Blog

PRIČE IZ BRETANJE – Srednjovekovni festival u Žoslenu

Ah, ta Bretanja, obavijena maglom i kišom (300 dana godišnje, verujte mi na reč!), opervažena magijom i misticizmom proizašlom iz sveprisutnog arturijanskog mitosa. Kad se uz to doda da su Bretonci dosta slični Srbima jer su tvrdoglavi kao mazge, gostoprimljivi, tradicionalni, a pre svega vole dobar zalogaj i gutljaj, nije ni čudo što se osoba s prostora bivše Juge može osećati dobrodošlo. Zamkovi, parkovi i muzeji čine Bretanju drugim Avalonom, naročito zbog povezanosti i očuvanja srednjovekovnih zanata i načina života. Poslednje se naročito ogleda u festivalima, koji su leti vrlo česti i uvek otvoreni za posetioce. A kad govorimo o festivalima, jedan od najvećih je svakako srednjovekovni festival u Žoslenu, gradu porodice Rohan (ne taj Rohan!).

Festival se održava na svake dve godine i pripreme su sveobuhvatne: ulice se dekorišu zastavicama i draperijama u žuto-crvenim bojama. Građani iznajmljuju kostime od švalja. Program je bogat, te broji sve od žonglera do kontorcionista. Ovde možete sresti umetnike maskirane u faune i akrobate kojima smo se divili, plesačice Orijen i Loren Burlo iz „Arabeske“, koje su nas veselo uvodile u kolo, grupe koje sviraju srednjovekovnu muziku uz koje noge nisu htele da stanu. Uz to srešćete i hrabre vitezove i samostalne zanatlije čiji je talenat ovekovečen u oružju, nakitu, đakonijama, kostimima i ukrasima koji plene poglede.

Kao i prošlih godina, viteška družina „Ar Groaz Du“ pod vođstvom Aleksa Burloa je prikazivala svoje veštine u duelima, dok su prekoputa njih orlovi obletali nad publikom. Dugački redovi ljudi su čekali ispred kioska sa hranom, svi restorani Žoslena su do poslednjeg mesta bili dupke puni. Čak je i vreme, taj večiti nepredvidljivi faktor, bio na usluzi festivalu, mnogobrojnim volonterima koji su danonoćno vredno radili na organizaciji i, naravno, posmatračima. Posetioci su noge odrali šetajući, parili oči, uzvikivali s oduševljenjem, otvarali buđelare trošeći poslednji evro i uživali u mogućnosti da pobegnu od običnih, dosadnih svakodnevnica u svet koji je postojao samo na trenutak, svet koji je mirisao na čaroliju.

Upravo zbog te čarolije posetioci nisu zamerili što je ulaznica koštala deset evra, nisu im smetale ogromne gužve, sveprisutno guranje, predugo čekanje na iće i piće, a cene povišene. Istraživanja pokazuju da se na odmoru troši više upravo zbog povišenog nivoa serotonina, a posetioci su tu tvrdnju i potvrdili, ne žaleći ni jedan jedini cent jer su na taj način mogli da uživaju u nečemu nesvakidašnjem i makar na trenutak osete kako je to opet biti dete u svetu punom lepote i čuda.

Pogledajte kako je bilo na videu ispod:

https://medieval-josselin.com

Skrivena kamera – Dušan Stojmenović

S prozora se odavno ništa zanimljivo ne može videti. Svi ti ljudi koji monotono šetaju ulicama i žure, zastajkuju da bi međusobno razmenili po koju reč, a neretko se i bez reči osvrću jedni za drugima, blenu u mobilne telefone ne obazirući se gotovo ni na šta. Svesni su, ipak, da su izloženi pogledima, da nisu sami i, koliko-toliko, paze na ponašanje. U ovoj zemlji i dalje smo tradicionalni, verujemo da je jedini pravi pogled onaj koji dolazi od živog čoveka koji je tu, u našoj neposrednoj blizini. Zaboravljaju da se mnogo više o njima može saznati dok ih posmatrate preko kamere na ulazu zgrade, ispred lifta, a ponajviše preko kamere u liftu, koju sam – čemu to da krijem – u zgradi gde živim ja postavio, ne pitajući nikog, niti obaveštavajući bilo koga o tome. Svestan sam da je to i krivično delo, ali sam ipak rizikovao. Kamera u liftu je mala, lepi se kao žvaka, a neverovatno koliko malo košta. Skoro da svaki srednjoškolac sa prosečnim džeparcem može doći do ovakve jedne tačkice i svega ostalog što ide uz nju, pa preko mobilnog telefona, a radi boljeg ugođaja i preko LCD televizora. Pri instaliranju opreme za posmatranje čudnovatih prizora iz ovog pokretnog albuma. pripomogao mi je prijatelj koji raducka s one strane zakona, sa dodatnim instrukcijama i savetima.

Mnogi bi mogli reći da sam još samo jedan zaluđenik koji se zamajava glupostima umesto da radi nešto pametno, ili dokona budala koja ne zna šta će sa sobom, a možda i nešto mnogo gore od toga. Nije nikakav problem da se čak donekle i složim s njima. Ali ja na to gledam ovako: Ako su nam kamere postavljene po ustanovama u kojima radimo, ispred svakog, pa i najneuglednijeg dragstora ili prodavnice brze hrane; ako nas šef na poslu preko monitora u kancelariji posmatra svakodnevno sa ciljem da vidi da li kasnimo i sa kim se „družimo“ po hodnicima firme, te da li su to oni „njegovi“ ili oni koji mu „o glavi rade“; ili sutradan, kada se tenzija zbog nekog događaja slegne, šef sa poslušnicima vraća snimak da bi se uverio u njihova potkazivanja, itd., zašto i ja ne bih sebi dao oduška da malo „istražim“ komšije i sve one koji ovde dolaze iz različitih razloga?

Namera mi je valjana i u njoj se, bar u osnovi, ne krije nikakva nerazumna akcija. Posebno još kada se uzme u obzir i to da među mojim komšijama ima svakojakih ljudi.

Uzmimo za primer Budimirovića sa drugog sprata. Glava porodice, otac – vojno lice. Žena, fina, lepuškasta gospođa, preminula jednog leta od ujeda stršljena. Mlađi sin, sitan mangup. Stariji sin – samoubica osvetnik. Ubio se jer je, navodno, bio u sukobu sa ocem. Zbog devojke. Možeš misliti, zbog devojke! Ona, po proceni Bude starijeg, beše narkomanka, problematična fukara zanemarena od strane razvedenih roditelja koja će njegovog sina odvesti na stranputicu. U to je naš oficir bio uveren. Jednom se sa njom sreo u liftu i iskoristio priliku da joj sve otvoreno kaže. Došlo je čak i do fizičkog obračuna. Mala doperka je dobila šamar od sredovečnog majora i izašla iz zgrade uplakana. Posle nekoliko sati je i Buda mlađi otišao za njom i nekoliko dana se nije vraćao kući. Ali onda kada se krišom vraćao kući, neočekivano je naišao na oca koji je upravo izlazio iz lifta. Pokušao je da ga zaobiđe kao da je u pitanju nepoznata persona, otac ga je uhvatio za ruku, otimao se, koprcao kao mladi majmun i, onda, u klinču, obojica su ušli u lift i krenuli da se obaraju, udaraju i dave. Da sam znao da me takva predstava čeka, otvorio bih pivo i zavalio se u fotelju da gledam, ali ovako sam to odgledao u uspravnom položaju, u raskoraku između dnevne sobe i terase. Desilo se to da je sin odneo pobedu, i to sasvim slučajno, jer je lift neočekivano krenuo, otac se zbog toga uznemirio i krenuo da pritisne dugme STOJ, verovatno da slučajno ne nabasaju na nekog svedoka. Sin je to iskoristio i bam-bum-tras, predstava je završena, dođite nam opet. Glavni glumac se razboleo, ali snimatelj je uvek tu, uvek spreman, čak i dobru muziku pušta, starijim gospođama se uredno klanja i kapute pridržava, da ne poveruješ…

Šta se dalje dešavalo ne znam pouzdano, ali se ubrzo posle toga mladi Buda ubio. Očevim službenim pištoljem, naravno.

Ili da vidimo šta se to desilo sa porodicom Trajković. Sine, kakva je to porodica! Ćerka jedinica sa pirsingom i drečavo ofarbanom kosom, majka bludnica koja posećuje lokalne svirke, a njen drugi muž (očuh ove male) radnik obezbeđenja u Apelacionom sudu. Eto, ne bi me trebalo pre vremena osuđivati. Svakoga bi interesovalo šta se sa njima dešavalo jednako kao mene, pogotovu od onog trenutka kada sam video da mala klošarka sa društvom puši kanabis na međuspratu – a gde sam ja, naravski, stavio još jednu kamericu! Pa još kada sam video da njena mama na tom istom međuspratu, a jednom i u liftu…, ali polako, nisam još ništa rekao o njemu, tom patrijarhalnom mužu koji je i glavna ličnost ove scene.

Ovde je već dve godine. Pre toga je stanovao u radničkom delu grada, u naselju D. sa roditeljima, i onda je upoznao moju komšiku (mogu misliti kako i gde) i u početku je ovde dolazio povremeno, pa sve češće i češće, ulizivački se smešeći svakome od nas „starosedelaca“, sve dok je nije odveo pred oltar, a onda se ubrzo i odomaćio kao da je predsednik kućnog saveta, retard tetovirani. Nešto od ovoga sam saznao iz njene priče, a neke stvari mi je njegova poćerka ispričala, žaleći se na orangutana koji joj je „pravog“ tatu zamenio. Sve to me je nagnalo da zalepim još jedno „okce“ ispred njihovog stana.

Naravno, u početku je ljubav cvetala između njih dvoje; svedok sam kako su se vaćarili u liftu, dok su još bili u vezi, pa kako su se umiljavali jedno drugom pred vratima njenog stana, dok bi se ona, polupijana, trudila da gurne ključ u bravu, a on je štipka otpozadi, otkopčavajući joj bluzu jednom i zadižući joj suknju drugom rukom. Zatim, jedne takve besane noći, uočio sam ih kako užurbano izlaze iz stana; ona nervozna, on naizgled smiren. Ona mu nešto objašnjava, rukama signalizira kao sabraćajac početnik, a on klima kockastom glavom. Trajalo je to dva-tri minuta, i onda – bum-brate-bum! Eto i ćerke! Polugola, sa unezverenim licem, izleće iz stana s nožem u ruci i pravo na njega! Sine, rekoh sebi, šta će ti filmovi, koj’ će ti serije i lažirani dokumentarci o ovom i onom liku iz podzemlja! Ovaj kadar, bejbi, ovaj ugao, napušena slonice! Udri klipana koji hoće tvojoj mami drugo kopile da napravi!

Ali, nećeš ga majci… Život nije film, a ja nisam Hičkok… Ovaj je malu travarku lako savladao, obrlatio ju je u dva-tri poteza, i posle nekoliko sekundi ju je držao u naručju dok je patetično plakala. Plakala joj je i majka, prekrivši rukama lice, dok sam ja otvorio novu limenku piva, podigao je visoko, nazdravljajući velelepnoj sceni kao da gledam Dinastiju.

To kao da je bila tačka preloma, priča je krenula drugim tokom, jer posle toga se i ćerka dovela u red. Nekako je prihvatila novog tatu, i ovakvih scena, bar pred okom kamere, nije bilo. Ali je ubrzo bilo novih scena sa mamom. Ili, bolje da kažem, starih scena na koje smo svi iz zgrade sporadično nailazili, ali novih od kada sam celu zgradu, kao božićnu jelku, nakitio kamerama. Pojavio se jedan novi, mlađi lik, pa još jedan primetno stariji, pa neki doterani i ozbiljan tip sa naočarima, pa onda opet neki roker/panker/epileptičar, i sve tako, u liftu ovo, na međuspratu ono, u stanu, ispred vrata, sve dok se ljubomorni muž jednom prilikom nije sakrio na međuspratu, verovatno pre toga slagavši da je opet treća smena.

Čoveče, kakvo je to veče bilo! Gledam ja njega u mraku, gleda on odozdo na ulaz zgrade. Beše mi ga žao… Došlo mi je da se spustim do mezanina, da ga pozovem na pivo kod mene i da mu bratski kažem: „Sine, brate moj, ne muči se, ne ćoravi dole kao sova. Evo, pogledaj, pogledaj ovo…“, pa da krenem da mu puštam snimke njegove izabranice: mrežaste čarape kojima je i njega dovlačila, isti pokreti, opet kao traži ključ, i opet nekom govori – ćerka mi je kod drugarice. Da mu listam snimke kao album „gresi moje ženice“, ali ne, odlučio sam da se suzdržim. Spontanost je majka kreacije! Neka ga, nek’ čeka, sisoje prgavi!

I, dočekao je. Ili, bolje rečeno, dočekali smo zajedno. Već nam se bilo prispavalo; seo je na stepenik i oborio glavu; ja se zavalio u fotelju i lagano kunjao. I, eto je! Stigla nam je naša dugo očekivana koketa! Pa gde si ti, komšika, sunašce mu žarko! Već smo se zabrinuli! Sad kada je sve pripremljeno, ti da izneveriš!

Nekoliko minuta suprug nije mogao da dođe sebi. Gleda ih kako čekaju lift, sluša kako žubore i kako se ljube, pa i pored svega toga kao da se nada da neće doći do najgoreg, da je ovo samo neka šala (skrivena kamera, ha-ha-ha..!), da će ipak nešto da ga razuveri da to nije to što vidi. Ali, lift stiže, njih dvoje ulaze unutra kao u limuzinu i ono šta sada gledam ja, ne može da vidi on, ali, kao da naslućuje, što je možda još i gore. To mu je što mu je, dragi komšija, prohujalo s vihorom!

I dok se njih dvoje gegaju u liftu, ona se ogledajući, povremeno baca pogled na svoga pevca, a on monotono blene u brojeve koji označavaju promicanje spratova. Ja istovremeno pratim njih i „lovim“ očerupanog kokošara koji nije imao strpljenja da sačeka lift, nego žuri do sedmog sprata, preskačući po dva-tri stepenika, zajapuren i kivan, povređen i obeščašćen. Kad su oni na trećem, on je na drugom spratu, a kad stigoše do petog, eto njega na trećem i, u svom stilu sredovečna nevernica opet počinje da se umiljava pred vratima stana, šatro se mučeći da ih otključa, i baš kad krenuše polako da ulaze posle nekih desetak sekundi, istovremeno se naglo okreću ugledavši razjarenog bika koji se zaduvao, iskolačenih očiju i stisnutih pesnica, trzajući glavom kao bokser pred penzijom.

Nisam primetio, ali sam se totalno rasanio. Zaboravio sam čak i cigaretom da upotpunim događaj. Blenuo sam u scene kao sumanut. I dok oni tako stoje nekoliko metara udaljeni jedni od drugih, gde ih iznevereni suprug posmatra kao mačka miševe, ja, ne prekidajući da gledam u ekran, tražim rukom paklu cigareta, izvlačim jednu, stavljam je u usta i stižem da je pripalim, jer radnik obezbeđenja krenuo je da „pripaljuje“ njih dvoje!

Komšika je krenula da plače; čini mi se još kada ga je ugledala, a sada se već hvata za glavu i naslonjena na zid polako kreće da se spušta dole, dok njen zakoniti suprug ovoga drži za gušu, pa glavom o glavu, pa noga u dupe, skroz galantno: „Gubi se jajaro, da te više nisam video ovde, ubiću te, gade, kunem ti se, samo li te još jednom vidim, u crkvu da ideš svake nedelje, sveću da pališ, a ti – kurvo, ti – spodobo jedna, ulazi unutra, sa tobom ću posebno popričati, znao sam ja, tačno sam znao, nešto mi je govorilo, imam ja njuh za takve, sve ti jebem najmilije.“

Tako je komšija, tako se to radi, nisi me razočarao, kučkin sine!

Ovo su neprocenjivi trenuci, tako mi svega na svetu… Konačno pripaljujem cigaretu, otvaram limenku piva, stavljam noge na tabure i kroz kolutiće duvanskog dima posmatram opustelu scenu bez zavese. Dok gledam u zatvorena vrata njihovog stana, i u njenu otpalu narukvicu kako tužno počiva ispred otirača, tačno mogu da zamislim šta se unutra dešava.

Ali se tim prizorom ne zamajavam mnogo, jer uočavam onog jadnička, tu kolateralnu štetu moje slavne komšinice, kako ubrzanim korakom silazi stepenicama zgrade; pa čas ide-ide, pa čas zastane, kao da se pita: „Šta ovo bi, ljudi moji, gde sam se ovo ja zatekao?“ Pa onda opet, korak po korak, nastavlja dalje. I pojedine komšije uočavam, kako kao pilići, polako, stidljivo i diskretno, pomaljaju glavice iz stanova. Čula se galama i do kabineta našeg predsednika, mislim se, ali nije prvi put, a ni poslednji.

Još nam u glavama traje ludilo od pre nekoliko sekundi, kad evo još jedne zanimacije. Na trećem spratu, policajac u penziji, stoji ispred svog stana, otpozadi osvetljen kao neki superheroj i dočekuje nepoželjnog gosta. Ovaj zastaje, objašnjava nešto rukama, vidi se da se trudi. Ali zato pandur stoji mirno, klima glavom i jedva ispušta: „Hm, da, da.. Hm-hm… Tako znači..?“ U sledećem trenutku mu prstom daje znak da ućuti, jer sad državna služba ima reč i da penzija za njega ne važi. Jednom policajac, uvek policajac. Dijagnoza je to, a ne zanimanje. I posle nekoliko njegovih reči, ovaj odlazi; pokunjen, ali nekako smireniji.

I kao što se dalo naslutiti, već posle nekoliko sati, kada se razdanilo, eto mlađih kolega moga komšije kako dolaze kod njega, pa onda svi zajedno do sedmog sprata, gde se davala predstava samo za moje oči. Posle upornog zvonjenja i treskanjem pesnicama o vrata, neko im je otvorio. Ušli su i ubrzo izašli sa njih dvoje, i tek se uveče polovnjača vratila, a njega više nikad nismo videli. Tužan kraj jedne pacovske ljubavi.

Njega sam svega dva puta posle toga video, ali on više nije važan. Ove dve lujke manje-više. On je svoju ulogu, bar u ovoj zgradi, odigrao.

Bolje nešto da kažem o komšijama koji su nam svima zagorčavali život u zgradi, time što im je policija, jedno vreme, danonoćno upadala u gajbu, raspitivala se kod svih nas o njima, istovremeno nam sugerišući da i sami pripazimo na braću narko-dilere. Ovo poslednje je, razume se, ispoštovao samo pomenuti penzioner-entuzijasta sa trećeg sprata, dok smo se mi ostali držali po strani.

Dvojica braće, zauvek ostavljeni od oca sadiste i nedovoljno kontrolisani od strane nedozrele majke, dosta rano su ušli u taj posao. Okom kamere gledao sam kako se policija, nekad u uniformi, a nekad i u civilu, raspituju za njih, kako upadaju u njihov stan; ponekad ih odvodeći zajedno, ponekad samo jednog dok bi drugi bio u bekstvu. Pre nekoliko meseci ovaj mlađi je imao toliko urnebesan ispad, da ne prođe nijedna nedelja, a da snimak ne vratim da ga pogledam, i sam zavaren gandžom. Elem, sredovečnom bračnom paru na osmom spratu je često dolazio jedan simpatični ćelavko u goste. On je ženin brat, ujka njene dece, i oni su ga svi rado primali. Nekoliko puta sam – što uživo, a što preko kamere – video kako on i sestra zajedno sa njenom decom, odlaze u park ili do obližnjeg tržnog centra. Jednom za vreme restrikcije, kada ni prst pred nosom nisi mogao da vidiš, ovaj se, lagano, nogu pred nogu, peo stepenicama, kao kornjača. I onda, iz mraka, kao đavo, kao metak iz pakla, eto sumanutog đankija, hvata ovog otpozadi, drži ga čvrsto i nešto mu šapuće, i to baš na mom spratu. U početku je bio paralisan, ali u nekom trenutku počeo je da se otima, moglo se to videti, i tu počeli da se vozaju kao pijani ljubavnici u mraku.

