pusti ih neka rešavaju to što imaju. On ti je u BIA-i, zajebi ga, mada on i nije klasičan pandur, radi tamo kao informatičar, održava računare, tako nešto, a i šta će ti komšika, nije mali grad. ‘Ajde s nama, opusti se, je l’ ti kinta problem?“

Ne, ne, drugi put. Sve je u redu, idem, ranije ću da legnem, sređivao sam stan, umoran sam, lepo se provedite.“

Jebi ga, brate.“

Jebi ga“, potvrdio sam.

Krenuo sam kući. Pomislio sam, da me sad neko gleda, čoveče, tačno bi rekao da sam skrenuo. Te idem ovamo, te vraćam se onamo, te levo te desno, kao u nekoj video igrici. Kada sam to pomislio – možda nekih minut-dva kasnije – čuo sam da mi je preko Vajbera stigla poruka; kada sam pogledao, video sam da je stigla sa nepoznatog broja i od strane neimenovanog korisnika, i da je istovremeno i obrisana – N N je obrisao/la poruku.

Nervoza mi se vratila kada sam se približio zgradi. Ono usrano obaveštenje na vratima sam ignorisao. Bilo mi je bitno da nikoga ne sretnem; uspentrao sam se stepenicima do svog stana i odmah krenuo sa tuširanjem koje mi je prijalo kao nikada do tada. Da l’ zbog toga što sam posle dužeg vremena onoliko pešačio, ili zbog nečeg drugog, ne znam. Napravio sam sebi sendvič, ispušio džoint i legao da spavam.

Dugo sam spavao. Probudio sam se oko deset sati, sav natečen. Jedva sam oči otvorio. Sanjao sam kako mi neko u toku noći prilazi kamerom i snima me. Prvo je ušao u moj stan, pa onda polako, korak po korak, približio se meni i snimao me kako ležim u krevetu.

Kada sam uzeo mobilni telefon u ruke shvatio sam da to uopšte i nije bio san! Dok sam spavao stigla mi je poruka preko Vajbera, opet od neimenovanog korisnika i opet sa uključenim tajmerom. I to, baš to sam video! Lik ‘ladno ide mojim stanom, snima hodnik, pa kupatilo, pa se približava meni i nekih dva-tri minuta snima mene kako spavam. Jebote, kakav manijak! Približio mi je kamericu, snimao mi je facu izbliza, čoveče! Dva puta sam pogledao taj snimak. Preznojio sam se toliko da mi je čak i telefon u ruci bio mokar. Jedina razlika je bila ta što sam u snu bio pokriven belim ćebetom, a na snimku sam bio u trenerkama i nepokriven.

Još nisam došao sebi, kad eto još jedne poruke!

Opet je bio snimak. Prenerazio sam se kada sam video sebe u kupatilu kako sedim na ve-ce šolji i drkam! Ono, nekih pet minuta, drkam monotono, pogubljeno! I pošto sam se poprskao po stomaku, ostao sam još neko vreme da sedim očiju uperenih nagore. Onda i tuširanje. Sve, sve se vidi! Mamicu mu jebem! Gledao sam pažljivo, kao da se ne radi o meni, kao da je to ko zna ko, i baš kada sam krenuo da izlazim iz tuš-kabine i pošao rukom prema peškiru, snimatelj, ko god bio – a jasno je ko bi to mogao da bude – mi je poslao smajli!

Znao sam šta treba da uradim! Samo ga tupim, umesto da preduzmem nešto konkretno. Idem kod keve! Kod keve, čoveče, idem u Oslo! Jebeš sve ovo! Ne mogu mi ništa, paceri! Može onaj da radi za BIA-u, ali kad pređem granicu može da me poljubi u dupe! Bitno mi je samo da busom iz Beograda odem do Budimpešte, i odatle ću lako sve ostalo da organizujem. Kevi ću već nekako da objasnim otkud tako nenajavljeno dolazim kod nje. I onom njenom nevenčanom mužu. Biće to okej…

Nisam se pakovao da ne bih torbom privlačio pažnju. Uzeo sam samo sošku, kevi pustio poruku da me uskoro očekuje, i sa rukama u džepovima izašao iz zgrade kao da je sve u redu, kao što sam i inače radio. Nogu pred nogu, nije to ništa, samo lagano, brate, govorio sam sebi, i ako sretneš nekog, lepo kaži dobar dan, komšija, i tako dalje, idem ja, idem, ali pre nego da odem do autobuske stanice da sednem negde na doručak, pa onda do banke da podignem pare, što više keša i do viđenja lokalci i jajare.

Telefon mi je nekoliko puta zazvonio dok sam se približavao restoranu P., a ja sam tu sitnu zvonjavu kulirao. Prvo sam ušao u ve-ce, umio se, i neko vreme se gledao u ogledalo. Piljio sam u svoj lik kao sumanut; tražio sam nešto u očima, kao da sam očekivao da ću sam sebi da dam neki odgovor, objašnjenje, šta god. Uopšte nemam predstavu koliko je to trajalo. Posle toga, nisam žurio ni sa odlukom šta ću da jedem; prelistavao sam jelovnik kao da je neki časopis, i tek kada sam naručio šta sam hteo i zapalio cigaretu, posle nekoliko dimova ušao sam na Vajber da vidim koje me iznenađenje sad čeka. Video sam da je sad poruka „obična“ (to mi je prvo zapalo za oko) – nije skrivena i sa nepoznatog broja, a tek onda sam registrovao da mi piše komšika, bivša komšika.

Sram te bilo, idiote jedan! – pisalo je – ti ćeš mene da snimaš, ti ćeš da mi ulaziš u privatnost, ološu nenormalni! Ja se još trudim da ti nađem posao, govno jedno, a ti…, ti?! Ne mogu da verujem kakav si paćenik! Moj verenik će da te zgazi, stoko pokvarena!

Nekoliko minuta posle ove, od iste persone mi je stigla još jedna poruka, a obe su poslate dok sam se približavao restoranu:

Imao si šta i da vidiš kod mene, je l’ da? A ja kod tebe?! Samo tvoj minijaturni kurac! Jebaću ti mater! Ne vredi ti da bežiš.

Obe poruke komšika je zatim obrisala, ali je u međuvremenu stigla još jedna, sad opet od strane „nepoznatog“ i opet snimak.