Napušen, u ludačkom tripu, nisam mogao da izdržim; izašao sam i ja, kao da ispušim cigaretu u hodniku, i šatro se začudim i pitam onu budalu: „Komšija, je l’ sve u redu?“, a ovaj će: „Brate, zovi komšije! Ovde se opasne stvari dešavaju! Pogle’ ovog ćelavog, pogle’ ga kakav je! Doš’o da krade, da obija naše stanove! I lepo mu kažem da sve prizna, a on mi kuka da ga pustim! Šta mi cviliš, pičko lopovska, ne mož’ mene da lažeš!“ Jedva sam izdržao da ne eksplodiram od smeha! Samo sam se okrenuo na drugu stranu, ušao u stan i počeo da se cerekam. Zamalo da se upišam!

Ostali događaji jedva da su bili vredni gledanja, ali ne previše; čak i onda kada bih ih gledao kako od murije beže požarnim stepenicama, ili kako jure na tavan i zaključavaju se unutra dok murija konačno ne uspe da provali vrata i traži ih po mračnim hodnicima prašnjavog tavana. Iz dana u dan, iz meseca u mesec, dok se jednom nije desio spektakl, događaj kao na filmu. Samo da napomenem da sam malo pre toga već postavio i zvučne kamere, tako da sam mogao i da čujem šta moje komšije čavrljaju.

Sve je zapravo krenulo sa osušenom plavušom koja se družila sa ćerkom one zavodnice, pušile su travu na međuspratu, ponekad odlazeći i do nje dok bi joj mama bila u provodu, da bi se u nekom trenutku zbližila sa ovom dvojicom profi-krimosa; tačnije, sa starijim batom. U početku je, koliko sam mogao da vidim, radila za njega. Jasno sam čuo kako joj je, jednom prilikom na požarnim stepenicama rekao: „Ovde ti je osam paketića. Potrudi se do kraja nedelje da ih uvaljaš. Ako sve ide kako treba, svaki četvrti paketić je tvoj“.

To je trajalo neko vreme, dok se jednom nije desilo da je plavuša iz njihovog stana izašla uplakana. Usredsredio sam se da vidim šta će dalje da bude i video kako njen dečko i poslodavac izleće iz stana za njom, ispred lifta je hvata za ruku i govori joj držeći je obema rukama za ramena: „Samo ćeš da odeš kod njega u posetu, razumeš, u posetu, i daćeš mu to, ništa više, razumeš, ništa više!“ Koliko sam uspeo da razumem, mlađi brat je bio u zatvoru, a ova jadnica je trebalo da mu da…, jasno je šta. „To ćeš dole da staviš, da ti ne ponavljam, ja ću da ti uguram što dublje, a onda preko stavimo tampon, nema da brineš…“, govorio joj je, dok se u jednom trenutku nije pojavio komšija pandur sa trećeg sprata, rekavši: „Dobro veče, gospodo.“ Gledajući ih netremice. „Ti, mala, beži dole i čekaj me“, rekao je odsečno pokazujući prstom šta i kako, pa se obratio komšiji: „A tebi… tebi da nije palo na pamet da nešto pokušavaš!“ Opipao se po džepu sakoa, jasno stavljajući do znanja šta ga čega ako ne bude bio poslušan. Po tome što se gegao i pridržavao za gelendar dok je ulazio u zgradu, mogao sam da zaključim da se vraćao iz kafane, pa čuo prepoznatljiv glas dok je otključavao vrata stana.

Malo je falilo opet da izađem pa da se umešam, da upadnem na scenu kao neki kikirez. Ovo su već ozbiljne uloge, čoveče! Pandur, kome nije bilo više od pedesetak godina, učesnik rata na Kosovu, ponosni pripadnik službe i policajac od renomea, stoji kao spomenik i ne posustaje. „Jesmo li se razumeli“, reče, „ti odlazi, a ti polako da se vratiš u svoj stan.“

I onda, nešto što se uživo ne može videti, nešto što me je nagnalo čak i da ustanem. Krimos obuhvati obema rukama klinku, izvadi nešto iz džepa, prisloni joj tu stvarčicu preko vrata i reče: „Odlazi, jajaro. Gubi se, mamicu ti pandursku, da je ne bi’ ovde pred tobom zaklao!“ Pandur se malo spustio u kolenima, gledao ih iskolačenih očiju, zinuvši malo, ili se to meni samo učinilo. Utom se ugasi svetlo, pa se posle nekoliko sekundi opet čulo: „Odlazi, mamicu ti…“.

Onda je murkan upalio svetlo i tu sam video da je malo pribraniji. Tada mi se u trenutku opet javila jaka želja da se uključim, da stanem s one strane kamere, ali sam ipak iskulirao. Shvatio sam da to nije pametno.

Nisam pogrešio. Malo pošto je upalio svetlo, jedva da sam stigao i da „odgledam“ celu situaciju, kad se mala nekako uspela iskobeljati iz kandži i odjurila nazad u stan. Tu je krenulo prepucavanje.

I šta ćemo sad?“, upita pajkan. „Jednu balavicu ne možeš da zadržiš, kako misliš sa mnom, a, je li, delijo, mamu li ti narkomansku.“

Nemoj sa mnom tako da razgovaraš“, odgovori mu. „Pazi šta pričaš, čuješ, ja sam za tebe gospodin, na vi da mi se obraćaš, nemoj da ti…“

Šta ćeš ti, smrade narkomanski, takve kao ti sam ja… sad lepo da baciš taj perorez i da siđeš dole ispred zgrade, da ne budimo komšije, a posle, posle me se čuvaj, sutra ćemo drugačije da razgovaramo. Nemaš gde, doći će momci, a sad silazi dole, previše sam ja tebi dopustio, smekšao sam od kako sam u penziji. Čuješ li! Kreći, ispred mene“, izdavao je naređenja kažiprstom bivši ratnik sa Kosmeta gledajući zbunjenog krimosa.

Na moje iznenađenje, okrenuo se i počeo polako da silazi, i taman kada sam mislio da će ispred zgrade njihov obračun da krene drugim, zanimljivijim putem, mala narkomanka je stala na sims da skoči, da poleti. Obojica su stala, gledaju gore, nešto viču, narkoman mlatara rukama, i uspevam da čujem: „Nemoj to da radiš, mala moja, nisam hteo da te povredim, zezao sam se samo sa onim nožem. Šta ti je, vrati se unutra, sad ću da dođem. Ti si za sve kriv, da, da, ti si kriv, gledaj šta si uradio, uplašio si mi devojku, pandurčino dosadna, maltretiraš celu zgradu, svima si nam se na kurac popeo. Malecka, nemoj to da radiš, biće sve ok. Kapiraš, samo se vrati u stan, ne izmotavaj se“, urlao je jadni komšija. Preznojavao se i paničio. Pa on je voli, da li i pravu romansu imamo ovde? Pre će biti da je ovo samo panika izazvana opijatima. Sve je to od droge, đaneru ludi, pogledaj samo šta si od svoje devojke napravio, manijače, mada jesi donekle u pravu za ovo što kažeš za gospodina drota…

Po tome što je seo na ivicu travnjaka i spustio glavu na obe ruke, ukapirao sam da cela priča ima happy end i da je vreme za jedno pivo i još po nešto. Još malo pa će da svane, a ne moram da gledam kako murkani dolaze i privode ovu budalu.

Nismo više viđali naše „Daltone“. Jedino što im je majka i dalje tu živela, od penzije, crkavice, a mi smo se prema njoj odnosili kao da je sve u redu, kao da su joj sinovi, u najmanju ruku, studenti i bivši gimnazijalci.

Razume se da su svi, ili bar skoro svi iz zgrade, kao i iz okolnih zgrada, videli/čuli delić predstave; tačnije, završnicu, kada se ona jadnica spremala da skoči u naručje svom „dobrotvoru“. Tihih komentara je bilo na kilo, ali sve se na tome i završilo. Pandur je dobio nekolicinu komplimenata od starije gospode, kao i, razume se, od kolege, Bude starijeg, koji se čak i za detalje raspitivao.

Ma sve te narkomane treba pobiti, da se ja pitam, jedna takva mi je sina u grob oterala, znaš sve, da ti ne pričam.“

Kako da ne, prijatelju, u njima ti je veći problem nego što je u ovima koji prodaju, nego ljudi to ne znaju“, razmenjivali su neko vreme mudrosti službenika kojima je uniforma u srcu ostala.

Posle ovoga se sve vratilo u neku normalu. Tu i tamo bih ugledao opet neke klince kako se okupljaju na međuspratu; onu lujku gde se u liftu nešto prepucava sa ćerkom; pa muža i ženu sa desetog sprata – poznati privatnik u kraju i manje poznata lekarka – i kako je on, vidno nakresan, u liftu drži za sise, dok ona nervozno traži ključ od stana u torbici, kao i oficira Budu kako priča sam sa sobom dok u liftu namešta kragnu na sakou, gledajući se u ogledalo, pa komšiju doseljenika sa Kosova, koji ni „dobar dan“ ne ume da kaže kao čovek, sve te gleda sa visine…

Donekle je ta monotonija bila narušena kada su sektaši krenuli da nas posle nekog vremena ponovo obilaze – te pogledajte naš sajt, te imamo i biblioteku. Naporni, i ne biraju vreme kad će da smaraju. Dobro se namestilo kada su njih dvoje zakucali na vrata našeg di-džeja koji živi odmah ispod mene, u istoj vertikali. Posle uobičajenih pitanja s njihove strane, rekao im je da sačekaju malo, vratio se u stan i vratio se sa nožem u ruci. Naravno, odmah su skontali i trčećim korakom odjurili gore, dok se cerekao pred vratima još nekoliko sekundi, vidno oraspoložen. Sedeli su neko vreme na mom spratu i pošto su se povratili od šoka, zakucali su i na moja vrata. Nisam oklevao. Izašao sam odmah, ali ne sa nožem nego sa viljuškom u ruci. „Dole vas koljemo, ovde vas ručkamo!“ rekao sam im. Oni da presvisnu. Odmah bežanija! Pobegli su iz zgrade, i nisu se vratili.

Uz sve te prizore ponajviše mi se uklapao glas Majka Patona, svejedno da li je Faith no More ili Mr. Bungle u pitanju. Jednostavno, njegov glas i stil pevanja mi je dodatno davao boju ovim scenama, da sam registrovao neke scene kao delove koji komotno mogu da se nađu u nekim njihovim spotovima, i da bi se i sam Paton, kao i njegovi momci iz benda, oduševili bogatstvom mogućih kombinacija.

Gledam kako se muž i žena sa mog sprata prepucavaju u liftu, prebacuje mu što je opet kupio vinjak, pokušava da mu uzme flašu iz ruke, dok je on ne da, pa onda uz pesmu Take this Bottle premotam taj snimak i previjam se od smeha. Ili gledam kako naša atraktivna crnka sa šestog sprata, pošto joj je cvećar doneo ogroman buket na vrata, a ona pročitala poruku koju joj je dao, kreće da rastura taj buket, uz siktanje i psovke, razbacujući sveže latice kao ružičastu kišu oko sebe. Uz taj prizor najbolje ide pesma Ashes to Ashes.

Bilo je perioda i kada se bukvalno ništa nije dešavalo. Sedim pred monitorom, ponekad i celu noć, uključujem se preko mobilnog telefona kada nisam kući, kada sam u kafani, u pivnici i, ništa… Ona mala travuljarka se na međuspratu ljubi sa nekim momkom, Buda mlađi, koji i nije loš lik, ispija limenku piva u liftu… Čista monotonija, da se uspavaš. I onda sam se dosetio šta bih mogao da uradim, nešto mnogo kvarnije od ovoga do sada, što bi mi životni prostor osvežilo više nego bilo šta drugo. Nije to bilo baš tako lako da se izvede, jer većina nas u zgradi se nismo posećivali privatno; poneki su samo folirali ortakluk, dok mi ostali jedva da smo i po koju reč razmenjivali međusobno kada bismo se sreli, pa mi je zato trebalo poprilično da se namučim da sprovedem naum u delo, uz to da pazim da me neko ne provali, kao i gde bi to moglo da bude najzanimljivije, a istovremeno i najbezbednije.

U međuvremenu, dok sam bio u fazi osmišljavanja početnih koraka za tu akciju, desio se zanimljiv događaj koji me je lagano obrađivao i uvlačio u jednu novu priču. Ona crnka radila je u privatnoj firmi koja se bavila promocijom elektronskih cigareta. Radila je i za neke druge firmice honorarno, kozmetika, garderoba, ali ovo joj je ipak bilo glavno. Jednom me je startovala u liftu, predloživši mi da i ja pređem na tu „plastiku za sisanje“, navodeći mi pogodnosti, i prednosti: „Komšija, uzmeš ovoliko, dobiješ toliko, mnogo je praktičnije, manje štetno, nema dima, nikome ne smeta. Evo, ako hoćeš, možeš da uzmeš ovu kratkoročnu pa da vidiš…, i komšija, ne viđam te nešto u poslednje vreme, jesi li okej.“ Dok sam gledao kada će da zazvoni za moj sprat, da je se otarasim.

Posle toga, kada sam se raskomotio, pripalio cigarilos, otvorio limenku piva i ispružio se na sofi, uključim televizor, vratim snimak nekoliko minuta unazad, čisto da bacim pogled na nas. Izgledali smo kako smo izgledali, ali video sam da se na njenom spratu krije neki lik koji je, čim je video da izlazi iz lifta, krenuo da se sakrije, spustivši se koji stepenik niže. Kad je ulazila u stan, eto i njega za njom, uguravši je brzinski, pomalo trapavo koristeći priliku. Opa bato, pomislio sam. Život piše romane, ili kako se to već kaže, jebem li ga…

Dugo je ostao kod nje. Već se spustilo veče, spremao sam se da kupim neke ovčije kobaje po preporuci ortaka, i eto fantoma kako izlazi. Pratio sam ga preko fona i, kakao je ušao u lift, pozvao sam lift i ja. Ulazim unutra, a baja namršten, ni da mi otpozdravi, ni da me pogleda iznevereni ljubavnik, polumanijak, poluromantik, jebo sliku svoju, mamicu ti, sirovu, ovčarsku…

Kad smo stigli u prizemlje, pustio sam ga da izađe i bez pardona pritisnuo dugme za šesti sprat. „Dobro veče, komšika! Kako beše, šta ono nudiš za pušenje?!“

Ali, ništa ne beše od mog „istraživačkog“ rada. Naša lepotica mi nije otvorila vrata. Video sam kako se posle nekih minut-dva zatamnila špijunka, bacila je pogled, čisto da proveri da li se govnar od malopre možda vratio i, toliko… Nisam hteo da insistiram, crnokosa lutka je verovatno pod stresom. Sa njim nije mogla onako kao sa onim buketom cveća.

Pratio sam je još neko vreme, ali mi ništa u vezi nje, osim njenog izgleda, nije držalo pažnju. Misteriozni posetilac se više nije pojavljivao, a na njeno lice se ubrzo vratio veštački sjaj Instagram osmeha.

Što se mog plana tiče, na kraju sam nekako uspeo da ga ostvarim. Hteo sam prvo da pokušam tamo gde je to najmanje rizično. Prvo sam otišao do jednog penzionera, kao da vidim nešto sa terase, bila sinoć neka galama ispred zgrade, u blizini kafane, pa da vidim da li se to sa njegove terase dobro vidi.

Hvala vam, komšija, samo ću da bacim pogled, moj prijatelj koji radi u policiji me je zamolio da pogledam, kaže da to nije bilo naivno, ne znam da li ste čuli.“

Samo izvoli sinko, pogledaj slobodno, ja ti odavno ništa više ne čujem, dobro da sam i tebe čuo sad kad si zvonio.“

Nikakav problem… aha, evo, vidim, sve je u redu. Kafana skoro da se i ne vidi. Kako ste vi inače? Kako beše, sin vam je u Sloveniji, a ćerka?“

Ćerka mi je u Amsterdamu, uskoro dolazi, dobro joj je tamo, ali nema dece, nadam se da će sad na leto da mi dođe. Hoćeš kafu, komšija?“

Neka hvala, čika R. Žurim, samo sam ovo hteo, mnogo ste mi pomogli.“ I cap zalepim mu ja jednu kamericu tik ispod natkasne, u trenutku kada je penzos krenuo da trlja oči pošto je skinuo naočare, čisto za probu. Odradio sam to kao da godinama radim u KGB-u, kao da mi je Putin ujka. Uspelo je, dobro se videlo, još bolje čulo, ali nisam špijunirao matorog usamljenika. Ako mu stvarno dođe ćerka možda i bacim pogled ponekad, naročito u noćnim satima, sigurno je mnogo što-šta naučila u zemlji vutre i kuravela…

Pošto sam se posle ovoga opasno primio, zakucao sam na vrata crnokose, crnooke. Kažem joj da još ništa nisam odlučio, ali ako može da mi pozajmi katalog, čisto da vidim, da razmotrim stvari, pušenje nije šala. Odjurila je do sobe i posle minut, eto nje sa nekakvom šarenom knjižicom u ruci i osmehom na licu. Zahvalio sam joj se na servilnosti i posle dva-tri glupa pitanja sa njene strane, rastali smo se preljubazno, pozerski, kao da se fotkamo za neku usranu društvenu mrežu. Dva dana posle toga, vratio sam katalog: „Videću“, rekao sam, „razmisliću, mislim da uopšte nije loše.“ Taman kada sam mislio da ću morati još neki put da glumatam, eto nje: „Komšija, hoćeš možda da uđeš?“

Oh, da… Oh, još kako..!, mislim se. „Samo ako ti ne smetam“, rekao sam.

Ma kakvi, gledam neku glupu seriju.“ Prebacila je kosu sa desnog na levo rame.

Prvo sam je pustio da mi smuti nes-kafu, i kada se našla u kuhinji, krenuo da osmatram teren; na prvi pogled sve je bilo savršeno za moj naum. Mogao bih bar deset okica da postavim, da je gledaju sa svih strana, gde god se dene. Taman kada sam krenuo da guram ruku u torbicu, eto nje, pita me kakav nes želim, da li možda hoću i nešto „konkretno“, neko piće, te šta mislim o ovome, da li bih ovako-onako, a ja joj davao neke – razume se – uobičajene odgovore, i kad mi je poslužila nes i neke čajne kolačiće-kolutiće, ustao sam.

Samo ruke da operem, komšika.“ Sa kamericom u šaci, otišao sam do toaleta, pustio vodu da ističe iz slavine, a kameru postavio iza veš mašine, ali pod odgovarajućim uglom, taman da može da se vidi to što treba da se vidi. Mada nisam bio dovoljno siguran da li će to biti dovoljno precizno. Imao sam čak i tremu, ipak nije ona kao onaj penzos, ovo je nešto mnogo, mnogo bolje, ali i rizičnije. Zar ne, draga moja lepotice?

Popio sam nes, „sa malo šećera, komšika, vrlo malo šećera“, i pustio nju da priča, posmatrajući kako ukršta prste, kao da ima tremu. Spustio se do stana i pošto sam sve odradio sa tehničke strane preko kompa, povezao ovo sa onim, namestio rezoluciju i desetak minuta gledao u tuš-kabinu koja prosto kao da mi peva neku pesmu vlažnu, bezobraznu, otišao sam do dnevne sobe i seo najzad u fotelju sa slatkim iščekivanjem u grudima. Imamo li toplu vodu za tuširanje, komšika moja brbljiva?!

Već je bilo devet sati uveče kada je ušla u kupatilo, samo sa gaćicama na sebi, a onda je i njih odstranila, kao suvišan materijal, što one na neki način i jesu, posebno kada joj ugledaš telo. Baš kao što sam i očekivao, nisam se razočarao, draga moja, vidi se da treniraš, fitnes, pilates, kardio, sisice špicaste i pomalo razroke, kao i kada ulicom šetaš, bradavice kao divlje jagode, a možda si samo malo više zimogrožljiva, sunce moje, ili imaš osećaj da te neko posmatra, nikad se ne zna. Intuicija je, kažu, čudo, znam i ja ponešto o tome, nisam sisao vesla kao većina drugih, to si i sama mogla da vidiš , ali nikad ne bih rekao da ti je dupe tetovirano.

Odsedela je nekoliko minuta na ve-ce šolji, što ja nisam mogao iz ovog kadra da vidim, pa sam odgledao njenu levu nogu u savijenom položaju. Pošto je pustila vodu i nekoliko sekundi se posmatrala u ogledalu, ušla je u tuš-kabinu, koju je delimično zatvorila, i krenule su kapljice da padaju po njoj, kao da nikad neće prestati, kao da je kiša, kao da je ovo njen ples, sine, još ću da postanem i romantičan.

Nisam se kolebao, već sam za ovu priliku imao spremljen nastup Majka Patona, tačnije, pesmu Evedince od Faith no More, koju sam ubrzo i pustio, ne previše glasno, taman koliko treba, toliko mi je sve bilo autentično kao da smo deo njihovog spota. Kao da zajedno sa mnom sluša tu pesmu, tako se uvija pod tušem, jednom rukom prelazi preko levog boka, usta su joj poluotvorena, jedna noga blago savijena, pa onda rukom dodiruje ribić. Čoveče, pa ona kao da ovu pesmu bolje čuje od mene, zapevaj, komšika, zapevaj, lutko neodoljiva. Pa onda trlja kosu, podiže je mokru i otežalu kao i svoje lice i direktno ga prepušta kapljicama koje prodiru iz tuša. Obe ruke spušta do pokošenog brežuljka, da bi onda jedna ruka ostala dole kojom prodire sve više i više, i kao da kaže: „Dođi, komšija, da se tuširaš sa mnom, vidiš kako mi je lepo, dođi, slobodno dođi.“ Uvija sa celim telom, okreće se lagano sa poslednjim refrenom, pušta da je muzika nosi, bolje nego što to umem ja, u odnosu na nju ja sam samo kurčevi amater. Dupe u prvom planu, a na njemu pauk, jezivi, brutalni pauk, i kao da čujem i Patona koji dobacuje: „Ovo je ta scena, brale, ovu su moji tonaliteti u slici, Nek’ si jebe mater!“

Onda je, nešto posle završetka pesme, izašla iz tuš-kabine, ovlaš se obrisala peškirom, još malo odstajala pred ogledalom, krajnje ozbiljna, tužna, jedva da sam to mogao da vidim, ali jeste tužna.

Reci mi, malena moja, ko te je to naljutio, šta ti je, kaži mi, hoćeš da dođem, hoćeš da te poljubim, da budemo zajedno, da nas dvoje zajedno…“ Okrenula se, uzela neki omanji peškir, ljubičast, nezainteresovano prešla njime preko grudi i izašla iz kupatila, ugasila svetlo, a mene ostavila da još dugo gledam u mrak.

Još je bilo mračno kada se začulo zvono. Nisam imao predstavu koliko je sati, ali s obzirom na to da je bio mart mesec, i da su mi roletne kao i uvek bile spuštene, nije bilo isključeno da je već počelo da sviće. Nisam mogao to da proverim odmah, jer u dnevnoj sobi ne držim sat, a mobilni telefon mi nije bio pri ruci. Noge su mi bile otežale, glava isto tako. Nastavio sam da sedim, ne videći skoro ništa ispred sebe. Opet se začulo zvono. Osetio sam blagu jezu; ne pamtim kada mi je neko u ovo vreme došao u posetu. Prebacio sam kanal na kameru ispred mojih vrata i ugledao – Nju! Stajala je ispred, drhtavom rukom pritiskajući zvono, držeći glavu oboreno, tužno, kao i kada je stajala pred ogledalom. Došlo mi je da zaplačem, da poskočim od radosti. Knedla u grlu, neverica, osmehivanje… Ustao sam i prišao vratima. Ključ je bio u bravi, upalio sam svetlo u predsoblju, vrata kao da su se sama otvorila i… i opet sam ugledao mrak – tišinu i mrak na monitoru.

Zraci sunca su me probudili. Bio sam mamuran kada sam shvatio da se nisam makao iz fotelje. Piljio sam u televizor kao klen. Tama koja je ispunjavala njeno kupatilo kao da je postala gušća, dublja… Piksla ispred mene je bila puna, oko nje nekoliko praznih limenki piva, a mobilni telefon je sa taburea dva-tri puta iritantno zapištao, oglašavajući da je baterija pri kraju.

Nekoliko narednih dana sam je izbegavao, što u hodnicima zgrade, što preko kamere. Ne samo zato što su me one scene iz tuš-kabine ozbiljno iscimale, već i zato što me je neko vreme pekla savest zbog toga. Nisam znao kako to sebi da objasnim. U takvom stanju nisam skoro bio, morila me je potreba da priđem, da joj se izvinim zbog svega lošeg što sam uradio. Poželeo sam da je opet posetim i priznam joj sve: da sam je snimao, da znam za onog bezobraznika koji je maltretira, da sam je posmatrao čak i kada se tušira, i…, i da je volim. Ne mogu da verujem, ali tako mu je, poludeo sam preko noći.

Uspeo sam da iskuliram. Ne znam kako. Verovatno zato što sam u tom periodu često izlazio da šetam. Bilo mi je teško kada sam je sreo u gradu. Razmenili samo nekoliko reči i svako svojim putem. Učinilo mi se tada da je neko, kao fantom, videći nas izdaleka, naglo zaokrenuo i vratio se nazad, i to je bio sam tren. I još nekoliko dana posle toga nisam prebacivao kanal na nju, i ubeđivao sebe da je tako bolje. Ali opet, kako da odolim da ne bacim pogled preko kamere? Kako?!

Mislim da je prošlo nekih sedam-osam dana kako joj nisam zavirivao u kupatilce; za to vreme sam sporadično pratio ove budale koje okružuju nju i mene: one zanimljive supružnike sa desetog sprata, kako čekaju lift, i kako je on opet vaćari unutra, lupa je po dupetu, a ona ne reaguje; pa pandura kako se u pola noći šunja po zgradi; majku one braće-debila; onda majku debilku što je debilku rodila, ovog-onog, pa mutavog Kosovara kako nalickan izlazi iz stana i seda u Audi A8. Sve nešto dosadno, a kad bi izašao sa nekim na piće, preko mobilnog ništa i ne gledam.

I onda predaja! Morao sam da skrenem pogled ka njoj! Bilo je oko osam sati uveče kada sam pogledom ispunio njeno prokleto kupatilo. Sedeo sam, grickao neke gluposti, lagano lokao pivo, i čekao. U jednom trenutku sam pomislio da je možda bolje da se nikada više i ne pojavi. Idiotska misao, znam. Naravno da će doći, nije se odselila, naravno da će opet biti tu i da će sve biti isto, ako ne i bolje nego što je bilo, samo bez gospodina Patona. Neka romantična pesma bi sad mnogo više odgovarala.

I, eto je! Dobro mi došla, draga! Skoro da smo i zaboravili jedno na drugo!

Gornjim delom tela sam krenuo napred; kao klinac u školi kada se trudi da što bolje čuje šta mu priča učiteljica, il’ kad hoćeš nešto sa daljine da pročitaš. I uši sam načuljio. Jebote, koj’ sam ja kreten, sine! Blenem u nju, u kruškasto dupe, u pauka koji samo što ne krene od dupeta da se penje ka leđima, očekujem da će da krene pesma, da krene šaputanje. Ali ona se samo rukama naslonila na lavabo, i dugo se gledala u ogledalo. Onda je počela da plače, da podrhtava celim telom. Oborila je glavu, kao u mom snu, držeći se za lavabo, pa je podigla naglo; sva uplakana, faca iskrivljena od tuge, a meni je sve to bilo pomalo mučno. Ubrzo sam „izašao“ odatle. Vratio sam se na glavni ulaz zgrade da pratim monotoniju ulazaka/izlazaka. Nisam hteo da je gledam u onakvom stanju. Nisam mogao. Ozbiljno sam počeo da razmišljam da odem do nje, da je pitam nešto, šta-god, da je pozovem na piće, pa neki poklon, nešto bar da preduzmem, baš sam se ubacio u mod romantike.

Ali sam ipak ostao prikovan za fotelju. Sutra, oko pet-šest sati popodne, uključio sam se opet kod nje, video je kako pere ruke, i opet beše gola. Pauk je, na moje veliko iznenađenje, ostao da krasi dupe, kao po dužnosti. „Dobro je“, rekao sam sebi, „svakako je ovo bolje nego ono od juče.“ Kad se okrenula, kada sam mogao da je vidim i odnapred, shvatio san da nije prala samo ruke, već i dildo. Držala je dildo u ruci i izašla iz kupatila, da bi se posle nekoliko trenutka vratila, sela na ve-ce šolju. Šta ću više ovde, napustio sam kanal.

Te večeri smo nešto duže sedeli na ve-ce šolji, da bismo nakon ubrzanog tuširanja, počeli i sa doterivanjem, koje je trajalo, otprilike, pola sata. Prekinuo sam sa posmatranjem tog rituala, pa krenuo i ja da se spremam brzinski; i onda, kada je izašla iz stana i pozvala lift, pozvao sam ga i ja, i tu se kao iznenadio što je vidim.

Komšika, pa gde si ti, što lepo izgledaš.“

O, hvala ti, baš ti hvala, evo, posle sto godina idem da se vidim sa drugaricama, dogovaramo se već neko vreme, pa te ne može jedna, pa posle ne može druga, ali sad se usaglasismo nekako, kako si ti?“

Nije loše, izađoh cigarete da kupim, malo ću i da prošetam.“

Ako, lepo je vreme, izvini, nikako da te pitam, je l’ radiš negde?“

Ma ne, već nekoliko godina, ali pravo da ti kažem, i ne trudim se nešto po tom pitanju.“

Užas. Potpuno te razumem, ‘ajde, videću sa šefom, mogu da ga pitam, da probam, on zna ljude, on ti je okej lik, hoće da pomogne, daćeš mi tvoj broj telefona.“

Okej, cimni me da mi ostane tvoj broj, a šefa pitaj ako ti nije teško, hvala ti u svakom slučaju, divno izgledaš, lepo se provedi.“

Važi, hvala ti, vidimo se, veliki pozdrav.“ Rastali smo se uz obostrani osmeh, i tu su se pojavili Kosovar i Buda stariji. Ušli su u zgradu, i srali nešto kao po običaju, velike patriote, šatro rodoljubi, stavim ih na kurac, ceo život usta puna svinjetine i škembića, ali i proseravanja o borbi za Kosovo, za svetu srpsku zemlju, a ni jedan ni drugi metak nisu ispalili u životu. Bitno da seru, oficir jajara, treba da se ugleda na sina starijeg, za bolje i nije, a ovaj dođoš rasprodao Šiptarima sve što ima za pet puta veću cenu, ovde kupio posao u Upravnom okrugu, žena mu drži lanac kioska brze hrane, a on gospodin je tržišni inspektor. Dao bi taj i Gračanicu za jedan Roleks, mamicu mu korumpiranu jebem.

Seo sam u obližnji kafić da se malo smirim, koliko atmosfera u bilo kom kafiću kod nas može tome da posluži. Sve neki frikovi, premazotine, duduci – što bi moja baba rekla; klonirane fufice se fotkaju, selfiraju, galame kao sumanuti…, jedino što muzika nekad zna da iznenadi. Lagano je išao neki džez, bilo je prijatno, a kako sam našao mesto pored prozora, mogao sam da posmatram ljude kako prolaze ulicom, što me je donekle smirivalo. Nisam čak osetio potrebu ni da se uključim preko mobilnog telefona, da bacim pogled na komšiluk. Sve to mi je polako postajalo dosadno; skoro pa predvidljivo. Mislim da je to zbog toga što mi je komšika sve više okupirala pažnju. Jebem li ga, nisam pametan.

Popio sam dva viskija, dva piva, pogrickao kikiriki, i taman kada sam rešio da krenem, stiže mi na Vajber poruka od prijatelja. Pisalo je:

Lepi, šta mi radiš? Mogli bismo neki dan da se vidimo. Neki tip se raspituje za tebe. Da ti ne kucam, bolje je da se vidimo, pa uživo. Javi se sutra.

Odgovorio sam mu da ću se javiti, zainteresovalo me je ko bi to mogao da bude, ali sam ipak odustao od toga, jer već sutradan ujutru, kada sam izašao da kupim cigarete, bio sam zaustavljen od onog komšije privatnika-muljatora, koji vaćari svoju ženu u liftu.

Komšija, kako je, baš dobro da sam te sreo, izvini, molim te, možeš li da mi pomogneš nešto, malo kasnije mi stiže veš-mašina, pa ako bi hteo, ono, zajedno da je unesemo, ovi iz prodavnice samo istovaruju ispred zgrade. Ako ti nije problem, ako nisi zauzet.“ Taman da mu kažem kako ću uskoro morati da se vidim sa prijateljom, meni proradi kefalo. Brate!

Svakako, komšija, tu sam ti ja, samo pljuge da kupim i dolazim.“

Polako, ne žuri, to će biti tek za nekih sat vremena, možemo kod mene da posedimo malo, a i posle, kada uguramo tovar, neko piće, imam odličnu domaću, a i viski.“

Morao sam prvo do svog stana da svratim, materijal da uzmem, ovu priliku neću da propustim, eto šanse da odgledam naše supružnike i van lifta, to je ono što mi treba.

I gledao sam ih. Možda ne baš onako kako sam ja to hteo, ali sam delimično video ono što sam očekivao. Pre toga, komšija je bio galantan, sused za primer – što bi se reklo, i viski i maslinke, i zanimljive priče, gradska dešavanja, i olajavanje dobrog dela komšiluka, te ovog-te-onog, i pandur i oficir, i narkomanka i sifiličarka.

Nek’ se teraju, zagađuju nam život, muka mi kad ih sretnem, pavijani“, deklamovao je uglavnom ono što i ja mislim, ali sam ja ovoga puta više klimao glavom. Uneli smo veš-mašinu, namestili je gde treba.

Sedi ti, komšija, ja samo pločice u kupatilu da obrišem, da mi žena ne kljuca mozak posle, a ti se posluži, sipaj viski koliko hoćeš, sipaj i meni malo, ja ću posle da nam naseckam i ricotta sir i malo tartufe.“

Samo polako, ne žurim nigde, ne stidim se ja, ne moraš dvaput da me nudiš, uživaj.“

Komšija u kupatilu, a ja sa svojim „trećim okom“ na njegovom lusteru, ništa se ne vidi, neupadljivo skroz, luster se drži na nekakvim šatro-lancima, a lanci crni, iskrzani, sve je ovde moderno i skupo, a kamera gviri, postavljena između dve karike, care, odavde ću da imam pogled najbolji do sad, nema da fali, samo da mi komšije budu poslušne i nova serija romantike može da počne – koj’ kurac romantika, ovde će domaće ludilo da počne, kroz suze piva i uzdahe gandže ima da se gleda moj ljubazni komšija preduzetnik i njegova gospođa lekarka.

Kako sam samo kameru postavio, i Džejms Bond da mi pozavidi.

Stigla i domaćica: „Dobar dan, komšika, kako ste?“

Oh, zdravo, nemoj da mi persiraš, molim te, sedi slobodno, nikako da te pitam za mamu, kako je ona, verovatno uživa u Skandinaviji, ma sedi, zašto ideš.“

Moram, komšika, već sam dugo ovde, tvoj muž i ja se zapričasmo.“

Da, maco, komšija mi je pomogao da unesem veš-mašinu, pa smo malo popili, sedi, bre, komšija, hoćeš još neki tartuf, može još jedno pivo.“

Posedeo sam još malo, trabunjao nešto, a skroz sam zaboravio da se javim onom prijatelju, i viski me uzeo pod svoje, saplitao sam jezikom, krišom bacao pogled na kameru, kao da je nema, kao da se sama sakrila gore, luče moje, samo ostani tako sakrivena i blagoslovena.

Idem, večeras bih malo ranije da legnem, treba i da se istuširam.“

Važi, prijatelju.“ Ustajem lagano, a osećam da me njegova žena gleda kao paćenika, cupka u sebi i jedva čeka da mi vidi leđa, nervozna, rad u Domu zdravlja nije baš zahvalan, zar ne, od podmićivanja samo sto grama kafe, ništa evri, nakit, noćna švaleracija, pa sam ti sad ja kriv što sam se zatek’o ovde da loše utičem na tvog mužića, džaba on finansira stranku na vlasti kad ne može da te prebaci u Klinički, ali polako, sestro, možda ćete još večeras da mi priredite predstavu za pamćenje, treba se pripremiti za to, i ono malo vutre da smotam, da se doteram za tvoje grimase.

Svako dobro, zovi ako ti još neki put nešto zatreba, tu sam ja.“

Važi, komšija, hvala ti još jednom.“

Čoveče, baš sam bio pijan. Rekao sam sebi – ako sad zahrčeš, ništa od iščekivanja koje možda pruža i najveće zadovoljstvo. Tuširanje me je malo osvežilo, kao i čokoladica koja mi je na frižideru ostala od pre neki dan. I, uspeo sam! Uspeo sam sve da namestim i da povežem, pa sad i ako zakunjam, ništa strašno.

Te večeri se ništa nije desilo. Bez potrebe sam toliko žurio. Lekarka se samo jednom pojavila u dnevnoj sobi da pokupi bluzu sa kreveta. Sutradan opet ništa. Što kažu ovi sa juga – muljo! Ni moja ljubav sa šestog sprata me nije obradovala. Čak je i tuš-kabinu skroz zatvarala, tako da sam mogao da je viđam samo u prolazu, da pozdravim njene sisice kolutovima duvanskog dima. Kao da se cela zgrada po dogovoru primirila, kao da i cigle mogu da se uspavaju. Takav sam nekakav osećaj imao. Leto se bližilo, a ovde svi kao da će da se roknu.

Od bračnog para skoro da sam digao ruke, što me je samo dodatno razdražilo. U tom periodu sam svako veče po jedan jači džoint uzimao.