Tu sam video sebe kako izlazim iz zgrade, osvrćem se oko sebe, češkam se po potiljku i polako se udaljavam od zgrade sa rukama u džepovima… Neverovatno je koliko ne ličite na sebe kada vas neko snima, posebno ovako kada je na kvarno. Čas mi se učinilo da sam to ja, čas da je neki seronja. Dalje sam mogao da se gledam otpozadi, kako sve brže i brže koračam; pa prelazim ulicu, da bih se posle nekog vremena pomešao sa ljudima i, konačno – posle nekih trista metara ubrzanog hoda – polako ušao u restoran gde sam sad.

Počeo sam naizmenično da se smejem i da cvilim kada sam na sledećem snimku video sebe kako se obraćam konobaru, i tog istog konobara kako, udaljavajući se od stola, baca pogled na kameru, to jest na ovog koji snima. Podigao sam glavu i video samo ljude kako sede i čavrljaju, i lika koji vraća novčanik u džep, pošto je platio račun.

Opet mi je stigao snimak. Ugledao sam opet sebe samo ovoga puta otpozadi. Naglo sam se okrenuo i mesto je bilo prazno. Jebote, šta mi se dešava!

Sedeo sam tako kao mrtav, dok se nije pojavio konobar sa porudžbinom.

Da platim.“

Keš ili kartica, gospodine?“

Kartica.“

Ko zna šta je jadnik pomislio kada sam ustao i, odmah nakon plaćanja, izjurio napolje, ostavivši nes i palačinku sa pečenicom, pavlakom i šampinjonima, da se hlade.

Pravac menjačnica! Nećete me više videti; a ni ja vas. Bitno mi je samo da stignem do Beograda, a posle – pravac banka, devizni račun, ladovina, care, Budimpešta, Oslo, Evropa, majke vam ga svima spalim, nema više nazad, nema nazad…

Dok sam čekao red ispred menjačnice, eto još jedne poruke. Polako, samo polako, bez nervoze, prvo pljugu da pripalim, osećam se bolje, nije to ništa, nije to

Video sam da je tajmer opet podešen, ali ovoga puta u poruci je poslat neki link, novine, ili portal, pa da, Novine D. i naslov:

NIŠKI VOAJER SNIMAO KOMŠIJE GODINU DANA!

Stanovnici zgrade u ulici M. P. bez broja, u Nišu, nedavno su otkrili da ih je njihov komšija V. J. skoro punih godinu dana snimao sa različitih mesta u zgradi. Kamere koje je ovaj mlađi čovek koristio su bile postavljene skoro na svakom spratu, u oba lifta, pa čak i u stanovima nekih od naših sugrađana.

Intervencijom Policijske uprave, tačnije digitalnom forenzikom, registrovano je sa kog je uređaja sve to bilo montirano. Policija je uspela i da sačuva neke snimke, što će se iskoristiti kao jedan od dokaza protiv V. J.

Pomenuti egzibicionista je, inače, komšijama poznat kao uživalac marihuane i drugih opijata, kao i to da je još kao srednjoškolac sarađivao sa lokalnim prodavcima psihoaktivnih supstanci.

V. J. je, po rečima komšija, nezaposleno lice, nikada nigde nije radio, već, kako kažu, dobija novac od majke koja živi u Norveškoj gde radi kao lekarka.

Počeo sam da čitam komentare ispod ovog teksta. Za manje od pola sata nakupilo ih se preko sto. Uspeo sam da pročitam samo prvih nekoliko: „To, legendo, samo snimaj!“ Pa onda: „Ljudi, možda i nas neko snima! Ako mi snimi ženu kako se švaleriše, neka mi pošalje snimak što pre! Bogato ću nagraditi i njega i švalera!“ Onda: „Kakav bolesnik! Prima pare od bogate mamice i ne zna šta će sa sobom. I sama sam imala iskustva sa ovakvim jednim manijakom. Dokle će više takvi da nas maltretiraju? Sve ovakve treba oterati na neko ostrvo, pa tamo neka se zajedno prepuste svom ludilu!“ Zatim: „Kakve gluposti… Angažuju se forenzičari za ovakve stvari. Država izgore u kriminalu, a ovi se lome da uhvate jednu budalu. Nego, zakačio je nekog kog ne treba, snimio je ko zna šta, pa će sad na njemu da se lome kola.“ I za kraj: „Jaka stvar… Svi se sad kao čudimo i zgražavamo, a to što nas država snima gde god stigne, što nam ovi odozgo prate svaki korak i špijuniraju nas na poslu, na ulici, preko društvenih mreža, pa da li smo otišli na miting, pa za koga smo glasali, itd., to je kao okej, o tome policija ćuti.“

Kada sam odlepio oči sa telefona video sam da se red ispred menjačnice promenio. Ja sam stajao u mestu, a ljudi me zaobilazili, završavali svoje. Pljuga mi je izgorela, došao žar do filtera.

Idem do bankomata. Tu ne mogu da podignem onoliko para koliko bih hteo, ali ne mogu sad mnogo da biram. Namerno se nisam osvrtao. Nije mi bilo lako, priznajem. Dok sam čekao da pređem ulicu, gledajući u semafor sav nestrpljiv da se konačno upali zeleno svetlo, opet mi je stigla poruka. Pazi da te odma’ ne vadim, pomislio sam, a telefon mi je na to odgovorio sa još jednom porukom. Došao sam do bankomata koji nije bio daleko od autobuske stanice i, pre nego da gurnem karticu, pogledao sam. Bio je to onaj moj prijatelj. Poslao mi je isti onaj link, pa onda u poruci napisao:

Nemoj mi reći da si ovo ti?