Ali, ipak su mi izašli u susret. I to baš scenama kakve sam i očekivao. Čoveče, znao sam da nisu normalni. Ugledao sam njega kako se go golcat kreće četvoronoške, i nju kako mu jaše na leđima. I ne samo da ga jaše, nego ga nekakvim prutom lupa po dupetu. On je nosio naočare za sunce, a ona je na licu imala masku – iskeženo i duguljasto lice crveno-crne boje, sa ogromnim i izbečenim očima, i sa rogovima od deset-petnaest centimetara. Toliko sam se istripovao, da mi se učinilo da me ona baš tim očima posmatra i da mi kaže: „Vidim te, maleni; vidim te, glupavi… Hoćeš da nas gledaš, a? Pa, gledaj! Vidi šta umem! Pozdravi mamu!“

Nekoliko su krugova napravili po dnevnoj sobi, i za to vreme ga je ona sve jače lupala po dupetu da sam očekivao da će to nekako da se vidi na njemu; ono, da će da jaukne, da poskoči… Ali, ne. Ništa. Pravi magarac. Konjina.

Onda ih neko vreme nije bilo, da bi se posle nekih desetak minuta vratili. Sada je i on imao masku na licu – klovnovska maska sa širokim osmehom na licu, sav drečav, ružičast, crven. Pustili su i muziku preko televizora, dark metal, sporovozeći ritam, himnično pevanje, pa jaukanje, i sve se to, što bi rekli, sablasno uklapalo u zatamnjenu dnevnu sobu, za koju sam tek tada video da je prekrivena crnim ponjavama. Plesali su neko vreme onako goli; njena leva ruka je, kao u klasičnom plesu, držala njegovu levu ruku; onako, blago savijeno u laktu; a drugom rukom ga je držala za Pižona i po pokretima video sam da mu navlači kožicu; a on je, razume se, svojom rukom mazio njenu ribu. I to je tako trajalo i trajalo; pesma se završila, pa druga, i kada je treća pesma počela – a koja beše malo brža i energičnija od prethodne dve – ona ga je, držeći ga i dalje za patku, povela dva-tri koraka unazad i posadila na krevet.

Kao skamenjen sam sve posmatrao. Koliko god da sam negde u malom mozgu ovako nešto očekivao, opet sam isfleširao. Pripalio sam cigaretu i, ne skrećući pogled sa ekrana, otvorio limenku piva. Komšija je sedeo na krevetu, lekarka ispred njega otplesala solo tačku, da bi u jednom trenutku masku sa rogovima stavila na zatiljak i krenula da mu dudla. Gledao sam kako me đavo posmatra, ceri mi se u lice i dok puši kao pomahnitao, dok mu glava ide gore-dole, gore-dole, sa sve onom muzikom, osećao sam se kao da me zove, kao da mi peva: „Dođi, sine, dođi, jajaro, nije ovo ništa, nije ovo ništa…“, i ne znam zašto mi je ta rečenica probijala glavu, ali tako je: Nije ovo ništa, nije ovo ništa.

Ubrzo je Đavo uzjahao Klovna i opet me je gledao, i dalje mi se cerio, dok je Klovn sa plačnim očima molio za milost. Skoro da sam mogao da ga čujem, kako mi i on govori: Nije ovo ništa, nije ovo ništa, pozdravi mamu, nije ovo ništa, i ja sam Đavo i Đavo je Klovn, i ti si Đavo i Klovn si ti. Nije ovo ništa, vidiš koliki mi je kurac, dođi kod mene, vidiš da plačem, vidiš da se smejem, i Đavo si ti, pozdravi mamu

Brate, ozbiljna panika me je uhvatila. Nisam primetio da mi je cigareta skroz izgorela u piksli, a meni se to ne dešava; novčanik sam zaboravljao, pa čak jednom i mobilni, ali cigaretu nikad.

Sutradan sam, onako pogubljen, pisao onom drugaru. Imao sam potrebu da se vidim sa nekim, čisto da se malo prozajebavam, a i nešto iznutra me je teralo da se baš njemu javim; ali nije mi se dalo. Odgovorio mi je:

Ja sad nisam u gradu, kod mojih sam. Jebi ga, ja ti rekoh prekjuče da se javiš. Ajde, zovem te kad se vratim.

Na moje pitanje o čemu se tu radi, ko je taj ko se raspituje za mene, odgovorio mi je:

Ma otkud znam. Tip radi za muriju. Kaže da mu ulaziš u privatan prostor. Zna da se znamo, reče gde mu živi devojka i ja mu rekoh za tebe, da i ti tu živiš. Pričaćemo kad se vidimo. Zovem te za neki dan.

To me je samo dodatno unervozilo. Ona ćurka mi nije rekla da ima momka, ili šta već, da je u nekom odnosu sa onim što je na silu upao kod nje. Spucao me je flashback; setio sam se u trenutku onog fantoma, onog što se pojavio i nestao kada sam pričao s njom. Jebem ti budalu, pandursku! Nisam znao da je i on pandur. Komšika, usrećila si se samo tako!

Klovn i Đavo su samo dva dana posle imali još jednu predstavu koju sam uspeo da odgledam. Tada sam smanjio posmatranje komšiluka. Nekako me je sve to pritiskalo. Da l’ zbog vutre, da l’ zbog svega ovoga, počeo sam da se nerviram, i pomalo paničim. Trudio sam se da projurim kroz ulaz, nikog da ne vidim, niko da me ne vidi. Jedva da sam i otpozdravio penzosu kada sam prošao pored njega i komšije pandura. Pitanje da l’ bih ih i primetio, da me pandur nije pogledao iskosa, držeći nešto između tri prsta. Tako i sa onim Kosovarom, kada sam primetio da me i on gleda kao majmun iz kaveza. Trudio sam se da budem nevidljiv. Da, to je prava reč – nevidljiv.

Ono dvoje sam sledeći put video kako se ludiraju sa nekom njihovom gošćom. Jedna mala, plavokosa debeljuca; kao lopta, čoveče, sva napumpana, ali uopšte nije odbojna. Iako je i ona nosila masku veštice, sa ogromnim nosom, primećivalo se da je mlada, baš mlada. Obe su jahale Klovna, obe su ga lupale po dupetu, a posle – obrt, on je krenuo da lupa njih. Muzika je bila slična kao i one večeri.

Ali je sad sobom dominiralo crveno osvetljenje.

Ovoga puta su njih dvoje ponovo plesali, a Veštica je to posmatrala, i ubrzo su se spojili na krevetu. Klovn je zauzeo poluležeći položaj, Đavo se opet bacio na pušenje, a Veštica je Đavolu (tačnije, Đavolici) gurala dildo otpozadi, da bi se posle toga zamenili.

Bio sam kao pod hipnozom, u neverici da se ovako nešto dešava na samo stotinjak metara od mene. Zamalo da vrisnem kao žena, kada mi je zvrcnuo telefon. Pogledao sam i video da mi crnokosa komšika piše:

Komšija, zdravo! Izvini što ti pišem ovako kasno. Imam dobre vesti. Moj šef mi je danas rekao da posle ovog vikenda dođeš kod njega na razgovor. Adresa je… Slobodno možeš da me pitaš šta želiš, ali ja mislim da će sve biti u redu.

Ništa joj nisam odgovorio. Neka misli da spavam, pa ću sutra da joj pišem, pomislio sam i kad sam podigao pogled video sam da je Klovn masku stavio preko dupeta, Đavolicu kako ga ljubi otpozadi u usta, a on kako jebe Vešticu.

Sutradan popodne sam izašao iz zgrade u želji da malo duže šetam, a posle da sednem negde na večeru. Komšiki sam se zahvalio, onog prijatelja podsetio na dogovor i pošto sam ispred zgrade udahnuo svež vazduh, krenuo sam lagano da koračam. Iako sam bio u patikama, imao sam utisak da mi koraci odzvanjaju. Što da ne, rekoh sebi! Zašto da ne pokušam da radim kod komšike? Dokle više da trošim samo kevine pare? Mogu bar neko vreme da šljakam, pa ću tako lakše i da utičem na nju, da odjebe ono pandursko govedo, a ona i ja da se još više zbližimo.

Taman kada sam to pomislio, stiže mi poruka od prijatelja:

Ja sam ti večeras slobodan. Dogovorio sam se i sa M. da se vidimo. Idemo sva trojica negde na piće, na neka rebarca, ovo-ono… Planiraj oko osam da se vidimo ispred njegove zgrade, pa idemo dalje.

To mi je istog trenutka povratilo raspoloženje, lepo mi je legla ova poruka, kad se odjednom s moje leve strane pojavio Buda mlađi i lupivši me rukom po ramenu reče:

Što nas snimaš?“

Šta…, š-šta kažeš?“

Rekoh: Što se cimaš?! Nešto si mi nervozan, komši. Je l’ sve okej?“

Da, da…“, odgovorio sam mu. „Sve je okej, familijo… Kako si ti?“

Odgovor na ovo pitanje nisam sačekao. Krenuo sam da se ubrzano udaljavam od njega. Nisam se okrenuo za njim, ali kao da sam čuo, kao da sam osetio da mi se podsmeva.

Šetao sam i trudio se da ni o čemu ne mislim. Naravno da to nije bilo lako, jer su mi ono troje i dalje brujali i skakali u glavi, sa sve onom muzikom; ali posle nekog vremena sam se ipak doveo u red.

Došao sam do periferije grada. Tamo sam se našao spontano, bez plana; pustio sam da me noge same vode. Prolazio sam nekim uličicama za koje nisam znao ni da postoje. Iznenadio sam se kada sam ugledao velike kuće, bogate; sa smešnom fasadom, ali bogate. Bilo je i onih skromnih, sa zapuštenim dvorištima, ali ja sam više posmatrao ove prve. Pomislio sam, eto, sigurno su i ovde, bar kod ovih platežnijih, postavljene kamere. Svuda gde god da kreneš, videćeš po neku kameru. I sve što ponekad treba da se uradi, to je samo da ih okreneš na suprotnu stranu, da snimaju i unutrašnjost, našu unutrašnjost, samo to, ništa više, ništa manje od toga. Posle nekog vremena nastavio sam dalje, zastavši jednom da sednem na klupicu da ispušim cigaretu.

Dva sata kasnije, kada sam se vratio da se istuširam i da se spremim za kafanu, video sam da je na ulaznim vratima zgrade zalepljen papir i da na njemu piše:

Poštovane komšije,

U stanu jednog od nas je pronađena skrivena kamera. Stanar ju je pronašao u svom stanu i pre neki dan me obavestio o tome. Pretpostavlja od koga je to moglo da dođe, ali, naravno, još uvek ništa ne možemo da tvrdimo bez dokaza. Proverite i vi vaše stanove, i neka svako proveri zidove i gelendere sprata na kojem živi, ali nemojte ništa da dirate! Uskoro će policija sprovesti istragu.

P. J.

Tačno sam znao; odmah sam proverio! Jebeni penzos! Baš on da me prejebe! Pogledao sam, uključio kanal kod njega i nema kamere. Kako, jebote, kako?! Prošao sam pored njega kada je prokletom panduru pokazivao kameru, a ovaj je držao u ruci, i tom istom ručerdom napisao ovo obaveštenje. Ko zna koliko uživa u ovome, mamicu mu nenormalnu jebem! Još se kljakavi starac hvali kako zna ko mu je to uvalio! Naravno da zna, niko drugi mu ne upada na gajbu!

Nisam se tuširao, odmah sam izašao i išao lagano. Nonšalantno, što se kaže.

Na izlazu iz lifta sam se sreo sa onim ljubomornim pavijanom koji se raspituje za mene; sa onim fantomom koji se devojci šunja iza leđa i na prepad joj upada u stan. Nisam se iznenadio što ga vidim; kao da sam ga očekivao. Ali tek sad mi je privuklo pažnju da lik uopšte ne liči na mene. Ovoga puta su se uloge promenile; sad je on mene pažljivo odgledao, čak je i zastao, pustio mene da izađem, pridržavajući mi vrata i, mogu da se zakunem, da je tako još neko vreme ostao da me zagleda dok sam se hodnikom približavao izlazu.

Pre nego što sam se našao sa ortakom, seo sam usput u kafić da se malo smirim, da se preispitam – a šta koj’ moj da se preispitujem, nisam znao. Samo sam gledao u jednu tačku i srkao nes i kiselu vodu. Usta su mi bila suva, kao i mozak. Nisam ulazio preko mobilnog da gledam šta se dešava u zgradi, uopšte nisam imao živaca za to; samo sam izbrisao sve snimke koje sam sačuvao. Jedino sam još jednom, kao za oproštaj, bacio pogled na snimak na kom komšika ispred ogledala u kupatilu maže sise nekom kremom, pući usta u ogledalo, a posle uzima dildo i palaca jezikom po njemu i, toliko… Sa svih kanala sam se isključio, sve snimke izbrisao i odlučio da sutra uzmem novu karticu za telefon. Na šta me je naterao matori jarac, ne mogu da verujem!

Sačekao sam prijatelja ispred njegove zgrade, jer sam se u međuvremenu predomislio za kafanu, kakva crna kafana u ovakvom stanju.

Nije mi do toga, bratac, nije mi ni do čega.“

Daj, koj’ ti je, idemo da se opustimo, nismo dugo.“

Znam, znam, ali ne mogu, nije mi sad do kafane, drugi put, kaži mi, šta je to bilo sa onim pajkanom.“

Ti li si se zbog toga ufrkisao?“

Ma ne, samo mi kaži.“

Ništa posebno, video te je kako jednom ulaziš kod njegove devojke u stan i kako dva-tri puta nešto ćaskaš s njom, nije mu pravo, slučajno smo došli do toga da se znamo. To sam ti napisao u poruci, pa mi je poručio da ti kažem da je se maneš. Veza im je u nekoj krizi, kako sam ga razumeo, ali sad je kao sve okej, pusti ih neka rešavaju to što imaju. On ti je u BIA-i, zajebi ga, mada on i nije klasičan pandur, radi tamo kao informatičar, održava računare, tako nešto, a i šta će ti komšika, nije mali grad. ‘Ajde s nama, opusti se, je l’ ti kinta problem?“

Ne, ne, drugi put. Sve je u redu, idem, ranije ću da legnem, sređivao sam stan, umoran sam, lepo se provedite.“

Jebi ga, brate.“

Jebi ga“, potvrdio sam.

Krenuo sam kući. Pomislio sam, da me sad neko gleda, čoveče, tačno bi rekao da sam skrenuo. Te idem ovamo, te vraćam se onamo, te levo te desno, kao u nekoj video igrici. Kada sam to pomislio – možda nekih minut-dva kasnije – čuo sam da mi je preko Vajbera stigla poruka; kada sam pogledao, video sam da je stigla sa nepoznatog broja i od strane neimenovanog korisnika, i da je istovremeno i obrisana – N N je obrisao/la poruku.

Nervoza mi se vratila kada sam se približio zgradi. Ono usrano obaveštenje na vratima sam ignorisao. Bilo mi je bitno da nikoga ne sretnem; uspentrao sam se stepenicima do svog stana i odmah krenuo sa tuširanjem koje mi je prijalo kao nikada do tada. Da l’ zbog toga što sam posle dužeg vremena onoliko pešačio, ili zbog nečeg drugog, ne znam. Napravio sam sebi sendvič, ispušio džoint i legao da spavam.

Dugo sam spavao. Probudio sam se oko deset sati, sav natečen. Jedva sam oči otvorio. Sanjao sam kako mi neko u toku noći prilazi kamerom i snima me. Prvo je ušao u moj stan, pa onda polako, korak po korak, približio se meni i snimao me kako ležim u krevetu.

Kada sam uzeo mobilni telefon u ruke shvatio sam da to uopšte i nije bio san! Dok sam spavao stigla mi je poruka preko Vajbera, opet od neimenovanog korisnika i opet sa uključenim tajmerom. I to, baš to sam video! Lik ‘ladno ide mojim stanom, snima hodnik, pa kupatilo, pa se približava meni i nekih dva-tri minuta snima mene kako spavam. Jebote, kakav manijak! Približio mi je kamericu, snimao mi je facu izbliza, čoveče! Dva puta sam pogledao taj snimak. Preznojio sam se toliko da mi je čak i telefon u ruci bio mokar. Jedina razlika je bila ta što sam u snu bio pokriven belim ćebetom, a na snimku sam bio u trenerkama i nepokriven.

Još nisam došao sebi, kad eto još jedne poruke!

Opet je bio snimak. Prenerazio sam se kada sam video sebe u kupatilu kako sedim na ve-ce šolji i drkam! Ono, nekih pet minuta, drkam monotono, pogubljeno! I pošto sam se poprskao po stomaku, ostao sam još neko vreme da sedim očiju uperenih nagore. Onda i tuširanje. Sve, sve se vidi! Mamicu mu jebem! Gledao sam pažljivo, kao da se ne radi o meni, kao da je to ko zna ko, i baš kada sam krenuo da izlazim iz tuš-kabine i pošao rukom prema peškiru, snimatelj, ko god bio – a jasno je ko bi to mogao da bude – mi je poslao smajli!

Znao sam šta treba da uradim! Samo ga tupim, umesto da preduzmem nešto konkretno. Idem kod keve! Kod keve, čoveče, idem u Oslo! Jebeš sve ovo! Ne mogu mi ništa, paceri! Može onaj da radi za BIA-u, ali kad pređem granicu može da me poljubi u dupe! Bitno mi je samo da busom iz Beograda odem do Budimpešte, i odatle ću lako sve ostalo da organizujem. Kevi ću već nekako da objasnim otkud tako nenajavljeno dolazim kod nje. I onom njenom nevenčanom mužu. Biće to okej…

Nisam se pakovao da ne bih torbom privlačio pažnju. Uzeo sam samo sošku, kevi pustio poruku da me uskoro očekuje, i sa rukama u džepovima izašao iz zgrade kao da je sve u redu, kao što sam i inače radio. Nogu pred nogu, nije to ništa, samo lagano, brate, govorio sam sebi, i ako sretneš nekog, lepo kaži dobar dan, komšija, i tako dalje, idem ja, idem, ali pre nego da odem do autobuske stanice da sednem negde na doručak, pa onda do banke da podignem pare, što više keša i do viđenja lokalci i jajare.

Telefon mi je nekoliko puta zazvonio dok sam se približavao restoranu P., a ja sam tu sitnu zvonjavu kulirao. Prvo sam ušao u ve-ce, umio se, i neko vreme se gledao u ogledalo. Piljio sam u svoj lik kao sumanut; tražio sam nešto u očima, kao da sam očekivao da ću sam sebi da dam neki odgovor, objašnjenje, šta god. Uopšte nemam predstavu koliko je to trajalo. Posle toga, nisam žurio ni sa odlukom šta ću da jedem; prelistavao sam jelovnik kao da je neki časopis, i tek kada sam naručio šta sam hteo i zapalio cigaretu, posle nekoliko dimova ušao sam na Vajber da vidim koje me iznenađenje sad čeka. Video sam da je sad poruka „obična“ (to mi je prvo zapalo za oko) – nije skrivena i sa nepoznatog broja, a tek onda sam registrovao da mi piše komšika, bivša komšika.

Sram te bilo, idiote jedan! – pisalo je – ti ćeš mene da snimaš, ti ćeš da mi ulaziš u privatnost, ološu nenormalni! Ja se još trudim da ti nađem posao, govno jedno, a ti…, ti?! Ne mogu da verujem kakav si paćenik! Moj verenik će da te zgazi, stoko pokvarena!

Nekoliko minuta posle ove, od iste persone mi je stigla još jedna poruka, a obe su poslate dok sam se približavao restoranu:

Imao si šta i da vidiš kod mene, je l’ da? A ja kod tebe?! Samo tvoj minijaturni kurac! Jebaću ti mater! Ne vredi ti da bežiš.

Obe poruke komšika je zatim obrisala, ali je u međuvremenu stigla još jedna, sad opet od strane „nepoznatog“ i opet snimak.

Tu sam video sebe kako izlazim iz zgrade, osvrćem se oko sebe, češkam se po potiljku i polako se udaljavam od zgrade sa rukama u džepovima… Neverovatno je koliko ne ličite na sebe kada vas neko snima, posebno ovako kada je na kvarno. Čas mi se učinilo da sam to ja, čas da je neki seronja. Dalje sam mogao da se gledam otpozadi, kako sve brže i brže koračam; pa prelazim ulicu, da bih se posle nekog vremena pomešao sa ljudima i, konačno – posle nekih trista metara ubrzanog hoda – polako ušao u restoran gde sam sad.

Počeo sam naizmenično da se smejem i da cvilim kada sam na sledećem snimku video sebe kako se obraćam konobaru, i tog istog konobara kako, udaljavajući se od stola, baca pogled na kameru, to jest na ovog koji snima. Podigao sam glavu i video samo ljude kako sede i čavrljaju, i lika koji vraća novčanik u džep, pošto je platio račun.

Opet mi je stigao snimak. Ugledao sam opet sebe samo ovoga puta otpozadi. Naglo sam se okrenuo i mesto je bilo prazno. Jebote, šta mi se dešava!

Sedeo sam tako kao mrtav, dok se nije pojavio konobar sa porudžbinom.

Da platim.“

Keš ili kartica, gospodine?“

Kartica.“

Ko zna šta je jadnik pomislio kada sam ustao i, odmah nakon plaćanja, izjurio napolje, ostavivši nes i palačinku sa pečenicom, pavlakom i šampinjonima, da se hlade.

Pravac menjačnica! Nećete me više videti; a ni ja vas. Bitno mi je samo da stignem do Beograda, a posle – pravac banka, devizni račun, ladovina, care, Budimpešta, Oslo, Evropa, majke vam ga svima spalim, nema više nazad, nema nazad…

Dok sam čekao red ispred menjačnice, eto još jedne poruke. Polako, samo polako, bez nervoze, prvo pljugu da pripalim, osećam se bolje, nije to ništa, nije to

Video sam da je tajmer opet podešen, ali ovoga puta u poruci je poslat neki link, novine, ili portal, pa da, Novine D. i naslov:

NIŠKI VOAJER SNIMAO KOMŠIJE GODINU DANA!

Stanovnici zgrade u ulici M. P. bez broja, u Nišu, nedavno su otkrili da ih je njihov komšija V. J. skoro punih godinu dana snimao sa različitih mesta u zgradi. Kamere koje je ovaj mlađi čovek koristio su bile postavljene skoro na svakom spratu, u oba lifta, pa čak i u stanovima nekih od naših sugrađana.

Intervencijom Policijske uprave, tačnije digitalnom forenzikom, registrovano je sa kog je uređaja sve to bilo montirano. Policija je uspela i da sačuva neke snimke, što će se iskoristiti kao jedan od dokaza protiv V. J.

Pomenuti egzibicionista je, inače, komšijama poznat kao uživalac marihuane i drugih opijata, kao i to da je još kao srednjoškolac sarađivao sa lokalnim prodavcima psihoaktivnih supstanci.

V. J. je, po rečima komšija, nezaposleno lice, nikada nigde nije radio, već, kako kažu, dobija novac od majke koja živi u Norveškoj gde radi kao lekarka.

Počeo sam da čitam komentare ispod ovog teksta. Za manje od pola sata nakupilo ih se preko sto. Uspeo sam da pročitam samo prvih nekoliko: „To, legendo, samo snimaj!“ Pa onda: „Ljudi, možda i nas neko snima! Ako mi snimi ženu kako se švaleriše, neka mi pošalje snimak što pre! Bogato ću nagraditi i njega i švalera!“ Onda: „Kakav bolesnik! Prima pare od bogate mamice i ne zna šta će sa sobom. I sama sam imala iskustva sa ovakvim jednim manijakom. Dokle će više takvi da nas maltretiraju? Sve ovakve treba oterati na neko ostrvo, pa tamo neka se zajedno prepuste svom ludilu!“ Zatim: „Kakve gluposti… Angažuju se forenzičari za ovakve stvari. Država izgore u kriminalu, a ovi se lome da uhvate jednu budalu. Nego, zakačio je nekog kog ne treba, snimio je ko zna šta, pa će sad na njemu da se lome kola.“ I za kraj: „Jaka stvar… Svi se sad kao čudimo i zgražavamo, a to što nas država snima gde god stigne, što nam ovi odozgo prate svaki korak i špijuniraju nas na poslu, na ulici, preko društvenih mreža, pa da li smo otišli na miting, pa za koga smo glasali, itd., to je kao okej, o tome policija ćuti.“

Kada sam odlepio oči sa telefona video sam da se red ispred menjačnice promenio. Ja sam stajao u mestu, a ljudi me zaobilazili, završavali svoje. Pljuga mi je izgorela, došao žar do filtera.

Idem do bankomata. Tu ne mogu da podignem onoliko para koliko bih hteo, ali ne mogu sad mnogo da biram. Namerno se nisam osvrtao. Nije mi bilo lako, priznajem. Dok sam čekao da pređem ulicu, gledajući u semafor sav nestrpljiv da se konačno upali zeleno svetlo, opet mi je stigla poruka. Pazi da te odma’ ne vadim, pomislio sam, a telefon mi je na to odgovorio sa još jednom porukom. Došao sam do bankomata koji nije bio daleko od autobuske stanice i, pre nego da gurnem karticu, pogledao sam. Bio je to onaj moj prijatelj. Poslao mi je isti onaj link, pa onda u poruci napisao:

Nemoj mi reći da si ovo ti?

Ne, nego si ti, nabijem ti ga, pomislio sam, uzeo sam deset hiljada, gurnuo ih u novčanik i krenuo okolo da se osvrćem, sad već potpuno pogubljen. Glad me je spucala, zavija mi u stomaku, zavija mi u glavi, u ušima, moram prvo nešto da pojedem, prvo to da obavim, pa onda taksi, zovem taksi, kakav crni bus, idem taksijem što dalje odavde, pa onda…,

…onda sam se naš’o ispred izloga Tehnomanije; u izlogu LCD televizori, kompjuteri, bela tehnika i ostala kvarna roba. Na jednom od monitira koji je u izlogu emitovao program, video sam našeg predsednika kako stoji u nekoj gizdavoj prostoriji sav ponosan, stoji i smeška se, pa onda kako mu prilazi predsednik Kine ‘ladno doš’o kod nas. Taj može sve da snima, koga god hoće, svih milijardu i koliko stotina miliona, komotno može sve da ih gleda kad god poželi. Da l’ neko sme nešto da mu prigovori za to? Da l’ bilo ko sme i da mu pisne nešto? A šatro demokratija, milijardu i po stanovnika, ja sam snimao šačicu njih, tridesetak somova kako plivaju po smrdljivom akvarijumu koji se zove zgrada, po onoj žabokrečini, snimao ih neko vreme i sad će Interpol da me juri, a ovaj zalizanko što mi se kezi iz izloga može godinama da gleda one piliće, da gricka pirinač, zabada drvene štapiće u parčiće ribe i pirinač i sve da ih posmatra, a šta će pa koj moj tamo da vidi, to su dosadni ljudi, samo se keze kao i on sad, i cijuču dok pričaju. Ma, Evropa, samo Evropa, to je ono što meni treba, malo Oslo, malo Amsterdam, pa Berlin, šta sve nema u Berlinu, zaposliću se kod keve, biće to okej, izvadiću se iz ove rupčage, kakvi slepci, čoveče, umesto da im bude drago što sam ih snimao, što sam im razbio monotoniju, oni me prozivaju, šta li tek ona doktorka i njen muž rade, sigurno su se isprepadali da ne objavim one njihove bahanalije, kakvi su ono pacijenti, a posle kao ja nisam normalan, kako da ne.

Ne vidim dalje Kineza i onog našeg, promenjen program, sad neka najava za letovanje, reklame, plaže, palme, i pesak, more i kokteli, i gandža. Gandža nas je održala, njojzi hvala, hvala majci zemlji na stabljikama koje um krase.

U staklu izloga vidim nekoliko njih kako mi prilaze otpozadi, polako, približavaju mi se, da taksi, taksi da pozovem, ulazim u fon, tražim taksi.

Ništa više nisam stig’o da uradim, jedan od ovih me je uhvatio za ruku i kaže: „To sad ide kod nas, tebi neće više trebati.“ Drugi u uniformi mi govori: „Zamalo da pobegneš, a? Je l’ kod mamice?“

Taman da im kažem da je sve u redu, ništa javno nisam objavio, ali mogu to još uvek, ne znaju oni gde su ti snimci koje sam sačuvao. Pa advokat, imam pravo na advokata, i videće se sve, i gole ruke, i poprskan stomak, svi ste snimljeni, sve je to u bazi, tu su svi moji Kinezi, milijardu i nekoliko stotina miliona, a onda sam video onog degenerika, verenika od one što joj pauk na dupetu plete mrežu. Oznojio se, nije mu lako, sigurno se namučio da rasplete moju mrežu, zato je sav zadihan, a čudo da ovde nije i onaj policajac u penziji, moj odgovorni i dobri komšija, pa da sad i preda mnom podigne usrani kažiprst. Ali ne, njega izgleda nema, ali se zato pojavljuje veseli muž naše lekarke, i on je ovde, i on je deo ekipe, naš privatni preduzetnik.

Pa gde si ti komšija, kako radi veš-mašina, je li, care, pa šta ti je, familijo? Zašto si tako unezveren, crven u licu. Gle kako me gleda, pa on je ljut. Dobro, komšija, ne budi na kraj srca, dobra vam je ona bucika. I ti si dobar, opasne su vam maske, ona maska na dupetu ti je dobra fora, i žena ti je dobra, šta drugo da ti drugo kažem.“

Tu me spucala velika malaksalost, pao sam na kolena, šake stavio preko butina, oborio pogled, nisam gledao u asfalt, samo sam ćutao, žmurio i ćutao, i jasno sam čuo da mi se komšija preduzetnik približava, i rukom mi dodiruje teme, miluje me po kosi i govori:

Nije ovo ništa, nije ovo ništa, ja sam Đavo, a Klovn si ti, Klovn je Đavo i ti si ja, nije ovo ništa.“

Autor: Dušan Stojmenović

Predstavljanje Astronomskog društva Ruđer Boškovic

Kao što je „Autostoperski vodič kroz fantastiku“ osnovan od strane entuzijastičnih poznavalaca, posvećenih književnih kritičara i autora u žanrovskoj fantastici, tako je i Astronomsko društvo „Ruđer Bošković“ osnovano od strane studenata Beogradskog univerziteta i ljubitelja kosmosa.

Izvor: ADRB

Društvo je počelo sa radom 1934. godine kao Akademsko astronomsko društvo Univerziteta u Beogradu, okupljajući stručnjake i entuzijaste iz svih naučnih oblasti sa ciljem da se vrše posmatranja kako na amaterskom tako i na naučnom nivou, kao i da se popularizuje astronomija na području bivše Jugoslavije, pa i šire. Time se uspostavlja prvo astronomsko društvo na Balkanu. 1952. godine, društvo menja svoj naziv u Astronomsko društvo „Ruđer Bošković“, po našem svetski poznatom astronomu i svestranom naučniku, poreklom iz Dubrovnika.

Po završetku Drugog svetskog rata, na Kalemegdanu je adaptirana Dizdareva kula, na čiju terasu je postavljen Zeiss 110/2000, teleskop dobijen od bivše Austrougarske monarhije kao ratna odšteta, te je 1964. godine kula dobila naziv Narodna Opservatorija. Iste 1964. godine, Društvo nabavlja i istočnonemački planetarijum ZKP 2, koji je instaliran u adaptiranom bivšem turskom kupatilu u podnožju Kalamegdana.

Izvor: ADRB

Pored posmatračkih i naučnopopularnih aktivnosti, Astronomsko društvo „Ruđer Bošković“ sprovodi i izdavačku delatnost, koja je počela još od njenog osnivanja sa časopisom „Saturn“ koji je potonje zamenjen „Vasionom“, koja se i dan danas izdaje. Oba časopisa su obuhvatala članke vezane za astrofiziku, aktuelne astronomske pojave, kosmonautiku, trenutne naučne tokove istraživanja u navedenim naukama, pa čak i poeziju. Konkurs za „Vasionu“ je uvek otvoren.

Danas, posle perioda restruktuiranja, Društvo aktivno radi sa posvećenom grupom od desetak najaktivnijih članova, dolazeći iz brašni IT sektora, astrofizike, molekularne biologije, medicine, prava i drugih raznorodnih oblasti. Ove ljude vezuje jedna zajednička stavka: ljubav prema kosmosu, ka kojem gledaju čak i kada teleskop nije pri ruci. Otvoreni su za nove članove, bez obzira na daljinu, vremensko doba života, struku,…

Izvor: ADRB

Kada je popularizacija nauke u pitanju, Društvo drži redovna astronomska posmatranja petkom i subotom (ako je noć i ako je vedro nebo), kao i planetarijumske projekcije i tematska predavanja subotom.

Astronomija je od početka inspirisala književnost, prikazajući let do drugih zvezda još u mitološkim pričama kod Sumeraca, antičkih Grka, Kineza i drugih naroda. Isto tako, astronomija inspiriše i žanrovsku fantastičnu kniževnost, pogotovo naučnu fantastiku. Ali, isto tako, naučna fantastika inspiriše astronomiju i kosmonautiku, čime je njihova simbiotska sprega nezaobilazna, pa čak i nužna za dalji razvoj obe oblasti ljudskog istraživanja i stvaralaštva.

Izvor: ADRB

Zato, posetite Narodnu Opservatoriju i Planetarijum. Možda će Vas baš ta poseta nagnati da stvarate u žanrovskoj fantastici, a možda postanete i istraživač, kao što, samim tim što ovo čitate, najverovatnije već jeste.

 

Autor: Vladimir Gašić

Ubi me nostalgija – Mumija 2

Što smo originalni, do mojega”, rekao je rezignirani Uroš Đurić u ulozi Anđela.

Uuu, što smo ambiciozni. Ovo je drugi deo, a oni, po pravilu, služe za zgrtanje love i koriste bajate fore”, odgovorio je sarkastično Srđan Todorović, tumačeći Đavola.

U većini slučajeva, obojica su u pravu: drugi delovi su retko kad dostojni prvih, jer su pravi pokazatelji suvog kapitalizma. Ipak, ponekad u mraku bioskopskih sala osvane i nastavak dostojan prvog dela, tog neuhvatljivog ideala kome stremi. „Mumija 2” definitivno je jedan od slučajeva u koje gledaoci nisu bili razočarani, jer su dobili ono po šta su došli: akcija, avantura, horor, humor i romantični trenuci su skladno zaokruženi u celinu zvanu „Povratak mumije”. Režiser je opet Stefen Somers, producenti Šon Daniel i Džejms Džaks, a muziku je komponovao Alan Silvestri.

Priča prati O’Konelove, dakle, Evelin, Rika i njihovog sina Aleksa, koji žive u Londonu. Nakon puta u Egipat, porodica pronalazi Anubisovu narukvicu koju znatiželjni Aleks stavlja na ruku. Ubrzo potom, u dom O’Konelovih provaljuju sluge kulta koji bi da Imhotepa povrate u život. Predvođeni Milom Nais, fizičkom reinkarnacijom Ank-su Namun, kult kidnapuje Evelin, a Rik, Aleks, Džonatan i Ardet Bejem su im za petama. Otkriće se mnoge tajne i postaviti ono drevno, večno pitanje: verujete li u sudbinu?

Kao i svi filmovi i ovaj prate razne zanimljivosti: Dvejn Rok Džonson se, nenaviknut na kulinarske specijalitete Maroka, otrovao hranom toliko gadno da je izgubio 5 kilograma tokom snimanja. Uloga Matajasa, kralja škorpiona, za koju je morao da nauči staroegipatski, lansirala ga je među najplaćenije i najpoznatije glumce Holivuda. Kako mu je to bila prva rola u dotadašnjoj karijeri boksera, ne treba mu zameriti glumu.

Brendan Frejzer je zadobio mnoge teške povrede na setu, od kojih su neke poput oštećenih kolena i „pocepanog“ lumbalnog diska trajali godinama, vezujući Frejzera za bolnički krevet. O je obznanio da je kaskaderije radio sâm, te su ga krpili selotejpom, pa je godinama nakon toga plaćao cenu u vidu jakih bolova.

Uloga Evelin je tražila više kaskaderija od Rejčel Vajs, koja nije bila u prilici, jer joj je ugovor to zabranjivao.

Dabldekeri i reklamni panoi korišćeni u scenama snimanim u Londonu su pozajmljeni iz voznog parka Londona specijalno za potrebe filma i istorijski odgovaraju Londonu iz tridesetih godina prošlog veka. Budući da je Britanski muzej bio u rekonstrukciji za vreme snimanja, korišćene su fotografije „University College“. Ekipa je dobila dozvolu da se čuveni Londonski most zatvori za potrebe snimanja, ali ih je zamalo priveo Skotland Jard nakon stvaranja gungule u saobraćaju.

Kad govorimo o posvećenosti, Džonson i Frejzer nisu jedini koji su se „napatili“, mada je Arnold Voslo imao najmanje težak zadatak: zbog uloge Imhotepa je morao da brije celo telo dvaput dnevno.

Džonson je istovremeno dobio nagrade za najgoreg sporednog glumca i najboljeg zlikovca, Rejčel Vajs za najbolju britansku glumicu, a Frejzer za najboljeg akcionog i najomiljenijeg glumca.

Iako je dobio mešane kritike i blag odziv publike, „Povratak mumije“ je inkasirao 435 miliona dolara, prevazišavši „Priču o igračkama 2“.

Kritičari su, neimpresionirani, govorili da film nema mnogo šta da ponudi osim „prazne, lagane zabave“, ali su mnogi gledaoci dali ocenu A na skali od A do F (5 do 1). „Povratak mumije“ možda jeste „lagana zabava“ ali što da ne? Zašto ne uživati u kakofoniji kompjuterski generisanih efekata (prema mišljenju raznih, jedni od najgorih postojećih) i apsurdnoj mešavini istorije i fantastike? Kao ni prvi deo, ni „Povratak mumije“ ne shvata sebe ozbiljno, pa zašto bismo i mi? Zašto samo ne uživati, bez skrupula?

Deca vremena: Rešenje Fermijevog paradoksa u ruhu 21. veka

Kredit: Orbit

 Jedan od postulata naučne fantastike jeste da se iz bogatstva mašte odlazi u razvoj dobro uspostavljenih naučnih činjenica vezanih za moguća dostignuća. Samim tim, neka dela više nisu samo plod ljudske kreativnosti, već i razvijene postojeće ideje koje neočekivano mnogo govore o složenim posledicama centralnog načela. Tvrda naučna fantastika je proizvod ovakvog obrasca stvaralaštva. S jedne strane, možda bi čak i trebalo da se tvrda naučna fantastika tretira kao glavni žanr naučne fantastike. S druge strane, to bi bilo ne samo nekorektno prema ostalim žanrovima naučne fantastike, nego bi i prisiljavalo autore i čitaoce da budu neretko obrazovani na fakultetskom nivou u oblastima fizike, hemije, inženjerstva, biologije, medicine… Time bi jedan ceo niz stvaralaštva bio pretvoren u ekstremno nepristupačno područje bez potrebe. Srećom, to se ne dešava, no opet se dolazi do činjenice da je za stvaranje tvrde naučne fantastike, koja daje novu ali pristupačnu tvorevinu, neophodna izuzetna veština.