Ne, nego si ti, nabijem ti ga, pomislio sam, uzeo sam deset hiljada, gurnuo ih u novčanik i krenuo okolo da se osvrćem, sad već potpuno pogubljen. Glad me je spucala, zavija mi u stomaku, zavija mi u glavi, u ušima, moram prvo nešto da pojedem, prvo to da obavim, pa onda taksi, zovem taksi, kakav crni bus, idem taksijem što dalje odavde, pa onda…,

…onda sam se naš’o ispred izloga Tehnomanije; u izlogu LCD televizori, kompjuteri, bela tehnika i ostala kvarna roba. Na jednom od monitira koji je u izlogu emitovao program, video sam našeg predsednika kako stoji u nekoj gizdavoj prostoriji sav ponosan, stoji i smeška se, pa onda kako mu prilazi predsednik Kine ‘ladno doš’o kod nas. Taj može sve da snima, koga god hoće, svih milijardu i koliko stotina miliona, komotno može sve da ih gleda kad god poželi. Da l’ neko sme nešto da mu prigovori za to? Da l’ bilo ko sme i da mu pisne nešto? A šatro demokratija, milijardu i po stanovnika, ja sam snimao šačicu njih, tridesetak somova kako plivaju po smrdljivom akvarijumu koji se zove zgrada, po onoj žabokrečini, snimao ih neko vreme i sad će Interpol da me juri, a ovaj zalizanko što mi se kezi iz izloga može godinama da gleda one piliće, da gricka pirinač, zabada drvene štapiće u parčiće ribe i pirinač i sve da ih posmatra, a šta će pa koj moj tamo da vidi, to su dosadni ljudi, samo se keze kao i on sad, i cijuču dok pričaju. Ma, Evropa, samo Evropa, to je ono što meni treba, malo Oslo, malo Amsterdam, pa Berlin, šta sve nema u Berlinu, zaposliću se kod keve, biće to okej, izvadiću se iz ove rupčage, kakvi slepci, čoveče, umesto da im bude drago što sam ih snimao, što sam im razbio monotoniju, oni me prozivaju, šta li tek ona doktorka i njen muž rade, sigurno su se isprepadali da ne objavim one njihove bahanalije, kakvi su ono pacijenti, a posle kao ja nisam normalan, kako da ne.

Ne vidim dalje Kineza i onog našeg, promenjen program, sad neka najava za letovanje, reklame, plaže, palme, i pesak, more i kokteli, i gandža. Gandža nas je održala, njojzi hvala, hvala majci zemlji na stabljikama koje um krase.

U staklu izloga vidim nekoliko njih kako mi prilaze otpozadi, polako, približavaju mi se, da taksi, taksi da pozovem, ulazim u fon, tražim taksi.

Ništa više nisam stig’o da uradim, jedan od ovih me je uhvatio za ruku i kaže: „To sad ide kod nas, tebi neće više trebati.“ Drugi u uniformi mi govori: „Zamalo da pobegneš, a? Je l’ kod mamice?“

Taman da im kažem da je sve u redu, ništa javno nisam objavio, ali mogu to još uvek, ne znaju oni gde su ti snimci koje sam sačuvao. Pa advokat, imam pravo na advokata, i videće se sve, i gole ruke, i poprskan stomak, svi ste snimljeni, sve je to u bazi, tu su svi moji Kinezi, milijardu i nekoliko stotina miliona, a onda sam video onog degenerika, verenika od one što joj pauk na dupetu plete mrežu. Oznojio se, nije mu lako, sigurno se namučio da rasplete moju mrežu, zato je sav zadihan, a čudo da ovde nije i onaj policajac u penziji, moj odgovorni i dobri komšija, pa da sad i preda mnom podigne usrani kažiprst. Ali ne, njega izgleda nema, ali se zato pojavljuje veseli muž naše lekarke, i on je ovde, i on je deo ekipe, naš privatni preduzetnik.

Pa gde si ti komšija, kako radi veš-mašina, je li, care, pa šta ti je, familijo? Zašto si tako unezveren, crven u licu. Gle kako me gleda, pa on je ljut. Dobro, komšija, ne budi na kraj srca, dobra vam je ona bucika. I ti si dobar, opasne su vam maske, ona maska na dupetu ti je dobra fora, i žena ti je dobra, šta drugo da ti drugo kažem.“

Tu me spucala velika malaksalost, pao sam na kolena, šake stavio preko butina, oborio pogled, nisam gledao u asfalt, samo sam ćutao, žmurio i ćutao, i jasno sam čuo da mi se komšija preduzetnik približava, i rukom mi dodiruje teme, miluje me po kosi i govori:

Nije ovo ništa, nije ovo ništa, ja sam Đavo, a Klovn si ti, Klovn je Đavo i ti si ja, nije ovo ništa.“

Autor: Dušan Stojmenović

Predstavljanje Astronomskog društva Ruđer Boškovic

Kao što je „Autostoperski vodič kroz fantastiku“ osnovan od strane entuzijastičnih poznavalaca, posvećenih književnih kritičara i autora u žanrovskoj fantastici, tako je i Astronomsko društvo „Ruđer Bošković“ osnovano od strane studenata Beogradskog univerziteta i ljubitelja kosmosa.

Izvor: ADRB

Društvo je počelo sa radom 1934. godine kao Akademsko astronomsko društvo Univerziteta u Beogradu, okupljajući stručnjake i entuzijaste iz svih naučnih oblasti sa ciljem da se vrše posmatranja kako na amaterskom tako i na naučnom nivou, kao i da se popularizuje astronomija na području bivše Jugoslavije, pa i šire. Time se uspostavlja prvo astronomsko društvo na Balkanu. 1952. godine, društvo menja svoj naziv u Astronomsko društvo „Ruđer Bošković“, po našem svetski poznatom astronomu i svestranom naučniku, poreklom iz Dubrovnika.

Po završetku Drugog svetskog rata, na Kalemegdanu je adaptirana Dizdareva kula, na čiju terasu je postavljen Zeiss 110/2000, teleskop dobijen od bivše Austrougarske monarhije kao ratna odšteta, te je 1964. godine kula dobila naziv Narodna Opservatorija. Iste 1964. godine, Društvo nabavlja i istočnonemački planetarijum ZKP 2, koji je instaliran u adaptiranom bivšem turskom kupatilu u podnožju Kalamegdana.

Izvor: ADRB

Pored posmatračkih i naučnopopularnih aktivnosti, Astronomsko društvo „Ruđer Bošković“ sprovodi i izdavačku delatnost, koja je počela još od njenog osnivanja sa časopisom „Saturn“ koji je potonje zamenjen „Vasionom“, koja se i dan danas izdaje. Oba časopisa su obuhvatala članke vezane za astrofiziku, aktuelne astronomske pojave, kosmonautiku, trenutne naučne tokove istraživanja u navedenim naukama, pa čak i poeziju. Konkurs za „Vasionu“ je uvek otvoren.

Danas, posle perioda restruktuiranja, Društvo aktivno radi sa posvećenom grupom od desetak najaktivnijih članova, dolazeći iz brašni IT sektora, astrofizike, molekularne biologije, medicine, prava i drugih raznorodnih oblasti. Ove ljude vezuje jedna zajednička stavka: ljubav prema kosmosu, ka kojem gledaju čak i kada teleskop nije pri ruci. Otvoreni su za nove članove, bez obzira na daljinu, vremensko doba života, struku,…

Izvor: ADRB

Kada je popularizacija nauke u pitanju, Društvo drži redovna astronomska posmatranja petkom i subotom (ako je noć i ako je vedro nebo), kao i planetarijumske projekcije i tematska predavanja subotom.

Astronomija je od početka inspirisala književnost, prikazajući let do drugih zvezda još u mitološkim pričama kod Sumeraca, antičkih Grka, Kineza i drugih naroda. Isto tako, astronomija inspiriše i žanrovsku fantastičnu kniževnost, pogotovo naučnu fantastiku. Ali, isto tako, naučna fantastika inspiriše astronomiju i kosmonautiku, čime je njihova simbiotska sprega nezaobilazna, pa čak i nužna za dalji razvoj obe oblasti ljudskog istraživanja i stvaralaštva.

Izvor: ADRB

Zato, posetite Narodnu Opservatoriju i Planetarijum. Možda će Vas baš ta poseta nagnati da stvarate u žanrovskoj fantastici, a možda postanete i istraživač, kao što, samim tim što ovo čitate, najverovatnije već jeste.

 

Autor: Vladimir Gašić

Ubi me nostalgija – Mumija 2

Što smo originalni, do mojega”, rekao je rezignirani Uroš Đurić u ulozi Anđela.

Uuu, što smo ambiciozni. Ovo je drugi deo, a oni, po pravilu, služe za zgrtanje love i koriste bajate fore”, odgovorio je sarkastično Srđan Todorović, tumačeći Đavola.

U većini slučajeva, obojica su u pravu: drugi delovi su retko kad dostojni prvih, jer su pravi pokazatelji suvog kapitalizma. Ipak, ponekad u mraku bioskopskih sala osvane i nastavak dostojan prvog dela, tog neuhvatljivog ideala kome stremi. „Mumija 2” definitivno je jedan od slučajeva u koje gledaoci nisu bili razočarani, jer su dobili ono po šta su došli: akcija, avantura, horor, humor i romantični trenuci su skladno zaokruženi u celinu zvanu „Povratak mumije”. Režiser je opet Stefen Somers, producenti Šon Daniel i Džejms Džaks, a muziku je komponovao Alan Silvestri.

Priča prati O’Konelove, dakle, Evelin, Rika i njihovog sina Aleksa, koji žive u Londonu. Nakon puta u Egipat, porodica pronalazi Anubisovu narukvicu koju znatiželjni Aleks stavlja na ruku. Ubrzo potom, u dom O’Konelovih provaljuju sluge kulta koji bi da Imhotepa povrate u život. Predvođeni Milom Nais, fizičkom reinkarnacijom Ank-su Namun, kult kidnapuje Evelin, a Rik, Aleks, Džonatan i Ardet Bejem su im za petama. Otkriće se mnoge tajne i postaviti ono drevno, večno pitanje: verujete li u sudbinu?

Kao i svi filmovi i ovaj prate razne zanimljivosti: Dvejn Rok Džonson se, nenaviknut na kulinarske specijalitete Maroka, otrovao hranom toliko gadno da je izgubio 5 kilograma tokom snimanja. Uloga Matajasa, kralja škorpiona, za koju je morao da nauči staroegipatski, lansirala ga je među najplaćenije i najpoznatije glumce Holivuda. Kako mu je to bila prva rola u dotadašnjoj karijeri boksera, ne treba mu zameriti glumu.

Brendan Frejzer je zadobio mnoge teške povrede na setu, od kojih su neke poput oštećenih kolena i „pocepanog“ lumbalnog diska trajali godinama, vezujući Frejzera za bolnički krevet. O je obznanio da je kaskaderije radio sâm, te su ga krpili selotejpom, pa je godinama nakon toga plaćao cenu u vidu jakih bolova.

Uloga Evelin je tražila više kaskaderija od Rejčel Vajs, koja nije bila u prilici, jer joj je ugovor to zabranjivao.

Dabldekeri i reklamni panoi korišćeni u scenama snimanim u Londonu su pozajmljeni iz voznog parka Londona specijalno za potrebe filma i istorijski odgovaraju Londonu iz tridesetih godina prošlog veka. Budući da je Britanski muzej bio u rekonstrukciji za vreme snimanja, korišćene su fotografije „University College“. Ekipa je dobila dozvolu da se čuveni Londonski most zatvori za potrebe snimanja, ali ih je zamalo priveo Skotland Jard nakon stvaranja gungule u saobraćaju.

Kad govorimo o posvećenosti, Džonson i Frejzer nisu jedini koji su se „napatili“, mada je Arnold Voslo imao najmanje težak zadatak: zbog uloge Imhotepa je morao da brije celo telo dvaput dnevno.

Džonson je istovremeno dobio nagrade za najgoreg sporednog glumca i najboljeg zlikovca, Rejčel Vajs za najbolju britansku glumicu, a Frejzer za najboljeg akcionog i najomiljenijeg glumca.

Iako je dobio mešane kritike i blag odziv publike, „Povratak mumije“ je inkasirao 435 miliona dolara, prevazišavši „Priču o igračkama 2“.

Kritičari su, neimpresionirani, govorili da film nema mnogo šta da ponudi osim „prazne, lagane zabave“, ali su mnogi gledaoci dali ocenu A na skali od A do F (5 do 1). „Povratak mumije“ možda jeste „lagana zabava“ ali što da ne? Zašto ne uživati u kakofoniji kompjuterski generisanih efekata (prema mišljenju raznih, jedni od najgorih postojećih) i apsurdnoj mešavini istorije i fantastike? Kao ni prvi deo, ni „Povratak mumije“ ne shvata sebe ozbiljno, pa zašto bismo i mi? Zašto samo ne uživati, bez skrupula?