Svakako, vanzemaljski život kao tematika nije ograničena na samo tvrdu naučnu fantastiku, ali realistični vanzemaljski život zahteva kombinovani skok mašte, znanja i razmišljanja. Ekstrapolacija o nepoznatim oblicima života, koje još uvek nismo ni otkrili, je dug i mukotrpan proces kojim se ljudi bave već nekoliko hiljada godina.

Ovaj izazov mašte i misli dodatno je pojačan problematikom Fermijevog paradoksa koji glasi: „Gde su svi?“ ili zašto nismo sreli vanzemaljski život do sada? Jesmo li mi jedini život ili ga ima gde ne gledamo?

A šta ako smo mi stvorili vanzemaljski život?

Odgovor na ovo pitanje leži u jednom od kapitalnih dela britanskog pisca naučne fantastike poljskog porekla, Adrijana Čajkovskog, koje se naziva „Deca vremena“.

U dalekoj budućnosti, kada je čovečanstvo već uveliko kolonizovalo Sunčev sistem, druge ekstrasolarne planete, satelite, asteroide, u orbiti skoro teraformirane planete, doktorka Avrana Kern sprovodi projekat uspostavljanja inteligentnog života na planeti u čijoj se orbiti nalazi, koji bi evoluirao drastično brže korišćenjem veštački stvorenog nanovirusa. Ponosna na svoje divne majmune, koji bi za dve hiljade godina postigli ono što čovečanstvo nije postiglo ni za dvadeset hiljada godina, jedva je čekala da sprovede spuštanje svojih čeda na pristupačnu planetu, iz orbite u kojoj se nalazila stanica, na kojoj je koristila svu opremu i svoje „gluplje“ kolege.

Međutim, čovečanstvo kakvo jeste, imalo je druge planove, jer kao što ima onih koji teže da idu dalje kroz svemir, tako ima onih i koji smatraju da je čovečanstvo uništilo sve u pohodu na svemir i zaslužuje da nestane. Tako je jedan od njenih kolega, zajedno sa članovima opozicije prostiranja u svemir, sabotirao svemirsku stanicu i spuštanje majmuna, dok je u ostatku kolonizovanog svemira besneo rat putem kojeg su gašene kolonije, uništavani gradovi, razarani sateliti, te se gubio svaki trag napretka čovečanstva koji se do tada odigrao.

Doktorka Kern, besna i usamljena u modulu bivše svemirske stanice, vezuje se za kompjuter, koji sadrži veštačku inteligenciju, i stvara protokol putem kojeg će nadzirati napredak života na planeti ispod nje, kako bi bila sigurna da nanovirus, koji je dospeo dole, doveo je do razvoja njenih majmunčića.

Nekoliko hiljada godina je prošlo i prolaziće kroz radnju romana.

Ono što jeste izvesno je da:

Čovečanstvo, iako je kompletno svedeno na nekoliko stotina miliona primeraka vrste, ipak ima imunološki ugrožene, ali žive članove, koji koriste ograničeno znanje „Imperije“, i tehnologiju iste, kako bi našli novi dom u svemiru gde im je rodna planeta uništena.

Nanovirus jeste preživeo i počeo je novu evoluciju, ali ne dragocenih majmuna doktorke Kern, već nekoliko vrsta paukova, koji su se postepeno razvijali tokom nesvojstvenim takvoj vrsti.

Odmah je jasno da postoje dva paralelna toka. Pratimo Holsten Mejsona, istoričara „Imperije“, na „Gilgamešu“, jednom od kolonizacijskih brodova koji traže novi dom za preostale ljude, i pratimo dugu istoriju razvoja paukova tokom njihovog razvoja visokog oblika inteligencije, putem rekurentnih jedinki koje se nazivaju Porcija (po Portidima, jednoj od vrsta paukova), Bjanka i Fabijan. Ovi tokovi su pisani različitim stilom. Dok su ljudski segmenti pisani formalnije, realističnije, svojstveno klasičnim delima naučne fantastike Zlatnog doba, segmenti sa paukovima su pisani lirski, pitkijim rečenicama, neretko čak i stilski bolje nego ljudski segmenti. Svakako, ovo ukazuje na entuzijazam autora povodom paukova, ali tokovi nisu inferiorni jedan u odnosu na drugi.

Kredit: ZEPHUSEES (ArtStation)

Najjači adut zapleta jeste u nadovezivanju događaja, elemenata i odluka likova na prethodne segmente. Već od početka, svaki postupak ili otkriće aktera koje pratimo daju novu podlogu za razvoj zapleta ili za novu problematiku sa kojom će likovi morati da se suoče. Svaka ključna tačka u zapletu je posledica niza faktora, postupaka i sklopa okolnosti koji suštinski prate logičan sled ili daju adekvatan komentar na izvesnu temu naučne fantastike. Shodno tome, nijedan deo priče se ne čini suvišnim.

Pošto je delo tvrde naučne fantastike, postavlja se pitanje koliko je naučna realnost ispoštovana. Zadovoljstvo je potvrditi da je odgovor na ovo pitanje izrazito pozitivan. Evolucija, kao i realistično svemirsko putovanje, odigravaju se na vremenskim skalama od nekoliko vekova, pa čak i milenijuma. Mutacije i promena genetskog materijala u većoj meri mogu se odigrati samo posle niza generacija. Putovanje kroz međuzvezdani prostor, čak i sa najjačim pogonima u stvarnoj naučnoj teoriji, traje nekoliko stotina godina. Kriostaza je tehnologija u povoju koja obećava da zaista može da obezbedi ljudima dug život. Gravitacija na svemirskim brodovima se održava, ili linearnim ubrzanjem, ili rotacijom segmenata akceleracije. Način na koji se manipuliše drugim insektima preko hemijskih supstanci, poznat je način kontrole tih organizama.

Međutim, tvrda naučna fantastika je umela da poseduje problem vezan za stvaranje adekvatnog socijalnog komentara. Da li je to ovde slučaj?

Naprotiv, socijalni komentar je i te kako moćan i intrigantan.

Ljudi, čak i posle uništenja sopstvene imperije, skloni su težnjama ka uspostavljanju moći, i dalje razmišljaju o svojoj koristi, o svojim problemima, o resursima, o preživljavanju.

Paukovi, čak iako razvijaju visoku inteligenciju, ratuju kao i ljudi, porobljavaju kao ljudi, igraju političke igre kao i ostale društvene „životinje“.

Razlika između ljudi i paukova jeste u tome kako paukovi razvijaju tehnološka dostignuća nalik ljudima. Jasno je da kontrolišu hemijske procese, ali to je još jedan od aduta romana, koji ne bih da razotkrivamo, jer je to pola uživanja segmenata o paukovima.

Treba spomenuti i mane, kojih ipak ima.

Glavna zamerka jeste što u segmentima sa paukovima, pisac previše referiše ljudsku perspektivu kako bi se razumelo kako pauk funkcioniše. Iako je razumljiv potez, shodno potrebama čitalaca, pauk sam po sebi jako dugo nema koncept ljudskog bića, što malo remeti udubljivanje. Međutim, efekat nije toliko strašan.

Druga velika zamerka je razrešenje zapleta, koje, iako je adekvatno objašnjeno, izgleda kao rešenje koje je prosto nametnuto. Dalje razjašnjavanje bi kvarilo užitak čitanja.

Na kraju, s obzirom na to da smo namerno izbegavali da se dotičemo detaljnije određenih stavki, može se zaključiti da za roman (dostupan u regionu u izdanjima Lagune i Hangara 7) stoji preporuka. Delo se može tretirati kao klasik tvrde naučne fantastike, čak i oni koji nisu ljubitelji žanra, mogu mu dati priliku, jer je u pitanju unikatno ostvarenje, koje pokazuje bogatstvo vizije jednog radoznalog čoveka.

Centar galaksije dio 10

Stajala pored kristala i promatrala Kai kako sjedi uz prozor i sanjari o misterioznom muškarcu koji je ušao u njen život. Promatrala je kako se u njenoj auri miješaju boje dok se unutar nje odvija borba. Svako malo strah bi prevladao nad željom da upozna zanimljivu osobu s kojom bi, kako je Nomi primijetila, voljela biti i više od prijatelja.

Osim toga da ima nekoga tko bi ju držao dugo u naručju i pleo prstima kosu, maštala je i o tome da ima prijatelja s kojim bi mogla podijeliti sve ono što joj se mota po glavi u posljednje vrijeme. 

Izbjegavala je jutarnje meditacije na livadi koje su postale svakodnevica. Uživala je u njima jer je primijetila kako, iako nikada nisu razgovarali, razvija osjećaje prema prijatelju s livade. Ponekad bi se zabavljala mislima o tome da provodi vrijeme s njim, odnosno s verzijom njega koju je stvorila u mislima. No danas, realnost je bolnija nego prijašnjih dana. Danas joj posebno fali prijatelj s kojim bi dijelila nadu da bi joj život mogao krenuti u jednom sasvim drugačijem smjeru. Osjećala je kako je na pomolu nešto drugačije. Uzbuđenje je bilo pomiješano sa strahom i sramom koji je osjećala zbog maštarija. Nije potpuno razumjela od kuda dolazi taj sram, no bio je prisutan.

Taj sram je u stvari glavni razlog zašto je prestala ići na livadu, no nije još spremna to sebi priznati.“ Pomislila je Nomi. Zatvorila je Kain kristal i otvorila novi, rozi kristal koji je sadržavao sve ugovore duša koji su sklopljeni za ovaj život. Tražila je misterioznog čovjeka no nije ga našla. To joj se učinilo čudnim s obzirom na količinu emocija koje je izazvao.

No svakako je došao trenutak da malo pogura Kai u smjeru sklapanja prijateljstava s ljudima koji su duhovno probuđeni kako bi joj olakšali tranziciju na viši nivo svijesti. Pronašla je ugovor s dušom inkarniranom pod imenom Zora čiji je viši aspekt Leeka također dio projekta MCR7. 

Njihovo prijateljstvo je savršen izbor za ovaj trenutak jer će jedna drugu aktivirati za brži napredak preko svog energetskog polja.

Ponovo je podigla Kain kristal i u njega umetnula plavi, Zorin kristal kako bi se pokrenuo karmički proces upoznavanja duša na Zemlji. Ugovorom su definirani određeni aspekti, a ona je dodatno utkala kodove koji će cijeli proces ubrzati i učiniti ga intenzivnijim. 

Leeka je telepatski prenijela informacije o tome kako je Zora već dulje vrijeme aktivan posjetilac astralnog plana i MCR7 što je fenomenalna vijest. Kai će po njenim procjenama uz ove kodove biti spremna za prelazak na MCR7 kroz period od sto Zemaljskih dana.

***

Obukla je kaput i izašla na hladan zrak. Šetala je ulicama i razmišljala o pročitanom tekstu u grupi Galaktičko pleme. Tekst je govorio o porijeklu ljudi i ukazivao na činjenicu da su ljudi nastali genetičkim inženjeringom vanzemaljske vrste. Nešto joj nije štimalo u toj priči. Činilo joj se kao da je potpuna izmišljotina. No s druge strane, pokušavala je proširiti vidike i otvoriti se za neke druge istine od onih u koje je do sada vjerovala. Od kada je ušla u krug ljudi koji imaju drugačije viđenje duhovnosti život joj se potpuno promijenio. Proširila je obzore na sasvim drugačiji način od očekivanog. Upoznala se s različitim vrstama duhovnih vodiča i meditirala je svaki dan u nadi da će uspostaviti konekciju sa svojim vodičem. U isto vrijeme je bila uzbuđena zbog mogućnosti da stupi s njim u kontakt i bojala se. Nije znala što točno može očekivati. U meditaciji joj se ponekad činilo kao da se prisjeća nekih čudnih događaja, no bila je uvjerena da se radi o izmišljotini njenog uma. Čitala je razne postove o tome kako se vodi galaktički rat i da ljude sele na neki drugi planet. No to joj je bilo zaista malo previše.

Na povratku u stan, zastala je ispred ulaza i omirisala zrak. Iz pekare pored zgrade dopirali su topli mirisi kojima nije uspjela odoljeti. Otvorila je teška vrata i odmah na ulazu naletjela na čovjeka u crnom kaputu. Ispričala se i tada ga je ugledala. 

Bio je to on. Čovjek s livade kojeg uspješno izbjegava danima i za kojim potiho pati. 

Osjetila je kako joj se licem širi crvenilo dok su gledali jedno drugome u oči.

Ne viđam Vas više ujutro, zar ste odustali?“ Prvi je progovorio dok ju je hipnotizirao pogledom. 

Činilo joj se kao da vrijeme stoji. Znala je da čeka odgovor no glava joj je bila prazna. Jedino čega je bila svjesna bila je njegova ogromna energija koja je prožimala sve oko njih. Ili samo nju? Nije bila sigurna što se točno dešava. Bila je sigurna samo u to da joj je postalo neizdrživo vruće u njegovoj blizini.

Napokon je smogla snage i pomaknula se korak unazad.

Nisam…“ napokon je uspjela promucati jednu riječ. Nije imala ostatak rečenice pa se samo nervozno nasmijala.

Prehladno Vam je?“ 

I dalje ju je fiksirao pogledom od kojeg se osjećala zarobljenom.

Odmahnula je glavom umjesto odgovora.

Vidimo se sutra?“ upitao je.

Ovaj put je kimnula glavom umjesto odgovora na što se nasmiješio blistavim osmijehom.

U redu onda“, rekao je u znak pozdrava pa prošao pored nje.

Trenutak je stajala poput kipa nasred pekare, a kada je povratila život u tijelo, okrenula se kako bi pogledala za njim no nestao je.

Ušla je u stan još uvijek pod dojmom susreta.

Nije bila sigurna kako se osjeća. Kao da joj je bićem strujao koktel emocija od sreće pa sve do panike. U isto vrijeme kao da joj se ostvarila najveća želja, ali i najgora noćna mora. Nije bila sigurna zašto je to tako. Kao da ju je u isto vrijeme privlačio i odbijao. Nije mogla odrediti koji dio je istina, a koji plod njene mašte. U mašti je sve bilo drugačije nego na javi. Njihov susret i razgovor u javi je bio čista suprotnost onome iz njene mašte. 

Odlučila je misli pretočiti na papir kako bi ih lakše mogla procesuirati.

Skuhala je čaj uz koji je pojela ukusno toplo pecivo dok je zapisivala u dnevnik sve što joj je kolalo mislima. Kao i svaki put, osjećala se mnogo bolje nakon što je uspjela raščlaniti što je bitno, a što ne. Odlučila je biti hrabra i poduzeti potrebne akcije ako želi promjenu. 

Željela ju je više od ičega.

Uzela je mobitel i napisala objavu u grupi o svojim idejama i zamislima vezanim za galaktičku duhovnost. Imala je pretpostavku da će njene riječi uzburkati dosadašnje članove koji su znali biti poprilično oštri prema onima koji se ne slažu s njima. Smatrala je kako duhovni ljudi ne bi trebali osuđivati, što su oni radili. Mislila je i kako bi trebali imati razumijevanja za one koji se tek bude, a nisu ga imali već su štoviše, često vrijeđali i gledali s visoka na one koji su tek sada otkrili svijet van svojih horizonata. Napisala je sve što joj je stajalo na duši i drhtavim prstima odabrala gumb kojim je njen tekst postao javan.

Spustila je mobitel na stol okrenut ekranom prema dolje. Cijelo tijelo joj je drhtalo. Ovo je bio jako velik korak za nju. Bojala se osude zajednice ali je ipak smogla hrabrosti i napisala mišljenje. Nikada nije ovoliko iskoračila iz zone komfora. Adrenalin joj je strujao tijelom pa je ustala i hodala dnevnim boravkom. Imala je višak energije koji je željela potrošiti, pa je s velikim osmijehom preko cijelog lica ponovo izašla iz stana na ulicu. Imala je potrebu boraviti među ljudima. Nije se sjećala kada je posljednji put imala tu potrebu. Bila je ponosna na sebe. Jako ponosna. To je također jedna novost u njenom životu. Ponovo je poželjela cijelim srcem da ima prijatelje s kojima bi mogla podijeliti emocije.

Sjela je na klupu u parku na koju su padale zrake sunca. Iako je bilo prohladno, na licu je osjećala toplinu dok je upijala sunčevu svjetlost zatvorenih očiju.

Osjetila je vibraciju mobitela u džepu kaputa. 

Iznenadila se ugledavši informaciju da ima poruku u privatnom pretincu.  

Odakle si?” pisao je član grupe imenom Zora.

Zurila je u poruku dok je osjećala kako joj srce snažno udara.

Trenutak je razmišljala bi li odgovorila. Prekorila je sebe jer je ponovo obuzima strah i želi posustati. Bojala se sukoba pa čak i ovako preko poruka. 

Potom je prevladala pozitivna strana njene nove osobnosti. Uvjerila je samu sebe da to što pretpostavlja ne mora nužno biti i istina. Zaista je moguće da je osoba s druge strane njen novi prijatelj. Odgovor na njene molitve duhovnim vodičima. Razvukla je osmjeh preko lica i odgovorila na poruku. Srce joj je zaigralo u grudima s mnogo manje panike.

Nomi je zadovoljno zatvorila Kain kristal u svom uredu. 

Ponosna sam na napredak i smjer u kojem se ova hrabra žena kreće“, rekla je mentalno. „Savršeno je reagirala na svaki impuls do sada.“

Najbitnije za njen duhovni razvoj u ovim trenucima je da sluša intuiciju i da ima vjeru u sebe“, odgovorila je Milaa. „Sve ostalo će tada doći na svoje.“

Spajanje s nižim aspektom od Leeke će sve još dodatno ubrzati, sigurna sam.“

Svakako“, složila se Milaa. „No i dalje ne razumijem tko je muškarac s kojim se susrela.“

Nisam ga pronašla među ugovorima. Možda nije bitan za nju, no čudi me količina emocija koju izaziva… Nema smisla.“ 

Razmijenile su na trenutak zabrinutu energiju. 

Možda je u pitanju greška?“ Ponudila je Milaa rješenje.

Ne bi smjelo biti grešaka.“

Ali se one ipak dešavaju.“

Nije odgovorila. Osjećala je da nije u pitanju greška, no isto tako je znala da uskoro Kai odlazi sa Zemlje pa je posložila prioritete, a ovaj muškarac se trenutno nije činio kao jedan od njih.

Kanadska boginja književnosti

ŽANR: drama/triler

ORIGINALNI NAZIV: Lady Oracle

IZDAVAČ ZA REGION: Laguna

AUTORKA: Margaret Atvud

ZEMLJA: Kanada

PREVODITELJKA: Aleksandra Čabraja

GODINA IZDAVANJA: 1976.
OCENA:

Neminovno je da se u opusu velikih izdavača nađu mnogi grandiozni autori, pa ni Laguna nije imuna na taj obrazac. Što je sasvim logično, jer takvi stvaraoci em donose zaradu, em uzdižu kulturu i zadiru u sve njene pore. U taj kalup se uklapa i izuzetan trud oko pisaca koji su menjali književnost. Sigurno da u tu grupu spada i doajen kanadske literature Margaret Atvud. Feminstkinja je po opredeljenju, pa ti stavovi provejavaju kroz sva njena dela, a ona su veoma brojna i konstantno nagrađivana u dugoj i plodonosnoj karijeri, što je čini ikoničnom, i nekim oko koga uvek lebdi kult ličnosti.