Deca vremena: Rešenje Fermijevog paradoksa u ruhu 21. veka

Kredit: Orbit

 Jedan od postulata naučne fantastike jeste da se iz bogatstva mašte odlazi u razvoj dobro uspostavljenih naučnih činjenica vezanih za moguća dostignuća. Samim tim, neka dela više nisu samo plod ljudske kreativnosti, već i razvijene postojeće ideje koje neočekivano mnogo govore o složenim posledicama centralnog načela. Tvrda naučna fantastika je proizvod ovakvog obrasca stvaralaštva. S jedne strane, možda bi čak i trebalo da se tvrda naučna fantastika tretira kao glavni žanr naučne fantastike. S druge strane, to bi bilo ne samo nekorektno prema ostalim žanrovima naučne fantastike, nego bi i prisiljavalo autore i čitaoce da budu neretko obrazovani na fakultetskom nivou u oblastima fizike, hemije, inženjerstva, biologije, medicine… Time bi jedan ceo niz stvaralaštva bio pretvoren u ekstremno nepristupačno područje bez potrebe. Srećom, to se ne dešava, no opet se dolazi do činjenice da je za stvaranje tvrde naučne fantastike, koja daje novu ali pristupačnu tvorevinu, neophodna izuzetna veština.

Svakako, vanzemaljski život kao tematika nije ograničena na samo tvrdu naučnu fantastiku, ali realistični vanzemaljski život zahteva kombinovani skok mašte, znanja i razmišljanja. Ekstrapolacija o nepoznatim oblicima života, koje još uvek nismo ni otkrili, je dug i mukotrpan proces kojim se ljudi bave već nekoliko hiljada godina.

Ovaj izazov mašte i misli dodatno je pojačan problematikom Fermijevog paradoksa koji glasi: „Gde su svi?“ ili zašto nismo sreli vanzemaljski život do sada? Jesmo li mi jedini život ili ga ima gde ne gledamo?

A šta ako smo mi stvorili vanzemaljski život?

Odgovor na ovo pitanje leži u jednom od kapitalnih dela britanskog pisca naučne fantastike poljskog porekla, Adrijana Čajkovskog, koje se naziva „Deca vremena“.

U dalekoj budućnosti, kada je čovečanstvo već uveliko kolonizovalo Sunčev sistem, druge ekstrasolarne planete, satelite, asteroide, u orbiti skoro teraformirane planete, doktorka Avrana Kern sprovodi projekat uspostavljanja inteligentnog života na planeti u čijoj se orbiti nalazi, koji bi evoluirao drastično brže korišćenjem veštački stvorenog nanovirusa. Ponosna na svoje divne majmune, koji bi za dve hiljade godina postigli ono što čovečanstvo nije postiglo ni za dvadeset hiljada godina, jedva je čekala da sprovede spuštanje svojih čeda na pristupačnu planetu, iz orbite u kojoj se nalazila stanica, na kojoj je koristila svu opremu i svoje „gluplje“ kolege.

Međutim, čovečanstvo kakvo jeste, imalo je druge planove, jer kao što ima onih koji teže da idu dalje kroz svemir, tako ima onih i koji smatraju da je čovečanstvo uništilo sve u pohodu na svemir i zaslužuje da nestane. Tako je jedan od njenih kolega, zajedno sa članovima opozicije prostiranja u svemir, sabotirao svemirsku stanicu i spuštanje majmuna, dok je u ostatku kolonizovanog svemira besneo rat putem kojeg su gašene kolonije, uništavani gradovi, razarani sateliti, te se gubio svaki trag napretka čovečanstva koji se do tada odigrao.

Doktorka Kern, besna i usamljena u modulu bivše svemirske stanice, vezuje se za kompjuter, koji sadrži veštačku inteligenciju, i stvara protokol putem kojeg će nadzirati napredak života na planeti ispod nje, kako bi bila sigurna da nanovirus, koji je dospeo dole, doveo je do razvoja njenih majmunčića.

Nekoliko hiljada godina je prošlo i prolaziće kroz radnju romana.

Ono što jeste izvesno je da:

Čovečanstvo, iako je kompletno svedeno na nekoliko stotina miliona primeraka vrste, ipak ima imunološki ugrožene, ali žive članove, koji koriste ograničeno znanje „Imperije“, i tehnologiju iste, kako bi našli novi dom u svemiru gde im je rodna planeta uništena.

Nanovirus jeste preživeo i počeo je novu evoluciju, ali ne dragocenih majmuna doktorke Kern, već nekoliko vrsta paukova, koji su se postepeno razvijali tokom nesvojstvenim takvoj vrsti.

Odmah je jasno da postoje dva paralelna toka. Pratimo Holsten Mejsona, istoričara „Imperije“, na „Gilgamešu“, jednom od kolonizacijskih brodova koji traže novi dom za preostale ljude, i pratimo dugu istoriju razvoja paukova tokom njihovog razvoja visokog oblika inteligencije, putem rekurentnih jedinki koje se nazivaju Porcija (po Portidima, jednoj od vrsta paukova), Bjanka i Fabijan. Ovi tokovi su pisani različitim stilom. Dok su ljudski segmenti pisani formalnije, realističnije, svojstveno klasičnim delima naučne fantastike Zlatnog doba, segmenti sa paukovima su pisani lirski, pitkijim rečenicama, neretko čak i stilski bolje nego ljudski segmenti. Svakako, ovo ukazuje na entuzijazam autora povodom paukova, ali tokovi nisu inferiorni jedan u odnosu na drugi.

Kredit: ZEPHUSEES (ArtStation)

Najjači adut zapleta jeste u nadovezivanju događaja, elemenata i odluka likova na prethodne segmente. Već od početka, svaki postupak ili otkriće aktera koje pratimo daju novu podlogu za razvoj zapleta ili za novu problematiku sa kojom će likovi morati da se suoče. Svaka ključna tačka u zapletu je posledica niza faktora, postupaka i sklopa okolnosti koji suštinski prate logičan sled ili daju adekvatan komentar na izvesnu temu naučne fantastike. Shodno tome, nijedan deo priče se ne čini suvišnim.

Pošto je delo tvrde naučne fantastike, postavlja se pitanje koliko je naučna realnost ispoštovana. Zadovoljstvo je potvrditi da je odgovor na ovo pitanje izrazito pozitivan. Evolucija, kao i realistično svemirsko putovanje, odigravaju se na vremenskim skalama od nekoliko vekova, pa čak i milenijuma. Mutacije i promena genetskog materijala u većoj meri mogu se odigrati samo posle niza generacija. Putovanje kroz međuzvezdani prostor, čak i sa najjačim pogonima u stvarnoj naučnoj teoriji, traje nekoliko stotina godina. Kriostaza je tehnologija u povoju koja obećava da zaista može da obezbedi ljudima dug život. Gravitacija na svemirskim brodovima se održava, ili linearnim ubrzanjem, ili rotacijom segmenata akceleracije. Način na koji se manipuliše drugim insektima preko hemijskih supstanci, poznat je način kontrole tih organizama.

Međutim, tvrda naučna fantastika je umela da poseduje problem vezan za stvaranje adekvatnog socijalnog komentara. Da li je to ovde slučaj?

Naprotiv, socijalni komentar je i te kako moćan i intrigantan.

Ljudi, čak i posle uništenja sopstvene imperije, skloni su težnjama ka uspostavljanju moći, i dalje razmišljaju o svojoj koristi, o svojim problemima, o resursima, o preživljavanju.

Paukovi, čak iako razvijaju visoku inteligenciju, ratuju kao i ljudi, porobljavaju kao ljudi, igraju političke igre kao i ostale društvene „životinje“.

Razlika između ljudi i paukova jeste u tome kako paukovi razvijaju tehnološka dostignuća nalik ljudima. Jasno je da kontrolišu hemijske procese, ali to je još jedan od aduta romana, koji ne bih da razotkrivamo, jer je to pola uživanja segmenata o paukovima.

Treba spomenuti i mane, kojih ipak ima.

Glavna zamerka jeste što u segmentima sa paukovima, pisac previše referiše ljudsku perspektivu kako bi se razumelo kako pauk funkcioniše. Iako je razumljiv potez, shodno potrebama čitalaca, pauk sam po sebi jako dugo nema koncept ljudskog bića, što malo remeti udubljivanje. Međutim, efekat nije toliko strašan.

Druga velika zamerka je razrešenje zapleta, koje, iako je adekvatno objašnjeno, izgleda kao rešenje koje je prosto nametnuto. Dalje razjašnjavanje bi kvarilo užitak čitanja.

Na kraju, s obzirom na to da smo namerno izbegavali da se dotičemo detaljnije određenih stavki, može se zaključiti da za roman (dostupan u regionu u izdanjima Lagune i Hangara 7) stoji preporuka. Delo se može tretirati kao klasik tvrde naučne fantastike, čak i oni koji nisu ljubitelji žanra, mogu mu dati priliku, jer je u pitanju unikatno ostvarenje, koje pokazuje bogatstvo vizije jednog radoznalog čoveka.

Centar galaksije dio 10

Stajala pored kristala i promatrala Kai kako sjedi uz prozor i sanjari o misterioznom muškarcu koji je ušao u njen život. Promatrala je kako se u njenoj auri miješaju boje dok se unutar nje odvija borba. Svako malo strah bi prevladao nad željom da upozna zanimljivu osobu s kojom bi, kako je Nomi primijetila, voljela biti i više od prijatelja.

Osim toga da ima nekoga tko bi ju držao dugo u naručju i pleo prstima kosu, maštala je i o tome da ima prijatelja s kojim bi mogla podijeliti sve ono što joj se mota po glavi u posljednje vrijeme. 

Izbjegavala je jutarnje meditacije na livadi koje su postale svakodnevica. Uživala je u njima jer je primijetila kako, iako nikada nisu razgovarali, razvija osjećaje prema prijatelju s livade. Ponekad bi se zabavljala mislima o tome da provodi vrijeme s njim, odnosno s verzijom njega koju je stvorila u mislima. No danas, realnost je bolnija nego prijašnjih dana. Danas joj posebno fali prijatelj s kojim bi dijelila nadu da bi joj život mogao krenuti u jednom sasvim drugačijem smjeru. Osjećala je kako je na pomolu nešto drugačije. Uzbuđenje je bilo pomiješano sa strahom i sramom koji je osjećala zbog maštarija. Nije potpuno razumjela od kuda dolazi taj sram, no bio je prisutan.

Taj sram je u stvari glavni razlog zašto je prestala ići na livadu, no nije još spremna to sebi priznati.“ Pomislila je Nomi. Zatvorila je Kain kristal i otvorila novi, rozi kristal koji je sadržavao sve ugovore duša koji su sklopljeni za ovaj život. Tražila je misterioznog čovjeka no nije ga našla. To joj se učinilo čudnim s obzirom na količinu emocija koje je izazvao.

No svakako je došao trenutak da malo pogura Kai u smjeru sklapanja prijateljstava s ljudima koji su duhovno probuđeni kako bi joj olakšali tranziciju na viši nivo svijesti. Pronašla je ugovor s dušom inkarniranom pod imenom Zora čiji je viši aspekt Leeka također dio projekta MCR7. 

Njihovo prijateljstvo je savršen izbor za ovaj trenutak jer će jedna drugu aktivirati za brži napredak preko svog energetskog polja.

Ponovo je podigla Kain kristal i u njega umetnula plavi, Zorin kristal kako bi se pokrenuo karmički proces upoznavanja duša na Zemlji. Ugovorom su definirani određeni aspekti, a ona je dodatno utkala kodove koji će cijeli proces ubrzati i učiniti ga intenzivnijim. 

Leeka je telepatski prenijela informacije o tome kako je Zora već dulje vrijeme aktivan posjetilac astralnog plana i MCR7 što je fenomenalna vijest. Kai će po njenim procjenama uz ove kodove biti spremna za prelazak na MCR7 kroz period od sto Zemaljskih dana.