Svi koji pokažu nesvakidašnju veštinu pisanja u nekom momentu posegnu za fantastikom, jer daje potrebne mogućnosti razvijenoj mašti. Atvudova nije izuzetak od tog pravila, čak je veoma često u žanrovskim vodama. Ko zna, zna bilo gde. Zapravo i njoj, i svim drugim autorima koji su prevashodno iz glavnog toka književnosti možemo biti zahvalni što su obogatili žanr svojim perspektivama i imaginacijom. Naravno da smo usvojili, kanonizovali i ustoličili Atvudovu kao boginju kanadske književnosti i fantastike. To je ono šta se desi ako često posećujete naš svet, postanete neodvojivi njegov deo. U neku ruku se čini da upliv u žanrovske vode stvara osećaj stalnog povratka kući. Donekle nam to može biti razlog za gordost i ponos, nije mala stvar što gomila objektivno blistavih literalnih zvezda nalazi da im je dom fantastika.

Margaret Atvud – već sa četiri godine je naučila da čita i piše. U srednjoj školi objavljivala je poeziju, međutim decizivnu ulogu u njenom literarnom razvitku odigrao je Nortrop Fraj, njen profesor engleskog jezika na fakultetu. Kao istaknuti književni kritičar, Fraj je isticao zanemarene vrednosti kanadske književnosti, a u Atvudovoj je prepoznao pisca koji tu književnost može podići na neboloman nivo. Podrška koju je imala, rezultirala je zbirkom pesama Double Persephone, da bi po diplomiranju objavila još jednu, The Circle Game, dobivši najznačajnije kanadsko književno priznanje, Governor’s General Award. Među nagradama tokom narednih trideset i kusur godina su se našle: Bukerova, Welsh Arts International i druge. Kod nas su joj objavljene knjige: Sluškinjina priča, Mačje oko, Slepi ubica, Antilopa i kosac, Alijas Grejs, Moralni poremećaj, Godina Potopa, Đavolji nakot, Svedočanstva, Život pre čoveka i Goruća pitanja. Kao urednik bavila se i književnom kritikom. Iza ovog angažovanja ostalo je vrhunsko esejističko delo: Opstanak, svojevrstan pogled na rad književnog urednika.

Proročica je neuobičajena pripovest o spisateljici, prožeta posleratnim duhom i ženskom emancipacijom. Svet vidimo očima devojčice i žene koja iz ružnog pačeta izrasta u labuda. Na trenutke tragično sa čestim prelazima u komediju. Ipak, roman u temeljima ima triler, junakinja se kako se na kraju ispostavilo bori za to da ostane živa stvarajući jednu od svojih priča od delića realnog života. Lako se izgubiti u pejzažima Ontarija, Londona i Italije. Delo poseduje određenu količinu nadnaravnog, ali ovog puta tek u naznakama.

Ono šta je maestralno u romanu je to što autorka svesno kvari stil kada je reč o junakinjinim delima unutar knjige. To će vrlo malo čitalaca primetiti, i to je šteta jer je za divljenje. Ono što još više impresionira je pogled na svet, iako je delo staro pedesetak godina, stavovi su takvi da nema razlike od današnjih. Međutim, vrlo otvoren kraj, u potpunosti podložan ličnoj interpretaciji mnogima neće prijati. Aleksandra Čabraja je izdominirala, prevod je faktički perfektan, osim što nije neophodno naglašavati on u – kazao je on.

Svi koji cene dobru knjigu i dramu poželeće ovo delo u kolekciji, a posebno oni što se mole kanadskoj boginji književnosti Margaret Atvud. S obzirom na to da je roman kod nas frišak, iako ima godina, verujem da je dobar deo tiraža još na stanju. Ipak ko mnogo okleva nikad ne dočeka, pa prošetajte do knjižare i nabavite ga na vreme.

Na čajanci sa Zoranom Manić

Ljubitelji fantastike u regionu su stalno u potrazi za novim piscima i delima. Portalibris je objavio roman prvenac mlade spisateljice Zorane S. Jean Manić pod naslovom Igra beskonačne zakrivljenosti. O ovom delu, pričalo se i pre nego se pojavilo u štampanom obliku. Ali šta ovaj roman čini interesantnim, posebnim i jednistvenim, saznaćemo u daljem razgovoru s autorkom.

O Manićevoj znamo da je multitalentovana osoba, ambiciozna i energična, te da je studirala biznis i menadžment u Koreji, studirala srpski jezik i književnost s komparatistikom u Beogradu, da živi u Ženevi i redovno posećuje Beograd. Fantastični vodič ima čast da je ugosti u virtuelnoj čajanci, pa hajde da vidimo o kakvom romanu, koji žanr fantastike piše kao i nešto više o budućim planovima .

1. Vaš roman prvenac je nešto potpuno novo na našoj sceni, jer je delo okarakterisano kao svojevrsna visoko-umetnička fantastika, podžanr koji kod nas nije često viđen. Igra beskonačne zakrivljenosti otvara nova vrata, nove horizonte i nove čakre na domaćem tržištu, time donoseći pozitivno osveženje i novotarije u fantastičnoj književnosti. Čitalac iz Vašeg romana stiče utisak apstraktnog i nekonvencionalnog u nelinearnim radnjama koje su smeštene u nekoliko perioda razvoja civilizacije. Šta Vam je posebno zabavno u pisanju o prošlim vremenima? Zatim, čitanje teče po drugačijoj liniji nego u delima drugih pisaca tako da podseća na spiralu, odnosno vrtlog koji ciljano vodi ka sopstvenom centru. Napisati tako nešto, predstavlja izazov, a smisliti nesvakidašnji pravac još veći izazov. Interesuje nas, kako? Kako ste došli na takvu ideju o beskonačnoj zakrivljenosti?

Kredit: Zorana Manić

Odgovor:

Volim spajanje detalja na raznim nivoima i čeprkanje po moždanim ćelijama dok sklapam slagalicu ovog romana-multiuniveruma u nastavcima. Interesantan je i momenat pisanja prvih redova i prvog poglavlja svog prvog objavljenog, no trećeg logičkog dela multidimenzionalne priče koja, međ ostalim govori o naivnoj beskonačnosti pojmova, ideja i ideala, pak samog čina ponovnog bivstvovanja međ razmeđima realnosti, onog (ne)poznatog i osećajnog, metafizičkog, teorijskog i kritičkog autorskog i ljudskog čina. Književnost dakle posmatram kao polje slobode. Žanrovski, Igru možemo posmatrati kao smešu različitih žanrova – misterija, sci-fi, fantastika, ljubavni, porodični, sa elementima postmodernističkog romana, uplivom metafikcije i još mnogih momenata koji su na čitaoocu da otkriju. Ukoliko ga posmatramo samostalno, sa područja fantastike, Igra je smeša romana o putovanju kroz vreme, all age, visoke, urbane, i romantične fantastike. A kako bi ga stranci žanrovsko odredili – spisak je podugačak, no evo ključnih momenata – Metaphysical Ficion, Multi-Universe Fiction, Science Fiction Romance, Multigeneratonal Family Saga, Mystery-Thriller.

Drago mi je da ste primetili taj interesantan detalj o „spiralnosti priče“. Istina, oduvek sam bila fan fizike, umetnosti, teatra i filma. To sam izrazila rano, tokom detinjstva što me je donekle pratilo ceo život, dok nije zakucalo na vrata jednog februarskog jutra, kada sam budeći se, poput svog junaka, glasno izgovorila prvu a ujedno i poslednju rečenicu ovog romana. Osluškivala sam nalete inspiracije i nastavila da pišem nakon nekog vremena u Seulu, tokom letnjeg raspusta 2017. godine. A odakle ideja o beskonačnoj zakrivljenosti? Ajnštajn, Tomas Pinčon, Mičio Kaku, Književnost i Umetnost kao takve, podstakli su moju maštu koja je već neko izvesno vreme piskarala u formi kratke priče i stiha. Igra je, izgleda, bila prirodni tok mojih pisanija i promišljanja o životu. Igra jeste priča o mogućnostima svesti, žanra i prirodnih zakona. Ovo je priča o kreativnosti, slobodi, ljubavi – o nama.

2. Vaši likovi su posebna vrsta ljudskih bića, deluju prosečno, a poseduju urođenu magičnost koja spontano i sporo isijava iz njih kako se radnja dodatno zakrivljuje. Oni se iz niza u niz običnih situacija prepliću i vuku radnju. Približite nam njihove motive, radnju u romanu i predstavite nam Vaše glavne likove.

Odgovor:

Roman Igra beskonačne zakrivljenosti – iz zvučnih zapisa Univerzuma, Kliker 3 (pun naziv) predstavlja treći deo jedne misteriozne, porodične, istorijske i detektivske sage što prati Zorana Nenadovića, apsolventa književnosti i pisca u nastajanju koji traga za identitetom usled rastrzanosti sopstva, misli, sećanja o prošlosti miloj, i nemiloj iz 1941. godine, čestih snova, bolujući od krivice, ne verujući u, i mrzeći slučajnosti – sve dok mu upravo slučaj ne promeni život. Budeći se jedno jutro 29.12.1960. shvata da sanja isti san ceo život. Pokušava da otključa značenja između sna i jave, života i smrti, prošlosti i budućnosti, vremena i prostora, Lepote i Ljubavi, ja i Drugog, Zoran sreće pijanistkinju Anu na krilima (ne)stvarnosti. Ana je simbol za sebe koji ću za sada ostaviti čitaocima na tumačenje.

Kredit: Zorana Manić (Sa promocije knjige, Beograd)

U ovom, trećem delu koji je prvi napisan, priča prati dešavanja u Beogradu i neimenovanoj prigradskog varošici u poslednja tri dana 1960. godine, sledeći iznenada voz na putu ka neimenovanom dvorcu u Švajcarskoj i jedno fantazmogorično putovanje između jave i sna, da bi se potom radnja pomerila na Boston i 1970. godinu, završivši svoje pripovedanje u Beogradu, sa stalnim poigravanjem kategorijama vremena i prostora, jave i sna, stvarnog i provizornog. Roman se otvara kao fragmentarna slagalica junakovih sećanja iz dalje i bliže prošlosti, sadašnjosti, snova i junakovih pisanja koja su obeležena ćiriličnim pismom, i sve to u sklopu sa skicama, naposletku teži kontrapunktnoj harmoniji. Napomenu čitaocu ili The Play napisanu u formi drame, možemo posmatrati kao odvojeni fragment i aspekt za sebe koji se može čitati na početku, ali i na kraju priče ovog trećeg dela iz serije Igra. Uvodom u ovaj zvučni zapis Univerzuma, otkriva se dodatna isprepletanost, kosmičkim nitima i vremensko-temporalnim okvirima, te nova mulidimenzijalnost, slojevitost i čar.

Kroz jedan slučajan susret u beogradskoj kafani „?“, junak učestvuje u razgovoru o krucijalnim pitanjima života i smrti, kosmosu, pitanjima na poljima filozofije, fizike, matematike, književnosti, slikarstva, glume, muzike, medicine, diskutujući sa junacima koji nose imena Fizičar, Filozof, Glumica i sl. U tom pijanom razgovoru i mišljenju o svetu, idejama, pronalascima, krucijalnim pitanjima o životu, kosmosu, samosvesti, ljubavi i raznim teorijama, sa sve junakovim rastrzanim identitetom koji je neodvojiv od prošlosti i motiva krivice – sve teži jednoj igri koja je ujedno i jedan od glavnih motiva u romanu – igri prostora i vremena, igri koja nam otključava misteriju za misterijom, a na kraju romana otkriva šta je to što se nalazi iza crne rupe, iza misli, razuma i uma, a ta beskonačno zakrivljena igra kako roman odmiče, na samom kraju (koji je ujedno i centar ovog romana i njegovog sledećeg dela, tvoriće celinu poput preklopa krila leptira, ili korica knjige), odvešće čitaoce u nekakav fantastičan, (ne)mogući svet. Roman se otkriva poput jednog borhesovskog, pinčovskog, pavićevskog, mitčelovskog sveta i čitavog univerzuma gde su motivi Poezije (Kliker 1) i Melodije (Kliker 2) jedni od ključnih, praveći igrariju i sa samim postojanjem teksta u tekstu, postojanjem autora, sveta u tekstu, teksta u svetu, a naposletku i sa samim čitaocima. U Igri beskonačne zakrivljenosti i svakom od njenih nastavaka (delova) i buduće napisanih romana, junaci će se sretati u procepima crvotočine crne rupe, međuprostora, sna i jave i samih delova romana-multiuniverzuma. Ili će se sretati na neki novi način, zakonima koji su u našoj nevidljivoj prirodi – to je već sve na čitaocima da otkriju. Koliko delova je planirano? Šest. Koliko delova je mogućno? Beskonačno. Književnost je polje slobode.

Kredit: Zorana Manić

3. Fascinantno je kako roman teče, čitko i oslobođeno od učestalih granica koje propisuju pojedini podžanrovi fantastike. Ipak, ovde govorimo o drugačijem pravcu, neistraženom, pa se javlja sumnja da li postoje granice, gde se nalaze i po kojim pravilima žanr funkcioniše. Svakako, stvaranje u nečemu potpuno inovativnom vuče svoje breme, zato nas interesuje s čim ste se morali izboriti i kako se podžanr ponaša? Koji su izazovi s kojima ste se morali suočiti da bi Igra nastala, ili je ipak sve to bio eksperiment, igra i zabava?

Odgovor:

Imaginacija nema granica. Granica nema, a svuda su oko nas, ukoliko se na granice fokusiramo. Ovo je dakako žanr koji nedovoljno istražen čeka na svoje čitaoce i sledbenike. Sloboda. Umetnost. To je ideja. Spoj fizike, nauke, umetnosti, filozofije i književnosti je nešto što se pojavljuje u našoj svakodnevnici no ovaj spoj dobio je posebnu nit u Igri beskonačne zakrivljenosti bojeći sve isparavanjem alkohola, doziranom pomerenešću svesti i ratia, tako i nesigurnosti međ prepletima jave i sna, kao i samog pripovedača koji se menja i tim pojačava ovu krhotinu međ narativom, vremenom i prostorom, dok ponajviše taj procep objašnjavaju pojedine skice i delovi romana opisujući eksperimente, razne teorije, poput one o gravitacionim talasima. Oduvek sam želela da uključim fiziku, književnost, filozofiju, muziku i glumu u svoj život, a to sam učinila pišući Igru.

Tabla je nešto što mi je pomoglo da mapiram svet Igre, što je od samog početka izgledalo kao jedna zabavna igra, ujedno i eksperiment. Igrajte se, volite se deco, izgovara Zoranov deda dok melodija Debisijeve Mesečine provizorno odzvanja kucima sećanja. Uživala sam čitajući klasike, filozofe, i naučna istraživanja tokom perioda stvaranja Igre, što je verujem, dodatno inspirisalo čin pisanja.

4. Ovako veliko delo, još prvenac, nemoguće je otelotvoriti bez pomoći i uticaja drugih autora. Odakle dobijate inspiraciju, ideje, motivaciju i energiju za stvaralaštvo? Koji autori su Vas ohrabrili da pokušate nešto novo i kakva su bila očekivanja od romana pre objavljivanja? Sigurno ste imali neki cilj, idiličan scenario šta roman treba da postigne pojavom na sceni?

Odgovor:

Roman se oslanja na književnu tradiciju i komunicira sa mnogobrojnim piscima, ponajviše sa epohom dvadesetog veka – Crnjanski, Andrić, Desnica, Krleža, Kiš, kao i sa starijim filozofima i naučnicima poput Saturnjanina i Kjerkegora, a tu su i nezaobilazni Ajnštajn, Rozen, Podolski, Robert Paund, Mičio Kaku, a senzibilitet Igre beskonačne zakrivljenosti može se donekle usporediti sa engleskim romanopiscem Davidom Mitčelom kao i sa Tomasom Pinčonom. Od novije srpske književnosti jako poštujem Vladana Matijevića te verujem da je i njegov narativ uticao na moje pisanje. A cilj, odredila bih u nekoliko reči – inspiracija, misao, mogućnost, zabava.

Kredit: Zorana Manić (Sa Beogradskog sajma knjiga – štand Portalibrisa)

5. Uslovni uspeh romana nije došao preko noći kako početnici obično zamišljaju da će se desiti s njihovim delima, već je promocija Igre uveliko trajala i pre nego ste našli izdavača za roman. Dobro se snalazite s marketingom, bolje od drugih početnika kojima je digitalna promocija bolna rana. Naravno, Vaša specijalnost i interesovanja se dotiču modernih modela promocije putem digitalnih medija, pa verujem da je upoznavanje publike s Igrom proteklo na očekivani način. Pošto se svi borimo s tim da se predstavimo na domaćoj sceni, a početnicima je potreban savet, šta je Vaša preporuka piscima? Kako i gde promovisati roman, koji načini su Vama zanimljivi i daju najbolje rezultate?

Odgovor:

Pomalo sam se bavila marketingom, te je nekako bilo prirodno uplesti ideje i sugestije kako bi čitaoci došli do informacija o Igri. No, sve što je do sada rađeno na tom polju nije toliko vredno pažnje i tu bi se mogao uraditi mnogo bolji posao, pogotovo sada kada digitalne platforme cvetaju. Napravila sam stranicu na Fejsbuku pre nekoliko godina i tu povremeno postavljala vesti i fotografije, a nedavno i Instagram profil. Ono što bi trebalo raditi jeste biti aktivan na tom polju promocije, inspiracije, edukacije i širenja reči o Igri preko društvenih mreža, i naravno, kao i u svakom zadatku, biti istrajan u pravljenju i objavljivanju insteresantnog sadržaja.

Kako i gde promovisati roman je odlično pitanje! Tema je vrlo interesantna i plašim se malo opširnija od okvira ovog intervjua. No, ono što bih uvek preporučila svima koji pišu – jeste da pokažu to svoje malo luče nekom, eventualno naći beta čitaoce, ili nekog ko se bavi kritikom. Prevashodno, kritički komentari i podrška znače, a potom to može i biti jedan deo marketing strategije – kako do izdavača, producenta, recenzenta i sl. Za autore od društvenih mreža su naročito zanimljivi Instagram, Twitter, Pinterest, Facebook, TikTok i YouTube, kao i LinkedIn, što da ne. Svaka mreža ima svoje čari i filozofiju. Ono što je svakako primetno na stranom tržištu renomirani autori imaju sve od ličnog sajta, preko Instagram profila sa više stotina hiljada pratilaca i slično, a ima i onih koji cvetaju i ubrzavaju  kreativne procese uz pomoć različitih alatki veštačke inteligencije. Na našem tržištu priča je nešto drugačija, ali se opet dosta izmenila u ovom post-kovid vremenu kada je cvetao veći broj kreativnih profila i online biznisa, podkasta, koječega, no to je nekako čini mi se, više slučaj sa mlađim generacijama. Naši autori često imaju društvene mreže, no u najčešćem slučaju nisu aktivni na način kao što je to recimo „norma“ za zapadne autore. No, svako radi onako kako mu prija, koliko ima vremena, volje, kreativnosti i mogućnosti.

6. Serijal od šest delova, zvuči prilično ambiciozno za nekog ko se tek pojavio na fantastičnoj sceni i naravno, to dovodi do pitanja kuda dalje? Kakvi su Vaši budući planovi i da li ćete se zadržati samo na ovom žanru? Da li posle zaokružene sage, možemo da očekujemo još neku novotariju, eksperiment ili neki novi podžanr?