***

Obukla je kaput i izašla na hladan zrak. Šetala je ulicama i razmišljala o pročitanom tekstu u grupi Galaktičko pleme. Tekst je govorio o porijeklu ljudi i ukazivao na činjenicu da su ljudi nastali genetičkim inženjeringom vanzemaljske vrste. Nešto joj nije štimalo u toj priči. Činilo joj se kao da je potpuna izmišljotina. No s druge strane, pokušavala je proširiti vidike i otvoriti se za neke druge istine od onih u koje je do sada vjerovala. Od kada je ušla u krug ljudi koji imaju drugačije viđenje duhovnosti život joj se potpuno promijenio. Proširila je obzore na sasvim drugačiji način od očekivanog. Upoznala se s različitim vrstama duhovnih vodiča i meditirala je svaki dan u nadi da će uspostaviti konekciju sa svojim vodičem. U isto vrijeme je bila uzbuđena zbog mogućnosti da stupi s njim u kontakt i bojala se. Nije znala što točno može očekivati. U meditaciji joj se ponekad činilo kao da se prisjeća nekih čudnih događaja, no bila je uvjerena da se radi o izmišljotini njenog uma. Čitala je razne postove o tome kako se vodi galaktički rat i da ljude sele na neki drugi planet. No to joj je bilo zaista malo previše.

Na povratku u stan, zastala je ispred ulaza i omirisala zrak. Iz pekare pored zgrade dopirali su topli mirisi kojima nije uspjela odoljeti. Otvorila je teška vrata i odmah na ulazu naletjela na čovjeka u crnom kaputu. Ispričala se i tada ga je ugledala. 

Bio je to on. Čovjek s livade kojeg uspješno izbjegava danima i za kojim potiho pati. 

Osjetila je kako joj se licem širi crvenilo dok su gledali jedno drugome u oči.

Ne viđam Vas više ujutro, zar ste odustali?“ Prvi je progovorio dok ju je hipnotizirao pogledom. 

Činilo joj se kao da vrijeme stoji. Znala je da čeka odgovor no glava joj je bila prazna. Jedino čega je bila svjesna bila je njegova ogromna energija koja je prožimala sve oko njih. Ili samo nju? Nije bila sigurna što se točno dešava. Bila je sigurna samo u to da joj je postalo neizdrživo vruće u njegovoj blizini.

Napokon je smogla snage i pomaknula se korak unazad.

Nisam…“ napokon je uspjela promucati jednu riječ. Nije imala ostatak rečenice pa se samo nervozno nasmijala.

Prehladno Vam je?“ 

I dalje ju je fiksirao pogledom od kojeg se osjećala zarobljenom.

Odmahnula je glavom umjesto odgovora.

Vidimo se sutra?“ upitao je.

Ovaj put je kimnula glavom umjesto odgovora na što se nasmiješio blistavim osmijehom.

U redu onda“, rekao je u znak pozdrava pa prošao pored nje.

Trenutak je stajala poput kipa nasred pekare, a kada je povratila život u tijelo, okrenula se kako bi pogledala za njim no nestao je.

Ušla je u stan još uvijek pod dojmom susreta.

Nije bila sigurna kako se osjeća. Kao da joj je bićem strujao koktel emocija od sreće pa sve do panike. U isto vrijeme kao da joj se ostvarila najveća želja, ali i najgora noćna mora. Nije bila sigurna zašto je to tako. Kao da ju je u isto vrijeme privlačio i odbijao. Nije mogla odrediti koji dio je istina, a koji plod njene mašte. U mašti je sve bilo drugačije nego na javi. Njihov susret i razgovor u javi je bio čista suprotnost onome iz njene mašte. 

Odlučila je misli pretočiti na papir kako bi ih lakše mogla procesuirati.

Skuhala je čaj uz koji je pojela ukusno toplo pecivo dok je zapisivala u dnevnik sve što joj je kolalo mislima. Kao i svaki put, osjećala se mnogo bolje nakon što je uspjela raščlaniti što je bitno, a što ne. Odlučila je biti hrabra i poduzeti potrebne akcije ako želi promjenu. 

Željela ju je više od ičega.

Uzela je mobitel i napisala objavu u grupi o svojim idejama i zamislima vezanim za galaktičku duhovnost. Imala je pretpostavku da će njene riječi uzburkati dosadašnje članove koji su znali biti poprilično oštri prema onima koji se ne slažu s njima. Smatrala je kako duhovni ljudi ne bi trebali osuđivati, što su oni radili. Mislila je i kako bi trebali imati razumijevanja za one koji se tek bude, a nisu ga imali već su štoviše, često vrijeđali i gledali s visoka na one koji su tek sada otkrili svijet van svojih horizonata. Napisala je sve što joj je stajalo na duši i drhtavim prstima odabrala gumb kojim je njen tekst postao javan.

Spustila je mobitel na stol okrenut ekranom prema dolje. Cijelo tijelo joj je drhtalo. Ovo je bio jako velik korak za nju. Bojala se osude zajednice ali je ipak smogla hrabrosti i napisala mišljenje. Nikada nije ovoliko iskoračila iz zone komfora. Adrenalin joj je strujao tijelom pa je ustala i hodala dnevnim boravkom. Imala je višak energije koji je željela potrošiti, pa je s velikim osmijehom preko cijelog lica ponovo izašla iz stana na ulicu. Imala je potrebu boraviti među ljudima. Nije se sjećala kada je posljednji put imala tu potrebu. Bila je ponosna na sebe. Jako ponosna. To je također jedna novost u njenom životu. Ponovo je poželjela cijelim srcem da ima prijatelje s kojima bi mogla podijeliti emocije.

Sjela je na klupu u parku na koju su padale zrake sunca. Iako je bilo prohladno, na licu je osjećala toplinu dok je upijala sunčevu svjetlost zatvorenih očiju.

Osjetila je vibraciju mobitela u džepu kaputa. 

Iznenadila se ugledavši informaciju da ima poruku u privatnom pretincu.  

Odakle si?” pisao je član grupe imenom Zora.

Zurila je u poruku dok je osjećala kako joj srce snažno udara.

Trenutak je razmišljala bi li odgovorila. Prekorila je sebe jer je ponovo obuzima strah i želi posustati. Bojala se sukoba pa čak i ovako preko poruka. 

Potom je prevladala pozitivna strana njene nove osobnosti. Uvjerila je samu sebe da to što pretpostavlja ne mora nužno biti i istina. Zaista je moguće da je osoba s druge strane njen novi prijatelj. Odgovor na njene molitve duhovnim vodičima. Razvukla je osmjeh preko lica i odgovorila na poruku. Srce joj je zaigralo u grudima s mnogo manje panike.

Nomi je zadovoljno zatvorila Kain kristal u svom uredu. 

Ponosna sam na napredak i smjer u kojem se ova hrabra žena kreće“, rekla je mentalno. „Savršeno je reagirala na svaki impuls do sada.“

Najbitnije za njen duhovni razvoj u ovim trenucima je da sluša intuiciju i da ima vjeru u sebe“, odgovorila je Milaa. „Sve ostalo će tada doći na svoje.“

Spajanje s nižim aspektom od Leeke će sve još dodatno ubrzati, sigurna sam.“

Svakako“, složila se Milaa. „No i dalje ne razumijem tko je muškarac s kojim se susrela.“

Nisam ga pronašla među ugovorima. Možda nije bitan za nju, no čudi me količina emocija koju izaziva… Nema smisla.“ 

Razmijenile su na trenutak zabrinutu energiju. 

Možda je u pitanju greška?“ Ponudila je Milaa rješenje.

Ne bi smjelo biti grešaka.“

Ali se one ipak dešavaju.“

Nije odgovorila. Osjećala je da nije u pitanju greška, no isto tako je znala da uskoro Kai odlazi sa Zemlje pa je posložila prioritete, a ovaj muškarac se trenutno nije činio kao jedan od njih.

Kanadska boginja književnosti

ŽANR: drama/triler

ORIGINALNI NAZIV: Lady Oracle

IZDAVAČ ZA REGION: Laguna

AUTORKA: Margaret Atvud

ZEMLJA: Kanada

PREVODITELJKA: Aleksandra Čabraja

GODINA IZDAVANJA: 1976.
OCENA:

Neminovno je da se u opusu velikih izdavača nađu mnogi grandiozni autori, pa ni Laguna nije imuna na taj obrazac. Što je sasvim logično, jer takvi stvaraoci em donose zaradu, em uzdižu kulturu i zadiru u sve njene pore. U taj kalup se uklapa i izuzetan trud oko pisaca koji su menjali književnost. Sigurno da u tu grupu spada i doajen kanadske literature Margaret Atvud. Feminstkinja je po opredeljenju, pa ti stavovi provejavaju kroz sva njena dela, a ona su veoma brojna i konstantno nagrađivana u dugoj i plodonosnoj karijeri, što je čini ikoničnom, i nekim oko koga uvek lebdi kult ličnosti.

Svi koji pokažu nesvakidašnju veštinu pisanja u nekom momentu posegnu za fantastikom, jer daje potrebne mogućnosti razvijenoj mašti. Atvudova nije izuzetak od tog pravila, čak je veoma često u žanrovskim vodama. Ko zna, zna bilo gde. Zapravo i njoj, i svim drugim autorima koji su prevashodno iz glavnog toka književnosti možemo biti zahvalni što su obogatili žanr svojim perspektivama i imaginacijom. Naravno da smo usvojili, kanonizovali i ustoličili Atvudovu kao boginju kanadske književnosti i fantastike. To je ono šta se desi ako često posećujete naš svet, postanete neodvojivi njegov deo. U neku ruku se čini da upliv u žanrovske vode stvara osećaj stalnog povratka kući. Donekle nam to može biti razlog za gordost i ponos, nije mala stvar što gomila objektivno blistavih literalnih zvezda nalazi da im je dom fantastika.

Margaret Atvud – već sa četiri godine je naučila da čita i piše. U srednjoj školi objavljivala je poeziju, međutim decizivnu ulogu u njenom literarnom razvitku odigrao je Nortrop Fraj, njen profesor engleskog jezika na fakultetu. Kao istaknuti književni kritičar, Fraj je isticao zanemarene vrednosti kanadske književnosti, a u Atvudovoj je prepoznao pisca koji tu književnost može podići na neboloman nivo. Podrška koju je imala, rezultirala je zbirkom pesama Double Persephone, da bi po diplomiranju objavila još jednu, The Circle Game, dobivši najznačajnije kanadsko književno priznanje, Governor’s General Award. Među nagradama tokom narednih trideset i kusur godina su se našle: Bukerova, Welsh Arts International i druge. Kod nas su joj objavljene knjige: Sluškinjina priča, Mačje oko, Slepi ubica, Antilopa i kosac, Alijas Grejs, Moralni poremećaj, Godina Potopa, Đavolji nakot, Svedočanstva, Život pre čoveka i Goruća pitanja. Kao urednik bavila se i književnom kritikom. Iza ovog angažovanja ostalo je vrhunsko esejističko delo: Opstanak, svojevrstan pogled na rad književnog urednika.

Proročica je neuobičajena pripovest o spisateljici, prožeta posleratnim duhom i ženskom emancipacijom. Svet vidimo očima devojčice i žene koja iz ružnog pačeta izrasta u labuda. Na trenutke tragično sa čestim prelazima u komediju. Ipak, roman u temeljima ima triler, junakinja se kako se na kraju ispostavilo bori za to da ostane živa stvarajući jednu od svojih priča od delića realnog života. Lako se izgubiti u pejzažima Ontarija, Londona i Italije. Delo poseduje određenu količinu nadnaravnog, ali ovog puta tek u naznakama.

Ono šta je maestralno u romanu je to što autorka svesno kvari stil kada je reč o junakinjinim delima unutar knjige. To će vrlo malo čitalaca primetiti, i to je šteta jer je za divljenje. Ono što još više impresionira je pogled na svet, iako je delo staro pedesetak godina, stavovi su takvi da nema razlike od današnjih. Međutim, vrlo otvoren kraj, u potpunosti podložan ličnoj interpretaciji mnogima neće prijati. Aleksandra Čabraja je izdominirala, prevod je faktički perfektan, osim što nije neophodno naglašavati on u – kazao je on.

Svi koji cene dobru knjigu i dramu poželeće ovo delo u kolekciji, a posebno oni što se mole kanadskoj boginji književnosti Margaret Atvud. S obzirom na to da je roman kod nas frišak, iako ima godina, verujem da je dobar deo tiraža još na stanju. Ipak ko mnogo okleva nikad ne dočeka, pa prošetajte do knjižare i nabavite ga na vreme.