Odgovor:

Krajnje lakrdijaški jeste planirano šest delova ove priče, od koje je prevashodno objavljena treća. Slediće četvrta, potom peta i šesta, pa prva i druga. To jeste plan ove sage, ali lepota je u tome da ova vrsta žanra dozvoljava dva, tri, šest, ili beskonačan broj novih priča koje su povezane na jedan novi način. No, roman, ovaj objavljeni, je takav da može i stajati samostalno. Sve je moguće, kao i u samom životu. No, ono što sada zasigurno znam jeste da će biti narednog, četvrtog dela ove priče, klikera broj četiri, jer sam polako počela da radim na tome.

Što se tiče mog pisanja uopšte i da li ću se posvetiti samo ovom žanru – možda, videćemo. Činjenica jeste da mi je Igra tema za razmišljanje, poput kakve okupacije koja prija mojoj spisateljskoj duši. Volela bih da napravim multimedijalnu verziju Igre, gde će pored ostalih novotarija, reči pratiti muzičke kompozicije Alekse Stankovića. Postoje i veliko interesovanje da se ova zakrivljena priča ekranizuje. Eksperimenti ili novi podžanrovi su deo moje misli, te ih čitaoci mogu očekivati. No, otom-potom.

Fantastični vodič vas poziva da pronađete ovaj fantastičan roman u knjižarama ili kontaktirate izdavačku kuću Portalibris. Zahvaljujemo se Zorani Manić na ustupljenom vremenu, i što nam je bila gost na čajanci. S velikim iščekivanjem očekujemo nove klikere zakrivljenog univerzuma, ali i da nas iznenadi nečim novim u budućnosti i istovetno epohalnim.

UBI ME NOSTALGIJA: „Crni kazan“

Izvor: Disney

Pomenem li pojmove: Rogati Kralj, vidovito prase i zombi-vojska, bez konteksta u jednoj rečenici, poručili bi mi da prestanem da se drogiram i vratim u okrilje SPC-a. Međutim, reč je o Diznijevom dugometražnom crtanom filmu iz 1985. godine, pod nazivom „Crni kazan“ (The Black Cauldron), nastalom po prva dva romana petologije „Hronike Pridajna“ (The Chronicles Of Prydain) Lojda Aleksandera. Smatra se „mračnom fantazijom“ i često se nalazi na listama filmova za koje verovatno niste znali da postoje. Režiseri su Ričard Rič i Ted Berman.

U mitološkoj zemlji Pridajn (velški naziv za Englesku), mlađani Taran odrasta na Kaer Dalibenu, posedu Dalibena Čarobnjaka i sanja o velikim podvizima koji ga čekaju kad postane junak. Snovi su mu poljuljani kad ga Daliben „unapredi“ u čuvara prasenceta Hen Vena. Nakon što sazna da bi Rogati Kralj, vladar Pridajna, iskoristio prasence da pronađe Crni kazan, Daliben šalje Tarana što dalje, ne bi li zaštitio oboje. Kazan ima mogućnost da prizove vojsku nepobedivih, neživih ratnika, zvanih kao Kazano-rođeni, koju bi Rogati Kralj iskoristio da zavlada svime. Razočaran, Taran stupa na novu poziciju, ne znajući da prasence poseduje sposobnost vidovitosti, ali prasence otimaju zmajoliki Gvitainti, sluge Rogatog Kralja. Taran, uz pomoć princeze Eilonvi, trubadura Flevdura Flama, vilinskog soja i čupavog psolikog stvorenjceta Gurgija, započinje potragu koja ih vodi u sâmo srce tame, zamak Rogatog Kralja. Na svom putešestviju, shvatiće da junaka ne čine ni fizička snaga, ni čaroban mač pronađen u tamnicama, nego srce i um.

Razlozi zašto treba izdvojiti vreme za ovaj diznijevski crtać je originalan scenario i APT animacija (animation photo transfer process) Dejvida Spensera – crteži prebačeni na celuloidne trake pa fotografisana na litografski film, a negativ bi bio kopiran na plastične listove. Ceo proces je imao za cilj da eliminiše crtanje rukom. Pod animatorskom palicom Dona Pola su, po prvi put u animiranom filmu, utkane lajv sekvence. Crtani film ima specifične likove i sveprisutan osećaj straha. Odlična glasovna gluma Džona Hjustona, Džona Hurta, Suzan Šeridan itd. i interesantna muzika Elmera Bernstajna koji je koristio tzv. „ondes musicales“, prvi električni muzički instrument su razlozi zašto ga treba pogledati.

Kao i mnogi drugi, i ovaj dugometražni crtani film je imao probleme: bio je Finansijski neuspešan, povratio je svega dvadesetak miliona od uloženih četrdesetak, ozbiljno ugrozivši kompaniju Dizni. Iako su kritičari s jedne strane hvalili originalnost scenarija, animaciju i muziku, negodovali su na nedostatak humora i mračne sekvence. Sam autor romana, Lojd Aleksander, smatrao je da adaptacija nije verna romanu, ali da je, sâma za sebe, dostojna gledanja. Katzenberg, poddirektor, odstranio je mračnije sekvence iz filma, pa se posvađao s Džoom Hejlom, koji je hteo da ih zadrži. Majkl Ajzner, direktor Dizni kompanije je zatražio privatan „pregled materijala“ i dozvolio „masakr“, što je film koštalo dvanaest minuta i odložilo završetak do jula 1985. godine, umesto prvobitnog datuma izlaska za Božić 1984. godine. Animacija za koju je Spenser dobio nagradu se pokazala nestabilnom, jer bi vremenom izbledela, pa su morali da se vrate na kserografski proces Čestera Karlsona i Pala Selenja, koji kombinuje štampanje fotografije s elektrostatikom, koji se koristi danas u štampačima, animaciju koja je korišćena od 1950. godine što je usporilo objavu filma, koja je započeta 1980. godine.

Izvor: Disney

Umetnički stil Crnog kazana je predložio Tim Barton lično, ali je odbijen. Film ne sadrži nijednu pesmu, a mnogo muzike je isečeno u poslednjim revizijama filma. Vareze Sarabande, američka produkcijska kuća, je ponovo snimila muziku 1985. godine, loš kvalitet snimka nazvan „Taran“ 1986. godine je dočekan „na nož“ pa je moguće uživati u muzici ovog ostvarenja tek od 2012. godine. Proces produkcije su obeležile svađe, konflikti, napuštanje projekta, kašnjenje s objavom, kao i zamena zaposlenih. Animacija „Crnog kazana“ kasnije je iskorišćena za „Velikog mišjeg detektiva“.

Ovaj film nije lako svariti. Mnogi ga smatraju manjkavim i nedoslednim, drugačijim od uobičajenih diznijevština u pogledu tematike, preterane naglašenosti dramatičnih osećanja i humora. Obožavatelji, naravno, seku vene na ovaj film, čija sudbina je da bude skoro uvek bezobrazno skrajnut. Ipak, upravo zahvaljujući obožavateljima, ovaj film danas prati kultni status. Pa ko voli, nek izvoli. Vredi vašeg vremena, pogotovo ako ste zainteresovani za nešto novo.

Centar galaksije dio 9

Bili su u novom omiljenom dijelu postaje Aole i konzumirali hidromil. Nomi je imala dojam kao da sjede u parku prirode nad kojim se nadvilo svijetloplavo nebo kojim lete ptice. 

Prostor je bio uređen pod kupolom koja je simulirala otvoren prostor i ugodnu gravitaciju koja je odgovarala svim posjetiteljima. Sjedila je sa Keenom na klupici okrenutoj prema uređenom središtu prostorije kojim je dominirala velika fontana.

Jesi li uzbuđena zbog sastanka s Kamalijancima?“ 

Imam loš dobar predosjećaj.“ 

Razumijem te, no pokušaj biti neutralna.“

Hvala ti, u izvješću sam se potrudila iznijeti što je moguće više činjenica bez predrasuda. Vidjet ćemo kako će sastanak dalje teći.“

Poznata niska prilika kraljevskoplave kože kretala se preko trga prema njima. Kada im se približio, kratko je kimnuo glavom u znak pozdrava.

Brod Kamalijanaca je ušao u energetski štit Aole“, saopštio im je Santara. 

U redu, krećem pred njih.“ Ustala je i kimnula u znak pozdrava. 

Jesi li spremna?“ Upitao je Santara mentalno.

Potvrdno je odgovorila i sa strepnjom koja je strujala njenim bićem pošla dočekati, moguće nove saveznike. Nije se mogla oteti dojmu kako je ovo jako loša ideja.

Stajala je na platformi za doček i promatrala kako brod lagano pluta prema pristaništu. Izgledao je kao da ga nosi nevidljiva sila. Nije djelovao zloslutno, no i dalje je nije napuštalo nepovjerenje. Činilo se kao da čeka cijelu vječnost da se brod zaustavi i da ugleda svoje goste.

Napokon, niska siva prilika izašla je kroz malen otvor i lagano pošla prema njoj. Iznenadila se, jer je očekivala da će ih biti više, no sada će se morati prilagoditi jednoj osobi, i to joj je dodatno pojačalo nervozu.

Zia“, mentalno se predstavio pridošlica. 

Izmijenili su riječi dobrodošlice i zahvale, pa ga je povela prema svom uredu. 

Trudila se zatomiti osjećaj koji je sve više bujao u njoj kako ga sugovornik ne bi osjetio, no njegove velike crne oči su joj jasno davale do znanja kako je nepovjerenje obostrano.

Dakle ovo je ta čuvena postaja na neutralnom terenu“, primijetio je pridošlica, ogledavajući se oko sebe kada su došli do centra Aole. Nije djelovao impresionirano, štoviše, djelovao je razočarano, a to je u njoj izazvalo još veći osjećaj odbojnosti od njegovog fizičkog izgleda. 

Pripremila se na to da izgleda kao i svaki drugi pripadnik rase Zlih, no svejedno ju je iznenadio osjećaj nelagode u njegovoj blizini. Bio je jako nizak, sive naborane kože, tankog vrata na kojem se smjestila velika glava kojom su dominirale neproporcionalno velike crne oči.

Tako je“, kratko je odgovorila. 

Nastavio se ogledavati po hodnicima i naposljetku je zastao ispred velikog prozora kroz koji su promatrali veliki brod, koji je izgledao kao zarobljeni dijamant u crnilu Svemira.

Kako to da ste se odlučili za sazviježđe Meropa?“ Upitao je ne skidajući pogled s broda.

Na neki način, ovo je svima uključenima najbliže neutralno područje.“ 

Čestitam na naprednoj tehnologiji kojom se neutralizira oružje.“ 

Odmaknuo se od prozora i nastavio hodnikom. Primijetila je bljesak u njegovim očima i pitala se što ga je potaknulo. 

Mi još uvijek koristimo stari način.“

Nije odgovorila, pa je nastavio.

No nama služi i dalje sasvim dobro. Dovoljan nam je za naše potrebe. Istraživanja su pokazala kako manipulacijom našeg polja sile, možemo stvoriti i atmosferu koja bi bila pogodna za život ljudi, dok bi u isto vrijeme propuštala dopuštenim objektima da prođu kroz barijeru.“

Zadovoljno je primijetio kako se napokon zainteresirala za razgovor, pa je nastavio veselo pričati o svim istraživanjima koje su proveli do sada.

Po naputku Santare sprovela ga je po određenim dijelovima postaje do parka pod kupolom kako bi se oboje opustili i okrijepili prije sastanka u ugodnom okruženju uz hranu i piće koju su pripremili posebno za gosta s Kamale.

Oh, imate biljke s Bakaratini planeta“, iznenađeno je primijetio pokazujući na iznimno lijep dio vrta. „Kako li ste samo uspjeli doći do njih?“ Zainteresirano je pogledao u Nomi čekajući odgovor. 

Zaista nisam upoznata s time“, bila je iskrena. Znala je ponešto o Bakaratiniju, jer ga je snašla ista sudbina kao i sve ostale planete koje su pale pod utjecaj naroda njenog sugovornika. Pokušala je sakriti emocije koje je ovo sjećanje u njoj izazvalo, no već joj je sve iščitao u očima. 

Žao mi je zbog strahote koju smo prouzrokovali tamo, no koliko se sjećam, upravo je federacija spasila dvije rase tako što su ih preselili na Zemlju, zar ne?“

Tako je.“

Možda su od tuda i ove biljke potekle“, rekao je više za sebe, i nastavio šetnju među biljkama promatrajući ih. 

Ovo je arilu.“ Zastao je ispred visokog grma trave koji je rastao na vrhu širokog debla. 

Na Bakaratini se klokan hranio ovom finom, otpornom travom…“, govorio je nježnim glasom kao da se prisjeća lijepe uspomene. Na trenutak je Nomi prema njemu osjetila pozitivnu emociju. Trenutak su stajali u tišini dok se nije trznuo kao iz dubokog sna.

Bili ste povezani s narodom Bakaratinija?“ upitala je.

Jesam. Sviđao mi se, i planet, i njegovi stanovnici. U tom periodu sam se počeo odvajati od svojih suradnika. Počeo sam stvarati sopstvenu percepciju i okretati se na drugu stranu. Sve više i više smo se razilazili u razmišljanjima, a sve je kulminiralo tik pred uništenje naše planete. Kada smo se našli s druge strane, činilo se kao da smo dobili drugu priliku. Priliku da učinimo sve drugačije, ovaj put na ispravan način.“

Kimnula je glavom. Osjetila je da je iskren. No i dalje joj nije bilo sasvim jasno kako to da su se baš svi okrenuli na stranu dobra.

Dakle grupa istomišljenika se sklonila pod zemlju i preživjela? Ako sam Vas dobro shvatila…“

Pa i ne baš.“ Pogled mu je zaiskrio. „Bili smo miješano društvo, no prevladavali smo mi koji smo željeli promjenu. Dosta je vremena proteklo dok smo došli do dogovora u kojem smjeru želimo krenuti i dok su naši genetski inženjeri počeli raditi na razvoju nove rase.“

Ove rase koja ste danas? Ona je jedina ili ih imate još na planeti?“

Mi smo jedini i integrirani smo aspekt naše prošlosti.“

Ponovo je osjetila kako je potpuno iskren s njom, i bila je zadovoljna pravcem u kojem teče razgovor. Potaknula ga je da nastavi, što je i učinio, činilo se, sa zadovoljstvom.

Prvi prioritet bilo je genetički izmijeniti strukture u mozgu koje utječu na emocionalno izražavanje. Genetski inženjeri su odstranili izražavanje strasti i kaosa iz prošlosti; sada smo htjeli red. Mozgovi novih ljudi na Kamali su izmijenjeni da odražavaju konstantni kemijski odgovor na vanjske stimulanse. Postigli smo odvajanje od vlastite strukture ega. Tijekom generacija neurokemijskih manipulacija, postali smo kolektivni um. Individualistički izražaji kojima su se Zlihovci ponosili su nestali.“

Zaista fascinantno“, iskreno mu je zahvalila na dijeljenju njihove priče, te predložila da odu u njen ured kako bi nastavili razmjenjivati informacije radi kojih su se i sastali danas.

Kao da je tempirao trenutak, Santara je ušao u prostoriju taman da čuje posljednje rečenice njene prezentacije. Kada je ugasila trodimenzionalni prikaz muškarci su se srdačno pozdravili.

Dakle strategija Zlih se nije nimalo promijenila, primjećujem“, nastavio je Zia nakon što su se smjestili na mjesta za stolom.

Tako je“, potvrdio je Santara. „I dalje stvaraju probleme za koja imaju rješenje. Na taj način Zemljane drže zarobljene, bolesne, u strahu…“

Klasika. Zašto mijenjati ako funkcionira“, rekao je Zia, i sve troje su kimnuli.

Koje su sada posljednje agende koje provlače?“

Teroristički napadi su konstanta,“ rekla je, „cjepiva za bolesti kojima drže vibraciju i svijest ljudi na jako niskom nivou, globalno zatopljenje…“

U suštini to je trenutno najaktualnije“, ubacio se Santara. 

Dakle Zemljani su i dalje pod jako snažnom kontrolom i potpuno podijeljeni i u strahu? Još uvijek se ne bude i potpuno su odvojeni od izvora?“

Bude se pomalo, no ne dovoljno“, rekla je, a Santara je dodao: „Sada potenciraju rat još jače, jer osjećaju da se narod počeo buditi. Možda čak i postaju očajni, jer su počeli sve više griješiti.“

Oh, zanimljivo, dakle mislite da bi naposljetku mogli izgubiti?“

Nomi i Santara razmijene poglede.

Ne bismo išli tako daleko sa zaključcima“, odgovorila je suzdržano, a Zia je primijetio promjenu u njenoj vibraciji.

Znate da im je manipulacija najjači alat. Mogu preživjeti samo kada je narod podijeljen, jer se hrane njihovim strahom. Dok su pojedinci izolirani i žive u neznanju, oni su i dalje u prednosti, tako je bilo oduvijek. Zanima me ima li galaktička federacija koja prati zbivanja na Zemlji neku novu strategiju, ili barem plan za spašavanje dijela populacije? Jer ne vidim da se išta promijenilo. Žao mi je, ali ili mi niste dali potpune informacije, ili niste nimalo napredovali sve ovo vrijeme.“ Mirno je promatrao, kako se preko zatečenih lica sugovornika razlijeva čitava paleta emocija. 

Na brzinu su razmijenili mentalne poruke, a potom je Santara upitao: „Imate li kakav savjet za nas?“

Deaktivirajte im nuklearno oružje ili stupite u direktan javni kontakt sa Zemljanima.“

Deaktivacija oružja je opcija, no ovo drugo ne dolazi u obzir.“ Na trenutak su razmjenjivali snažnu borbenu energiju dok je Nomi stajala sa strane i promatrala. Bila je fascinirana dominacijom svog voditelja.

Voljeli bi biti dio rješenja“, naposljetku je Zia bio taj koji je prvi progovorio.

Prenijet ću vaše želje kolegama na idućem sastanku“, rekao je Santara i suptilno dao znak da je vrijeme za polazak. 

Hvala na ukazanom povjerenju.“ Kimnuo je Zia prvo prema Nomi, a zatim fiksirajući pogled na Santaru trenutak dulje nego što je potrebno, te pošao prema izlasku.

Nakon što su ispratili njegov brod, sa strepnjom je promatrala voditelja. 

Zar je došlo vrijeme da njih primimo u federaciju?“ Pitala je.

Nije dakako, ali nije na meni da odlučujem, svi se moraju složiti oko toga koga primamo, a koga ne. Pretpostavljam tvoj stav…“

Cijelo vrijeme osjećam nemir i imam zle slutnje. Uvjerena sam kako nije sve onako kako nam se prezentira…“ Laknulo joj je, jer napokon s nekim može podijeliti svoje emocije.

Nešto skrivaju?“ 

Imam takav dojam.“

Skrivamo i mi od njih…“, rekao je više za sebe, mentalno.

Istina, no naši su razlozi…“

Njihovi razlozi su njima bitni koliko i nama naši“, prekinuo ju je. 

Imam osjećaj da je njihova tajna ozbiljnija.“

U odnosu na nas, svakako. Potpuno im ne vjeruješ ili djelomično?“

Usudila bih se reći potpuno.“

Zaista?“

Da.“

Zastao je i zagledao se u njene velike ljubičaste oči. Činilo se kao da su zurili jedno u drugo cijelu vječnost. Konačno je kimnuo kao da je donio odluku.